Fra Tomislav Pervan: „Isus nije nekakav humanitarac. U njemu djeluje sila Božja koja čupa korijenje zla i bolesti!”

Što to znači – izgon nečiste sile iz čovjeka?!

Započinje novo doba! Čovjek je Božje stvorenje i pripada samo Bogu, demonske sile nemaju više vlasti ni moći nad njime. Odsada vrijedi jasan izbor i odluka između Boga ili druge sile. I makar nigdje u svome evanđelju Marko ne navodi pojam Crkva, ipak se ona podrazumijeva posvuda. Isus je došao i okuplja učenike oko sebe, stvara novu jezgru, novi Izrael, one koji ga slijede i za njim idu ustopice…»I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!” Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.« (Mk 1,21-28)

Isusova je riječ i događaj i djelo, čin. Evanđelist Marko ne kaže uopće ništa o sadržaju Isusove propovijedi u Kafarnaumu, opisuje on samo ishod, učinak, rezultat koji je ta riječ proizvela u ljudima. A to je divljenje, čuđenje, pa čak i zaprepaštenje. Pogođenost u dubini duše. Slušatelji osjećaju moć njegove riječi i govora, pogođeni su, ali još ne vjeruju. Demonske ga sile prepoznaju kao Sveca Božjega, pokoravaju mu se, poslušni su Isusovoj riječi i osobi, ali njihov je posluh povrat u mrak, u pakao. Posluh vjere je hod prema svjetlu, vjerovati znači imati udjela u istini i svetosti samoga Boga.

PO PRVI PUT RIJEČ SE BOŽJA NE RAZVLAČI U DUGIM TUMAČENJIMA I RABINSKIM ‘TRAKAVICAMA’…
Isus nastupa prvi put u javnosti, odvažno, smiono, samosvjesno. I smjesta se događa da izaziva podjelu unutar slušateljstva, kao da njegova osoba oslobađa u ljudima zapretane energije. Učio ih je drukčije od njihovih pismoznanaca. Po prvi put u židovstvu riječ se Božja ne razvlači u dugim tumačenjima i rabinskim ‘trakavicama’, nego se čovjekova zbiljnost pod novom riječju mijenja. Ljudi su po prvi put ovdje tako snažno pogođeni, kao da zvone zvona slobode, kao da progovara istinski jezik našega srca i bića, kao da Bog ponovno svakoga pojedinačno oslovljava njegovim imenom, kad nas je stvarao kao pojedince, kao svoju dragocjenost.

UZELI SU KLJUČEVE KRALJEVSTVA NEBESKOGA U SVOJE RUKE, SAMI NE ULAZE ALI NE PUŠTAJU NI…
Naspram Isusu imamo grupu tzv. pismoznanca. Ta se skupina ljudi provlači kroz cijelo Markovo Evanđelje, oni su tako reći izvorni Isusovi neprijatelji. Gdje god u evanđeljima nastupe, ili u društvu s farizejima, ili pak velikim svećenicima i starješinama, pa čak i s herodovcima, uvijek ćemo susresti nepovjerenje, neprijateljstvo i mržnju spram Isusa. Optužuju ga za druženje s grješnicima, optužuju ga da je u suradnji sa samim Đavlom, oni ga žele na kraju i ušutkati te maknuti s pozornice. Ni protiv koga nije uputio Isus tako žestoke riječi u Novome zavjetu kao protiv toga soja ljudi. Zasjeli su na Mojsijevu stolicu, uzeli su ključeve kraljevstva nebeskoga u svoje ruke, sami ne ulaze ali ne puštaju ni one koji bi htjeli unići. U Isusovim očima i poimanju oni su najveći krivotvoritelji Božje riječi.

ISUS NIJE NIKAKAV ČISTI HUMANITARAC KOJI OBILAZI I POMAŽE. ON ČUPA KORIJENJE ZLA I BOLESTI
Isus je jasno proglasio svoje poslanje, misiju, dao svoj uvodni manifest kojim se legitimira pred svijetom. Uloga mu je jasno definirana. Kraljevstvo je Božje nastupilo, vrijeme kritičnih odluka je došlo do točke ključanja, oklijevanja nema. Bog toga kraljevstva je milosrdni i samilosni Bog, koji želi privući k sebi ljudsku djecu, na način kakav bijaše neviđen u dotadanjoj povijesti svijeta. Isus je cijelim bićem uronjen u zbiljnost svog Oca koga oslovljava djetinjim „Abba” – „Tatice”, a svoje riječi i nauk prožima ljubavlju i praštanjem grijeha. Stoga, nakon kritika upućenih mu sa strane moćnika i tobože odgovornih za sudbinu naroda, traži bolesne, siromašne, nemoćne, rubne, otuđene, mučene zlim silama, da bi ih učinio dionicima svoje poruke i kraljevstva Božjeg.

Nikad se nije Isus zadovoljavao pukim poučavanjem navješćujući samo riječima ljubav i smilovanje. U njega imamo savršenu podudarnost riječi i djela. Glasnik Božje ljubavi i smilovanja postaje liječnik bolesti i nemoći. Sila ga tjerala da liječi, da odnosi s ljudi terete i posljedice grijeha. Revnost za Božje djelo uz istodobnu sućut za ljude u bijedi bolesti i uzetosti izaziva ga. Djeluje neobično, protiv svih uhodanih normi i propisa. Isus nije nikakav čisti humanitarac koji obilazi i pomaže. On čupa korijenje zla i bolesti. Čudesa nisu samo zbog čudesa, već su ona uvijek očitovanje moći i snage. Ona su u grčkom izvorniku dynameis, dakle nešto poput sile koja djeluje u Isusu, a ta je sila Božja.

ŠTO TO ZNAČI – IZGON NEČISTE SILE IZ ČOVJEKA?
Ljudi se u čudu pitaju, što to znači, što će to reći – izgon nečiste sile iz čovjeka. Na zaslonu je razvidno kako započinje novo doba, novo vrijeme. Čovjek je Božje stvorenje i pripada samo Bogu, demonske sile nemaju više vlasti ni moći nad njime. Odsada vrijedi jasan izbor i odluka između Boga ili druge sile. I makar nigdje u svome evanđelju Marko ne navodi pojam Crkva, ipak se ona podrazumijeva posvuda. Isus je došao i okuplja učenike oko sebe, stvara novu jezgru, novi Izrael, one koji ga slijede i za njim idu ustopice.

ŠTO ZNAČI BITI U ISUSOVOJ ŠKOLI!
U povijesti prvih učenika razvidno je što znači biti u Isusovoj školi. Koga Isus pogleda i zavoli, koga on pozove u svoje društvo i zajedništvo sa sobom, tko je spreman za službu Evanđelja, taj proživljava u svome životu cjelokupni Isusov život, u svim njegovim odlučnim fazama. Ni od čega nije pošteđen. Izgrizat će njega sumnje i krivnja, nemoć i padovi, ali je siguran u jedno: Isus ga neće pustiti da (pro)padne. Tako se rađa zajednica onih koji Isusa slijede, u svemu. Svaka obnova čovjeka i svijeta započinje vlastitim obraćenjem. Bez obraćenja nema ničega novoga, imamo zapravo samo ples oko zlatnog teleta što su ga upriličili Izraelci, a ne Deset Božjih zapovijedi koje jasno stavljaju svakome od nas životne smjernice. Danas pak čovjek žrtvuje na oltaru suvremenosti, vlastitome autu ili komodu sve što bijaše nekoć sveto i čestito te što bijaše uporište bezbrojnim naraštajima u njihovu traganju za boljim životom i boljim sutra.

Fra Tomislav Pervan

Označeno u