Njihova percepcija svijeta je djelomična, nepotpuna. Njih je žive pojeo vlastiti ego. Misle da vide, ali griješe, sve što su u stanju učiniti je projicirati svoje ludilo, svoj svijet, u svijet oko sebe. U tome nema jasnoće, nema mudrosti!"
Ovo su riječi Taisena Deshimarua, velikog japanskog zen majstora. Prepoznajemo u ovom mudrom zapažanju ritam kaotičnosti svijeta koji nas okružuje, njegovu opsesivnost i svojevrsnu egzaltiranost. Zarazni nemir. Što god današnji čovjek radi, radi kao u nekoj groznici, da bi bio ljepši, brži, bolji, uspješniji, bogatiji, viđeniji, i sve je ovisniji o standardima ponašanja koje mu nameće društvo, okolina, mediji i njegove neutažive želje. Izgubio je sposobnost i mudrost postizanja unutarnjeg sklada, težnje za ravnotežom na jedan dublji, duhovniji, bezinteresni način. Mogli bi se zapitati: je li čitav svijet u stanju latentnog ludila?
U duhovnom sazrijevanju pitanje pobjede i nadmetanja, pitanje ega i uspjeha je uvijek ponor preko kojega tašti čovjek nikada neće prijeći, jer jedini most je most poniznosti i nadilaženja vlastite sebičnosti i razmetnosti.
Najgore je kad čovjek robuje iznutra, u svom umu i srcu. Takvog ropstva se najteže oslobađa. Ne robuje samo predrasudama, nego i slici o samom sebi, koja je uvijek daleko ljepša nego što uistinu jest. Robuje vlastitim konceptima, projekcijama, željama, planovima, rokovima, imperativima – uvijek ima cilj koji „mora" dostići i uvijek ima neko svoje „uvjerenje" koje je tvrdo i nepreispitano.
Kod nas u Hrvatskoj mnogi robuju političkim impresijama i ideološkim paradigmama. Hrvatsko društvo je u tom smislu neslobodno u sebi samom. Nije društvo slobodnog, otvorenog dijaloga. Dijalog je u njemu sasječen, suspregnut, opstruiran svakojakim preduvjerenjima i najviše od svega, nesposobnošću da se čuje drugoga. Mentalni rovovi i tabori su premrežali hrvatsku javnost i politiku, nitko ne izlazi iz svojih utvrda i rovova. Dobro im je u njima. Imaju svoje zalihe, logistiku, svoju „stranu", imaju neki svoj smisao, uvjereni da se za nešto bore i da im to donosi sigurnost i korist. S takvima se ništa neće promijeniti. Neki ljudi, na žalost, nikada neće nadići vlastite limite. Ostat će zakopani, zarobljena uma i nikada neće vidjeti dalje od niza opreka, dualiteta, svijet im je uvijek crn ili bijel, a oni su uvijek u pravu. U svijetu velikih promjena i dinamike, nestalnih vrijednosti i relativističkoga kaosa, sve je više onih koji se zatvaraju u singularnost vlastitih svjetova i ega, nalaze svoje male hobitske rupe u kojima ne žele da ih itko uznemirava. Njihov svijet je u granicama njihova ega. Dalje ne idu.
Kad bi promatrali stvari slobodna uma, neopterećena ideologijama i dualitetima, onda bi ih vidjeli potpuno drukčijima nego u obliku u kojemu nam se nude kao samorazumljive. Problem je što mnogi ne žele izići iz svojih opreka „mi" i „oni", lijevi i desni, nazadni i napredni, ustaše i partizani, Istok i Zapad – njima je udobnije ostati na prividno sigurnom području, u izvjesnosti nekog pribavljenog identiteta nego se otisnuti u pustolovinu nadilaženja opreka, gdje se onkraj svega toga vidi da svi ti pojmovi ne znače ništa u stvarnom iskustvu života. Oni su iluzije, apstrakcije koje koriste velikim manipulatorima koji pokreću točak zla u svijetu koji polako i sigurno melje supstancu ljudske slobode, dok čovječanstvo ne dođe do kritične točke u kojoj će se morati probuditi da bi se obranilo. No problem je što u mamurluku većina neće ni znati odakle dolazi opasnost, jer su slijepi, jer su prespavali još jednu veliku uvertiru u novu povijesnu dramu totalitarizma koji će se u skladu s mentalitetom zabavljene mase jednom proučavati kao doba „demokratske neslobode".
Više kolumni možete čitati OVDJE
