Kako netko može zamijetiti našu vjerodostojnost?

Samo životom. Nismo vjerodostojni posjedovanjem istine, nego življenjem istine, kad nas istina tjera, kao starozavjetne proroke, kao one koji se za istinom propinju, cijelim svojim bićem, kao one koji ne mogu, a da ne čeznu za većim. Priliku da budu zamijećeni kao vjerodostojni imaju samo oni na kojima se vidi da žive s nelagodnom istinom, s istinom, s kojom se sami moraju boriti, s istinom koja je neugodna, koja boli, od koje se ne mogu sakriti. S istinom koja ne dopušta da joj bude što pridržano, da joj se što uskrati. Šansu biti zamijećen kao vjerodostojan, ima samo onaj iskreni svjedok na komu se vidi, od koga se čuje da ne govori o sebi, nego da govori i živi istinu, te kako ga je ta istina izazvala i postavila kao svjetlo pred druge.

O tome je neponovljivo i neusporedivo zorno pisao Kierkegaard. Kršćanstvo nije nauk nego posredovanje životne istine, vlastitom egzistencijom. Ono nije gotova istina koju bi se dalo drugima demonstrirati, nego izazov koji treba pred drugima vjerodostojno živjeti. Krist nije poslao u svijet, naglašava on, profesore ni docente, nego nasljedovatelje i učenike. Kršćanstvo se ne prenosi dociranjem, naučavanjem, nego samo snagom preobražene egzistencije, snagom preobrazbe Kristovom istinom i osobom, snagom egzistencije koja je prešla iz neistine, iz laži, u istinu. Kršćanstvo se uprizoruje životom, egzistiranjem, a ne poučavanjem i naukom.

To je ono gdje i danas posredovanje vjere doživljava brodolom, gotovo redovito i u pravilu. Svi mi koji smo odgovorni za prenošenje istine prebrzo u svomu govoru prelazimo preko činjenice da se naime istina Isusa Krista mora najprije živjeti, iskusiti, propatiti, protrpjeti, da se njome i kroz nju mora hoditi, jer je ona veoma riskantan put, prije nego se o njoj mogne zboriti. Isusova je istina uvijek izazov, a tako lako o njoj govorimo. Pa i sam govor o istini Isusa Krista u smislu refleksije o Isusovoj istini imao bi svoje mjesto u posredovanju vjere kad bi se na nama primijetilo, kad bi ljudi zapazili da nas ta istina životno izaziva, provocira.

Istina nas Isusa Krista mora opeći, za nju se moramo izboriti, želimo li biti ozbiljno shvaćeni i prihvaćeni kao ljudi kojima je zbilja stalo do Isusa Krista. Stoga se moramo pitati: Je li istina Isusa Krista u tomu smislu za mane izazovna istina? Za mnoge, upravo kritične suvremenike ona je sušta suprotnost tomu: Ta je istina omamljujuća, uspavljujuća, blaga, ugodna iluzija. Njemački mislilac i mrzitelj kršćanstva Nietzsche je rekao da je kršćanstvo platonizam za puk, tj. nešto što nije od ovoga svijeta, nego se treba tješiti budućim, ljepšim, a ovaj svijet prezirati i obezvrjeđivati. Međutim, Isus veli: Istina će vas osloboditi (Iv 8,32). Nije to ugodna, lagana istina, nego krajnje neugodna, kritična istina, istina koja iznosi na vidjelo sve skriveno, istina koja sudi. O toj je istini zborio Isus Nikodemu (Iv 3,19-21). Istina pred kojom se sve očituje u pravomu svjetlu. Ništa se više ne skriva. Nema lažnih obzira, krivih strategija ni prijetvorne lojalnosti, krivotvorenja. Istina u ljubavi, a Bog je ljubav. I slobodno možemo reći, od svjedoka vjere u bitnomu zavisi, hoće li vjera živjeti i u budućnosti. Na svjedocima se mora odčitati, zamijetiti, opipati da istinu svoje vjere žive te da je životom drugima predaju. Vjerodostojnu, a ne teorijsku istinu s kojom mogu živjeti i umrijeti.

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.