Podigla se velika olujna medijska bura oko Međugorja nakon Papine propovjedi u kojoj je očito aludirao na vidioce i njihovu navodnu nevjerodostojnost.

Idemo ka svojevrsnom raspletu koji bi Međugorje mogao pretvoriti u ispit katoličke eklezijalnosti. Koliko god se to činilo nepravednim, u suštini je i logično: činjenica je da je međugorska župa postala globalna katolička, svjetska župa u kojoj se vjera živi i kuša s takvom snagom i neposrednošću kako bi trebalo biti u svakoj župi – odnosno Međugorje je primjer kako se vjera treba živjeti. I sad bi Međugorje trebalo postati živi primjer da je ono dio Tijela Kristova, Crkve koju je utemeljio Gospodin na Stijeni i predao ključeve Petru, ribaru s Genezaretskog jezera. Za mnoge je veliki šok da je sam Papa taj koji iskušava Međugorje. Možda ima u tomu nekog isusovačkog rezona provjeravanja duhova.

Bilo bi loše kad bi to bio samo jedan medijski spin pušten iz Vatikana poput probnih balona, ili da se temelji samo na trenutnom improvizatorskom nadahnuću pape Franje. Ono što se kao katolik usuđujem ustvrditi je da papine riječi ako su izrečene u žaru propovjedi, trenutno i spontano o tako osjetljivoj temi kao što je autentičnost Gospinih ukazanja, pogotovo ako se radi o aluzijama koje se tumače ovako ili onako, ako nisu prethodno dobro odvagnute, mogu postati hrana medijskih arena koje prepune gladnih zvijeri jedva čekaju senzacije kojima bi rastrgale nedužne, raznosile glasine i stavljale Papu u kontekst osude nekoga ili nečega. Ovako je medijima pružena prilika da stvaraju psihozu uoči službene odluke Crkve o Međugorje, da nagađaju o toj odluci, prejudiciraju je, unose nemir među vjernike pa tako i u samo Međugorje. Nije li prikladnije da se o tomu odlučivalo u tišini?

Katolička crkvena logika je jasna: kakva god odluka bila, Međugorje mora položiti test poslušnosti Crkvi Kristovoj. Čak i da se ona osjeća kao nepravedna, bilo kakva ishitrena i emotivna reakcija dovela bi do raskola i štetnih posljedica po samu Crkvu. Teško je vjerovati da bi se zabranila hodočašća. To je najmanje vjerojatna opcija. Ili da bi Crkva ustvrdila da se radi o obmani. No sve je moguće. Nagađati nema smisla, radi se o kušnji, o ispitu, Papine riječi koliko god bile šokantne i bolne otkrivajući njegov negativni stav, znak su da je kušnja započela i da je na djelu razlučivanje duhova. Isusovci u tom pogledu imaju veliko iskustvo. I znaju biti vrlo neugodni, kad zarežu onda Loyolini sinovi zarežu duboko.

Neću sada ovdje svjedočiti o svojim duhovnim iskustvima u Međugorju koja idu u red sličnih svjedočenja o snažnim potresima duše. To ostavljam za neku drugu prigodu. Ono što me tamo uvijek fasciniralo je taj stalni žamor i žubor molitava krunice na raznim svjetskim jezicima koji se poput nevidljivog slapa slijevao niz Podbrdo i Križevac, i ponovno uzgor, prema vrhu na kojemu stoji veliki križ kao nijemi svjedok vjere hrvatskog življa u tom kraju. Sveopćost Crkve, taj njezin katolikos mogao se upoznati upravo u Međugorju.

Rekao bih samo nekoliko riječi o argumentima koji se iznose protiv vjerodostojnosti vidioca. Jedan je argument velika brojnost Gospinih ukazanja. Papa je jednom rekao da Gospa nije poštanska službenica, a sad je nedavno kazao da ona ne šalje poruke po emisarima u dogovoreno vrijeme. U Lourdesu i Fatimi Gospa je najavljivala mjesto i vrijeme novih susreta i ukazanja. Taj argument o najavi otpada, ali ostaje ta brojnost pojavljivanja „prikaze" kako je naziva biskup Perić – protivnici Međugorja upravo fenomen svakodnevnog ukazivanja na raznim mjestima smatraju dokazom da se radi o nečemu neozbiljnom i nevjerodostojnom. Iskreno, o ovomu ne znam što bih rekao. Ne bih sudio ni da ni ne. Bogu je sve moguće.

No drugi argument me posebno dotiče kao laika koji živi u braku. Naime, često se ponavlja kao da je riječ o krimenu i dokazu nesvetosti i nevjerodostojnosti činjenica da se nitko od šest vidjelaca nije zaredio, da nitko od njih nije izabrao duhovno zvanje. Koliko je poznato, svi su vidioci u braku, imaju normalne brakove, obitelji i djecu. Žive svoje poslanje u braku. Zašto bi to bilo manje vrijedno od zaređivanja? Neki klerici podcjenjuju brak kao nešto manje vrijedno od duhovnog zvanja. Istina je da su i mnogi sveti oci u počecima Crkve dijelili to mišljenje i temeljili ga na Kristovim riječima. No s druge strane, neki su od apostola bili oženjeni, što znači da je Krist pozivao oženjene jednako kao i neoženjene. I brak i celibat treba gledati kao jednako vrijedne jer i jedan i drugi poziv ovise prvenstveno o čovjeku i njegovoj vjeri, kako je i koliko autentično živi. Dolazi vrijeme kad Crkva neće moći funkcionirati bez laika kao i u prvim vremenima i kad će se uloga oženjenih katolika više cijeniti. Zar Međugorje ne svjedoči po sebi ne samo kakve bi župe trebale biti, nego i da ju čine obitelji pune molitve i vjere na kojima se temelji živa Crkva?

Više kolumni čitajte OVDJE

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
''Koliko je dobro moliti se prilikom vožnje automobilom, šetnje… i u sličnim situacijama?''
09. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.