Svrati Gospodine i k nama kao Zakeju

Lk 19,1-10

Na zgodu o iscjeljenju slijepca Bartimeja nadovezuje Luka onu o susretu sa Zakejem, nadcarinikom, 'šefom' carine. Bartimej je progledao, Isus je u društvu grješnika i bolesnika, onih koji su psihički i fizički bolesni i koji ga ponajvećma trebaju, koji ga razumiju i koji njih razumije, dok su oni tobože 'zdravi', kojima ne treba liječnika, redovito po strani, usput, razdraženi i izazvani Isusovim postupcima. Isus stalno polarizira i izaziva svoj okoliš. Nikoga on unaprijed ne osuđuje, ne isključuje, ne otpisuje.

Kad se u evanđeljima izriče ili odzvanja riječ ‘danas’, onda se nešto zbilja krajnje ozbiljno događa. Nešto novo, neviđeno, nečuveno. Tako bijaše za Isusova rođenja. ‘Danas’ vam se rodio Spasitelj - Krist Gospodin. Tako za Isusova javnoga nastupa u Nazaretu: ‘Danas’ se ova riječ ispunila, što vam još uvijek odzvanja u ušima; ili pak ona riječ razbojniku s križa: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Jednako i ova riječ Zakeju: “Danas je došao spas ovoj kući!” Ova dva ‘danas’ izgovaraju se ljudima koje je društvo odbacilo, razbojniku na križu, Zakeju, cariniku sitnu rastom, koji je i zbog toga bio predmetom rugla te podsmijavanja i djece na ulici. Možda je upravo iz prkosa i prijezira svoje okoline postao carinikom, prešao u drugi tabor. Nije on, tako on sada u sebi misli, za njih više sitni čovjek, 'patuljak', 'dogurao' je on do 'nečega' u životu, barem do bogatstva i da ga se ljudi boje.

Nikomu od nas nije svejedno što drugi o nama misle. Ako je nekome svejedno što drugi misle, onda je i on prema svima ravnodušan. Nije mu stalo do njih, nije ga nikakva briga. Zakej je živio u društvu u kome se držalo do osobnoga dostojanstva. Nije bilo svejedno, nisu odmahivali rukom na to što drugi o njima misle. Išli su u dugim haljinama, nisu se pentrali na stablo, da vide Isusa, kao ovaj Zakej koji je prodao dušu strancima. U ovome trenutku Zakeju je sasvim i krajnje svejedno što drugi misle. Međutim, nije mu svejedno zato što je od svih odbačen, što nije ništa značio među svojim sumještanima. Nitko ga ni za što nije pitao, bio je jednostavno crna ovca ili bijela vrana. Do njega se nije držalo. Nitko nije pitao Zakeja za mišljenje ili stav.

Kad se odnekuda vratimo doma, pitamo, je li nas tko tražio, je li tko za nas pitao, gledamo na telefonsku tajnicu, je li tko zvao. Uzimamo mobitel i pretražujemo poruke, uključujemo internet i gledamo prispjelu poštu. I žalosni smo ako nitko nije za nas pitao, ako nam nitko nije pisao, ako su nam pretinci prazni, ako smo beznačajni. Smisao života nije u tome da pitamo, nego da slušamo i odgovaramo. Tu i jest smisao riječi od-govornost. Bog pita Adama, gdje si? Pita Kajina, gdje mu je brat? I kakvo iznenađenje za Zakeja koji je prodao svoju dušu za novac! Zakeju, vidim te, siđi dolje. Danas moram boraviti u tvojoj kući.

On se, vjerujem, i sam u čudu pitao: Zar ja? Zar baš na mene misli? Pa ja sam u sjeni drveta, jedva prepoznatljiv. - Danas moram u tvoj dom, na objed! Tko sretniji od njega?! To je Evanđelje! To je za njega vijest trenutka, radosna vijest života, životni kairos koji se ne propušta. Cijeli je Jerihon bio toga dana na nogama, ali Isus svraća upravo k njemu, grješniku i izdajici, tako misle farizeji i književnici. Cijeli grad na nogama, a on - Zakej - sam, usamljen, u svojoj nesreći. Nitko za nj ne mari. Nitko za njega ne pita osim ovoga Nazarenca.

Veliki norveški pisac Knut Hamsun, nobelovac, osjetio je na svojoj koži prijezir okoline. Prije rata ali i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata simpatizirao je s Nijemcima, nacistima. Stoga je nakon rata bio kažnjen. Oko njega je u vlastitoj zemlji podignut zid šutnje, prijezira, pa i sa strane službene Norveške. Bio je neko vrijeme na psihijatriji. I u svome dnevniku opisuje taj svoj pakao, on, skoro 90-godišnji pisac. Veli kako mu bolničarke ne odgovaraju na pozdrav, kako mu ni neki dječak ne želi odnijeti pismo u poštanski sandučić, kako mu okreću leđa, ne žele ga vidjeti, kako majke djecu odvlače djecu u stranu kuda on prolazi. Sve su to male zgode s velikim učincima u njegovoj duši. On je sav rastočen jer ga svatko prezire kao izdajicu. Svi od njega lice okreću, ne žele mu reći nijednu lijepu riječ.

To je najbolje oružje koje imamo jedni protiv drugih. Drugoga ne primijetiti, drugoga kažnjavati prijezirom, okretanjem leđa, šutnjom. To je daleko teže i učinkovitije od srdžbe ili otvorena neprijateljstva ili pak polemike. Sa svime time mogao se Hamsun nositi, ali ne i s hladnoćom drugih i liječničkim uništavanjem, s pokušajima da mu se oduzme ljudsko dostojanstvo. Isti je pisac napisao kako je čovjek ‘veći od svoje sudbine’. Svaki čovjek ima svoju vrijednost, svoje dostojanstvo, pa i pored vlastite krivnje i unatoč vlastitoj krivnji i vlastitomu grijehu i zastranjenjima unatoč.

Upravo nam to zgoda sa Zakejem izvrsno uprizoruje. Čovjek je veći od svoje sudbine. Zakej bježi od svoje sjene, bježi od sebe. I nitko u konačnici nije u takvu položaju da drugi ne bi za nj pitao, da nije pitan, da nema nikakve odgovornosti. Važno je da Netko za tebe pita, da se Netko za tebe brine. Za Isusa nema izgubljenih slučajeva. Ni Zakej nije izgubljen slučaj. U njega se promijenilo srce, ne vanjske okolnosti. Ostaje on i nadalje carinik, ali s novim srcem i pogledom. Progledao je. Ne mijenja čovjeka i njegovo srce nauk, prijetnja, propovijed, nego susret s Isusom. To je odlučujuće i danas. Bogataši ne će nakon propovijedi ili enciklika otvoriti svoje bankovne račune siromasima, nego samo egzistencijalni 'udar' milosti, munja Isusa Krista.

Ljudi misle da u trenutku kad zadovolje svoje potrebe, kad se najedu, napiju, stvore obitelj, karijeru, kad imaju dovoljno novca, da ne treba ništa više pitati. Misle da su time odgovorena sva životna pitanja, da u tome život ima svoj smisao. Međutim, grdno se varamo. Vjera nam veli kako je ljubav smisao života. A ljubav je upravo u tome da netko za mene pita, da se netko za mene zanima, da mu nešto značim. Da drugi za mene pitaju. Bližnji, rodbina, prijatelji. I na kraju sami Bog. Ako me netko pita, ako netko za mene pita, to znači da i sam moram dati odgovor. Pitan sam, dakle, moram odgovoriti. I upravo je smisao života u tome davanju odgovora nekomu. Bogu u Isusu Kristu. Trebali bismo slušati Boga koji nas traži, zove, poziva.

Govorimo o glasu pastira. Ovce prepoznaju njegov glas i slijede ga. Bog nas traži u osobi Isusa Krista. To je glas prijatelja. Trebam odgovoriti, oglasiti se. I iskusit ću - upravo kao i Zakej - oprost grijeha kad pronađem blago, kad pronađem životni biser. Na Zakeju je počinuo Isusov pogled, kao i na onome bogatom mladiću koji se nije mogao odreći svoga bogatstva. Ali, kako samo različni ishodi tih dvaju susreta!?

FRA TOMISLAV PERVAN MEĐUGORJE

Označeno u