Jednom, negdje, jedna je Mama donijela je na svijet svog Malog princa.

Sretna ga je privijala uz sebe, mirisala njegovu kosicu, dodirivala njegove sićušne prstiće i divila se njegovom savršenstvu. Veselila se svakom njegovom napretku, svakoj novonaučenoj riječi, svakom osmijehu koji joj je darivao. Jednog dana, ta je ista Mama, vjerovala kako je život lijep i kako će sretno živjeti u svojoj bajci sa svoja dva princa - Velikim princem i Malim princem.
Nizali su se dani...redale su se noći...jednog je dana uvidjela da život nije ona bajka kojoj se radovala. Čekala je ipak svoju sreću. Vjerovala je svaki put nakon crnog dana kako će opet doći onaj suncem okupan, sretan i lijep dan. Bilo je sve manje takvih. Uz svog Malog princa, nosila se nekako sa sivilom u glavi. Mali princ bio je svjetla točka u tom sivilu. Sivilo, buka i kaos u glavi bili su sve strašniji. Nikome nije puno pričala o tome. Plašila se da ne naljuti Velikog princa. Očito se jako plašila. Veliki princ pretvarao se u crni oblak. Crni se oblak uvukao u svaku njezinu misao. Prekrio je svaki djelić onog majušnog svjetla kome se nadala uz svog Malog princa. Izgubila je i posljednju zraku svjetlosti. Nije vidjela ništa od Tame. Pipala je u mraku, grčevito stezala Malog princa, bojeći se da mu se nešto ne dogodi. Ljubila ga je baš kao i onaj dan kad se rodio.

Mirisala mu je kosicu baš kao i onog dana kad su joj ga prvi puta dali u ruke. Tama je bivala sve veća...Tama ju je vukla sebi svojim strašnim rukama. Nitko nije bio uz nju, nitko nije možda ni znao da je treba čvrsto stegnuti i otrči je od zle tame. A možda su znali i šutjeli, misleći kako su Tame uobičajene i prolazne.

Netko u svojoj Tami uspije pronaći Krijesnicu koja mu pokazuje put povratka ka svjetlu. Netko ne zna, jadan, usamljen i sam. Baš kao Prinčeva Mama. Jedne crne noći, njezina Tama i tama neba rekle su joj neka uzme Malog princa i neka ga spasi od Velikog. I sebe i njega. Stisnula ga je uz svoje grudi i slijedila put proklete Tame. Tama ju je mamila i lagala joj da će je odvesti prema svjetlu...prema jednom velikom svjetlu gdje više nitko neće moći povrijediti nju i Malog princa.

Nije se osvrtala iza sebe. Nije razmišljala boji li se možda Mali princ. Nije to mogla. Nije to znala. Možda je Mali princ plakao, možda je preklinjao. Možda nije znao da zlokobna Tama vodi njega i Mamu negdje...daleko...daleko od svih. Odjednom je nastao tajac. Zlokobni muk. Odjednom su se svi zabrinuli, svi su stali i gledali u čudu zašto ujutro, kao inače, nisu vidjeli Mamu i Malog princa. Zašto danas nema nje? Zašto danas Mali princ ne skakuće po dvorištu? U kratkom roku svi su znali milijun objašnjenja što je Mama trebala učiniti. Veliki princ nije mogao pojmiti što li se to zbilo.

Jedni su je proklinjali. Drugi osuđivali. Treći se nadali da će pobjeći od Tame. Nazivali su je pogrdnim imenima. Osudili su je na linč. Oduzeli su joj njezino ime. Više nije bila Mama. Nisu razmišljali što je Tama njoj učinila niti ih je bilo briga. Mama je mislila da čini dobro svom Malom princu. Mama je donijela kobnu odluku kojom je povukla za sobom Malog princa u Tamin tunel bez povratka. Začule su se sirene. Tu prestaje priča o Mami i njezinom Malom princu. Hoće li se njihovi putevi ovdje razdvojiti ili će zajedno nastaviti put prema Vječnosti i njezinoj Svjetlosti?
Mi ne znamo. Niti smo tu da budemo suci. O tome neka sudi ON. A mi? Malo se češće osvrćimo oko sebe...ima još puno Mama i Malih prinčeva oko kojih se tek počinje obavijati tama. Neka nam ova Mama i ovaj Mali princ budu pouka. Recimo stop Tami! Zbogom, Mali prinče. Neka ti je život u Svjetlosti bajka koju si zaslužio ovdje, među nama.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 26.4.2019.
26. Travanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.