Liturgija 3. nedjelje Adventa odzvanja tradicionalnom oznakom ove nedjelje: radošću. Liturgija gleda Kristov dolazak kao radosni blagdan cijeloga svijeta. Razlozi su toga obilježja: otkupljenje, pobjeda nad grijehom, ponovno otvaranje raja, vječni život.

Riječ Božju i poruku koju smo čuli u današnjim čitanjima iz Sv. pisma ne možemo posve zapamtiti, a nemamo, vremena niti tumačiti.

Stoga za našu duhovnu hranu dovoljno će biti da zapamtimo po jednu misao iz svakog čitanja. Evo ih:
- "Veseli se i raduj se iz sveg srca!" (l. čitanje);
- "Veselite se uvijek u Gospodinu. Gospodin je blizu!" (II. čitanje)
- "Što nam je, dakle, činiti? (evanđelje).
Zapamtiti samo ove tri kratke izreke bilo bi dovoljno do Božića. Ipak dodajmo im samo nekoliko misli, tumačenja, razmišljanja.

"Veseli se i raduj se iz sveg srca!" - U svagdanjem životu ima radosti. Muž se raduje dobroj ženi, žena požrtvovnom mužu; mladić plemenitoj djevojci, djevojka mladiću; raduju se djeca dobrim roditeljima, roditelji djeci; raduje se starac, baka, siromah, bolesnik... A vjernik koji živi u Bogu: raduje se što je živ, jer je to znak Božje ljubavi; raduje se što mu život ide prema budućnosti koju mu je Bog namijenio; raduje se što ima prilike, mogućnosti da služi Bogu i bližnjemu, da raste u milosti i mudrosti, da ostvaruje spasenje; raduje se u svagdanjim poteškoćama.

Radost je nešto što se mora dijeliti. Prava radost je čisto srce.

Teško je biti ponekad radostan, kada oči vide toliko boli, toliko nepravde, bijede, mržnje; teško je biti veseo kada vam gaze dušu i srce.

Pročitah: Ostavljeno dijete u kanti za smeće, žena u samoobrani usmrtila nožem muža, roditelji zadavili dvoje djece, osoba koja je nenaoružanom dečku ispalila metak u potiljak nije dobila ni pet godina. U Švici svakih 15 minuta pretuku jednu ženu, svako treće ubojstvo je posljedica nasilja u obitelji, svakoga mjeseca neki muž ubije ženu jer ga želi napustiti.
(Švicarci unatoč blagostanju žive pod najvećim stresom i najživčaniji su narod u Europi)

Nekako je lakše biti žalostan, neprestano se tužiti, žaliti, ponavljati svoj svagdanji "joj". A to je ipak znak slabe vjere, male nade.

Na kraju svih nevolja čeka nas veselje; na obalama vječnosti, čeka nas Gospodin. Bol je naša kratka, naša radost vječna, ne smijemo klonuti. Neka naša radost bude Gospodin - on je izvor naše radosti, vječni izvor vječne radosti - neprolazna radost. Radost koja prolazi nije uopće radost. Ovih dana moramo osjetiti njegovu blizinu, čuti njegov glas i biti veseli...

Veselite se uvijek u Gospodinu. Gospodin je blizu! Radost koja izlazi iz prave vjere jest nutarnja, životna radost, što nam je Bog blizu svuda, uvijek. Evo: blizu nam je Božić, blizu crkva, blizu milost, blizu prigoda za oproštenje, blizu euharistija, blizu bližnji. Sve na dohvat ruke! Blizu nam je kraj ovog života, ali nas netko čeka na tom "kraju".

Krist uistinu donosi radost. On jest i može biti i u zemaljskom životu razlog prave radosti. On radosti daje smisao i određuje joj granice. Po Kristu ulazi u ljudski život vedrina, snaga koja smiruje ne samo tijelo nego i duh. Po Kristu ulazi u čovjeka istinska i duboka radost koja savršeno odgovara životnim zahtjevima čovjeka.

U neizbježnim trenutcima boli i tegobe, Krist donosi strpljenje, snagu i okrepu. S njim čovjek spoznaje vrijednost bola, on čak bol preobrazuje. Jednom riječju on nam jedini donosi blagdansku radost.

I da bismo osjetili tu blagdansku radost, potrebno je otvoriti se Kristu, primiti Krista u svoje misli, u svoju savjest, u svoje vladanje.

Živjeti u radosti i kliktati u veselju znači iščekivati nestrpljivo izbavljenje čiji su znakovi već podignuti na vidiku. Znači živjeti u svijesti da ne možemo doživjeti poraz, nego da smo spašeni.

"Žalosnima satovi prolaze sporo, radosnima brzo!" - Don Boskovo životno načelo.

Što nam je, dakle, činiti? - Tako su ljudi pitali Ivana koji je pun nade, nutarnjega žara i radosti naviještao brzinu Kristovog dolaska. Samo ovo pitanje je znak pripravnosti! I ako mi danas, desetak dana prije Božića, slušajući Božju riječ, sami sebe upitamo: što nam je činiti? - to je već napredak, puno, pravo! Pripravnost!

Ivan je rekao i odgovor: To je vrijedilo za njih, vrijedi i za nas u našim okolnostima. "Obratite se i činite pokoru!" "Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne!" Nije li to poziv na dobra djela, pomoć bližnjima, crkvi, potrebnima.

"Nikome ne činite nasilja!" Nismo mi vojnici kojima je to Ivan rekao, ali smo također sposobni činiti nasilje: muž ženi ili obratno, roditelji djeci i obratno, prema starijima, nejakima.

Jednom riječju Ivan traži od nas da budemo pravedni. Tu propovijed sv. Ivana o pravednosti kao pripravi za Kristov dolazak Crkva današnjim evanđeljem ponavlja i nama. Ona želi da pravednost bude i naša priprava za Kristov dolazak.

To će nas učiniti radosnima, po tom će Gospodin biti blizu nama i drugima: to je adventska priprava. Odazovemo li se ovoj riječi Božjoj, bit će to znak, da riječ Božju nismo samo slušali, nego i poslušali.

Nemojmo nikada zaboraviti da je vrijeme adventa koje svake godine ponavljamo, doba našeg razmišljanje kako ćemo Krista pojedinačno i kao zajednica, što više prihvatiti, što ozbiljnije shvatiti, što djelotvornije živjeti. (Potrebna su nam konkretna, vanjska djela koja će biti izraz nutarnjega obraćenja, ljubavi i svladavanja. To svatko može učiniti uz malo dobre volje).

Neki čudni prosjak Jean Louis, prosio je svaki dan pred vratima katedrale u Lyonu. Svećenik Sorel Vabriant, koji je u toj crkvi slavio svetu Misu, svaki i dan darovao milostinju tom prosjaku. Trajalo je to duže vremena.

Jednog jutra primijeti svećenik da prosjaka nema više pred crkvom. Propita se i sazna da je bolestan. Pođe k njemu da ga pohodi i nađe ga gdje teško bolestan leži na malo slame. Oh kako ste dobri, velečasni, zavapi bolesnik, ali jao meni ja sam na izmaku svog života i umirem, a meni nema oproštenja.

Svećenik ga je počeo smirivati i tješiti. Ali bolesnik reče svećeniku bolnim riječima: Ne znate vi velečasni žalosnu i jadnu moju povijest. Služio sam za vrijeme revolucije kod dobrih i plemenitih gospodara. Oni su iz Pariza pobjegli u Lyon, da se tu sakriju od neprijatelja jakobinaca. Bili su to pravi katolici i stoga im je prijetila pogibao za život. Bili su prema meni vrlo dobri, a ja sam im bio vrlo nezahvalan. Prijavio sam ih kao dobre katolike na revolucionarnu policiju, koja im je odmah odrubila glave. Ah strahote, imali su i jednoga malog sina i ja ne znam što je od njega dalje bilo. Ja sam onda mjesto njih zaposjeo njihovo imanje, ali sam ga u raskošnom životu svega istrošio i pao sam na prosjački štap. Tada izvadi iz jednog zavežljaja karton i reče svećeniku: Evo, ovo je njihova slika. Svećenik pogleda sliku i ostade izvan sebe, suze mu navriješe na oči, i poviče kroz plač. To su moj otac i majka. Ja sam njihov ubojica reče bolesnik kroz očajan plač, osvetite, velečasni, njihovu smrt i ubijte me na mjestu, jer nisam više dostojan živjeti…

Svećenik priguši bol srca, sabere se i onda zagrli umirućega, obli ga suzama i reče: Opraštam ti, brate, za ljubav Božju. Zatim ga uvjeri da će mu i Bog oprostiti, ako se skrušeno pokaje i ispovjedi. Starca grješnika tolika ljubav silno ganu, navriješe mu na oči pokajničke suze i odmah se skrušeno ispovjedi. Svećenik na to u ime Boga odriješi ga od grijeha i utješi žalosnu dušu siromašnog grješnika, koji je malo nakon toga pun kršćanskog mira i pouzdanja u Božje milosrđe izdahnuo.

Potresan je ovo primjer milosrđa katoličkoga svećenika. Svećenik koji oprašta tešku uvredu, ubojstvo svoga oca i majke, tješi, grli i ljubi starca grješnika da mu spasi dušu. Svećenik grli i ljubi grješnika, vraća mu milost prijateljstva Božjega. Svećenik onog starca tješi, hrabri i ulijeva mu nadu u oproštenje, nadu u Božje milosrđe, nadu u sretnu vječnost.

Kad ne bismo imali svećenika, ne bismo imali ni Isusa Krista, ni svete Mise, jer svećenik je onaj koji u svetoj Misi pretvara kruh i vino u tijelo i krv Kristovu. Svećenik je stavio Isusa u naša svetohraništa. Svećenik je po svetom krštenju preporodio i očistio našu dušu. Svećenik nas pripravlja za drugi svijet na času smrti. Dakle svećenik nas prati od kolijevke pa sve do groba.

Papa Benedikt XV. preporučuje vjernicima da za sebe daju slaviti svete Mise, radije za života nego poslije smrti. On veli: „Misom se brišu vremenite kazne, pa je bolje za nas da nas svete Mise sačuvaju od čistilišta, nego da nas kasnije vuku iz čistilišta. Osim toga, sveta Misa nam više koristi za života nego poslije smrti!“

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 20.8.2019.
20. Kolovoz 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.