Svaki korizmeni petak je na neki način preteča, najava Velikog petka, priprava za ulazak u njegovu tajnu.

Mogli bismo reći da je korizmeni petak poput malog Velikog petka, kao što je svaka korizmena nedjelja u katoličkoj liturgiji snažnija po značaju od bilo kakvog drugog blagdana i svetkovine. Svaka nedjelja općenito je nedjelja Uskrsa, važnija od svih ostalih dana. (Nije slučajno da u ruskom jeziku ista riječ označava i Uskrs i nedjelju.) U korizmeno, i potom vazmeno doba, kao da se značaj svake nedjelje, petka, pa i ostalih dana u tjednu liturgijski i duhovno podvostručuje. Između petka i nedjelje dogodio se rasplet povijesti spasenja. Njegov vrhunac. Jesmo li mi već na dnu silazne krivulje vremena? Doživljava li povijest svoj antiklimaks?

Možda smo kao katolici često puta nedovoljno toga svjesni. Pavao je rekao da su ovo dani milosti, dani spasa. Ne trebamo se ustručavati, čiste savijesti, moliti i tražiti od Boga sve što nam je potrebno da bi se osnažili i okrijepili za ono što nam je činiti. Neprestano moliti, pa i Bogu dodijavati kad se radi o dobrim nakanama, ali i potrebama bližnjih. Premalo se molimo jedni za druge. Premalo zastupamo braću pred Bogom. Malodušnost je zarazna bolest našega doba. Nedovoljno koristimo snagu korizmenog petka: naš post bi trebao biti djelotvorniji, molitva prodornija. Isus je rekao da se rod demona koji nas proganja može istjerati samo molitvom i postom. Zaboravljamo da je kršćanin pozvan svaki dan voditi svoje duhovne bitke. Doba mlakosti i relativizma, vojujuću Crkvu je žigosalo kao sramotnu, nepoželjnu i fanatičnu jer je zamijenilo teze: crkvene promašaje i djela bez ljubavi doživilo je kao ratobornu Crkvu, umjesto da je njezinu pravu bojovnost uočilo na duhovnom planu, na onoj metasceni gdje se događa nevidljiva borba duhova. Petak je znak takvoga poprišta. Nedjelja je paradigma trijumfa Bogočovjeka.

Križni put na korizmeni petak morao bi nam rasvijetliti smisao križa u vlastitom životu, samo ako smo ustrajni u molitvi i preispitivanju savijesti. Ne trebamo tražiti primjere velikih nevolja niti katastrofa. U životu mali, nevidljivi križevi, tiha trpljenja znaju biti teža i bolnija negoli teške bolesti i gubici jer u potonjem slučaju, vidljiva muka nas na neki način amnestira, drugi su prema nama brižljiviji, lakše ćemo naići na suosjećajnost i brigu. No kad trpimo neprimjetno, potiho, kad nas nepravda guši, patnja se umnožava čim nam se dogodi grubost, nerazumijevanje pa i odbacivanje okoline. Izolacija koja se ne vidi na prvi pogled, ili koja se negira, ismijava i relativizira, odbačenost kojoj se podruguju, samoća koja nas iznutra obuhvaća, a izvana je nitko ne primjećuje, može svakodnevnicu učiniti nesnosnom za mnoge ljude. Unutarnje muke koje trpe neki ljudi dovode do psihičkih lomova iako je problem uzrokovan više na duhovnoj razini. Ako nema vjere i molitve, gotovo je nemoguće podnijeti uranjanje u pustinju duše. Najteža je patnja koja se ne vidi.

Mnoge obitelji danas trpe i egzistencijalnu muku koja povlači za sobom nedostatak samopoštovanja, samopouzdanja i gubitak nade, mnogi stoje u tami i ne vide više svjetla ili su prihvatili ponižavajuće životarenje. Oko nas je toliko skrivene patnje i muke, potisnutog očaja, da bi o tomu trebali najviše razmišljati kad se molimo na postajama križnoga puta. Svatko se od nas može upitati: što mogu učiniti da bude manje jada na zemlji, a najprije u mojoj blizini? Što mogu učiniti da bude koji žižak svjetla više? Mržnje i jala nikad ne nedostaje. Bešćutnost i sebičnost uvijek su u suficitu. Deficitarni smo s empatijom i altruizmom. Ništa nas ne stoji da barem sebi posvijestimo pravo stanje stvari, u nama i oko nas. Već je to prvi korak u nešto bolje.

loading...
Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.