Zbirni blagdani za sve svete mučenike i ostale svete, odnosno svete jednog određenog kraja, susrećemo u kršćanskoj starini u uskrsnom okružju.

 

Najstarija potvrda nalazi se kod Ivana Zlatoustog za Antiohiju u 4. st. u Duhovskoj osmini s oznakom «Gospodnji dan Svih svetih». Poslije Uskrsa slavio se dovršetak uskrsnog događanja proslavom svetih. U Istočnoj Crkvi sačuvao se ovaj blagdan kao i sami termin do danas. U Zapadnoj Crkvi ovaj blagdan u početku je bio preuzet. U Irskoj je nastao u 8./9. stoljeću – kad je veza između ovoga blagdana i Uskrsa izblijedjela – novi blagdanski naziv: 1. studeni ovdje obilježava početak zime i ujedno početak godine. Pozadina nije više Uskrs nego umiruća priroda po kojoj vječni svijet svetih postaje vidljiv.

Po irsko-škotskim misionarima blagdan Svih svetih - slavljen na 1. studenoga - u 9. stoljeću stigao je i na europski kontinent. U irskom utjecajnom području (npr. USA) zadržali su se predkršćanski običaji slično saturnalijama prije rimske Nove godine. (Saturn je za Rimljane bio bog vremena: njemu u čast organizirano je sedmodnevno slavlje u Rimu poslije svršetka poljskih radova).

DAN MRTVIH - DUŠNI DAN

Godišnji spomen Dana mrtvih u Zapadnoj Crkvi datira iz ranog srednjeg vijeka, uglavnom poslije Uskrsa, npr. na Duhovski ponedjeljak ili ponedjeljak poslije Presvetog Trojstva. Bila je tendencija – iako ne posvuda – povezati Uskrs i spomen mrtvih. Još je papa Ivan XXIII. (1958.-1963.) govorio o Uskrsu kao «blagdanu svih mrtvih». Od 9. stoljeća, uz potporu samostana Cluny u Francuskoj, premješta se ovaj spomen Dana mrtvih na 2. studenoga, dan nakon Svih svetih. Zahvaljujući dominikancima, a kasnije i svećenicima španjolskog govornog područja, uobičajilo se da svaki svećenik smije toga dana slaviti tri svete Mise. 1915. papa Benedikt XV. proširio je ovaj običaj na cijelu Crkvu. Ovaj dan duboko se urezao u svijest naroda i hrani se plemenskom pobožnošću. Poslije podne na svetkovinu Svih svetih grobovi se kite cvijećem (krizanteme, ivančica, bijela kata) sa zapaljenim svijećama, a negdje i vječnim svjetlom. Već u 16. stoljeću u nekim krajevima na Zapadu sveta Misa je bila sastavni dio tog spomena mrtvih.

Čašćenje mrtvih zastupali su neki crkveni oci, pa i sam Tridentinski koncil, mišljenjem da duše koje su uspješno prošle Božje sudište, prije nego dođu u nebo, borave u mjestu čišćenja (čistilištu). Živi mogu mrtvima pomoći svojim žrtvenim prinosima: sv. Mise, molitve, žrtve i post. Po starom pučkom vjerovanju duše su toga dana napuštale čistilište, dolazile na zemlju i tu se kratko vrijeme odmarale od svojih muka. U nekim mjestima organiziraju su i svečane procesije na groblju, a tom prigodom posjećuju se i svećenički grobovi. U našim krajevima sveta Misa za pokojne slavi se na svim grobljima, počevši na Sve svete poslije podne i cijeli Dušni dan. U ranijim stoljećima sa svetkovinom Svih svetih i Danom mrtvih svršavala je stara
gospodarska godina, a nova je započinjala sa sv. Martinom.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Katolika je sve više, broj svećenika i redovnica u padu
22. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam