Papa: 'Nikad ne smijemo zaboraviti vrijeme i način na koji je Bog ušao u naš život'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Malo-pomalo ulazimo u Poslanicu Galaćanima. Vidjeli smo da se ti kršćani nalaze u sukobu oko toga kako živjeti vjeru. Apostol Pavao počinje pisati svoju poslanicu podsjećajući ih na prošle odnose, nelagodu zbog udaljenosti i nepromijenjenu ljubav koju gaji prema svakomu od njih. Međutim, ne propušta istaknuti svoju zabrinutost da Galaćani moraju slijediti pravi put: to je briga oca koji je stvorio ove vjerske zajednice. Njegova je namjera vrlo jasna: potrebno je ponovno utvrditi novost Evanđelja, koju su Galaćani dobili njegovim propovijedanjem, kako bi izgradili istinski identitet na kojem se temelji nečije postojanje. To je početak: utvrditi novost Evanđelja, ono što su Galaćani od njega primili.

Odmah otkrivamo da je Pavao duboki poznavatelj Kristova otajstva. Od početka svog Pisma ne slijedi niske argumente koje su koristili njegovi klevetnici. Apostol 'leti visoko' i ukazuje nam na to kako se ponašati kad se unutar zajednice pojave sukobi. Tek pred kraj poslanice jasno daje do znanja da je srž pokrenute polemike obrezivanje, koje je glavna židovska tradicija. Pavao odabire put kojim će ići dublje jer je u pitanju istina Evanđelja i sloboda kršćana, koja je njegov sastavni dio. Ne zaustavlja se na površini problema, kao što smo često u iskušenju da odmah pronađemo rješenje koje zavarava da se kompromisom mogu svi usuglasiti. Pavao ljubi Isusa i zna da On nije Bog kompromisa. Tako ne funkcionira s Evanđeljem i apostol je odlučio slijediti zahtjevniji put. Ovako piše: 'Nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.' (Gal 1,10).

U prvom redu, Pavao se osjeća dužan podsjetiti Galaćane da je pravi apostol ne zbog vlastitih zasluga, već zbog Božjeg poziva. On sam priča priču o svom pozivu i obraćenju, što se poklopilo s ukazanjem uskrslog Krista tijekom putovanja prema Damasku (usp. Dj 9,1-9). Zanimljivo je primijetiti što on ustvrđuje o svom životu prije tog događaja: 'Preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.' (Gal 1,13-14). Pavao se usuđuje potvrditi da je u židovstvu nadmašio sve, bio je istinski revni farizej, 'po pravednosti zakonskoj besprijekoran.' (Fil 3,6). Dvaput naglašava da je bio branitelj 'otačkih predaja' i 'prerevno odan zakonu'. To je bio Pavlov život.

S jedne strane, inzistira na naglašavanju da je žestoko progonio Crkvu i da je bio 'hulitelj, progonitelj, nasilnik' (1 Tim 1,13), nije štedio pridjeve, sam sebe ovako definira. S druge strane, ističe Božje milosrđe prema njemu, koje ga dovodi do radikalne preobrazbe, svima dobro poznate. Piše: 'Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: 'Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio'' (Gal 1,22-23). Obratio se, promijenilo se njegovo srce. Pavao tako ističe istinu svog poziva kroz zapanjujući kontrast koji se pojavio u njegovu životu: od progonitelja kršćana, jer nisu poštovali tradicije i zakon, bio je pozvan postati apostolom kako bi naviještao Evanđelje Isusa Krista. Tu vidimo da je Pavao slobodan, slobodan naviještati Evanđelje, ali i slobodan priznati svoje grijehe: 'Bio sam ovakav'. To je sloboda koja čini da nam je srce slobodno, Božja sloboda.

Razmišljajući o svojoj priči, Pavao je pun čuđenja i zahvalnosti. Kao da je htio poručiti Galaćanima da je mogao biti sve samo ne apostol. Od malih nogu odgojen je za neporočnog obdržavatelja Mojsijeva zakona i okolnosti su ga dovele da se bori s Kristovim učenicima. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano: Bog mu je svojom milošću objavio svog Sina koji je umro i uskrsnuo, kako bi postao njegov navjestitelj među poganima (usp. Gal 1,15-6).

Kako su nedokučivi putovi Gospodnji! Dodirnemo ga rukama svaki dan, ali prije svega, ako se sjetimo trenutaka u kojima nas je Gospodin pozvao. Nikad ne smijemo zaboraviti vrijeme i način na koji je Bog ušao u naš život: zadržati trajno u srcu i umu susret s milošću, kad je Bog promijenio naše postojanje. Koliko se puta, pred Gospodinovim velikim djelima, postavlja pitanje: kako je moguće da Bog koristi grješnika, krhku i slabu osobu kako bi izvršio svoju volju? Ipak, ništa nije slučajno, jer sve je bilo pripremljeno u Božjem naumu. On tka našu povijest, povijest svakoga od nas i, ako s pouzdanjem odgovaramo Njegovu planu spasenja, to ćemo primijetiti. Božji poziv uvijek uključuje poslanje koje nam je namijenjeno. Za to se od nas traži da se ozbiljno pripremimo, znajući da je sam Bog taj koji nas šalje i podržava svojom milošću. Braćo i sestre, dopustimo da nas vodi ta svijest: prvenstvo milosti preobražava postojanje i čini ga dostojnim stavljanja u službu Evanđelja. Prvenstvo milosti pokriva sve grijehe i mijenja srca, život, pomaže nam da vidimo nove putove. Nemojmo to zaboraviti.

Hvala.

Označeno u