Mnoge poznate osobe iz javnoga života, mnoštvo mladih, dolaskom u Međugorje shvaćaju tko je uzor, piše fra Mario Knezović u novoj kolumni za fratar.net. 

Živimo u društvu gdje se često ideali srozavaju, uzdižu se idoli, a pravi uzori teško mogu na scenu. Dnevni i drugi tisak napučen je tzv. zvijezdama i onima koji u lepršavoj odjeći privlače nečiju pozornost i licitiraju vlastitom intimom.

Tako možemo pročitati, kako poneki, koji na nedoličan način provode odmor, kažu da im je kao u raju. Očito takvi ne znaju da raj nije mjesto zadovoljenja zemaljskih požuda. Mi se ne borimo za takav raj. Naš Raj koji nam Isusu priprema je mjesto svetosti i bezgrješnosti. No, očito je kako su pojmovi i shvaćanja mnogih termina pobrkani pa odatle česti zaključak kako je srušena ljestvica vrijednosti.

Tješi spoznaja kako ipak ima onih koji neće zaključivati na temelju vanjštine niti će prosuđivati ljude po odijelu i blještavilu scene. Ono iznutra, što čovjeka određuje, ipak ne može ostati neprepoznato. Sjetimo se Svetoga Ivana, preteče Isusova, Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. (Usp. Mt 3,4). Kada bi prema vanjštini prosuđivali čovjek bi se mogao samo preplašiti od takve osobe i pomisliti da je nekakav divljak od kojega treba bježati. No, takav Ivan, koji time niječe onu kako odijelo čini čovjeka, bijaše ljudima privlačan. Rado su ga slušali, slijedili i htjeli su biti u njegovoj blizini. Nutarnja snaga Duha izvirala je iz života čovjeka i to je bilo zamijećeno. Bio je prepoznat kao uzor.

Dakle, unatoč što nam se čini da se neke stvari ne zamjećuju i ne ističu one su prepoznate i veličina ne može biti prešućena. Kamere i mikrofoni ne moraju biti uključeni. Oči, uši i srce čovjeka prepoznat će kad-tad ono što je posebno. Duhovni plodovi tako neće ostati neobrani. Stoga, važno je znati kako se ljudi okreću prezentiranju vanjštine u strahu da će biti nezamijećeni. Razumije se da je lakše jednim vanjskim performansom biti istaknut nego čekati da nas netko po nutrini prepoznaje. Sve je to stvar krivih životnih ideala i to je put koji vodi idolima, a pravi uzori kao da nisu izazovni.

Nobelovac Ivan Andrić u tom kontekstu piše: “Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnožavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stječemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.“

Sve ono što je vrijedno traži napor, ustrajnost i treba računati na duge staze. Mnoge poznate osobe iz javnoga života, mnoštvo mladih, dolaskom u Međugorje shvaćaju tko je uzor. Marija im se stavlja kao model istinske veličine, ljepote, nježnosti, predanosti, svetosti... Njezin životni put, gdje je sve svoje želje i planove ostavila po strani a vršila Božju volju, snažno progovara svijetu vlastitih želja, uspjeha, lažnih veličina i ljudske slave.

Piše: fra Mario Knezović | fratar.net

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 14.10.2019.
14. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam