Evanđelje nam govori o tome kako je Isus sa svom odlučnošću žurno krenuo prema Jeruzalemu, jer sam je rekao da nije moguće da prorok umre izvan Jeruzalema.

Oni koji su ga slijedili počeli su shvaćati da će se stvarno dogoditi ono što je navijestio s obzirom na svoj skori odlazak.

Upravo nas iznenađuje Isusova odlučnost. Već na samom početku puta doživljava protivljenja i neugodnosti. U jednom samarijanskom selu nisu ga primili upravo zato što je bio na putu za Jeruzalem. Vidjevši to, dvojica učenika Jakov i Ivan reagiraju žestoko. Ljuti mole ga da pošalje oganj s neba i selo uništi. Isus ih kori. To nije njegov način. Osvetu je Isus odlučno odbacio kao pogrješan način rješavanja konflikata. On je došao da spasi i pokaže nam put praštanja i ljubavi.

U isto vrijeme dok ide prema Jeruzalemu, Isus naglašava zahtjevnost apostolskog poziva. I nas koji smo njegovi učenici, koji ga želimo slijediti, Isus danas poziva da ga slijedimo korjenito, odlučno i temeljito.

Ali Isusovim stopama može ići samo onaj koji je pozvan od Gospodina. Nitko ne može svojim snagama slijediti njega, jer njegov put nije put ljudskih priznanja, populizma, put prvih mjesta u svijetu, već je to put koji svoju sigurnost nalazi u volji Očevoj kao Isus koji je do kraja ispunio volju Očevu na križu.

Isto tako, tko je pozvan od Gospodina da ga slijedi i naviješta njegovo Evanđelje, ne može misliti na to da u isto vrijeme bude zauzet drugim stvarima. Zapovijed: "Idi i navješćuj kraljevstvo Božje", toliko je važna i pokretačka da ne ostavlja čovjeku prostora da se bavi stvarima ovoga svijeta.

"Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve", znači: pusti da se stvarima ovoga svijeta bave ljudi koji pripadaju tom svijetu, a ti "idi i navješćuj" jer to je tvoja zadaća i nitko osim tebe ne može je izvršiti.
Slijediti Gospodina ne znači unaprijed stvarati neke velike programe kako ćemo to izvesti. Ne možemo reći "dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima", dopusti mi da najprije završim studij, da sredim sve svoje poslove, "da se oprostim od svoga oca i majke, zatim ću te slijediti".

"Elizej uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu". Tim činom on je porušio sve mostove za sobom, ne može se više vratiti natrag, vratiti se kući; pobijedio je napast, umro je samome sebi. "Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje".

Ako je netko pošao da slijedi Isusa, a plače za onim što je napustio, taj se zapravo nije odrekao svijeta, nego slijedi Gospodina podijeljenim srcem, "nije prikladan za kraljevstvo Božje". Kako bi netko mogao nositi radosnu vijest, a u srcu biti nezadovoljan i stalno mrmljati.

Živimo, dakle, "po Duhu", dopustimo da nas vodi on koji nas poziva da slijedimo Krista. Ne podvojenim srcem, ne proračunato, ne postavljajući uvjete. A Bog Gospodina našega Isusa Krista dat će nam da budemo njegovi pravi suradnici u naviještanju evanđelja, te tako zavrijedimo umrijeti s Kristom i živjeti zajedno s njime zauvijek.

Svaki je čovjek od Boga stvoren i pozvan za to da bude zauvijek sretan u vječnom blaženstvu. Ali svakom je čovjeku dana slobodna volja, kojom treba da se sam odluči kojim će putem krenuti kroz život: uskim i napornim, koji vodi u vječno blaženstvo, ili širokim i lagodnim, koji vodi u vječnu propast.
Tragedija je čovječje slobodne volje u tome što svaki trenutak svoga života može biti izdajica svoga životnog poziva. Može kršiti Božje i crkvene zapovijedi, prezreti i odbaciti Božju ljubav.

Zašto neki suvremenici ne vjeruju u vječnu kaznu i pakao? Zašto ne žele ni čuti te neprijatne riječi, koje ih straše i uznemiruju? Jedan je od glavnih razloga taj, što ne vjeruju da postoji grijeh, i da je grijeh najveće zlo, što se može učiniti.

Kad grijeha nema, tad je sve dopušteno, tada po njima nema ni kazne za grijeh. Drugi je razlog nijekanje vječne kazne taj što se boje pogledati u svoju savjest. Nikada nijedan svetac nije nijekao pakla. Pakao niječu samo one duše koje su opterećene teškim grijesima, koji terete savjest i čovjeka uznemiruju. Da se takve osobe riješe grižnje savjesti, niječu postojanje pakla da dosljedno mogu i dalje mirno griješiti. One su slične vozaču koji na brzoj rijeci juri prema ponoru. Odložio je vesla, nikoga ne sluša nego mirno spava, dok odjednom ne dođe u hladni zagrljaj smrti.

Naš božanski Spasitelj Isus bio je blag, poštivao je tuđu slobodu. Ipak, kad je bilo potrebno, bio je izrazito oštar, nepopustljiv i bez nagodbi. On je bio zahtjevan prema onima koji su izrazili želju da mu budu učenici. Polovični i neodlučni ljudi ne mogu biti istinski sljedbenici, a kamoli i po zvanju propovjednici Isusova Evanđelja. Isus želi da njegovi sljedbenici moraju uvijek dati prvenstvo Kraljevstvu Božjemu. Nikako nije tražio od njih da budu bezosjećajni i da zanemare svoje najbliže. I on se ne samo za života brinuo za svoju majku nego se za njezinu sigurnost pobrinuo i pred svoju smrt i predao ju je na brigu apostolu Ivanu.

Isuse, pomozi svima prihvatiti Tvoj poziv, Tebe kako jedini Put, jedinu Istinu i pravi Život, da bi bili Tvoji istinski učenici, Tvoja braća i sestre! Budi svima nama prva ljubav, daruj nam svetu hrabrost ostaviti sve što ne služi širenju Tvoga kraljevstva! Hvala Ti, Isuse, što nas voliš i uvijek iznova zoveš. Daruj nam milost da se ponizno odazovemo. Amen.

Čudesno viđenje pomaže Feliksu

Mladić Felix je odlučio postati redovnik. Njegova majka je bila protiv. Nikako nije mogla zamisliti da njezin sin postane redovnik-svećenik. Plakala je svaki put čim bi sin samo spomenuo to. Molila ga je i odvraćala od toga, ali sin je bio u svojoj odluci čvrst i uporan.

Svaki put kad bi ga majka odvraćala, odgovorio bi: „Majko, hoću spasiti dušu, želim osigurati svoje vječno spasenje. Želim postati redovnik jer me sam Bog zove!“

Majka konačno pristane i mladić uđe u samostan. U početku je bio silno revan i pobožan, ali malo pomalo pobožnost mu je hladila, te je postao umoran od svega. U međuvremenu majka mu umre i on se usrdno molio za njenu dušu.

I jednog dana imao je potresno viđenje. Pričinilo mu se da se nalazi na posljednjem sudu i to na lijevoj strani s prokletima, a njegova majka na desnoj strani s pravednicima.

Kad ga je majka ugledala s osuđenima, začuđena ga upita: "Pa zar se ti nalaziš među osuđenima? A nisi li ti otišao među redovnike da spasiš svoju dušu? Jadni moj sine! Što si učinio od posebnih milosti, koje ti je Bog udijelio?"

Kad je viđenje iščezlo, mladić je drhtao od straha i obećao da će potpuno promijeniti svoj život. Od tada je postao tako pobožan i revan da su mu njegova braća redovnici morali govoriti da ne bude tako strog prema samom sebi.

On bi odgovarao kako je to malo što bi trebao činiti. Ako nisam mogao podnijeti pogled svoje majke, koja me je prekorila i to u viđenju kako ću na sudnjem danu podnijeti strogi pogled Isusa Krista, kako ću podnijeti pogled pravednoga Suca na sudnji dan?

Bog nas je stvorio i neizmjerno nas ljubi

To je najvažnija i najradosnija istina koju poznajemo. To je poruka koja nas čini vrlo sretnima.
Svatko se od nas smije osjećati ljubljenim i kazati: „Voljen sam - ne samo od slabih ljudi, nego od svemogućega Boga koji je sama ljubav!“
Bog je ljubav koja nam se neprestano dariva. Bog je ljubav koja nas od vječnosti privlači. Bog je ljubav koja se svakodnevno slijeva u naša srca...
„Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga jer je Bog ljubav!“ (1 lv 4, 7).
„Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni!“ (lv 3, 16).
„Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi!“ ( Rim 5, 8).
Otvorimo se sadržaju ove poruke svih poruka, koja svakom čovjeku, ma u kojoj se prilici nalazio, uspijeva donijeti neizrecivu utjehu i beskrajnu radost.

Od Boga sam ljubljen! To znači: Ta ljubav vrijedi meni osobno!
U Božjim sam očima jedini i jedinstven, od Oca veoma ljubljeno dijete. Od vječnosti je mislio na mene. „Ne boj se jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43, 1).

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog me ljubi bezuvjetno, ne zato što sam dobar, nego zato što je on tako dobar, milosrdan i drag!
Nije mi potrebno tražiti poštovanje i priznanje kod ljudi koji me mnogo puta ocijene po tome što posjedujem ili što radim. Bog ljubi sve ljude bez iznimke.
„Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim!“ (Iz 43, 4)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Mogu bezbrižno živjeti. Bog se brine o meni. U njega se mogu potpuno pouzdati i uvijek s njime računati.
“Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora!“ (Ps 23, 1-2)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Ne trebam se ničega bojati: u Bogu imam neprestano moćnoga pomoćnika i najboljeg prijatelja na svojoj strani. Kod njega sam siguran (zaštićen).
„Jahve je sa mnom, i ja ne strahujem: što mi tko može?“ (Ps 118, 6)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog mi prašta sve moje grijehe i čisti me od svake krivice. On me liječi i spašava.
„Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!“ (Ez 36, 25.26)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog me podiže i želi da budem slobodan i sretan. Za moju sreću (vječno spasenje) njemu niti jedna žrtva nije bila prevelika. U osobi Isusa Krista je čak i smrt na križu na se uzeo.
„Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, kako biste se mogli radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!“ (1 Pet 4, 13).

Od Boga sam ljubljen! To znači: Nebo je već započelo. Već sada smijem pripadati obitelji djece Božje, već sada smijem u ljubavi biti sudionik života trojednoga Boga i pjevati hvalu slave njegove.
„Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu, Spasitelju mome!“ (Lk 1, 47)
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti i odmoriti!“ (Mt 11, 28)

„Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: Idem pripravim vam mjesto!“ (Iv 14, 1). „Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ (Mk 1, 15)
„A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.“ (1 Iv 5, 4).

Oni su vjerovali u Božju ljubav

• "U samo četiri godine izgubila sam najprije devetnaestomjesečnu kćerkicu, a nakon toga devetogodišnjega sina u prometnoj nezgodi. Nakon teških, mučnih i potištenih (depresivnih) dana smijem reći kako se ponovno osjećam dobro. Član sam molitvene zajednice u kojoj stvarno osjećamo Božju blizinu i ljubav. Zaista, od Boga smo ljubljeni! Ne trebamo se bojati i ne trebamo biti tužni!"

• "Tumor na mozgu u posljednjem stadiju", tako je glasio liječnički nalaz. To me je pogodilo kao težak udarac. Ta, ja sam još premlada za smrt! Nakon mnogobrojnih neprespavanih noći, Bog mi je darovao milost kako bih prihvatila svoju bolest i kako bih mogla kazati: 'Neka bude Tvoja volja!' Uskoro smijem ući u Njegovu ljubav. Tako sam sretna!" (A. G. u F.)

• „Zbog smrti sam izgubila dragoga čovjeka koji me je veoma dobro razumio. Nakon njegovog odlaska, činilo mi se kako sam sama na ovom svijetu. Imala sam sreću ponovno susresti nekoga tko razumije moju nevolju i tko mi pomaže izaći iz teškoga depresivnog stanja. Zahvaljujem Bogu što me po jednom čovjeku opet podigao! Od Božje ljubavi se zaista može živjeti.“ (F. P.)

• "Moj je suprug alkoholičar i često me tuče kada previše popije. Vjernica sam i znam kako ga Bog sa svim njegovim slabostima i pogrješkama ljubi te tako nalazim snage nositi svoj križ. Bez Božje ljubavi to ne bih mogla!"

• Istinski i osvjedočeni vjernik priča: „Moja supruga očekuje dijete drugoga čovjeka. Bio sam spreman to dijete prihvatiti kao svoje i supruzi oprostiti. No, ona je otišla i ostavila me samoga s našom kćerkicom. Unatoč tomu, nisam prestao vjerovati u Božju ljubav i tako sam smogao snage ovu tešku kušnju pobijediti!"

• Starac koji živi kod svog sina i snahe ima težak život jer su vrlo okrutni prema njemu; činilo im se kako predugo živi. Mnogo puta mu je bilo teško oko srca kada bi uvidio kako stoji svojima na putu i predstavlja im smetnju. Na tavanu kuće imao je pregradu od dasaka gdje je više puta tijekom dana boravio. Mnogo je suza prolio. Jedne prigode, tamo ga zateče svećenik koji je poznavao njegovo stanje. Njemu je starac rekao: „Pogledajte, velečasni, život mi je već odavno postao nesnošljiv. No, često gledam kroz onaj mali tavanski prozor prema crkvi i vječnom svijetlu koje kroz prozor crkve svjetluca. Tada mislim na dragoga Spasitelja koji tamo u osami stanuje. Njemu se požalim zbog moje bijede i znam, On osjeća što mene tišti. Tada mi postaje opet čudesno lako pri srcu. Onda mi dođu i suze radosnice. Svaki put kažem: „Gospodine, neka bude onako kako Ti hoćeš, ja sam zadovoljan!“

• Jedan mladić pripovijeda: „Godinama sam bio neurotičan, bojažljiv, depresivan i sebičan. Svatko tko me poznavao uvijek iznova mi je govorio kako se trebam promijeniti i postati drukčiji. Bile su mi neshvatljive i mrske takve osobe, no ja sam im povlađivao. Htio sam se, istina, promijeniti, ali mi to nije uspijevalo, iako sam se vrlo trudio.
Najviše me boljelo što me najbolji prijatelj nije razumio i stalno mi prigovarao kakav sam. I on je očekivao moju promjenu. I njemu sam povlađivao, no nije mi postao mrzak, to mi nije uspjelo. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.
Tada mi je prijatelj jednoga dana rekao: „Nemoj se promijeniti! Ostani takav kakav jesi! Stvarno nije važno hoćeš li se promijeniti ili ne. Volim te takvoga kakav jesi. Tako je to sada“. Te riječi su u mojim ušima zvučale kao melodija: „Nemoj se promijeniti, nemoj se mijenjati... volim te! Opustio sam se i živnuo. I gle čuda nad čudom, promijenio sam se! Sada znam, nisam se istinski mogao promijeniti, dok nisam nekoga našao tko me voli bez obzira jesam li se promijenio ili nisam!“

Ovo je priča za razmišljanje. Možda se poneko može pronaći u ulozi ovoga čovjeka. Zar i sami nismo izloženi raznim pritiscima: Čini ovo! Pusti ono! Nekada nam se čini kako se čitav naš život sastoji od zapovijedi, zabrana, propisa, natpisa i upozorenja s kojima se mnogi ljudi muče i kažu: Čemu to? Ja znam što mi je činiti a što ne. Nisu mi potrebni savjeti u tom smislu.
Za vrijeme Kristovo, kod Židova, bilo je 613 pojedinačnih zapovijedi, među njima 365: „Ne smiješ to činiti!“ i 248: „To moraš činiti“ - zapovijedi. Ljudi nisu više znali koji smisao te pojedinačne zapovijedi još imaju. Mnoge su bile površne: pridržavalo ih se, ali bez ljubavi. Od tog silnog izvršavanja zapovijedi, zaboravilo se na ono bitno: Vršiti pravdu, smilovanje i vjernost.

Bog želi čitavoga čovjeka, želi ga u svom njegovom nutarnjem uvjerenju! Želi ga sa njegovom dobrom voljom, želi ga sa svom snagom srca njegove ljubavi! U borbi s farizejima, koji su Isusu i njegovim učenicima prigovarali jer nisu čvrsto pridržavali zapovijedi čistoće kod jela, Isus je jasno protumačio: Ne radi se samo o izvanjskom ispunjenju zapovijedi, radi se o nutarnjem stavu. Radi se o srcu. Što vrijedi ako se u svim tim društvenim zapovijedima ostaje bez krivnje, a Božje zapovijedi povrijede? „Zapovijedi čistoće kod jela - njih se pridržavate, ali u srcima gajite loše misli i težnje: razvratnost, krađa, ubojstvo, preljub, kleveta, škrtost i zavist.“

Srce je važno i kod nas! Ako u našem ponašanju (vladanju) nema ispravnog stava, tada je sve bezvrijedno.
Tako netko ide nedjeljom u crkvu, ali se ne trudi, da bude svim srcem tamo.
Tako netko ide na ispovijed, ali se ne pokušava izmiriti s posvađanim susjedom. Stoga Božje praštanje prema meni ovisi o mom praštanju prema drugome!
Svatko se od nas se treba pitati: gdje ja izvršavam izvanjski zapovijedi i gdje nešto nije u redu u mome srcu?

Iz kojih razloga, zapravo nešto činim? Jedna, samo izvanjski izvršena, zapovijed odlazi u prazninu i može čak prekriti moju nutarnju pokvarenost.
Srce je važno, ono vanjsko i nutarnje moraju se podudarati. Mislimo uvijek na to: Božje zapovijedi su važnije od ljudskih propisa!
Ako Isus kaže: „Ovaj narod me štuje usnama, ali srce mu je daleko od mene!“ – onda je to i nama poziv na preispitivanje svoga života i svojih ponašanja.

Jedan primjer: Kako se brak, jednoga dana, raspao?
Supruga je pred bračnim sucem priznala kako je nekoliko godina bila vrlo sretna sa svojim mužem. Uvijek je bilo malih poteškoća, ali su uvijek nanovo smogli snage te kroz razgovor probleme rješavali.
Nerješivi problemi počeli su se javljati onoga dana kada je pomislila: Moj me suprug voli još jedino usnama i razumom, ali mu je srce daleko od mene. Od toga trenutka nestalo je povjerenja i zajedništva. Ljubavi zapravo više nije bilo. Brak je tako rekuć obolio na smrt raspao se.
Potrebno je sve učiniti kako bismo shvatili koliko nam je potrebna ljubav i vjernost, prijateljstvo i povjerenje. Sve se to najbolje doživljava srcem. Kako može doći do zahlađenja ljubavi? U pitanju je vjera. Ako se ne moli, vjera slabi i onda se ohladi ljubav, a i druge vrjednote dolaze u pitanje. Moramo biti budni i uvijek moliti: Bože, evo me, darujem ti svoje srce jer te volim i u tebe čvrsto vjerujem. Daruj mi u vjeri i ljubavi stalno rasti!

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Nakon 10 sinova dobili dugo željenu kćer: Bila je trudna ukupno 8 godina
22. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam