3. nedjelja došašća u godini C: Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Sva tri današnja čitanja su znakovita. Prvo iz proroka Sefanije je veliki poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja i padova u narodu. Nek ne klonu ruku. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu! Odlomak se može čitati i tipološki i prenijeti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi ponazočenje starozavjetnog Zavjetnog kovčega ('Škrinjo zavjetna'), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti ('Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi'). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednomu: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice. Ta misao provijava cijelu poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih (su)dionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih 'pasa' i 'zvijeri', pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2). Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je 'stajati u Gospodinu', ili 'u vjeri', odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!

Dva lika, Ivan, Preteča i Isus stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup karakterizira upravo to dvojstvo. Ivan ostaje još u Starome, na području etičnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normalizaciju međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar bi u našemu životu bili principi Dekaloga, Deset zapovijedi. Ivan ostaje pri Dekalogu. Kad se prisjetimo zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti 'Zakona' da se s pomoću njega vine Bogu, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. On ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za djela Gospodinova, je li ovaj 'pravi', ili da se sačeka netko drugi.

Isus ne ostaje na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor 'moraliziranje', a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. 'Moraliziranje' je slično kotrljanju Sizifova kamena prema nebu. Prijetnje neće nikada puno pomoći (vidjeli smo to i za nedavnoga rata u Domovini: malo je tko postao boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, 'sjekira već na panju', odnosno rat za vratom i na vratima). "Što nam je činiti?" pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, onda pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.

Prisjetimo se onog mladića, bogatog, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: "Što mi je činiti da baštinim život vječni"? (Mk 10,17sl). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.

Upitnik bi se morao postaviti: 'Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati'? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom". Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame. Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Nije problem nešto 'moralno' učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca.

Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom. Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminantnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.

FRA TOMISLAV PERVAN MEĐUGORJE

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.