NOGOMET, VJERA I DOMOLJUBLJE

"Svatko od nas ima svoju molitvu. Molimo se za zdravlje. Ono je najvažnije. Kad si zdrav možeš sve". (Kapetan Hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač)

"Nama svakodnevno stižu želje podrške od tisuća ljudi koji mole za nas. Ta njihova vjera daje nam dodatnu snagu". (Selektor Hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić)

"Lijepo smo se osjećali s velečasnim Sudcem, bilo je svečano. Prenio nam je koliko su vjernici uz nas." (Kapetan Hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač)

Točno je da tisuće Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i širom svijeta mole za hrvatske nogometaše koji ne skrivaju svoj katolički vjernički identitet, koji se s time ponose. Slaven Bilić skrušeno ljubi amajliju, posvećenu sliku s likom Svetog Oca, Ivana Pavla II. Oko ruku većine hrvatskih reprezentativaca ovijene su posvećene narukvice iz Međugorja.

Nogometaši i reprezentativci idu na hodočašća i na Svete mise. Velečasni Sudac nakon pojedinačnih razgovore s hrvatskim reprezentativcima održao je u Austriji Svetu misu za hrvatske reprezentativce.
Kapetan nogometne reprezentacije Niko Kovač ima natpis na svojim kopačkama: "Vjera i ljubav". Te dvije riječi: "Ljubav i vjera", izražavaju sve što osjećamo i nadam se da će nam to dati snage da što dalje odemo na ovom natjecanju."
Dakle, nema nikakve dvojbe da su selektor Slaven Bilić i Hrvatski nogometni reprezentativci iskreni vjernici, da vjeruju u snagu molitve. Nema nikakve dvojbe da je iskrena vjera u Boga bitan dio njihovog osobnog identiteta i zajedničkog identiteta Hrvatske nogometne reprezentacije.

Ogromna većina hrvatskog naroda ponosna je na takvo ponašanje hrvatskih reprezentativaca. Daje im podršku i nastavit će se zajedno s njima moliti.

Zato nije slučajno da su se javili borbeni ateisti koji odmah izlaze s optužbama da je vođenje sportaša na hodočašće, na Svete mise i na pojedinačne razgovore sa svećenikom kršenje ljudskih prava, eventualno onih sportaša koji nisu vjernici, koji da ne bi ispali "crne ovce", to također moraju raditi čime su povrijeđena njihova ljudska prava. Zatim optužuju da je to još jedan primjer zloupotrebe vjere i miješanje Crkve u svjetovne društvene stvari.

Javili su se kritičari koji optužuju da je takvo ponašanje Hrvatskih nogometnih reprezentativaca i njihovog vodstva još jedan primjer profanacije i vulgarizacije vjere te se ironično rugaju kako su Bogu dali veliki posao da mora zbrajati količine molitve da bi mogao presuditi u korist one reprezentacije za koju je izrečeno više molitvi.

Iako su takvima već unaprijed odgovorili svojim izjavama koje sam citirao, i Niko Kovač i Slaven Bilić, jer su jasno rekli da im njihova molitva i molitva Hrvata daje snagu, da im pomaže da mobiliziraju i zadnje atome fizičke i psihičke snage, odnosno da im ljubav prema Domovini daje dodatne poticaje da učine više od mogućega, takvim kritičarima nužno je odgovoriti argumentima.

Pravo je svakog nogometaša da nosi amajliju, križeve i narukvice, da se moli, da ide na Svete mise, da razgovara uoči utakmice sa svećenikom i da javno izražava svoju vjeru i svoju ljubav prema Domovini. Većina hrvatskog naroda im u tome daje podršku.

Jednako se tako treba energično suprotstaviti izrugivanju vjere i Boga, jer to je kršenje ljudskih prava jer se vjernicima vrijeđa ono najsvetije - Bog.

Prikazivati Boga kao lutkara koji sjedi na nebu i upravlja ljudima kao lutkama, koji nema pametnijeg posla nego da odlučuje o rezultatima nogometnih utakmica na temelju zbrajanja količine molitve, teška je uvreda i profanacija i vulgarizacija vjere.
Molitva je odigrala veliku ulogu u Domovinskom ratu, jer je davala snagu braniteljima, jer je jačala njihovu ljubav za Domovinu. Ona je pomogla da su Hrvati pobijedili deseterostruko nadmoćnijeg neprijatelja. Hrvatski dragovoljci i vojnici koji su se borili za slobodu vjere i za nacionalnu slobodu križem oko vrata kao simbolom, izražavali su svoju vjeru i svoju nacionalnost. Katolička vjera je bitan dio identiteta hrvatskog naroda. Ona je u presudnim trenutcima spašavala Hrvate od nestajanja. Hrvatski vojnici koji su vjerovali u Boga, u pravdu, u ljubav, u domoljublje, koji su se molili, dobivali su dodatnu snagu kojom su pobjeđivali bolje naoružanog i brojnijeg agresora.

Domovinski rat na simboličkoj razini bio je sukob dva svjetonazora. Bio je sukob vjere i nevjere. Bio je sukob nacionalne slobode i nacionalnog podčinjavanja. Bio je sukob demokracije i diktature. Bio je sukob višestranačja i jednopartijskog totalitarizma.

Bio sam uvjeren da se nikada više u hrvatskom društvu ne će obnoviti snage borbenog ateizma kojima smeta katolička vjera koju žele istisnuti ne samo iz društva nego i iz ljudskih srca. Bio sam siguran da je križ pobijedio crvenu zvijezdu petokraku za sva vremena.

Na žalost, danas se restrukturiraju i obnavljaju snage titoizma i sve one snage čiji je simbol crvena zvijezda petokraka, snage kojima je križ smrtni neprijatelj, snage koje nastoje razvodniti i uništiti hrvatski nacionalni i vjerski identitet. Zato nije slučajno što su zgroženi i zatečeni onim što se događa s Hrvatima, a povezano s nogometom. Nakon dugog vremena Hrvati su se sjetili da imaju svoju državu, da imaju svoju zastavu. Prekrasno je gledati tisuće automobila koji ovih dana krstare Europom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom iz kojih se vijore hrvatske zastave. Nogomet je nakon dugo vremena ujedinio Hrvate. Nema više sukobljenih Hercegovaca, Dalmatinaca, Zagoraca, Ličana, Međimuraca. Svi su oni prije svega Hrvati. Nogomet je ujedinio Hrvate iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljene Hrvatske. Domoljublje i izražavanje ljubavi prema Domovini, eksplodiralo je.

To je toliko iritiralo hrvatomrzce i hrvatomrziteljke da izmišljaju nove napade kako bi osporili pravo Hrvatima na slobodu izražavanja vjere i domoljublja. Smetaju ih domoljubne pjesme u kojima se izražava ljubav prema domu, obitelji, Domovini i Bogu.

Zato su pokušali jedan veliki događaj koji se dogodio na Trgu bana Jelačića, koji su organizirale Udruge iz Domovinskog rata proglasiti rasizmom, fašizmom i govorom mržnje. Čak su našli jednog inspektora koji je pokušao krivično progoniti pjevača koji ni sa čim nije prekršio Ustav i hrvatske zakone. Iako je bila kiša, 100.000 ljudi je uživalo i zajedno s pjevačem pjevalo domoljubne pjesme.

Nešto slično se dogodilo i u Zadru, na rukometnom turniru. To su bili uvodi u ovo što se događa vezano za Europsko nogometno prvenstvo. Gospođa Vesna Pusić opet je u prvim borbenim redovima protiv hrvatskih sloboda i interesa hrvatskog naroda. Optužila je 100.000 ljudi da su fašisti, ustaše, rasisti. Išla je i dalje pa je optužila hrvatsku Vladu da: "tolerira i potiče ustašku retoriku", odnosno, da je "toleriranje i poticanje ustaške retorike politika ove Vlade". To se je dogodilo upravo u trenutku kad se Hrvatska bori da što prije uđe u Europsku uniju. Takva optužba da hrvatska Vlada "tolerira i potiče ustašku retoriku" vrlo je opasna, jer ju je izrekla predsjednica Nacionalnog odbora Hrvatskog Sabora, čiji je temeljni zadatak da se bori da Hrvatska što prije uđe u Europsku uniju.

Ta izjava kao i izjave onih koji stalno izmišljaju optužbe kako bi domoljublje pretvorili u šovinizam i ustašluk, nanosi ogromnu štetu Hrvatskoj.
Na sreću, ne će uspjeti jer stotine tisuća Hrvata svojim izražavanjem vjere i domoljublja u Austriji i Švicarskoj na nogometnom prvenstvu, kao i širom svijeta, osobito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pokazuju da su Hrvati ljudi ljubavi i tolerancije a ne rasisti i fašisti.

Iako je nogomet samo najvažnija sporedna stvar na svijetu, odigrao je važnu ulogu u homogenizaciji hrvatskog naroda. On nas je učinio ponosnim, sretnim i dobrim. On je ojačao našu vjeru i naš hrvatski katolički i nacionalni identitet.
Ne treba zaboraviti da je Domovinski rat faktično počeo na Stadionu u Maksimiru, kada je Zvone Boban kopačkama uletio u policajca koji je tukao jednog mladića.

Možda je zato i prilika da se kaže kako iz svega što se događa treba izvući pouke. Jedna od pouka je da samo narod koji ima identitet, koji se samopoštuje, koji voli svoju Domovinu i spreman se boriti za njezine interese, ima budućnost.
Političari bi trebali izvući pouke iz masovne euforije, trebali bi i oni dobiti više samopouzdanja u borbi za obranu naših nacionalnih interesa. Možda bi bilo dobro da i oni razgovaraju sa svećenicima kako bi ojačali samopouzdanje, kako bi shvatili da nemaju pravo olako popuštati onima koji žele oduzeti barem i djelić našeg identiteta i naše slobode.

Vjera u Boga, domoljublje i hrvatska sloga ponovno postaju najveća snaga hrvatskog naroda. Nogomet je samo oslobodio te silne zapretane domoljubne emocije, koje su potiskivane, koje su etiketirane kao navodna zaostalost, primitivizam, nacionalizam pa i fašizam. Stotine tisuća Hrvata na djelu pokazuju tko su, pokazuju da su ponosni ljudi koji nikoga ne mrze, ali koji vole svoju obitelj, svoj dom, svoj kraj, svoju vjeru i svoju Domovinu.

Zato veliko HVALA hrvatskim nogometašima.

Označeno u