Nemojmo suditi, niti osuđivati! Opraštajmo i budimo milosrdni!

Prošle nedjelje smo čuli Isusov govor o blaženstvima. Danas slušamo nastavak Isusova govora na Gori.

Isus nam svima daje divan uzor: "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan! (Lk 6,36). Bog je dobar i milosrdan prema nama. Tako on postupa. On ljubi do kraja. U Isusu nam je pokazao i razotkrio dubinu takve ljubavi. Stvoreni smo da poput Krista postanemo slični Bogu. Bog ljubi i uvijek prašta. On je Bog milosrdan, pun nježnosti i dobrote.

Ono što je Isus propovijedao, životom je posvjedočio. S križa blagoslivlje i prašta. U najdubljoj boli, u najokrutnijoj nepravdi ne suprotstavlja se zlu vlastitom mržnjom i ne zatvara svoje Srce, nego ga otvara i prašta svojim protivnicima. On je ljubio do kraja, ljubio je do smrti. I u trenutku kada su svi i njegovi najbliži mislili da je sve propalo, da je uzalud ljubio, da su im porušene sve nade i svi mostovi, odjednom nastaje novi svijet. Razotkriva se pobjeda ljubavi u svjetlu uskrsnuća.
To je upravo početak novoga svijeta što nam ga Isus objavljuje ovom svojom velikom i zahtjevnom riječju.

Stoga vjerujmo Isusu i slušajmo ga! On nas poučava da trebamo postupati drukčije od svojih protivnika.

Isus zahtijeva: ljubiti neprijatelje, protivnike, blagoslivljati one koji nas progone, darivati onima koji nas odbijaju i ne suditi. To siu radikalni zahtjevi. Tko to može shvatiti i prakticirati. Isus kaže da se to može. Potrebno je imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Gospodina.

Evađelist Luka Isusovu poruku donosi sa četiri glagola koji od nas traže sve više i više: Nemojte suditi. . . ne osuđujte ... opraštajte . .. dajite.

Nikoga koji će biti pozvan na Božji sud - a to smo svi mi ljudi - nemamo prava pozivati pred svoj sud, a još manje osuditi ga. Naprotiv, ako nam je tko što skrivio, imamo oprostiti i još više: dati mu svaki mogući dokaz svoga oproštenja i svoje iskrene ljubavi. Samo u tom slučaju nećemo od Boga biti suđeni niti osuđeni.

Bog će nama oprostiti te dati svaku milost i nagradu. Gospodnji je glas odlučan i silan pa uz to i slične evanđeoske riječi Augustin zapaža: "Tko se ne osvijesti na tako silan gromoglas, taj ne spava nego je mrtav; ipak onaj glas može i mrtve probuditi".

U nastavku ulomka Isus nam sa četiri pridjeva označava obećanu nagradu: dat će nam ne samo dobru mjeru nego i zbijenu, stresenu, preobilnu. Tu su Božju darežljivost mnogi sveci osjetili već na zemlji i često iznosili svoje iskustvo da se Bog u ljubavi ne da nadmašiti.

A što ćemo tek osjećati uživajući Božje nagrade u nebu! Njezina će mjera biti zaista preobilna, veća nego je itko za nju pripravio posudu svoje ljubavi. Nije, naime, točno da će mjera svima biti jednako obilna. Pouka je ova: što stroži budeš s ljudima to ćeš strožega naći Boga; što budeš blaži - to ćeš blažega suca naći! (M. Kirigin)

Ne sudite, i nećete biti suđeni! Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni! Smisao nije: nemojte suditi ljude i tako ljudi neće suditi vas; nego prije: ne sudite i ne osuđujte brata pa ni Bog neće vas osuditi.
Još bolje: nemojte osuđivati brata, jer ni Bog nije vas osudio! "Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni!" Isus ne reče da ne donosimo sudove, ocjene i odluke o ljudima i njihovim djelima; ne traži da zatvorimo oči pred grijehom, nepravdom i zločincima, ali je rekao da ne osuđujemo naglo i definitivno, nepozvano i neosnovano; da ne mjerimo mjerom svoje sebičnosti, mržnje i osvete, moramo znati odijeliti čovjeka od njegova grijeha, osuditi i mrziti zločine, a ljubiti zločinca. Kako je to rijetko i teško!?

Sv. pismo ima veoma oštre riječi protiv nepopravljive čovjekove sklonosti da sudi druge: A tko si ti da sudiš bližnjega? (Jak 4,12); Nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer u čemu sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavas činiti isto (Rim 2,1). Kako je potrebno biti oprezan i suzdržan!? Što se sve danas osuđuje i kako se o svemu sudi. Koliko ima danas neistine, laži, uvreda, klevete i nezadovoljstva.
Razmišljamo malo o tim dvjema stvarima da ne sudimo, i to baš na poticaj sv. Jakova i sv. Pavla.

Tko si ti da sudiš svoga brata? Samo Bog može suditi, jer samo on poznaje tajne srca, sve one "zašto", nakane i ciljeve nekog djelovanja. A mi? Pa što mi znamo što se zbiva u srcu nekoga čovjeka kada nešto čini? Što znamo o svim uvjetovanostima kojima je podložan, koje su njegove nakane?

Htjeti suditi, po nama, doista je veoma rizičan posao, poput onoga koji odapinje strijelu zatvorenih očiju, a da ne zna gdje će se ona zabiti: tako se izlažemo opasnosti da budemo nepravedni, nemilosrdni, nezahvalni, grješni…
Dovoljno je zapaziti kako nam je teško shvatiti i suditi same sebe i koliko se svega skupi oko naše misli, da bismo shvatili kako je nemoguće sasvim sići u dubine nekoga drugog čovjeka, u njegovu prošlost, u njegovu sadašnjost, u nevolju koja ga je snašla. Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? (1 Kor 2,11).

Postoji i jedna iznimka od te zabrane suđenja, ali to u stvari i nije iznimka nego potvrda. Odnosi se na one koji, po službenoj dužnosti, moraju obavljati zadatak suđenja: to su suci na građanskom području i ispovjednici na crkvenom području.

Evanđeoska zapovijed da se ne sudi odnosi se na osobni sud, a ne na sud koji se obavlja kao služenje zajednici i osobama, a obavlja se u ime vlasti koja, kad je zakonita, dolazi od Boga. Takvi se doista moraju pobrinuti da budu oličenje Božje pravednosti, koja je također uvijek milosrđe. To će učiniti u onoj mjeri u kojoj, osuđujući grijeh, znaju ne osuditi grješnika.

Pavao navodi ovaj razlog: Ti koji sudiš običavaš činiti isto! To je, eto, istina koje sam se morao sjetiti za svoj račun svaki put kad sam nekoga sudio, a poslije toga razmišljao o onome što sam učinio.

To je potez tipičan čovječjoj psihologiji da sudimo i osudimo u drugima osobito ono što nam se ne sviđa u nama samima, ali s čime se ne usuđujemo suočiti. Škrtac osuđuje škrtost; senzualac u svemu vidi nadasve grijehe bludnosti; oholica vidi samo grijehe oholosti u drugima.

Vlastito zlo i vlastita mračna nakana prebaci se na druge, i tako živimo u iluziji da smo se toga oslobodili na bezbolan način. Međutim, to je laž i licemjerje; jedan oblik otuđenja (otuđenje našega bolesnog »ja«): Licemjere - kaže mi Isus dok tako činim - digni najprije gredu iz svoga oka, a onda (budeš li još voljan da to činiš) izvadi trun iz oka brata!

Ima ljudi - a i žena! - koji sliče sucima što stalno imaju sjednice: ujutro se dignu i sjede u sudnici, zatim tamo ostaju kroz čitav dan da izriču osude. Čuju neku novost i sude; dođe li neka osoba i netom je izašla, sude.

Nego, nemojmo suviše otezati s tom našom ludošću, nego naprotiv pogledajmo kako bismo čim prije iz nje izišli. Prije svega na razini kršćanske zajednice. Moramo svojski pripaziti da se najprije mi kršćani ne bismo pretvorili u druge "Katone kritičare".

Napast uvijek postoji. Više nego ikada, svijet je danas u vlasti Zloga. Oko nas svijet koji brani nepravedne zakone, mladi koji se ogrješuju drogom, nasiljem. Moramo uvijek imati na pameti da nam Evanđelje dopušta, čak nas obvezuje da osuđujemo grijeh bez prešućivanja i bez straha, ali da ne osuđujemo grješnika. Govorio je sv. Franjo: nijedan brat koji je pogriješio ne smije pogledati tvoje oči i otići od tebe a da nije siguran da mu je oprošteno!
Nemojmo suditi, niti osuđivati! Radije iznesimo iskreno svoju suzdržljivost, svoje neslaganje, svoje neodobravanje.

Isus osuđuje sud a ne opomenu. Kad brata opominješ, iskazuješ mu dvije usluge: pokazuješ mu da ga smatraš sposobnim da prihvati opomenu i pružaš mu mogućnost da se brani. To ne ponižava nego čak osobi daje do znanja da se na nju ozbiljno računa, da ju se smatra sposobnom da primi kritiku i da se poboljša. Žene, ne govorite djeci o onomu što vam se ne sviđa kod vašeg muža: recite to njemu s ljubavlju i iskreno pa ćete zajedno rasti. Vi, muževi, činite to isto sa svojom ženom!

Ako vas muči neka mučna sumnja, ako držite da ste opazili neku zlu nakanu, ne kopajte dalje u sebi tu misao, ne osuđivajte "u odsutnosti", ne dopustite Zlomu da se poigra s vašom zlovoljom i da preuveličava njezine razloge i krivice. Na taj način negodovanje se unutra nadimlje i svrši na kratkim parnicama na kojima se osuđuje sve i ne štedi se više ništa od druge osobe. A sve to zbog nekog razloga za koji se kasnije ustanovi da uopće nije ni postojao!

Isus kaže: Ljubite prvi; trebalo bi nadodati: Progovorite prvi, lomite led! To je ljubav, osobito kad se radi o odnosima u obitelji. Ne očekujte da uvijek drugi učini prvi korak. Neka svatko iziđe s onim što je posebno i stvarno, misleći na svoj život i donoseći odluku da će danas nešto učiniti i on sam netom se vrati u kuću.

A sada se prisjetimo onoga šo smo rekli na počtku: sve je to moguć samo "u Kristu Isusu", ako nas on sa svojim Duhom učini novim Ijudima. Euharistija je stvarnost ovoga obećanja: Dođi, Gospodine, nauči nas da ljubimo jedni druge kao što si ti nas ljubio i da jedni druge ne sudimo kao što ni ti nas nisi sudio.

Ljubiti znači prije svega: znati i htjeti opraštati; to je prvi korak kršćanske ljubavi. Opraštati ne znači: ne vidjeti zlo i nepravdu, ne boriti se protiv zločinca i zločina prišivajući na to neku lažnu naljepnicu, nego ne ponoviti ih: ne vraćati šamarom, nego ljubavlju.