Nema onih što akteri biše,
O kojima danas povijest piše.
Pomrli su, sto godina prođe,
Sjećamo se njihovoga vođe.

Buntić Didak, taj franjevac vrli,
Djecu gladnu Herceg-Bosne grli.
Traži mjesto, otima ih gladi,
Obraća se on Hrvatskoj vladi.

U nas suša učinila štetu,
Takve nema u cijelome svijetu.
Nema kruha, od gladi se mrije,
Pomoć trebam, što moguće prije.

Tisuće je naše djece gladno,
Izgledaju iscrpljeno, jadno.
Majke plaču, pomoći ne mogu,
Oči dižu i mole se Bogu.

I iz Istre stižu vijesti Vladi
Kako djecu spasiti od gladi.


Vijest je stigla, spremni su pomoći,
Djeca mogu odmah gore poći.
Slavonija otvorila vrata,
Spremna primit izgladnjelog brata.

Kad se djeca domogoše hrane,
Hrvatice slavonske im brane:
„Sad polako, ima dosta jela,
Herceg-Bosna ne bi ga pojela".

Kad glad prođe poslije Prvog rata,
Mnogi idu potražiti brata.
Djeca već se udomiše tamo,
I ne znaju da su došla amo.

Većina ih ostala je tamo,
Samo neka vratila se samo.
Prezimena kažu mnogo više,
Ovdašnja se povijest tamo piše.

Nitko ne zna što budućnost nosi,
I sad svijetom glad živote kosi.
Ne daj Bože, da se ovdje zbije
Bilo b' gore nego onda, prije.

Mnogi svoje oboriše štale,
Rijetko vidjet na poljima bale
Sjena, ljudi, da nahrane krave,
Nikad više po njivama trave.

Međugorje, 22. veljače 2017.

loading...
Osmrtnice ba