Jednostavno moram ovo podijeliti sa vama, možda nekima otvori oči, nauče na mome problemu, ili pomogne..

Moji problemi su počeli prije nekoliko godina, srednja škola, novi prijatelji, nova okolina.. Sve je to za mene bilo jako teško, a istovremeno bilo mi je i drago.. Nakon nekog vremena počeli su problemi sa učenjem, sve same jedinice, bježala sam iz škole, i upala u loše društvo, cigarete, alkohol, trava.. Počeli su problemi i sa roditeljima, svaki dan sam gledala mamu uplakanu, počela sam da lažem, da kradem iz kuće i prodajem stvari samo da bi imala za cigareta i alkohola.. Nema vikenda da ja nisam bila pijana.. Nema toga dana da ja probleme nisam pravila u kući, ali i izvan nje.. I padala sam sve dublje i dublje dok nisam dotakla samo dno.. Prestala sam se moliti, ići u crkvu, prestala sam da vjerujem u dragog Boga. Osjećala sam se tako prazno, tako jadno, kao da sam sama na ovome svijetu, nisam više mogla da izdržim i odlučila sam da napustim ovaj svijet. U mojoj glavi je stalno bio neki glas „nisi ti više za ovaj svijet, ti ne pripadaš ovdje“, presjekla sam sebi vene. Gledala sam kako krvarim, nisam nikakvu bol osjetila, samo sam plakala, zadnje čega se sjećam bilo je kako moja mama ulazi u sobu.. Hvala dragom Bogu, sve se to riješilo nez nekih težih posljedice, počela sam da idem u crkvu i da se molim, ali moja molitva nije bila toliko snažna da me zadrži na pravome putu..

Roditelji su me odveli kod pokojnog fra Zvjezdana Linića, kada sam došla do tabora nisam mogla da uđem, nisam imala snage, ostala sam vani, i razmišljala i na kraju sam ušla. Bilo mi je smiješno gledati te sve ljude kako se mole i kako slave Isusa, ja sam samo šutila i posmatrala sve to.. Kada je fra Zvjezdan položio ruke na mene, pala sam, počela sam da plačem i da se derem na sav glas.. ali opet nisam toliko vjerovala u to da me zadrži na tom putu.. Kada sam se vratila kući, problemi su opet počeli, sada još gori, uživala sam gledajući kako moji roditelji plaču i mole me da se smirim, meni je to bila hrana, time sam se hranila.. I to je trajalo 2 godine..

Na nagovor prijateljice otišla sam u Šurkovac kod fra Ive Pavića, na misi sam osjetila toliku bol u prsima kada je rekao dali se odričemo sotone, ja sam jedva rekla da! Kada su bila svjedočenje ja sam osjetila toliku potrebu da trebam i ja, skupila sam svu snagu ustala i otišla.. Kada sam stala i vidjela tolike ljude kako gledaju u mene, riječi su same izlazile iz mene. Osjetila sam toliku milost od Isusa, osjetila sam kako je uz mene i kako me nikada nije napustio. Rekla sam sve što me je mučilo, ali ono što mi je iz srca i duše izašlo bile su rijeci: „GUBILA SAM VJERU U BOGA, NISAM IŠLA U CRKVU, A KAD BI I OTIŠLA OTIŠLA SAM RADI REDA, BOGA SAM TRAŽILA I MOLILA SAMO KAD MI JE NEŠTO TREBALO, ALI SADA NEĆU IĆI NA MISU ŠTO JE OBAVEZA, IĆI ĆU JER VJERUJEM U BOGA“..

Dobila sam toliku toplinu u srcu da sada jedva čekam da odem na misu i da se molim Bogu, osjećam da je nešto izašlo iz mene što me je sprječavalo u svemu tome, sada se osjećam da sam druga osoba.. Hvala dragom Isusu na tome.. Samo molitva je spas od svega!

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.