Sveti Serafin

Manje spretnima, manje sposobnima i inteligentnima ljudi se obično podsmjehuju.

Često se na njih, osobito u radnim sredinama, i otresaju, iživljavaju ne želeći otkrivati i u njima onaj prst Božje dobrote utisnut u svakog čovjeka. Baš takvu sudbinu proživljavao je i sveti talijanski kapucin Serafin čiju su svetost ipak – za razliku od njegovih poglavara i subraće – prepoznali obični mali ljudi, nalik njemu.

Zanimljiv je bio put koji je maloga Feliksa (Srećka), kako se svetac rođen 1540. u Montegranaru krsnim imenom zvao, doveo do redovništva. Prvi korak bio je pastirska služba kojom je kao dječak želio pomoći siromašnim roditeljima. Na poljima i livadama, umjesto iz knjiga, nepismeni Feliks učio je čitati iz znakova prirode. I, ponizan i otvoren, iz takvog "štiva" naučio je o Božjoj dobroti i više nego mnogi iz knjiga... Drugi korak, nakon očeve smrti, bilo je nešto sasvim suprotno. Pomaganje bratu zidaru. I tu je imao što naučiti, a posebna okolnost bila je kad je u jednoj kući čuo domaćinovu kćer kako na glas čita duhovno štivo. Pokrenulo ga je to na treći korak, pa 1558. odluči stupiti u kapucinski samostan.

Nakon malih poteškoća i odbijanja, kapucini su ga ipak primili pa je od Feliksa postao Serafin. Nakon novicijata mladi Serafin počeo je "putovati" od samostana do samostana. Svagdje je, naime, nailazio na nerazumijevanje. Iako se svim silama trudio obaviti sve povjerene mu zadatke, činio je to toliko nespretno i nevješto da nije uspijevao zadovoljiti svoje poglavare. Štoviše, mnogi ga nisu mogli ni smisliti pa su vikali na nj, kažnjavali ga. A sama dreka i kazne rijetko koga promijene... Zato su mu mijenjali samostane, a on je ostajao uvijek jednako dobroćudan, jednostavan i zadovoljan najmanjim.

Oko 1590. Serafin se konačno na dulje vrijeme skrasio u jednom gradu – Ascoliju. Kao vratar samostana dolazio je u dodir s mnogim ljudima, a za svakoga je znao pronaći pravu riječ. Obdaren naročitim darom mirio je zavađene, tješio ožalošćene, nenametljivo k vjeri privlačio nesigurne. Svi građani silno su ga zavoljeli pa su – kad su ga 1602. poglavari opet poželjeli "malo premjestiti" – odlučno učinili sve da to spriječe. A kad je godine 1604. u Ascoliju i umro, sav grad se sjatio u samostan. Svi su željeli dodirnuti tijelo i odati počast poniznom bratu u kojem su prepoznali sveca.

Tako se dogodilo da je fratar kojeg su poglavari slali "od nemila do nedraga", ne znajući što bi s njime, doživio sprovod s najvišim počastima! Doživio je i više od toga, jer ga je godine 1759. – a nakon mnogih čudesa po njegovu zagovoru – papa Klement XIII. proglasio svetim.