Prije nekih desetak godina pošla sam organiziranim prijevozom po prvi put hodočastiti u Međugorje.

Nisam se posebno pripremala niti sam bila naročito uzbuđena imajući u vidu da sam često hodočastila ovim prostorima i diljem Europe.

Približavamo se Međugorju, u autobusu do mene sjedi Slavica koja je već bila u Međugorju i dobro zna običaje, rute i puteve.

- Pogledaj ono brdo Nives, to je Križevac, tamo gore ćemo se pješke popeti.

- Ti da Slavice, ali za mene nema šanse.

Tri mjeseca nisam mogla stati na lijevu nogu pošto mi se bio uklještio živac. Na sve sam moguće načine to liječila i održavala. Posljedice osjećam još uvijek.

- Hoćeš, hoćeš, ja ti garantiram.

Iako skeptična krenula sam na Križevac, misleći kako se u svakom trenutku mogu predomisliti, pa dok izdržim. Prijavila sam se za čitanje teksta na postajama tijekom križnog puta.

Čitala sam i plakala jer su emocije navirale i bile prejake. Još su neki hodočasnici uz stazu plakali sa mnom. Stigli smo na vrh i ni jednog trenutka nisam bol osjetila. Da, to je vrh svijeta. Amen!

Na mjestu gdje je veliki križ postavljen u neposrednoj blizini crkve Sv.Jakova upalila sam svijeću duboko suosjećajući u teškim trenutcima sa mojom prijateljicom Divnom.

Nisam rekla Divni da idem u Međugorje, ona je skeptična i rijetko se moli, možda nikako.

Divna je poradi pakla u braku nakon mnogo godina braka (majka i baka) napustila muža, pošla u podstanare i upravo je sada slomila nogu.

Sjednem na klupu, gledam u Gospin lik, predam se. Svijeća gori, a ja se molim za zdravlje moje prijateljice. Zazvoni telefon.

Divna.

- Halooo Nives, gdje si?

- Divna, nećeš vjerovati, u Međugorju, upravo sam zapalila svijeću i molim se za Tvoje ozdravljenje.

- Ma daaaaa? Hahaaaaaaaaaaaa... Plače i smije se istovremeno u telefon i ne može stati.

- Bog, Bog, vidimo se uskoro.

Na tom hodočašću je bilo desetak članova crkvenog zbora Sv.Margarite iz župe Štinjan kraj Pule u Istri. Bili smo sretni i veseli svi redom, raspjevani, tako da smo pripremili i pjesmu za štićenike u Cenacolu. Bilo je veličanstveno.

Smješteni kod vrlo ljubaznih domaćina u nekom domaćinstvu, navečer smo se svi okupili u našoj sobi, prepričavali današnje događaje i divili se svemu.

Naš se zborovođa Zlatko, koji inače svira orgulje u crkvi više od 50 godina, teško razbolio. Karcinom je sve više uznapredovao.

Počeli smo vaditi iz torbi i pokazivati suvenire koje smo kupili i prepričavati kakve sve uspomene nosimo.

- Pogledajte što sam Zlatku kupila.

- Štap?

- Da, iznenaditi ću ga, a sigurno će mu poslužiti.

Tog trenutka zazvoni telefon.

Zlatko Krajcar pita gdje smo, što radimo, kako se osjećamo. On pati što nije tu sa nama.

Držim da nema i ne može biti toliko slućajnosti, nema autosugestija niti pretjerivanja.

Moja mi vjera uljeva nadu, spasila me bezbroj puta, osnažila i usadila duši mojoj mir.

Nives Tomišić, Štinjan/Pula/Istra

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Propovijed na 38. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju
25. Lipanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.