Papa o teškoćama u molitvi: Rastresenost, suhoća, lijenost

Na općoj audijenciji, održanoj u Dvorištu svetoga Damaza, papa Franjo je potaknuo vjernike da Ocu nebeskom upravljaju također molitvu 'zašto', kao što dijete čini sa svojim ocem, ta da ustrajno hode naprijed i u teškim vremenima

U molitvi se mogu naći brojne teškoće. Valja ih poznavati; identificirati ih i nadvladati – put je na koji je uputio papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji, potičući vjernike da se ne obeshrabruju pred vremenima utjehe i suhoće koja se stalno izmjenjuju, nego da ustraju u molitvi kao što je to činio Job koji je također prosvjedovao osjećajući da Bog prema njemu postupa nepravedno. Često je i prosvjedovanje pred Bogom način molitve – primijetio je Papa – kao i ljutnja, jer dijete se mnogo puta naljuti na oca, a to je način odnosa s njim.

U katehezi na audijenciji koja je danas, kao i prošle srijede, održana u Dvorištu svetoga Damaza, u prisutnosti vjernikā, Papa je napomenuo da su svi svetci prošli tom „mračnom dolinom“. Ne trebamo se stoga skandalizirati ako, čitajući njihove dnevnike, dobijemo izvještaje o večerima bezvoljne molitve, proživljenima bez zadovoljstva. Naprotiv, trebamo naučiti reći: „Iako se čini da Ti, Bože moj, činiš sve kako bih prestao vjerovati u Tebe, ja Ti se i dalje molim“. Vjernici nikada ne gase molitvu! – istaknuo je Papa.

Istinski napredak u duhovnom životu nije u umnažanju ushićenja, nego u tomu da smo sposobni ustrajati u teškim vremenima: hodaj, hodaj, hodaj… I ako si umoran, malo se zaustavi, a onda opet hodaj. Ali, ustrajno – napomenuo je Papa te se prisjetio prispodobe o svetom Franji i savršenoj radosti. Sposobnost nekog franjevca ne mjeri se, naime, prema beskonačnoj sreći koja pada s Neba, nego prema ustrajnom hodu, čak i onda kada nismo prepoznati, i onda kada se s nama loše postupa, i onda kada je sve izgubilo početni užitak.

Papa je također potaknuo vjernike da ne zaborave molitvu u kojoj pitaju 'zašto?'. To je molitva koju mole djeca kada počinju ne razumjeti neke stvari, a psiholozi to razdoblje života zovu „dob pitanja zašto“. Ali, budimo pozorni – rekao je – dijete ne sluša očev odgovor. Otac počinje odgovarati, a dijete već dolazi s još jednim zašto. Samo želi privući na sebe očev pogled; i kada se malo naljutimo na Boga i počnemo govoriti 'zašto', privlačimo srce našega Oca prema našoj bijedi, prema našoj teškoći, prema našem životu. Imajte hrabrosti Bogu reći: „Ali zašto…?“. Jer, katkada je dobro malo se naljutiti, jer nam to pomaže probuditi taj odnos između sina i Oca, kćeri i Oca, koji trebamo imati s Bogom.

Katkada možemo iskusiti vrijeme suhoće, koje može ovisiti o nama, ali i o Bogu koji dopušta određene situacije vanjskoga ili unutarnjega života, ili pak o bolima kao što je glavobolja koja nas sprječava da uđemo u molitvu. Kako bi objasnio misao o suhoći, papa Franjo ju je usporedio s noći Velikoga petka i Velikom subotom, cijeli dan. Isusa nema, u grobu je; Isus je umro, sami smo.

Duhovni učitelji stoga opisuju iskustvo vjere kao stalnu izmjenu vremena utjehe i dezolacije; trenutci u kojima je sve lako, dok su drugi obilježeni velikom težinom. Papa zna da ima trenutaka u kojima se čovjek osjeća „potonuo“, s toliko sivih dana. Ali, opasnost je kada to sivilo obuzme srce; kada ta potonulost obuzme srce te se ono razboli… a ima ljudi koji žive sa sivilom u srcu. To je strašno; ne može se moliti, sa sivilom u srcu ne može se osjetiti utjeha! Odnosno sa sivilom u srcu nije moguće suočiti se s duhovnom suhoćom. Srce treba biti otvoreno i svijetlo kako bi ušla Gospodinova svjetlost. Ako ne uđe, trebamo ju čekati u nadi. Ali, ne smijemo ju zatvoriti u sivilo.

Osim toga, tu je i lijenost, pravo iskušenje protiv molitve i, općenito, protiv kršćanskoga života, jedan oblik depresije. Ona je također jedan od sedam glavnih grijeha, jer potaknut umišljenošću može dovesti do smrti duše.

Prva pak teškoća koja se može pojaviti na putu molitve jest rastresenost, kada nas prati vrtlog slika i iluzija u stalnom pokretu. Tu maštu koja vrluda, koja se vrti u molitvi, sveta je Terezija nazivala „kućnom ludom“ – objasnio je Papa potičući da ju valja pozorno „staviti u kavez“. Nije dobro slijediti tu neurednu sklonost – upozorio je. Trebamo se boriti kako bismo održali koncentraciju, kao što je to, među ostalim, potrebno i da bismo dobro radili i učili.

Sportaši znaju da se na natjecanjima ne pobjeđuje samo tjelesnim vježbanjem, nego i mentalnom disciplinom; ponajviše sposobnošću da se koncentriraju i pozornost održe budnom. Valja se stoga boriti protiv rastresenosti; bitna je krepost budnosti. Isus često podsjeća učenike na dužnost trezvenoga života, vođenoga mišlju da će se On prije ili poslije vratiti, a oni se nisu rastresli težeći svakoj privlačnosti koja im se pojavila u mislima, nego su nastojali ići pravim putom, čineći dobro i obavljajući svoju zadaću – istaknuo je papa Franjo.

Označeno u