Papa Franjo kanonizirao pet novih svetaca: Novi sveci su "nježna svjetla" u tami svijeta

Zazivati, hoditi i zahvaljivati, tri su etape vjere na koje se papa Franjo usredotočio danas u propovijedi prilikom kanonizacije pet novih svetaca. Papa je podsjetio da je molitva lijek za srce; da jevjera zajednički hod i zahvaljivanje jnajednostavnija i najkorisnija riječ.

Zazivati, hoditi i zahvaljivati, tri su etape vjere koju očituju gubavci u evanđelju današnje liturgije – rekao je papa Franjo danas na Trgu svetoga Petra, na misi prilikom kanonizacije pet novih svetaca. Gubavci se nalaze u strašnom stanju, ne toliko zbog bolesti, nego zbog društvene isključenosti – rekao je Papa i istaknuo – U Isusovo su vrijeme morali biti odvojeni od ostalih ljudi. Stoga su se pred Isusom zaustavili na udaljenosti. Zazivali su Isusa jakim glasom, iako su bili isključeni. Zbog svojeg stanja nisu ostali nepokretni, vapili su Bogu koji nikoga ne isključuje. Ne smijemo se zatvoriti u sebe, žaliti se i misliti na tuđe osude, nego zazivati Gospodina, jer Gospodin sluša vapaj onoga tko je sam.

Kao i ti gubavci, i mi trebamo ozdravljenje – rekao je Sveti Otac i napomenuo – Treba nam ozdravljenje od nepovjerenja u sebe, u život i budućnost; od mnogih strahova; od poroka čiji smo robovi; od mnogih zatvorenosti, ovisnosti i navezanosti. Gospodin oslobađa i ozdravlja srce ako ga zazivamo i govorimo mu: „Gospodine, vjerujem da me možeš ozdraviti; Isuse ozdravi me od mojih zatvorenosti, oslobodi me od zla i straha“. Potrebiti zazivaju Isusovo ime. Zvati Isusa po imenu, znak je povjerenja. Na taj način raste vjera, noseći Isusu ono što jesmo, otvorena srca, bez skrivanja svoje bijede. Svaki dan s povjerenjem zazivajmo Isusovo ime koje znači „Bog spašava“.

Kada su gubavci stajali pred Isusom, nisu ozdravili, nego kasnije dok su hodali. „I dok su išli, očistiše se“ – rekao je papa Franjo i primijetio – Ozdravili su hodajući prema Jeruzalemu, to jest dok su se uspinjali. I mi se čistimo na putu života kojim se često treba uspinjati, jer vodi prema gore. Vjera traži hod i izlazak, čini čuda ako iziđemo iz svojih sigurnosti; povećava se zahvaljujući daru i raste s rizikom; napreduje kada hodimo opremljeni povjerenjem u Boga. Vjera ide kroz ponizne i konkretne korake, kao što su bili koraci desetorice gubavaca i Naamanovo kupanje u Jordanu o kojem govori prvo čitanje današnje liturgije. Tako i mi napredujemo u vjeri poniznom i konkretnom ljubavlju, u svakodnevnoj strpljivosti, zazivajući Isusa i hodeći dalje.

Gubavci su išli zajedno. Išli su i očistiše se! – rekao je Papa i nastavio – Vjera znači hoditi zajedno, nikada sami. Međutim, jednom kada su ozdravili, devetorica odlaze svojim putom, a samo se jedan vraća kako bi zahvalio. Dakle, Isus izražava žalost: „A gdje su ona devetorica?“. Čini se kao da tog jedinog koji se vratio, traži račun za ostalu devetoricu. Istina, zadatak je nas koji ovdje slavimo euharistiju, to jest zahvaljujemo, brinuti se za one koji su prestali hoditi i koji su izgubili put. Čuvari smo braće koja su daleko, njihovi smo posrednici, odgovorni smo za njih i moraju nam biti na srcu. Ako želite rasti u vjeri, brinite se za nekog brata ili sestru koji su daleko.

Samo onomu koji je zahvaljivao, Isus je kazao: „Tvoja te vjera spasila!“. Nije samo ozdravio, nego je bio spašen – rekao je Sveti Otac i dodao – To nam govori da cilj nije zdravlje i da budemo dobro, nego susret s Isusom. Spasenje nije piti vodu kako bismo bili zdravi, nego ići na izvor koji je Isus. Samo On oslobađa od zla i ozdravlja srce, samo susret s Njim spašava, daje puninu i ljepotu života. Kada Isusa susretnemo spontano se rađa „hvala“, jer otkrivamo da je, od primanja milosti i rješavanja neke nevolje, važnije zagrliti Gospodara života.

Čovjek koji je ozdravio bio je Samarijanac. Cijelim svojim bićem izražavao je radost, hvaleći Boga i slaveći ga u sav glas; bacio se ničice k Isusovim nogama, zahvaljujući mu – rekao je papa Franjo i napomenuo – Vrhunac je hoda vjere živjeti, dajući hvalu Bogu. Kao vjernici možemo se pitati: živimo li svoje dane kao teret koji moramo podnositi ili kao hvalu koju prinosimo? Jesmo li usredotočeni na sebe, čekajući priliku kako bismo ponovo tražili milost ili radost nalazimo u zahvaljivanju?

Kada zahvaljujemo, Otac suosjeća i na nas izlijeva Duha Svetoga – rekao je Papa i objasnio – Zahvaljivanje nije pitanje ljubaznosti i pristojnosti, nego pitanje vjere. Srce koje zahvaljuje ostaje mlado. Reći: „Hvala, Gospodine“ kada se budimo i navečer prije nego što zaspemo, protuotrov je starenju srca. Tako je i u obitelji među supružnicima potrebno sjetiti se reći hvala. Hvala je najjednostavnija i najkorisnija riječ.

Danas zahvaljujemo Gospodinu za nove svece koji su u vjeri hodili i koje sada zazivamo kao zaštitnike – rekao je Sveti Otac i istaknuo – Troje od njih su redovnice koje nam pokazuju da je redovnički život hod ljubavi na egzistencijalnim periferijama svijeta. Sveta je Marguerite Bays bila krojačica i pokazuje nam koliko je moćna jednostavna molitva, strpljivo podnošenje i tiho predanje. Kroz te je stvari Gospodin u njezinoj poniznosti oživio sjaj Uskrsa.

To je svetost svakodnevice o kojoj govori sveti kardinal Newman koji je rekao: „Kršćanin posjeduje duboki, tihi i skriveni mir koji svijet ne vidi. Kršćanin je radostan, miran, dobar, simpatičan, ljubazan, bezazlen, skroman; ne postavlja zahtjeve, njegovo ponašanje je potpuno daleko od hvastanja i pretvaranja koje se na prvi pogled može uočiti kod obične osobe. Molimo kako bismo bili takvi, nježna svjetla u tami svijeta. Isuse, ostani s nama i mi ćemo sjati kao što ti sjaš, kako bismo drugima u svijetu bili svjetlo – zaključio je papa Franjo.

Označeno u