Jedan je ljudski naraštaj u cijelosti stasao otkako je Međugorje na svjetskoj pozornici.

Ako se smije maleno uspoređivati s velikim, svi smo se mi pitali, kao nekoć Natanael, začuđen spram Filipova poziva da pođe s njime i vidi Isusa, sina Josipova iz Nazareta: “Zar može iz Nazareta išta dobra doći?“ – „Zar može doći išta dobra iz Bijakovića, iz Podbrda?” - “Dođi i vidi” - odgovara naprečac Filip Natanaelu koji od dvojitelja, skeptika postaje prvim vjernikom, davno prije Petra, Marte i Tome priznaje Isusa Bogom: “Doista ti si Sin Božji, ti Kralj si Izraelov”. - To bijaše odgovor Natanaelov nakon što ga je Isus ‘porazio’ i osvojio svojom pojavom.

Slično bi se dalo primijeniti i na bijakovsko-međugorske početke: “Zar išta dobra može doći iz Bijakovića, Podbrda, slijepoga crijeva onodobne župe?” Nikakav put nije vodio od zadnjih seoskih kuća prema Crnici, osim kozjih i pastirskih staza. Da, upravo je to Božja logika, upravo je to način Božjega djelovanja kroz cijelu povijest. Uzima Bog nepoznanicu, Abrahama i šalje ga u neizvjesnu budućnost, dajući mu nalog, prvomu povijesnom liku: “Iziđi! Idi! Kreni iz svoga doma!” Isto postupa i s propalim prevratnikom, potonjim pastirom na Sinaju, Mojsijem, komu zapovijeda da izuje obuću na svetome mjestu, pred gorućim grmom. Šalje ga osloboditi Izabrani narod iz ropstva. I kroz teške muke i kušnje stvara Bog subjekt naroda - Izraela - komu daje svoje zapovijedi, iz koga je izveo Mesiju. Ništa drukčije nije ni u Knjizi Sudaca, gdje Bog izabire iz najneuglednijih plemena osloboditelje? Jednoga Šaula je i Davida prorok Samuel pomazao na očiti mig Duha Božjega; prvi je u potrazi za izgubljenim magaricama, drugoga uzima od stada. Kad ih pomaza, Gospodin im promijeni srce, postadoše novi, drugi ljudi. Duh zahvaća i mijenja. To je učinak Duha u čovjeku. I tako kroz cijelu povijest, uzima Bog neznatne i malene, da posrami velike.

Postupio je tako s Marijom iz Nazareta, s Ivanom u pustinji. Isus se u svome navještaju obraća redovito malenima i rubnima, ne ide učenima ni u akademije, da ondje izlaže svoj nauk. Tako do dana današnjega. Marijina ukazanja kroz cijelu povijest Crkve, a napose kroz minulih pet stoljeća, daju nam navlas istu sliku. Ista logika, ista pedagogija i isti nebeski pastoral, nebeske misije. Od ukazanja u Guadalupe u Meksiku, god. 1531. pa do našega doba. Od svetoga Juan Diega do sudobnih vidjelaca koji su mahom neuki, bez velikih škola. Ove je Gospa onoga lipnja 1981.uzela i 'katapultirala' u žarište, bez njihova htijenja i volje. I ukazuje se Marija, ne u palačama ni stolnim mjestima ili crkvama, nego prema biblijskom predlošku, na brdima, u pustinji, pastirima, malenima, neukima, kako bi postidio Bog učene i mudrace ovoga svijeta (usp. 1 Kor 1-2).

Tko onodobno nije bio krajnje iznenađen izborom Karola Wojtyle za papu? Tko je za njega znao? Duh je propuhao vatikanskim odajama pa se kardinali nakon trideset i tri dana pontifikata Ivana Pavla I. vrlo brzo usuglasiše oko imena krakovskoga kardinala. Taj Karol postade sudobni Karlo Veliki! Dođe taj čovjek iz Bijele Hrvatske, onkraj željeznoga zastora, koji je poput Berlinskoga zida dijelio Istok od Zapada. Crta bijaše jasno povučena u svakom pogledu, dijelila je Europu i svijet na dva dijela i bloka. Tko od nas ima u svijesti da je Beč istočnije od Praga, da je Prag upravo u središtu Europe? Komunizam bijaše ono zlo koje je raskolilo svijet. Ali začudo, i Istok i Zapad mogao je putovati u ono doba u ovdašnju državnu tvorevinu, dakako, s viznim i (jasno!) deviznim režimima i pogodnostima.

I najednom bijaše ustoličen u Rimu, nekoć svjetsku prijestolnicu, Poljak. Svijet su i povijest krenuli drugim tijekom. Mistik i svetac na Petrovoj stolici! I sve je promijenio u svijetu bez otvorenih granica, bez prijelaza i prolaza. Postao je istinski pontifex maximus, mostograditelj, rastvorio je dveri između Istoka i Zapada. Postao je zamašnjakom svjetske mirovne politike. Otvorite, štoviše, širom rastvorite, raskrilite vrata Kristu. Otvorite sve dveri i primite Krista! To bijaše prva poruka prije trideset i dvije godine Pape-Poljaka.

Svakim svojim potezom i korakom nastojao je opravdati povjerenje koje mu je Gospodin namijenio postavljajući ga na kormilo svoje Crkve. Postao je divljenje i čuđenje svijetu i u svijetu. Politički velikani su nakon pada Berlinskoga zida, morali priznati kako bez Ivana Pavla II. ne bi došlo do obrata na europskom istoku, kako ne bi bilo urušavanja komunizma. Bijaše to povrat u bratski zagrljaj obaju europskih krila. Stalno je naglašavao kako Europa mora prodisati s obama plućnim krilima. Silna oluja Duha srušila je željezni zastor. Jedna je osoba, Ivan Pavao II., držeći se lijevom za pastirski štap - Raspetoga, a desnicom čvrsto prebirući zrnca krunice, jer je sav stajao pod geslom: Totus tuus, Maria! , izazvao potres neslućenih razmjera. Učinio je Vatikan svjetskim političkim čimbenikom; novi Karlo Veliki moćniji bijaše od srednjovjekovnih ili renesansnih papa, najmanju državu na svijetu pretvorio je u svjetsku silu. Kamo god je putovao, ljubio je domaće tlo, posvećivao države i narode Gospodinu i njegovoj Majci.

Kakve to ima poveznice s Međugorjem? Uvjereni smo da je Međugorje upravo dar Neba Zemlji na razdjelnici Istoka i Zapada, na razmeđu kultura i civilizacija, religija, vjeroispovijedi i svjetonazora. Kao što rekosmo, ovamo su mogli putovati i europski Istok i Zapad. Međugorje se dogodilo samo pedesetak dana nakon neuspjela atentata na Ivana Pavla II., na spomendan Fatimske Gospe, 13. svibnja 1981. Mučenička je krv tekla Trgom Svetoga Petra. Te se godine slavila 1600. obljetnica održavanja Carigradskoga sabora na kome je definirano naše Vjerovanje što ga molimo u svetim Misama zatim 1550. obljetnica održavanja Efeškoga sabora na kome je Marija proglašena Bogorodicom (Theotokos). Marija je rodila Boga i čovjeka, Isusa Krista. Papa je imao nakanu javno izmoliti Mariji Posvetnu molitvu na same Duhove, ali zbog atentata nije to mogao učiniti. U toj posvetnoj molitvi višekratno ponavlja biblijski zaziv “Dođi! Maranatha! Dođi, Duše Presveti! Dođi Marijo!”, završavajući riječima: “Stoga i mi danas ponavljamo: ‘Dođi!’, ufajući se u Tvoj Majčinski zagovor, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!”

Odgovor Neba nije trebalo dugo čekati. Dogodilo se za petnaestak dana Međugorje na Ivandan 1981. Ako se veli da rijeka Buna ima najveći i vodom najobilniji izvor u Europi, slično bi se moglo primijeniti i na Međugorje: Od samoga početka navrla je silna bujica naroda, tisuće su se slijevale prema Međugorju, prema Brdu ukazanja. Neprekinute, goleme rijeke hodočasnika. Nikim i ničim nisu se dali smesti ili zaustaviti. Upravo kao bujica nakon obilne kiše. Nikada odonda nije Međugorje živjelo na kapaljke. Ovdje je trajno prisutna golema matica koja nosi milijune ljudi sa sobom. Ako u početku ljudi i bijahu nošeni radoznalošću, doskora se sve pretvorilo u rijeku pokornika i obraćenika koji su se skrušeno ispovijedali, koji su odbacivali obmanu komunizma, vlastito bezboštvo, koji su molili da konačno svane dan i noć se skrati te da se povrati - Bogu čast na visinama, a čovjeku mir na nizini. Međugorje bijaše jerihonske trublje slobode i urušavanja komunizma, najava i svitanje novoga dana, zora se slobode već nazirala. Bijasmo svjedoci zbiljskih biblijskih prizora oslikanih u evanđeljima, za pojavka Ivana Krstitelja i nastupa samoga Gospodina. Ljudi bijahu gladni i žedni Boga i Božje riječi, na sebe su uzimali svakojaki oblik odricanja i pokore, samo da se nađu ovdje.

Državni je aparat odmah stao zvoniti na uzbunu. Od samoga početka milicijske prijetnje, zastrašivanja, komunistička medijska hajka na Međugorje, vidioce, fratre, hrvatski puk na ovim ozemljima bijahu samo dio sotonskih pokušaja da se djelo spriječi i uguši. Čak se i državni vrh bavio Međugorjem, slutili su komunisti ovdje nekakvu hrvatsku pobunu i kontrarevoluciju. Slavili su četrdeset godina ‘narodnoga ustanka’, prizivali duhove prošlosti, vidjeli avete fašizma i ustaštva na svakom koraku, u medijima prikazivana i Gospa s kamom u ustima. Neviđene i nečuvene objede na račun hrvatskoga življa i franjevaca. Tito godinu dana već u grobu, centrifugalne sile u državnoj tvorevini sve snažnije, na Kosovu pobune i štrajkovi, partija u strahu za svoje pozicije zbija redove, uzda se u tajnu službu UDBU i vojsku. U državi kriza, svega manjka, od goriva do životnih namirnica, inflacija guta zalihe. Zatvaranja mještana, cijela župa dvije pune godine u karanteni, na svim pristupnim točkama Međugorju i Bijakovićima danonoćno straže. Nakon Gospojine te godine župnik uhićen, potom još dvojica fratara iz duvanjskoga samostana, visoke zatvorske kazne, Foča, prisilni rad, smrtne prijetnje fratrima i u zatvoru. Dogodila se ovdje kontrarevolucija, ali ona Božja i s neba. Dogodio se doslovce prevrat i ubuduće ništa više nije bilo kao prije. Vjerni se pak puk ne da smesti. Pristup Brdu ukazanja i Križevcu dvije godine onemogućen, ljudi se hodočasteći penjali na vlastiti rizik. Trebalo je sve izdržati. Hodočasnici su osjećali kako je Nebo s njima, da je Gospa tu, i u toj vjeri nitko ih nije mogao uzdrmati.

Tako su se redale godine za godinom, svi pokušaji da se započeto djelo uništi i uguši, nisu urodili očekivanim plodovima. Vlasti zabranjuju bilo što graditi ili raditi oko crkve i župnoga dvora, nema vode, nema nikakvih sanitarnih čvorova, a milijuni prolaze mjestom. Opasnost od epidemija je očita i komunisti kao da upravo to priželjkuju: Žele da izbije zaraza ili pošast te onda zabrane pristup Međugorju. Međutim, Nebo ima lijek za sve, Marija nije dopuštala da se njezino djelo zatre.
Dok ljudi u svome bezboštvu zatvaraju vrata Bogu proglašavajući državni ateizam, dotle sami Bog, samo Nebo otvara na drugom kraju prozor kako bi jasno pokazao tko vodi svjetsku povijest. Nakon posvete svijeta Mariji god. 1984. dolazi do obrata u istočnom bloku, glasnost i perestrojka, građanske slobode i konačno urušavanja komunizma, njegova implozija, da bi na sami Božić 1991. prestao postojati Sovjetski Savez. Koja samo ironija sudbine i povijesti za sustav koji je obećavao novoga čovjeka!? Novi čovjek dar je Neba - na sami Božić!

Ni službena crkvena hijerarhija nije blagonaklono gledala na razvoj i događanja oko Međugorja. Prema vidiocima se postupa maćehinski, svim se sredstvima pokušava obeshrabriti hodočasnike i hodočašćenja, zabranjuju se službena hodočašća, množe se metode kojima se pojedinci pokušavaju ušutkati ili u javnosti ozloglasiti. Vjernici pak imaju svoja iskustva o kojima govore. Ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli, što smo iskusili. Kao da se u naše doba ponavljaju Djela apostolska, dopisuje se njihovo novo poglavlje. Međugorje se širi u bazi, nastaju molitvene grupe diljem svijeta nadahnute Međugorjem, tiskaju se knjige, brošure, časopisi, koriste se dostignuća suvremene tehnike, snimaju se filmovi koji kruže svijetom i prenose molitveni susreti. Stručni timovi ispituju vidioce s raznih motrišta, svi su složni u jednome: Normalni su, bez patoloških oboljenja, a u trenutku ekstaze nešto se čudesno s njima događa.

Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo stoji nad njim godinama što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se naprosto prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika saborišta mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem. Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu - vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest.

U konačnici ono ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje samo dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.

To je i razlog zašto su na najvišoj crkvenoj razini uspostavljana povjerenstva koja su proučavala Međugorje s ciljem da donesu svoj sud o događajima koji su među nama već skoro tri desetljeća. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. bio je kao prijelomna točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta. Ulazak u novo desetljeće obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja. Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci uporno u svome prijeporu podizali u svijetu spram Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna izbija iz ruku adut svima koji su se 'vadili' kako ovo nije od Crkve priznato, kako će čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja.

Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom. Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno možemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te pokoncilske obnove. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora.

Nikome Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi. Sv. Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! Nadam se da će ovo doprijeti i do onih koji nedobronamjerno ocjenjuju i procjenjuju Međugorje, pa s Pavlom još jedanput ponavljamo: Duha ne trnite!

loading...
Osmrtnice ba