Slušamo čitanje iz 18. Matejeva poglavlja u kome je riječ o ustroju Kristove zajednice, Crkve, te kakvi bi odnosi morali vladati unutar Crkve - zajednice Kristovih vjernika i učenika.

Bog je Bog svih ljudi, bez razlike, on ne želi da itko od njih propadne. Isus daje konkretne savjete kako se u zajednici ponašati, koja pravila moraju vladati unutar same zajednice. Današnjom slikom o traganju za izgubljenom ovcom kao da želi Isus reći: „Bogu nitko nije nevažan, pogotovo ne onaj jedan izgubljeni“. Bog traži izgubljeno. Poziva on grješnike na obraćenje, ne samo načelno i općenito, nego upravo ovdje i danas. U Isusu je među nama Božje milosrđe, i svojim druženjem s grješnicima i carinicima Isus je od samih početaka svoga djelovanja zazoran pobožnicima u svome narodu, onim ‘uzornim’ vjernicima, kojima je takvo Isusovo ponašanje naprosto spoticaj. Što je jednima spoticaj i skandalozno, obraćenje naime samo jednoga jedinoga grješnika, koji je pronašao put u Očevu kuću, za Isusa je i za ‘anđele Božje u nebu’ povod za silno nebesko klicanje i radost.

Kroz gotovo cijelo Matejevo Evanđelje provijava, provlači se kao crvena nit govor o malenima i neznatnima. Njih Isus veliča, njih uzima u zaštitu. Sjetimo se hvalopoja malenima i neukima s kraja 11. poglavlja toga Evanđelja. Tako i u ovome poglavlju, u dijelu koji prethodi potrazi izgubljene ovce govori Isus o malenima, o sablažnjavanju malenih, o prihvatu kraljevstva Božjega upravo kao maleni. Mali, maleni, djeca su mjerilo. A nakon ove slike s izgubljenom ovcom imamo Isusovu riječ o prekoravanju onoga tko se o svoga brata unutar zajednice ili obitelji ogriješi. Kako s njime postupati? Trebamo uzeti kao svoje životno mjerilo prosuđivanja i ponašanja Božje, Isusovo ponašanje u svome životu. Isusova je nakana ispraviti farizejsku i uhodanu „standardnu“ sliku o Bogu. Bog je daleko veći nego što to ljudi mogu i zamisliti, on je dobar, on prašta, on zaboravlja prijestupke, on podiže i nosi, on stvara iz ničega novo, iz ništa - iz grijeha i od grješnika stvara pravednika. Jer grijeh je zapravo ništavilo, vuče u ništavilo, propast. On se ne veseli grijehu grješnika, nego se raduje čovjekovu obraćenju, spoznaji da je biti daleko od Oca ravno smrti. Samo je raskajani grješnik kadar prirediti Ocu veliku radost.

Uzmemo li pobliže ovu Isusovu usporedbu, divimo se Isusovoj ‘slabosti’ prema čovjeku. U usporedbi o izgubljenoj ovci pastir postupa nerazborito. Nije pametno ostaviti 99 u pustinji, stepi ili brdima, na milost i nemilost divljim zvijerima, jer nikada se ne zna iza koje će stijene ili špilje iskočiti divlja zvijer, čagalj, pa se zaputiti u potragu za izgubljenom. Mogu nešto učiniti psi koji čuvaju stado, ali bez pastira i psi i ovce djeluju izgubljeno, izbezumljeno i obezglavljeno, to praksa potvrđuje. Pastir je jamac sigurnosti. Ali kad treba pronaći i spasiti izgubljeno, Isus ne preže ni pred kakvim rizikom ili mukom. Prisjetimo se njegova postupka prema Samarijanki na Jakovljevu zdencu ili ulaska u Zakejevu kuću. Jednostavnost bez ikakve primisli i računice, ljubav bez granica. Pastir ostavlja sve i traži izgubljeno. Bog ne želi da itko zastrani, zaluta, postane plijenom divljih zvijeri ili paklenih sila. Nema logike ostaviti onih devedeset i devet i tražiti izgubljeno. I tko zna, hoće li je naći. Ali, kao što je rekao Pascal: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“. Isusov zaključak: Eto, takva je radost u nebu zbog jednoga obraćenika.

Pitamo se: Odakle ova ‘slabost’ u Isusa? Zato što je on ljubav. Ljubav u osobi. Ljubav koja ne računa, ne cjenka se, ne dokazuje, ne mjeri, ne podiže nikakve granice ni brklje (tj. rampe), ne sjeća se uvrjeda, ne postavlja nikakve uvjete. Isusova je ljubav uvijek bezuvjetna i nema cijene. Isus uvijek djeluje iz ljubavi, prema svima, pa i prema farizejima i pismoznancima, a ne samo prema grješnicima i carinicima. Njemu je i ono najmanje vrijedno pozornosti i traženja. I najmanje je njegov stvor koji ne želi ispustiti iz svoje ljubavi, svoje skrbi i traganja. I cijelo se nebo raduje kad to maleno pronađe.

Govorimo o neprocjenjivoj vrijednosti jedne ljudske duše ili života. Ta riječ nije dovoljno snažna da opiše ono što Isus čini i govori. I nije riječ samo o onome što je u čovjeku ‘vječno’, nego upravo ono njegovo zemaljsko, ljudsko, tjelesno, koje se izgubilo, odlutalo. Čovjek je izgubio sve, izgubio sebe, i Bog ga u Isusu traži. Bog je poslao svoga Sina, ne da svijet osudi, nego da se svijet po njemu spasi. U Isusu je Bog u potrazi za svakim od nas. Nebo plače zbog izgubljena, a raduje se zbog obraćena grješnika. U obje Isusove slike u središtu je proces traženja i nalaženja. U pozadini je Bog koji traži i nalazi izgubljeno. Ne moramo mi tražiti Boga, on je prvi tražio, prvi ljubio nas. Ne moramo ga tražiti u nebesima ili iznad oblaka, očajnički, pod svaku cijenu. Tko traži ovcu, pa mu se posreći i pronađe je, stavlja je na svoja ramena. Takav je dobri pastir, takav je Isus, takav je Bog koji se raduje zbog obraćena grješnika. On ruši i kida sve granice koje ljude dijele, rasne, nacionalne, staleške. Svi su mu jednaki. A veliki obraćenik i pjesnik Ch. Peguy reče jednu umnu: Dok pastir nosi ovcu na ramenu, ranjenu, izgubljenu, dotle ga ona svojim runom grije… Ljubav između pastira i ovaca jest nešto prelijepo, pastorala…

FRA TOMISLAV PERVAN MEĐUGORJE

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.