Sedam puta sam posjetila Međugorje.

Gospa mi je spasila život, preko Međugorja sam upoznao Isusa, kaže Paddy čije svjedočanstvo nam pokazuje da obraćenje nije samo trenutak već rad u suradnji s Gospodinom, Marijom i svim svetima!

Molitva na Brdu Ukazanja došla je nekako spontano, reklo bi se slučajno, ali kad vratim film unatrag vidim da ipak nije bilo slučajno i da je bio Gospin poziv.

Na molitvu na Brdu kad mogu dođem, osjećajući Majčin poziv.

Toga se dana u veljači u meni nešto slomilo. Jesam li bila tako sigurna u sebe? Svake se godine prisjećam toga poslijepodneva, mirisa bolnice, Sarinih suza…

Međugorje neumorno poziva na promjenu vlastita života. Manje-više nitko ne ostaje ravnodušan. Nekoga je u Međugorje dovela čista znatiželja i on se vratio kući posve promijenjen, drukčiji, radosniji, sretniji…!

Svanuo je lijep nedjeljni dan.

Afram i Ramona Oguz bili su u braku pet godina a djeteta još nije bilo.

Svjedočanstvo talijanskog hodočasnika MARIA SCISCIJA.

Hvaljen Isus i Marija!

Janet, irska hodočasnica, puna istinske radosti pripovijeda: „Bila sam katolkinja od rođenja. Išla sam na misu svake nedjelje, ali samo iz navike.

Moć koju Međugorje posjeduje počela je djelovati čim sam sjeo u auto

Petak je, 24. studenog 2000. Vraćam se iz grada Toursa kući i vidim kako lampica na telefonu/telefaksu treperi.

Svećenik sam, ali je moj put do Boga bio jako dug. Kao mladić tražio sam smisao života i lutao.

U Međugorje sam počela dolaziti nakon fra Slavkove smrti tako da ga, na žalost, nisam imala priliku i osobno susresti.

Kad tu i tamo melankolično razmišljam o mjestima u kojima se osjećam najsretnije i nekako drugačije i bolje, osim rodnog sela moje bosanske rahat-lokum-matere, naše podrumske samostanske kapelice i još jednog posebnog mjesta kojega neću odati niti sv. Inkviziciji na mukama, na srce mi prvo pada, svima nam poznato, Međugorje.

Isus je rekao da je u Nebu velika radost zbog samo jednog obraćenog grešnika.

Olivia Pasche živi u Londonu, ali je porijeklom iz Zimbabwea.

Bilo je to 2006. Spakirala sam se na trotjedno hodočašće u Međugorje, svoje trideseto putovanje u drago Međugorje.

Kada se moj otac vratio iz Međugorje, bio je drugi čovjek. Otada je svakodnevno odlazio na svetu misu i molio krunicu. Redovito je postio i išao na svetu ispovijed.

Već nekoliko dana prije svoje smrti fra Slavko se tužio da se ne osjeća dobro.

Gospa se molila za srce malene Mihaele i poručila joj da se moli Kraljici mira!

Hvaljen Isus i Marija! Bog je od mojeg života učinio čudo, jednostavno me spasio i vratio u život.

Mjesec Studeni intenzivnije mi u misli i osjećaje nametne lik pokojnog fra Slavka Barbarića. Ovi dani kao da su posebno obilježeni njegovom prisutnošću, a on sam kao da nam želi ponovno progovoriti. Njegova ljubav prema čovjeku učinila je da se požrtvovno darivao hodočasnicima u Međugorju i da je podigao Majčino selo. Svojim zagovorom s neba i danas želi pomoći da se ne ugasi ova Gospina škola u kojoj je nesebično „predavao“ predmete života i ljubavi. Ono što me zapanjuje u odnosu prema fra Slavku je to koliko je taj čovjek ostavio „traga“ u životima ljudi koje susreo u svom životu. Najviše mi to bude vidljivo u svjedočanstvima učesnika Mladifesta, kad se pokaže koliko je jedna fra Slavkova riječ, savjet ili poticaj nekome preokrenula život i potaknula ga da sam stvara velika djela za Kraljevstvo Božje.