Iz nedjelje u nedjelju slušamo riječ Božju. Riječ Božja je poruka i pouka! Ovo što slušamo svake nedjelje dužni smo posadašnjiti.

To znači nije dosta da mi samo s odobravanjem slušamo riječ Božju, da smo kršteni, da idemo u crkvu, da se osjećamo vjernicima, nego: trebalo bi živjeti tu vjeru, posadašnjiti tu Božju riječ, utkati je u ovo vrijeme, u ovaj moj život, primijeniti je na sadašnji trenutak, jer – drugoga vremena nemamo.
Današnje evanđelje nije veliko, a sadrži dva različita dijela. Različita, a ipak spadaju zajedno i nama nešto govore. Prvi dio iznosi povijesnu činjenicu, podatke i okolnosti u kojima je Ivan došao i živio. Drugi dio evanđelja svjedoči da je Ivan iskoristio svoje vrijeme. Odazvao se riječi, propovijedao, pripravljao sebe i druge na dolazak Gospodinov, poravnavao neravno.

Nije Ivan rekao: Imam vremena! Ili: Nemam vremena! Zašto baš ja, i zašto baš sada? Nego: nastojao je svim silama ostvarivati ono što je spoznao u svoje vrijeme i u svojim okolnostima.
Nismo li upravo i mi na to pozvani? Baš u ovo vrijeme... sada!

Poruka je jasna: Bog nam nudi svoje spasenje u svako vrijeme: poziva, daje sredstva, mo-gućnosti, sposobnosti, prilike, čak i neprilike...
I mi trebamo u to ući, zaroniti, ostvariti – sada, jer tako ostvarujemo Božji dolazak – budućnost!

Evanđelje nam kaže da je Ivan propovijedao krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.  
Redoslijed je bio ovaj: obraćenje – krštenje – oproštenje. To znači ovo: kod odraslih krštenika obraćenje bi se trebalo ostvarivati svakoga dana, rasti iz dana u dan.
Crkva nas danas po Ivanu poziva na obraćenje. Obraćenje ne dolazi najednom, nego smo pozvani da ga neprestano živimo. Dokle god je još u nama mržnje, psovke, nečistoće, nemarnosti – ne smijemo mirovati – potrebno nam je obraćenje.

Ovo je milosni trenutak: shvatimo da je vrijeme kratko; shvatimo da nam je obraćenje svakoga dana potrebno, postanimo odgovorni za se i za druge.

Evanđelje nas danas osobito upozorava da mislimo na skori Gospodinov dolazak. Evo što kaže: "Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnite mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivo, nek postane pravo, a neravno putem ravnim!"
"Pripravite put Gospodinu" znači očistiti svoje srce od svakoga grijeha i zla i tako pripraviti Spasitelju stan u njemu.
Nije riječ o cestama, nego o našim srcima. Gospodin želi da tu bude ravan put njegovoj riječi i ljubavi, slobodan dolaz do našega srca i duha.

"Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu!"
Ne radi se o rupama na cestama nego o našoj malodušnosti i nepouzdanju - našim praznim dušama. Trebamo ih ispuniti djelima dobrote i ljubavi. Probuditi živu vjeru i pouzdanje u Božju riječ. Riječ je o našim grijesima, tom otrovu koji truje našu dušu i ne dopušta Bogu da u nju uđe. To su ta brda koja bi trebalo ukloniti.

"Što je krivo=krivudavo, neka postane pravo!" Ovo je ozbiljna opomena!
Mi rado i mnogo krivudamo u životu: jednu ruku pružamo Bogu, drugu njegovu protivniku; pola srca dajemo Bogu, pola ostavljamo sebi; korak k Bogu, dva od njega.
Bogu bi trebalo darovati čitavo srce, pružiti mu obje ruke, ići pravim, ravnim putem ravno Bogu, s toga puta ukloniti sve: da budemo "čisti, besprijekorni za Kristov dan, za njegov rođendan."

Bog će u svakom slučaju doći. Da li na naše spasenje?
Ivan ne traži samo obraćenje, nego naviješta i spasenje: "Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!" Stoga mijenjajmo život i obraćajmo se!

Božić je živi susret s Isusom: u ispovijedi, gdje nam sve oprašta; kod oltara gdje nas hrani kruhom besmrtnosti, tajnom svoga bića – svoga tijela i krvi... Bez Boga u srcu nema Božića...
Naš Božić morao bi biti Isusov osobni posjet nama: našoj duši, našem domu, njegov rođendan među nama... Zato pripravimo put Gospodinu do svoga srca, do svoga doma. Ispunimo svoja srca djelima dobrote i ljubavi – tada ćemo "vidjeti spasenje Božje!"

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata  iz jednog  nacističkog  logora  pokušao je pobjeći sedamnaestogodišnji Nizozemac.
Nažalost, bio je uhićen i, naravno, mučen do iznemoglosti te osuđen na smrt strije¬ljanjem. Nekoliko sati prije izvršenja smrtne presude dječak je onako sav iscrpljen napisao oproštajno pismo svom ocu.

Dio tog pisma glasi ovako: "Dragi tata, teško mi je pisati ti ovo pismo, ali želim ti reći da me je vojni njemački sud osudio na smrtnu kaznu strijeljanjem. Pročitaj ovo moje pismo sam za sebe zatim njegov sadržaj reci mami, ali, molim te, pozorno.
U 5 sati ujutro ja ću biti strijeljan i bit ću s Gospodinom Bogom. Činit će ti se, dragi tata, da će biti strašan prelazak s ovog svijeta na drugi, ali ja se osjećam tako snažan jer znam da je Gospodin uza me i da sam ja blizu Njega. Ja sam pot¬puno spreman umrijeti i mislim, dragi oče, da je to što će se dogoditi puno teže za tebe nego za mene.
A zašto? Zato što ti gubiš sina, a ja odlazim našem nebeskom Ocu u zagrljaj, pomiren s Njim kroz svetu ispovijed i pričest, pun nade i utje¬he u vječni život."
Pismo je potpisano s tvoj sin Kristian!

Blagoslovljen onaj, braćo i sestre, koji će moći na dan svoje smrti reći ono što je rekao ovaj pobožni mladić.

Ako dublje razmislimo i upitamo se što je to uistinu Došašće, moći ćemo odgovoriti da je Došašće upravo to - biti spreman poći Gospodinu u susret, biti spreman poći Gospo¬dinu u zagrljaj. Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme priprave, vrijeme naše duševne inventure.
Došašće je vrijeme u kojem trebamo upitati sebe gdje sam, što sam i kamo vodi moj život. Ako znamo gdje smo, onda blago nama; ako znamo što smo, još više blago nama; ako znamo da naš život vodi u vječnost ali preko križa, onda smo već blaženi.

Došašće je također vrijeme u kojem bi se svatko trebao upitati, jesmo li pripremljeni kad Isus pokuca na vrata našega života?
Hoće li nas naći Gospodin pripravne.
Možemo li reći ono što je mladi Nizozemac napisao svome ocu: ja se osjećam tako blizu svome Bogu! Ja sam potpuno spreman za smrt! Ja sam se ispovjedio i pomirio s Bogom i sada mogu njemu u susret. Možemo li mi sada reći ove riječi?

Čudesno obraćenje Martine

Martinu su roditelji dobro odgajali u vjerskom i moralnom životu. Ali kasnije je pošla zlim putem i padala je sve dublje i dublje iz jednoga grijeha u drugi. Uzalud su bile sve opomene njezinih roditelja, svećenika i prijatelja, ona je i dalje išla u svoju propast. A ipak nije posve zanemarila svoje molitve. Od vremena do vremena išla je u jednu crkvu gdje je na glavnom oltaru bila prekrasna slika, koja je predstavljala Isusa kao čovjeka boli.

I jednog dana kad je bila sama kod kuće, netko pokuca na njezina vrata. Ona otvori i pred vratima ugleda umornog putnika sa štapom u ruci. A bio je obučen u dugu bijelu haljinu, koja je bila sva prašnjava od dugoga putovanja. A na licu mu se odražavala velika žalost. On je zamoli u ime Božje da se u njezinoj kući malo odmori i okrijepi. Ona ga srdačno primi i odmah postavi pred njega što se zateklo u kući.

Dok je on šuteći i zamišljeno jeo, opazi ona na njegovoj bijeloj haljini, i to baš na mjestu gdje je srce, malu krvavu mrlju, koja se je pred njezinim očima sve više širila. Začuđena tom tajanstvenom pojavom, ona se malo bolje zagleda u njegovo tužno lice. A to lice bilo je nekako poznato, ona ga je negdje vidjela. I najednom se sjeti! Pa to je onaj isti čovjek, čija se slika nalazi na glavnom oltaru one crkve: Isus Čovjek boli. Žena je gotovo pala u nesvijest od čuda. Vidjela je pred sobom Isusa Krista upravo onakvog kakav je bio na onoj slici na oltaru gdje se je molila.

Tada ju je Spasitelj dobro pogledao i to dugim pogledom i blago joj rekao: „Kćeri, ja sam to! Došao sam da potražim svoju izgubljenu ovcu. Ti dobro znaš, kćeri moja, da nema srca na nebu i na zemlji, koje bi te više ljubilo od mene. Iz ljubavi prema tebi ja sam se najdublje ponizio i kao malo dijete spustio s neba u jaslice, da te spasim od vječne propasti, dao sam se bičevati, trajem okruniti i na križ raspeti. Ti se čudiš toj krvavoj mrlji na mojim prsima. Tom krvlju koja kaplje iz mog srca želim ti pokazati da bi se iz ljubavi prema tebi, kad bi to bilo potrebno, dao još jedanput razapeti na križ. A ti mjesto da mi uzvratiš ljubav, bez prestanka me vrijeđaš novim i novim grijesima. Je li to pravedno?“

Ženi se sada otvoriše oči i ona spozna svu zloću svojih grijeha, i strašnu nezahvalnost prema Spasiteljevoj ljubavi. Zato poče gorko plakati i pade do nogu Isusovih poput one grješnice iz svetog evanđelja. Roneći suze obeća Spasitelju da će se potpuno obratiti i početi živjeti novim životom.

Što je obećala, to je uz pomoć Božju izvršila. Kroz cijeli svoj preostali život činila je velike i teške pokore za oproštenje svojih grijeha. Bog joj je sve oprostio štogod je u svom životu sagriješila. Umrla je kao uzorna i prava kršćanka i spasila je svoju dušu. Isto tako će milosrdni Bog i svakom od nas oprostiti sve naše grijehe za koje se od svega srca poka-jemo sa suzama pokajnicama.

Došašće je sveto i milosno vrijeme, vrijeme radosne nade! Vrijeme obećanja s Božje strane i ispunjenja tih obećanja. Vrijeme iščekivanja i odgovora s naše strane. Ovo vrijeme Bog nam dariva i ono je za nas vrijeme spasenja. Možemo s pravom reći da je naš život jedno veliko došašće, iščekivanje Krista.

Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme priprave za Božić, vrijeme naše duševne inventure. Priznajmo da smo grješnici i da nam je potrebno oproštenje i obraćenje! Došašće je vrijeme za okaja¬vanje grijeha, za ispovijedanje grijeha te otvaranje našega srca Isusu, našemu Spasitelju.
Došašće je vrijeme u kojem trebamo učiniti ono što je učinila Linda Marshall, odrekla se grijeha i dvostrukoga života te pristala uz Boga. Rekla je: „Gospodine Bože, ja izabirem Tebe!“
Došašće je vrijeme u kojem trebamo duboko udahnuti te reći: Bože, Tebe sam izabrao, s Tobom želim koračati s Tobom želim koračati u svom životu, s Tobom želim dijeliti svoje dane na zemlji.
Došašće je vrijeme u kojem trebamo upitati sebe gdje sam, što sam i kamo vodi moj život? Ako znamo gdje smo, onda blago nama; ako znamo što smo, još više blago nama; ako znamo da naš život vodi u vječnost ali preko križa, onda smo već blaženi.

U došašću slavimo Isusov dolazak k nama, njegov dolazak u naša srca. Isus kuca na vrata našega srca i želi u njemu boraviti…

Došašće je vrijeme u kojem trebamo duboko udahnuti te reći: Bože, ja sam izabrao Tea
Nemojmo zaboraviti: Krist dolazi svakoga trenutka k nama. Pitanje je samo primjećujemo žli Njegov dolazak? I danas će k nama doći dok o ovome razmišljamo...
On želi biti s nama i želi nam pokazati pravi put u život. Kad dopustimo Isusu da uđe u naše srce, mi smo oslobođeni i spašeni.
Ovo vrijeme nas zove da dođemo k sebi i da bi Isus mogao doći k nama u svakom trenutku života, ali i na kraju vremena, kada naše vrijeme bude pri kraju i Krist dođe k nama u svojoj slavi, da zauvijek  budemo s njim i tako bude ispunjenje naše žarke čežnje i želje.
Svi želimo spasiti dušu! To bi trebala biti naša životna zadaća. To mora biti plod našega svakodnevnog nastojanja, rada i naše brige! To je najglavnije!

Vincent, Verbum)

Ako vjerujete u vječni život ili se preispitujete, ako tražite utjehu zbog smrti voljene osobe ili imate potrebu doživjeti novi uvid u začudnu Božju mudrost i Božji plan za vaš život, ovo je priča za vas.

„Što oko nije vidjelo i uho nije čulo
i čovjeku ne pada na pamet:
što Bog pripravi onima koji ga ljube.“
(1 Kor 2, 9)

Devetogodišnji dječak je bio u nebu i vidio svoju sestru s kojom je razgovarao

Pročitao sam da je nedavno jedan devetogodišnji dječak usred operacije doživio kliničku smrt. Srećom spašen je i dobro se oporavio. Tek nakon mjesec dana ispričao je svoj doživljaj: „Mama, vidio sam svoju sestru u nebu.“

Majka se je iznenadila jer nikome nije kazivala da je izgubila dijete u spontanom pobačaju. „Mama, Isus me je posjeo na svoja koljena, vidio sam zlatne ulice i šareno cvijeće, a sa sestrom sam razgovarao!“ (dr. Ivan Ćubelić, Katolički tjednik, br 44, 3. 11. 2013.)

Divno je ovo još jedno svjedočanstvo da nebo – raj postoji. Mi vjerujemo u to i za to živimo. Bog dopušta da netko u ovoj suznoj dolini iskusi onu stvarnost i stanje koje nas čeka. Isplati se vjerovati i moliti. Isplati se živjeti i jednoga dana iskusiti vječnu radost i sreću.

Dr. Effie Jane Wheeler, koja je podučavala engleski i literaturu bila je poznata zbog svoje pobožnosti i znanja predmeta koji je podučavala.
1949. napisala je slijedeće pismo svojim kolegama i studentima: "Neobično ću cijeniti onaj trenutak kada će se u crkvi čitati ovo moje pismo, jer prije nego odete na ljetni odmor, željela bih da znate istinu o meni, koju sam i ja saznala tek prošloga petka. Moj mi je liječnik konačno rekao pravu dijagnozu moje bolesti: rak koji se više ne da operirati.
Da je on kršćanin ne bi sigurno bio toliko potresen niti bi toliko odugovlačio, jer bi znao kao što vi i ja znamo da jednako dočekujemo život ili smrt ako živimo u prisutnosti i volji Božjoj. Ako me Gospodin izabrao da uskoro budem s Njim, ja sam radosna. Molim vas da niti jed-noga trenutka ne žalite za mnom. Ne pozdravljam vas hladno zauvijek, već vam šaljem topli "do viđenja."  Za dva tijedna preselila se u vječnost.

Prije nešto više godina umro je neki novinar u Denveru, Colorado. Ljudi koji su došli da ga isprate slušali su njegov glas snimmljen na vrpci kako govori: "Ovo je moj sprovod. Ja sam ateist i bio sam takav godinama. Osjećam krajnji prezir prema teološkim glupostima. Svećenici su moralni kukavice. Čuda su proizvod mašte. Kad bi bilo koja četiri novinska izvjestitelja bila poslana da opišu jedno smaknuće i kad bi oni činjenice tako iskrivili i pobrkali kao što su to učinili apostoli, bili bi odmah strijeljani. Ne želim ni¬kakve religiozne pjesme. To je savršeno razuman sprovod."

+  +  +

Čovjek koji se vratio iz mrtvih

U Evanđelju i u posebnim viđenjima Bog objavljuje svojim slugama od vremena do vremena tajne drugoga života.

Engleska je svjedok u našim danima osobitog čuda. Može se usporediti s čudesima prvotne Crkve. Da bi Bog potaknuo ljude da se boje smrti duše, dopustio je da se jedan čovjek povrati u život pošto je umro snom smrti te nam očituje što je vidio u drugom svijetu. Strahovite i nečuvene pojedinosti i izvanredne pokore o kojima nam pripovijeda izazvale su jaki dojam u Engleskoj. Donosimo samo glavne točke događaja.

Još ću dugo živjeti,
ali sasvim drukčije nego do sada

Živio u Northu čovjek imenom Drithelm. Provodio je sa svojom obitelji veoma uzoran kršćanski život. Taj se čovjek razboli te je iz dana u dan sve više slabio. Smrt se bližila i umre čovjek na veliku žalost svoje žene i djece.

Obitelj je svu noć proboravila u suzama uz njegove posmrtne ostatke. Sljedećeg dana prije pokopa opaze kako se vratio u život. Ustane i sjede u naslonjač. Sve prisutne obuze silan strah, svi pobjegoše osim žene koja ustrašena ipak ostade kraj svoga uskrslog muža.

On joj odmah uvjerljivo reče: „Ne boj se! Sam me je Bog vratio u život. Hoće preko mene pokazati ljudima čovjeka uskrsnula od mrtvih. Trebalo bi da još dugo živim na zemlji, ali će moj novi život biti posve drukčiji od dosadašnjega života."

Ustade tada potpuno zdrav, pođe u mjesnu crkvu i zadrža se dugo u molitvi. Vrati se kući oprosti ti se od svojih dragih. Reče im da će od sada živjeti samo pripravljajući se na smrt i ostalima savjetovati da to isto čine. Porazdijeli svoje imanje na tri dijela. Jedan dio dade djeci, drugi dio svojoj ženi, treći dio siromasima te je ostao bez ičega, a zatim pođe i pokuca na vrata samostana, i zamoli opata da ga primi kao pokornog redovnika koji će posluživati ostale u samostanu. Opat mu dodijeli samotnu sobicu u kojoj ostane do kraja svoga života.

Provodio je dan u molitvi, najtežim poslovima i u izvanrednim pokorama. Najstrože je postio. Zimi se bacao u smrznutu vodu i tu bi ostao satima u molitvi dok ne bi izmolio čitav Davidov psaltir.

Drithelmovo umrtvljeno tijelo, njegove oborene oči, čak i obrisi njegova lica odavali su dušu ispunjenu strahom Božjega suda. Trajno je šutio, no kad je bio primoran kazati nešto za dobro drugih, od onoga što mu je Bog objavio nakon njegove smrti, ovako je opisivao svoje viđenje...

Viđenje čistilišta

„Ostavljajući svoje tijelo jedna me je dobra osoba uzela k sebi i bila mojim vodičem. Njegovo je lice sjalo. Ukazao mi se sav u svjetlosti. Dovede me do goleme i duboke doline. Na jednoj je strani bio samo oganj, na drugoj samo led i snijeg; ovdje samo žerava i veliki oganj, a ondje samo strašna zima i jaki udari ledenog vjetra.

Tajanstvena je dolina bila ispunjena bezbrojnim dušama. Nošene strašnom olujom bacale su se s jedne na drugu stranu. Kad ne bi više mogle podnijeti žestinu vatre, potražile bi olakšicu u snijegu i ledu. Ali bi tu opet našle nova mučila te bi se ponovno bacale usred vatre.

Promatrah s užasom te neprestane prizore strašnih mučila. Ništa drugo nisam mogao vidjeti osim mnoštva duša koje trpe bez ikakva počinka. Sam pogled na to ispunjavao me strahom. U prvi trenutak pomislih da se nalazim u paklu. ali se moj vodič okrenu prema meni i reče: „Ne, ovo nije, kako ti misliš: pakao osuđenika. Znaš li sada koje je ovo mjesto?", upita me. „Ne znam", odgovorih. „Znaj", nastavi vodič, „ova je dolina, gdje vidiš toliki oganj i toliku studen, mjesto gdje borave duše onih koji su zanemarivali ispovjediti svoje grijehe i stalno odgađali obraćenje sve do zadnjeg časa svoga života.
Zahvaljujući osobitom milosrđu Božjem, imale su sreću da su se skrušeno i iskreno ispovjedile prije smrti i zamrznule svoje grijehe. To je razlog da nisu osuđene na vječnu propast. Te će duše na veliki dan Suda ući u kraljevstvo Božje. Mnoge će biti oslobođene i prije tog vremena zaslugama molitava, milostinje, postova što će ih živi prinositi za njih, a osobito žrtvom svete Mise za ublaživanje njihovih patnja! (Book, br. 61. siječnja 2015.)

„Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla,
Ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je
iz smrti prešao u život!“
(Iv 5, 24)

loading...
Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.