Vjera djeteta

Svi je mi nekako putem izgubimo. Volimo misliti da se razvijamo, učimo, rastemo u novim saznanjima i spoznajama… i sve je to istina, i treba tako biti, no istovremeno na tom našem životnom putu pomalo, korak po korak, gubimo onu dječju nevinost, nepatvorenost i čistoću srca. Nisam ni razmišljala o tome dok me nije posramila vjera moje djece.

Kako su u njih stvari jednostavne, kako plastične, kako nepogrešivo ti mali

ljudi imaju osjećaj za pravo i krivo, pravdu i nepravdu! Znam da ih ja kao roditelj učim i usmjeravam, ali moram pošteno priznati da se radi o obostranom procesu.

Da, odgajamo ih u vjeri. Potičemo ih na molitvu, na pohađanje sv. mise, uživamo u iščitavanju pričica iz dječje Biblije. Odlučili smo ih upisati u katoličku osnovnu školu i nismo požalili – odgoj i vrijednosti kakve im nastojimo usađivati kod kuće,dodatno se potvrđuju u školi, međusobno se prožimajući na način na koji smo i priželjkivali. Njima je molitva normalna kao disanje, doslovce rastu s njom, prije jela pomole se „Bogu i sv. Ani koja malu djecu hrani“, prije spavanja šapuću svoj sneni pozdrav anđelu čuvaru.

Sve je to lijepo, i sretna sam da je tako. No, ono što mene fascinira jest način na koji oni mole. Eh, iz toga bismo i mi mogli nešto naučiti! Ono za što nama odraslima, toliko opterećenima obavezama i svojim svakodnevnicama, treba duboka koncentracija, oni postižu kao od šale. Razgovaraju s dragim Isusom kao da On sam stoji pred njima, smiješe mu se razdragano kao da mu uzvraćaju (meni) nevidljiv osmijeh, uvijek i iznova me učeći kako se moli čistog srca.

Pitam se: pa kad smo mi ljudi izgubili takvu sposobnost razgovora s Bogom? Pretvarajući se iz djece u ljude kao da smo uz slojeve svog djetinjstva skidali i sloj po sloj vlastite, urođene iskrenosti, istovremeno se omatavši skrupulama i sumnjama i polako ali sigurno od djece čistih srca postajali nevjerni Tome.

Nisam ni bila svjesna kolikom sam maglom okružena, dok nisam vidjela bistrinu u punom sjaju, i sama pritom poželjevši da bar malo te čarolije prijeđe i na mene, i ostane tu zauvijek.

Zbilja, djeca su toliki blagoslov! Ne samo zato što se preko njih ostvarujemo na sasvim drugoj razini, razini na kojoj si odjednom odgovoran za malo bespomoćno biće potpuno ovisno o tebi, već i stoga što se, gledajući njih, prisjećamo. Onoga što smo nekad bili, dječje začudnog načina na koji smo, čini nam se tako davno, doživljavali svijet oko sebe. Kad gledam svog divnog dječaka kako brzo brzo trpa pecivo u usta, nema vremena doručkovati jer ga vani čekaju bicikl, lopta i sve moguće druge divote ovog svijeta, sjetim se male plave devetogodišnje vrtirepke razbijenih koljena kako klipše zelenim bregima slavetićko-krašićkog kraja na kojima se još ni rosa posušila nije….vidim ga – vidim se. Nisam zaboravila. Sve mi se vraća.

Da vam ispričam kako me baš taj moj devetogodišnjak naučio, bolje rečeno podsjetio, kako treba moliti? Bilo je to prošlog svibnja. Djeca su postala ponosni vlasnici svog prvog kućnog ljubimca, našeg mačka Keta. Oduševljenju što smo ga odlučili udomiti nije naravno bilo kraja i Ket je vrlo brzo zagospodario svim članovima svoje ljudske familije. Kako to sa znatiželjnim mačcima već obično biva, Ket je zaradio upalu oka i to je izgledalo baš dosta ružno, stvorio se treći zaštitni kapak i maleni je zaista izgledao kao da je izgubio oko. Josip je sa školom bio na cjelodnevnom izletu u Sinju i vrativši se ugledao je bolesnog mačka. Zašutio je i samo se izgubio u svojoj sobi. Pomislila sam da mu je bilo neugodno plakati preda mnom i nekih pet minuta nisam ulazila u sobu. Kad sam ipak nakon nekog vremena ušla vidjeti što je s njime, našla sam ga kraj kreveta, na koljenima. Bio mi je okrenut u profilu, nije me vidio. Žarko se molio u ručici državši izgužvanu sličicu čudotvorne Gospe Sinjske, a suza je suzu tjerala. Taj me prizor duboko ganuo i potresao. Protresla me i prodrmala vjera mog djeteta, toliko je opipljiva i snažna bila, da sam doslovce osjećala kako nismo sami u sobi. Na tren sam pomislila – pa zar zbog mačke – a onda se isti tren posramila, pomislivši kako je svaki razlog radi kojeg je nama stalo – Bogu važan. Moj me dječak tome naučio: da nas Bog uvijek čuje, da je tu uz nas i da mu je svaka naša misao važna i dragocjena.

Josip je obrisao suze, pogledao me svojim lijepim smeđim očima i rekao: mama, naš Ket će biti dobro. Nemojte uopće sumnjati da tako nije bilo, jer ni ja, tada, nisam sumnjala ni časa. Zagubljena antibiotska krema se pronašla, mačku je oko ozdravilo već do sljedećeg dana, a pobjedonosni sjaj u oku mog djeteta mogao bi se prevesti samo kao: Vidiš! Jesam ti rekao!

Vidite, meni je taj događaj, naizgled beznačajan, bio jako važan, svojevrsni aha-moment. Moje me dijete još jednom naučilo što znači imati čisto srce i predati ga Bogu. Još jednom me naučio kako treba imati pouzdanja u beskrajnu Božju ljubav i kako joj se treba bez straha prepuštati. I hvala mu na tome. A ona izgužvana i sad već malo i pohabana sličica još uvijek stoji pod jastukom, kao papirnato utočište za sve molitve koje dječje srce može uputiti. A srce njegove mame slušati i učiti.

Označeno u