Jadranka se rodila zdrava, završila školu, našla posao i sretno se udala. No uskoro dolaze zdravstvene poteškoće s kralježnicom. Ispočetka ni sama tomu nije davala mnogo pozornosti, a pogotovo liječnici koji su često govorili da je sve u redu, valjda misleći da bolest ipak ne će vidno napredovati.

No kvadripareza je bila sve izraženija i godine 1990. Jadranka odlazi u Zagreb i biva operirana. Nakon kratkog vremena, već 1992., njezino zdravstveno stanje bilo je takvo da je i uz pomoć svih pomagala mogla napraviti tek pedesetak metara. Njezino kretanje bilo je sve teže a broj koraka sve manji. Zbog tumora na dnu kralježnice imala je i probleme sa sjedenjem. Svake je godine u više navrata boravila u bolnici na odjelu za fizikalnu terapiju. Cilj je bio što je moguće više usporiti napredovanje bolesti i ublažili teške bolove. Tako je bilo sve do dana kada je na Brdu ukazanja u Međugorju doživjela ono što brojni bolesnici žele: ozdravila je i danas kao hodočasnik često dolazi na mjesto svoga ozdravljenja zahvaliti dragoj Majci. Svoje iskustvo ozdravljenja s veseljem želi podijeliti i s čitateljima Glasnika mira.

Osjećala sam želju nekako otići na Brdo ukazanja

Bilo je jutro, kao i svako drugo. Moja bolesnička postelja još se nije ohladila. Lagano sam se digla, uzela svoje štake, plastični korzet i okovratnik te izišla pred kuću. Gledala sam ljude koji su prolazili cestom, čula se buka auta i veseli dječji glasovi. Htjela sam napraviti koji korak na početku novoga dana, kao tjelovježbu. Moj muž se vraćao od liječnika iz Doma zdravlja jer se bijaše malo poskliznuo u našoj kupaonici. Dolaskom pred kuću reče, htijući me malo ojačati svojim dosjetkama, da odemo u Međugorje. Nagledao me se već četrnaest godina u bolovima, sa mnom obilazeći bolnice i toplice da mi olakša nositi životno breme... Rado sam to prihvatila. Dakako, nije mislio da idemo na Brdo ukazanja, jer kako bi to mogao sa mnom u ovakvu stanju.Teško pokretna, sa štakom, plastičnim korzetom i okovratnikom, hod ograničen, samo pedeset metara po ravnom, nekoliko stuba, sjedenje vrlo teško zbog tumora na kralježnici... Nisam mogla podići ni kilo težine, sagnuti se, kleknuti, kućanske poslove obavljati. Svega toga moj muž bio je svjestan kao i ja sama. I do sada sam išla u Međugorje, ali u posljednje vrijeme pri pomisli na nj osjećala sam želju nekako otići na Brdo ukazanja.

Molitva je tekla iz moga srca kao nikada prije

I toga dana, već iza deset sati izjutra zaputili smo se prema Međugorju. Ja sam bila u svojoj punoj “opremi”. Velika vrućina. U srcu sam mislila, idemo prema Brdu pa ću metar po metar. Muž me dovezao pod samo Brdo. Kad je on otišao parkirati auto, lagano sam sa štakama i drhtavim koracima, pošla uz brdo. Zvona međugorske crkve zvonila su podne. Gospođa koja je sjedila pred suvenirnicom s puno mi suosjećajnosti savjetuje da ne idem sama. Kamenje je oštro, sklisko i nesigurno za moje još nesigurnije noge. Zahvalila sam joj i odlučila nastaviti bez ičije pomoći. I stvarno, došla sam do prve postaje radosnih otajstava bez ikakvih poteškoća. Oslanjajući se na štaku osjetila sam neobičan udarac u ruku, kao da mi ju je taj udarac htio izbaciti iz ruke. Iskreno govoreći, na to se nisam osvrtala. Pomislila sam da sam na nešto zgazila. Moj muž se zadržao u trgovini da kupi vode. Mislio je da će me i tako brzo sustignuti. Međutim, ostao je jako iznenađen kad je vidio da sam daleko odmakla. Ja sam išla naprijed. Vodio me jedan silan osjećaj. Molitva je tekla iz moga srca kao nikada prije. Ali zapravo i ne znam što sam molila, samo znam da sam molila i bila u posebnoj duhovnoj radosti. Nisam bila žedna niti uznojna. Voda koju je muž kupio nije mi trebala.

Gospa me je dočekala raširenih ruku

Između četvrtog i petog otajstva ponovno osjećam onaj isti udarac u ruku. Tada sam ga zapazila i na njega pomislila kao na znak milosti, ali je bilo daleko od moje svijesti da se zaista događa nešto lijepo, da se događa moje ozdravljenjeMuž me, zabrinut, nagovara da malo sjednem, da se odmorim, napijem se vode. Niti sam umorna niti žedna, odgovorih mu. Na brdu nigdje nikoga, samih nas dvoje. Kod petog otajstva, muž vidi da produžavam prema žalosnim otajstvima a Gospin kip se već dobro vidi. Podsjeća me da je putem koji mi pokazuje rukom puno bliže do Gospe. Rekoh mu, ako ne može ići dalje sa mnom neka me tamo sačeka, a ja ću izmoliti i žalosna otajstva. Ipak kreće za mnom. Kod trećeg žalosnog otajstva primam treći udarac u ruku. Nesvjesno sam štaku držala u ruci, a zapravo se njome već nisam koristila. Tada poskidam sva pomagala sa sebe i dolazimo do Gospina kipa. Gospa me je, u sunčevoj svjetlosti, čekala raširenih ruku. Kleknem..., kleknem, što godinama nisam mogla... kleknem pred Majkom. Molim..., zahvaljujem..., ni sama ne znam zašto. Pogledam muža, a njega oblile suze. Pitam ga zašto plače, a on odgovora da ne plače, nije osjećao svoje suze. Još uvijek nismo bili svjesni milosti koju sam dobila. Nisam ozdravila samo tjelesno, nego psihički i duševnoGledam u svoje štake, korzet, okovratnik i mislim se što ću sada s tim. Da ih ostavim tu? Da ih dadnem mužu da ih ponese? Pa zašto ih ne bih sama nosila kad nisu teški? Osjetila sam kako je lijepo biti zdrav. Silazeći nizbrdo letjela sam kao da imam krila.Letjela sam ne po utrtom putu, nego sa strane, dodirujući vrške kamenja. Muž me upozorava da idem polako, da ću pasti pa što će onda sa mnom. Nikoga nismo sreli na brdu, kao da je dan bio određen za nas.Kad smo sišli na cestu muž mi savjetuje da ga sačekam dok doveze auto. U šali mu rekoh da mi je žao što ne znam voziti jer bi on mene trebao čekati. Nekako mi se ne ulazi u auto, najradije bih pješke kući. Osjećam neizmjernu radost i milinu neopisivu riječima. U crkvi je upravo započela sv. Misa na hrvatskom jeziku. Požurila sam na ispovijed. Moram priznati da nisam bila neka velika moliteljica. Moj muž je svake nedjelje išao na svetu Misu i molio se za one kojima je najpotrebnije. Tako je govorio – za one najpotrebnije. Nakon svete Mise vraćamo se kući a on će, ulazeći u kuću: “Bože, hvala ti, pa makar i za sat vremena”.Ali nije to bilo samo sat vremena, to traje već godinama. Nisam ozdravila samo fizički ni psihički, već i duševno. U srcu mi stalno gori potreba za molitvom, za svetom Misom... i to me jako usrećuje. Željela bih to prenijeti svima, da osjete ljepotu Božjeg blagoslova i novog života.Bolest koja me je četrnaest godina vezala uz bolesnički krevet, uz bolnice i liječnike, više ne postoji. Sada me jedna druga, duhovna snaga, svakodnevno u srcu ozdravlja kroz molitvu Krunice. Molitva Krunice je ljepota koja nam je darovana. Tako često nismo svjesni koje milosti po Mariji i danas primamo. Često odem u Međugorje, na Podbrdo, zahvaliti Majci: “Evo me, Gospe, želim živjeti s tobom, nositi te u svome srcu i neprestance zahvaljivati tebi i tvome Sinu na primljenim darovima”. Živjeti s Gospodinom je prelijepo. Osjetiti ljubav u Gospinim očima to se ne može opisati riječima, to se živi u duši svojoj. Ja sam to po njezinoj milosti osjetila i osjećam i danas. Pred mojom kućom danas je Gospin kip. Ona čuva mene i moju obitelj, ona, Majka i Kraljica Mira.

Bog sa svakim od nas ima svoj plan

Kroz ovih osam godina od ozdravljena prolazila sam i kroz razna iskušenja. Događa se da ljudi vide očima svojim koliko mi je Bog bio milostiv, poznajući me otprije, i opet nekako ostanu hladni prema vjeri i sumnjičavi prema djelima Božjim. Ja znam da u životu ništa nije slučajno i da sve ima svoju poruku i da Bog sa svakim od nas ima svoj plan. Prepustiti se Bogu kao u bezgranično more koje nas nikada ne će potopiti nego će davati nove misli, nove snage, novi duh i životnu radost. Pa i moj vozački ispit da se sama mogu voziti tamo gdje trebam, dio je toga prepuštanja u Božje ruke.Svakodnevno čitanje Božje riječi, sveta Misa, sakrament ispovijedi nepresušni su izvori moje snage. Zamisliti život bez nedjeljne svete Mise i molitve krunice, Mise i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu u zajednici “Pohođenje” na Širokom Brijegu svakog četvrtka, meni je, jednostavno, nemoguće. Nezamislivo mi je i ne dolaziti često u Međugorje, na Podbrdo, na mjesto moga ozdravljenja zahvaliti Majci. To danas mogu učiniti na vlastitim nogama zahvaljujući njoj. Nemam puno riječi, samo jednu: “Hvala!” I moja molitva je u ovoj rečenici: “Bože, neka bude volja tvoja!

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.