Od prvih riječi što su ih čuli od Isusa: ‘Pođi za mnom’, pa do riječi: ‘Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja, ovo činite meni na spomen’, koliko li se divnih dijaloga dogodilo između Isusa i onih koji su sve ostavili i pošli za njim. Evanđelja nam ne mogu donijeti svaku Isusovu riječ upućenu apostolima, no zasigurno su dugo i o svemu razgovarali. Možemo samo zamisliti radoznalo široko otvorene oči tih ljudi koji su imali osobitu povlasticu razgovarati s Isusom. I sami su zasigurno često međusobno razgovarali o Učiteljevim riječima. Isus je uvijek lijepo govorio, bilo ga je ugodno slušati. I apostolima je bilo drago da su baš oni odabrani biti bliskim suradnicima Učitelja kojega su mnogi rado slušali. Nisu uvijek sve razumjeli, nisu ga dovoljno pažljivo niti slušali. Tek nakon uskrsnuća postat će im jasne Isusove riječi. Tada će ih i zapisati, kako ne bi nestale. Tako su i nastala evanđelja, nadahnućem Duha Božjega kojim su se vodili apostoli i evanđelisti, slijedećim su generacijama ostavili kao sveti polog brojne Isusove riječi.
Isus je znao da ljudi o njemu pričaju. Bio je svjestan da su njegove riječi mnoge zainteresirale, da su o njemu stvarali dojam, mišljenja i zauzimali stavove. Zato je jednom zgodom poželio od učenika saznati što ljudi o njemu govore. Morali su apostoli priznati da je govor ljudi o Isusu poprilično maštovit. Jedni su tako govorili da je Isus zapravo Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija ili neki od drevnih proroka koji se vratio na zemlju. Bila su to mišljenja i dojmovi ljudi koji su Isusa prigodice susreli i čuli. No, nije takvo pitanje Isus postavio zbog znatiželje ili radoznalosti. On je Bog, on zna i pamet i srce svakog čovjeka. Bio je to tek uvod u pitanje koje je Isus poželio postaviti onima koje je izabrao; svojim učenicima. Zato će ih sasvim izravno pitati: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Je li takvo pitanje apostole iznenadilo i zateklo? Ne znamo. Ali valjalo je biti iskren i jasan. Nakon mišljenja ljudi Isusa zanima stav onih koji su njegovi. Ne mišljenje, već uvjerenje. Naravno, prvi pozvan odgovoriti bio je Petar. ‘Ti si Krist – Pomazanik Božji’, odgovorio je Petar. Točan i jedini pravi odgovor. Iz uvjerenja. Tako su jedino i mogli odgovoriti, jer su imali prilike uvjeriti se tko je Isus.
Nuka me ovaj razgovor Isusa i apostola na jedno promišljanje. Isus već dvije tisuće godina nije stranac među ljudima. U svakoj generaciji, kao i u našoj, milijuni i milijuni ljudi čuli su i znaju za Isusa, imaju o njemu neko mišljenje i stav. Dolaze do vlastitih zaključaka tko je on i što znače njegove riječi. Takvi zaključci dolaze iz njihova iskustva, zainteresiranosti za Isusa ili su pak plod odgoja ili mašte tko je taj čovjek koji je živio na zemlji pred dva tisućljeća. Sve su to svojevrsna mišljenja. Kao i ona što su ih apostoli iznijeli Isusu. No, Isus se ni danas ne zaustavlja samo na mišljenjima. On i danas govori kroz čitavi niz znakova i događaja. I danas ga zanimaju uvjerenja. Kome onda danas Isus postavlja pitanje iz evanđelja? Pa onima koji su se imali prilike uvjeriti tko je on. Dakle, adresa na koju Isus upućuje pitanje, jesmo ti i ja, mi koji se nazivamo kršćanima, vjernicima. Mi za Isusa nismo tek čuli, mi ga poznajemo, uvjerili smo se toliko puta da je uz nas i da nam govori. Dakle, i naš odgovor treba biti iz uvjerenja.
Zašto je to Isusu toliko važno? Samo ako imamo pravu sliku o njemu, ako ga doista dobro poznajemo, ako vrednujemo njegovu živu prisutnost među nama, Isus nam može pomoći. Ako Isusa svedemo na to kakav bi on po nama trebao biti i što bi trebao činiti, tada naša vjera u njega nije plodonosna niti ispravna. Zato nam se propitati tko je doista Isus za mene i kako ga doživljavam. Kome ja to vjerujem, te se mogu nazvati vjernikom? Do koje mjere Isus ulazi u moj život i postavljam li mu granice? Jesam li kolebljiv i sumnjičav u to da je on doista živi Bog? Isusovo konkretno pitanje: tko sam ja za tebe, predstavlja nam svojevrsni izazov da promislimo tko je doista za mene Isus i što mi on znači. Dobro si je to pitanje češće osvijestiti. Tako ću svoju vjeru u Isusa lišavati suvišnih natruha mojih vlastitih doumljivanja tko je i što je Isus. Tek iskreni odgovor, onaj iz uvjerenja, približava me Isusu još bliže. Možda ću otići daleko ali takav odgovor valjalo bi svakoga dana iznova izreći Isusu. Možda uočim da u odgovoru i uvjerenju rastem i napredujem. A to Isus i želi. Da se ne zarobimo u djetinje slike koje smo o njemu stekli davno i na njima ostajemo. Nego da, otkrivajući Isusa u svome životu sve snažnije, i moje uvjerenje o njemu raste u sve snažniju i čvršću vjeru. Isus dopušta taj rast. Zato nas uvijek ponovno i pita. Jesam li napredovao u uvjerenju tko je on doista za mene i što mi znači. Pokušajmo mu već slijedeći puta kada u molitvi budemo s njime razgovarali dati sasvim iskreni odgovor. Isus ga već zna, ali za nas je važno da ga izgovorimo. Zato te ponovno i pita: A ti, što ti kažeš, tko sam ja? Odgovori mu iz uvjerenja. A moraš priznati da si se bezbroj puta uvjerio tko je Isus za tebe.
