Dr. Dubravka Hrabar je uvodno spomenuto i obrazložila: Mi smo sada u zatvorenoj prostoriji na HKR-u i vi mene kažete da vani pada kiša. Ja ne znam je li to istina, ali ja vama vjerujem kada ste mi rekli da pada kiša. Tako nekako osjećam i vjeru kroz svoj život.
“Ne spadam u obraćenike iako je divno biti obraćenik. Od najmanjih nogu osjećam da sam – hajmo reći – Božje dijete. Sjećam se da me moja jako pobožna baka vodila u Palmotićevu u Zagrebu na misu kod isusovaca. Imala sam šest godina i prije škola znala sam čitati. I u bazilici Presvetog Srca Isusovog gore na vrhu oltarne slike piše ‘Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni’.”
Dr. Hrabar je te riječi čitala i čitala kao mala i nije mogla shvatiti što znači ‘opterećeni’.
“Znala sam što je ‘umoran’. Dakle, kao da se tu negdje pojavila ta poveznica između mene i Boga koji me je u svim mojim teretima, zapravo, nosio na Svojim leđima. Pomagao mi.”
Na upit ‘može li zamisliti kakav bi bio njezin život bez vjere’ odgovorila je: “Meni je to nezamislivo jer me vjera prati od prve jutarnje kratke molitve do navečer. Sve moje aktivnosti uvijek su nekako povezane s vjerom. Ne mogu vjerovati jedno, a govoriti drugo.
U svome životu sugovornica HKR-ove emisije “Zašto vjerujem” ima o toj temi zapravo jako puno malih i većih svjedočanstva, pa stoga i poručuje:
“Ja bih bila najveća budala da ne vjerujem, jer meni je doista u toliko situacija Bog u nekom obliku pokazao da ja nemam drugog izbora nego ga slijediti!”
Isto se pokazuje i u manje važnim stvarima, zato pa i uoči dolaska na Hrvatski katolički radio – posvjedočila nam je – redovito se Duhu Svetome pomoli “i on me uvijek prosvijetli, kada mi je neka nedoumica, a da ne kažem one bezazlene stvari na koje se neki mogu smijati. Kada tražim parking po gradu uvijek zazovem anđela i on mi ga nađe, tako da evo to su neke male smiješne stvari ali pomažu.”
Između ostalog i ovo je naglasila: Gospodin uvijek zna, prije no što mi nešto poželimo, a na konstataciju ‘zašto onda Gospodinu treba posvećivati uopće ikakvu pažnju kada ionako On unaprijed sve zna’ nadovezala se sljedećim:
Koliko jedan dan ima sati? Ima dvadeset i četiri sata. I puta sedam dana. Koliko je to sati? Puno više od sto. Zar ja ne mogu jedan sat odvojiti za Njega da dođem u Njegovu kuću, a osim toga mislim ipak se i sveta pričest dobije tamo, idete i na ispovijed što ne možete u pravilu kod kuće, a tu su i drugi sakramenti i sakramentalni život, ključan za nas vjernike katolike.
“Dakle, to je jedna punina odnosa. Osjetiš Prijatelja u njegovoj kući. Ali da je Bog uvijek s nama – jest – no dao nam je slobodu izbora pa hoću li ili neću; to je zapravo veličina naše vjere”, ističe dr. Hrabar, ujedno poručujući:
Vjera je nešto neopipljivo, a ona da bi opstala, u biti, trebate je prakticirati. Kao i sportaši. Ne mogu oni uspjeh neki postići bez redovitih upornih treninga.
Prema tome, vjera je nešto što mi moramo hraniti. Ne može se reći: “Ja sam vjernik i to je to.” Mi moramo kroz vjeru i time kroz život isto tako napredovati.
I o drugim temama gošća Hrvatske katoličke mreže je govorila:
Koliko je majčinstvo omekšalo njezine ispite na fakultetu? Zašto bi se vratila u trogirsku katedralu Sv. Lovre? Koji sveci su njezini zaštitnici? Što joj sve Gospodin otvara u životu i zašto smo joj je rekli da je ‘prijateljica sv. Monike’? Poslušajte na mrežnim stranicama HKM-a OVDJE:
