„Iako sam se rodila u katoličkoj obitelji, od djetinjstva sam se sve više udaljivala od Boga i njegove Crkve.

U četrnaestoj godini ispisala sam se s vjeronauka i prestala ići u crkvu.

Zato se, jasno, više nisam ni ispovijedala ni molila. Tako je počeo moj dugi prkos u kojem sam tražila tobožnju slobodu i samostalnost. Više nisam priznavala bilo kakav autoritet ili životna pravila. Osjećala sam da me to u svemu prikraćuje. Pod pojmom slobode podrazumijevala sam: sve iskušati, uzeti sve što život nudi. Sve sam držala dopuštenim: ‘slatki’ grješni život, alkohol, poslije hašiš, krađa u trgovinama, bezbožničke prevratničke knjige, pijanke, gostionice, rockoncerti... Za mene je Bog bio izmišljotina što raste i hrani se u besmislenim životnim okolnostima. Većinu ljudi smatrala sam naivnim i vješto izvaranim. Ili okrutnim, površnim i ciničnim. Nisam ni primjećivala da sam i sama postala takvom. Sve mi je bilo odvratno. Svakoga sam korila, prezirala. I, koliko sam mogla, uništavala. Unatoč svemu što sam imala i sebi priuštila – noćnom životu, alkoholu, drogi, kinu, kazalištu, provodu s različitim mladićima – moja je nutrina bila prazna. Zapravo sam bila gladna ljubavi. Tek sada znam da se ta ljubav koju sam tražila nije mogla naći u svijetu, nego samo u Bogu. Tada sam bila slobodna, potpuno slobodna, ali nisam imala mira u svom srcu. Tako sam živjela do prije godinu dana.Godine 1985. moj otac je slučajno čuo za Međugorje i otišao tamo. Vratio se oduševljen svime što je u njemu doživio. Godinu dana poslije bili su tamo i svi ostali iz moje obitelji, osim mene. Pričali su mi o tome, a ja bih se bijesno protivila kad su govorili o Gospinim ukazanjima. U petak uoči Cvjetnice moja je majka s najmlađim bratom i bratićem otišla u pohode Gospi Međugorskoj. Opet nisam htjela poći s njima, iako sam upravo imala praznike.

Jednostavno, bojala sam se da ću tamo nešto izgubiti, a to nipošto nisam željela. Tek što je majka otputovala, u mene je ušao nemir. Bila sam žalosna što nisam pošla s njom. Sutradan, u subotu, sjedila sam u vlaku koji je vozio prema jugu, praćena molitvom svoga brata i oca.Nakon 30 sati vožnje, stigla sam u Međugorje u nedjelju poslije večernje Mise. Bila sam vrlo srdita na sebe što sam ipak tu gdje nisam htjela biti. Dok sam tražila obitelj kod koje se mama smjestila, susrela sam nekoga mladog svećenika koji me odvezao do mojih. Na njegovo pitanje, opušteno sam rekla: ‘Ne znam ni sama zašto sam ovdje! Marijina me ukazanja ne zanimaju, a u Boga ne vjerujem!’Tada je on, smiješeći se, rekao: ‘Sretan sam što si ovdje, a ostalo prepustimo Gospi!’ Moram priznati: bila sam jako iznenađena i začuđena. I majka je, kad me ugledala, izgledala kao da je pala s oblaka, jer me tu nije očekivala. Prvi dani u Međugorju bili su strašni. Sama sam obilazila brda i mislila: Nije ni čudno što su ljudi u ovoj lijepoj prirodi došli na pomisao da je sve to stvorio Bog. Budući da nisam znala što bih inače radila, navečer sam išla u crkvu, premda mi je to bilo teško. Na Veliki četvrtak majka me zamolila da nakon večernje Mise dođem u kapelicu s desne strane oltara, gdje je bilo klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Budući da nisam htjela ići sama kući, našla sam se u kapelici. Ni za što na ovom svijetu ne bih kleknula, ali neka viša sila oborila me na pod. I danas mi je teško riječima opisati ono što se sa mnom dogodilo. Skupina njemačkih hodočasnika pjevala je s ocem Slavkom Schubertov ‘Svet’ i – ja sam vjerovala! Ne mogu to drukčije opisati. Izmjenjivali su se u meni sretni trenutci: Ja vjerujem. Bog postoji. On je čovjekom postao. Postao je kruhom. Posebice sam osjetila da je on tu, ovdje, u hostiji. Od sreće sam plakala. I idućih dana mnogo sam plakala.

Ali u istom trenutku iskusila sam milosrdnu ljubav Božju. Na Veliku subotu ispovjedila sam se, a onda slavila Uskrs. I ja sam od smrti uskrsnula! Nakon Uskrsa ostala sam još dva tjedna u Međugorju. Tek tada mogla sam se otvoriti ukazanjima i onome što mi je Marija željela reći. Duboko sam osjećala da mi je ona Majka. Da me uzela za ruku i da je uvijek sa svojim smiješkom uza me. Mjesecima sam bila blažena: kad sam bila kod Mise, kad sam molila, kad sam izgovarala ime Marijino ili Isusovo ili samo na njih mislila. O Uskrsu 1988. bila sam četvrti put u Međugorju. Ali i kod kuće moj se život potpuno promijenio, što nikada nisam mogla ni zamisliti. Prestala sam pušiti, piti, slušati rock. Sretna sam. Sveta je Misa vrhunac moga dana. Najvažnija u danu. Ona me čini presretnom. Kralj svih kraljeva u svetoj pričesti dolazi u moje srce. Zato što me voli, i preko mene sve druge koje susrećem. Sigurna sam da će me Bog po Mariji i ubuduće voditi.“Da je Bogu sve moguće pokazuje nam i čudesno obraćenje te djevojke. Ona se sada nalazi u zajednici Oaza mira u Brazilu. Zajednica je tako uredila svoj život da po Mariji služi Isusu oživotvorujući poruke Kraljice Mira. Svaka kuća te zajednice ima vječno klanjanje. Ona je posvetila svoj život Bogu čineći pokoru za obraćenje tvrdokornih grješnika, posebice mladih.Bez obraćenja, bez promjene života, mišljenja i vladanja, nema spasenja. Zato Kristove riječi uvijek iznova odzvanjaju: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“Kraljica Mira već godinama neumorno ponavlja: „Djeco moja, obraćajte se, obraćajte se...!!!“

Blago nama ako taj glas poslušamo i ako se tom zovu odazovemo! To će biti siguran put naše sreće i našega spasenja.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Jozef Beackers - NEUMORNI SVJEDOK MEĐUGORJA
15. Rujan 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.