Ova se djevojka bojala udaje. Nakon što se obratila to se promijenilo, ali tada je bio potreban idući korak: povjerila je svoje putove Bogu i On ju je poveo u predivnu pustolovinu, u kojoj se ostvarilo ono za čim je čeznula u srcu!

Kao djevojčica bila sam usamljena i uplašena. I nisam vjerovala da postoje skladni i sretni brakovi. Plašila sam se udaje, obiteljskih svađa... Kad sam odrasla, izbjegavala sam brak; smatrala sam da sam pronašla smisao u znanosti, poslu i časti.

Gospodine, vodi me kamo želiš
Nakon obraćenja počela sam sve više čeznuti za obitelji. Duboko u srcu željela sam muža koji bi bio vjernik, dobra osoba, koji bi znao i volio iskazivati nježnost, i koji bi me ljubio i prihvaćao s mojim slabostima i manama. Jedna draga prijateljica u Kristu, nakon što je započela sretnu vezu, dala mi je savjet: „Kad je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu!“ Ozbiljno sam shvatila taj savjet i krenula za Gospodinom svim srcem. Upisala sam se na duhovne vježbe svetog Ignacija, i obavljala ih vrlo ozbiljno. Počela sam redovito moliti i polako učila slušati Božji glas u svom srcu. Doživjela sam novo obraćenje. U moje srce ušla je velika radost i nada. Bližio se kraj duhovnih vježbi. Trebala sam iskoristiti stari godišnji odmor, pa sam jedan dan rekla Gospodinu: „Ovo je Tvoj godišnji - vodi me kamo želiš!“

Na hodočašće u Poljsku
Izašla sam iz stana i krenula iščekujući daljnje upute. Gledajući prema tramvajskoj stanici, upitala sam Gospodina: „Kamo sada?“ Obično tramvajem broj 6 odem u posjet roditeljima, ali On mi je rekao neka uđem u tramvaj broj 2. Bila mi je pomalo smiješna, ali istovremeno uzbudljiva ova avantura s Gospodinom. Kad sam ušla u tramvaj, zapitala sam se što to Gospodin planira. Mirno sam čekala što će mi sljedeće reći u srcu... Dvije stanice prije nego što sam odlučila ipak izići iz tramvaja, srela sam dragu gospođu iz molitvene zajednice. Ona mi je između ostalog rekla: „Vesna i ja idemo u Poljsku na hodočašće, ideš s nama?“ I stala me nagovarati opisujući mjesta koja bismo ondje posjetili. Uzela sam njen broj, i podatke o hodočašću i izašla iz tramvaja. Pitala sam se je li to bio Gospodinov poziv. Nekoliko dana nakon toga odlučila sam otići do Družbe misionara Krvi Kristove i prijaviti se na hodočašće. Ostala su još samo dva ili jedno slobodno mjesto i bila sam radosna što sam se prijavila na vrijeme. Ali tada su počeli problemi. Roditelji su mi prigovarali; smatrali su da ne bih trebala ići na tako dalek put jer sam, po njihovu mišljenju, slaba i umorna. Zato sam se i sama počela bojati toga puta. Na sâm dan polaska zamalo sam se, sa svom prtljagom, vratila kući misleći da ne postupam ispravno, a na početku putovanja u autobusu bila sam vrlo mrzovoljna misleći da nisam ondje gdje bih trebala biti. Ali ispalo je posve drukčije! To ću hodočašće pamtiti cijelog života zbog predivnih milosti i susreta s Gospodinom. I zato što sam tamo, iako tada toga nisam bila svjesna, upoznala svoga budućeg muža! Bilo je to ovako. Tijekom hodočašća izmijenili smo svega nekoliko rečenica. Iako sam primijetila njegove prekrasne oči, i dopao mi se njegov optimizam te čvrsta vjera i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, nisam se htjela svjesno zbližavati jer sam smatrala da je on puno mlađi od mene. Nakon hodočašća on je pokušavao ostati sa mnom u kontaktu preko poruka, ali ja sam prekinula dopisivanje misleći kako neću dopustiti „nekom klinji da me zavodi lijepim porukama“.

Idemo u Međugorje
Došlo je ljeto. Bila sam posve zaboravila na svoga prijatelja s juga kojeg sam upoznala na hodočašću. Ponovno sam upitala Gospodina: „Isuse, kamo želiš da sada idem na godišnji odmor? Pokaži mi!“ Izašla sam iz stana i ovog puta krenula pješice prema gradu pitajući se što sad Gospodin smjera. Nakon petnaestak minuta hoda srela sam bivšu kolegicu, koju sam slabo poznavala. Upravo se vratila iz Međugorja i sva ozarena u licu počela mi je iz čista mira pričati o Međugorju i nagovarati me da obavezno odem tamo tog ljeta. Nije ništa znala o mom dogovoru s Gospodinom. Pričala mi je o Gospi i ukazanjima najmanje sat vremena! Ona je odlazila u Međugorje sama. U mome se srcu javila snažna čežnja za Gospodinom. Tada sam mu u sebi rekla: „Idem u Međugorje!“ Taj ili sljedeći dan rezervirala sam smještaj kod jedne obitelji, iako prije nisam nikada bila ondje. Bila sam veoma radosna, i u srcu su mi došle riječi: „Pošalji N.-u poruku da dolaziš u Međugorje“, a nakon toga: „Isusu nije drago kad smo sami“. Poslušala sam i poslala prijatelju s juga poruku da dolazim u Međugorje za dva tjedna. Pritom nisam ni na sekundu pomislila kako Isus misli da će on biti moj mladić ili muž (i dalje sam smatrala da je premlad), nego da želi da se otvorim ljudima, a ne da se zatvaram u sebe. Mislila sam u sebi: „Isuse, ovo činim samo za tebe; Ti znaš kako uživam biti sama u molitvi!“ Moji su se roditelji ponovno jako protivili mome odlasku u Međugorje. Smatrali su da nije primjereno da idem sama, da je opasno, da ću se ondje samo iscrpiti te su me svim silama pokušali odgovoriti od odlaska. Ali Gospodin me zvao i ta čežnja u srcu za Njim bila je jača od roditeljske brige. Bogu je sve moguće kada mu se predamo Prijatelj s juga došao je vidjeti me u Međugorje također posve prijateljski (u autobusu je bio rekao da mu se obavezno javimo ako itko od nas bude išao u Međugorje). Počeli smo se prijateljski sastajati, odlaziti zajedno na Podbrdo, moliti, razgovarati...

Tijekom našeg druženja shvatili smo da razlika u godinama i nije tako velika... I ubrzo smo postali mladić i djevojka! On se doselio u moj grad, gdje smo se pripremali za brak hodajući u čistoći! On je puno, puno više od onog čemu sam se nadala i što sam iščekivala; on je pravi Božji dar i pravo iznenađenje od Gospodina!!! Hvala i slava Gospodinu što mi ga je povjerio za muža!!! Bogu je sve moguće kada mu se predamo i poslušni smo njegovu glasu!

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.