Vratimo se 34 godine unatrag, na dan 24. Lipnja 1981. Znamo da je to svetkovina rođenja Ivana Krstitelja.

U našim se krajevima toga dana nije radilo. Slavilo se svetkovinu. Ivanka i ja smo imale 15 – 16 godina i htjele smo biti same. Izašle smo iz sela, šetale smo u podnožju brda koje danas svi zovemo Brdo ukazanja. U to vrijeme kuće nisu bile blizu, sve je bilo pusto. Sjele smo. U jednom trenutku Ivanka mi je rekla: „Ja mislim da je na brdu Gospa.“ Samo tako. Ja nisam ni pogledala jer je za mene to bilo nemoguće. Rasle smo u Jugoslaviji, u komunizmu. Vjera nije baš bila slobodna. Išle smo na misu nedjeljom, jedan sat, ne više od toga. Vjera je bila slobodna samo kod kuće. Roditelji su nas učili moliti, svake se večeri u kući molila krunica, ali nam nisu mnogo govorili o vjeri. Bojali su se da ćemo mi, djeca, o tome govoriti u školi, pa bi oni mogli izgubiti posao ili kuću. U toj situaciji u kojoj sam rasla nisam čula ni za Lurd ni za Fatimu. Nisam znala da Gospa može doći na zemlju. Ja sam mislila da je Gospa na nebu I da joj se mi molimo. Kad mi je Ivanka rekla da misli da je Gospa na brdu, ja sam odgovorila malo grubo: „Kao da Gospa nema drugog posla, nego doći vidjeti što nas dvije radimo.“ Ostavila sam Ivanku tamo i htjela se vratiti kući, no kada sam se približila prvim kućama u sebi sam osjetila poziv koji je bio tako jak da sam se morala vratiti. Kad sam se vratila, našla sam Ivanku na istom mjestu i ona mi je rekla: „Pogledaj, molim te!“ Među kamenjem sam vidjela gospođu u dugoj sivoj haljini kako drži dijete u rukama. To je bilo čudno jer inače nitko nije išao gore u brdo. Nije postojao put kao danas koji su probili hodočasnici svojim nogama. Kako bi netko mogao ići gore u dugoj haljini s djetetom u naručju? Osjetila sam sve osjećaje istovremeno, i strah i radost… Nisam razumjela. Nisam znala jesam li živa ili mrtva.

U meni je vladala konfuzija i pobijedilo je da bježim. Pobjegla sam kući i odmah rekla baki da mislim da sam vidjela Gospu. Baka mi je rekla: „Uzmi krunicu, idi u svoju sobu i moli. Pusti Gospu na nebu tamo gdje je.“ Nisam imala snage s njom raspravljati, objašnjavati joj. Htjela sam ostati sama u molitvi jer sam samo tako imala mira. Sutradan sam pomagala rođacima kao i svih dana prije toga, nisam vidjela druge vidioce, no kada je došlo vrijeme kada sam prethodnog dana vidjela Gospu, opet sam osjetila taj poziv u sebi i rekla svojima da moram ići na brdo, da me nešto zove. Oni su došli sa mnom vidjeti što se događa. Kad smo došli ispod brda, tamo je bilo skoro pola sela jer je sa svakim vidiocem došao netko. Gospu smo vidjeli na istom mjestu, ali ovaj put nije imala dijete u rukama. Toga dana, 25. lipnja 1981., prvi put smo joj došli blizu. Ona se predstavila. Rekla je: „Djeco moja, ne bojte se, ja sam Kraljica Mira.“ Tako su počela naša svakodnevna ukazanja. Ukazanja na brdu imali smo samo nekoliko dana jer, kako sam vam rekla, to je bilo vrijeme Jugoslavije. Noću su došli milicajci sa psima I brdo je bilo okruženo. Tko bi išao na brdo završio bi u zatvoru.

Tih prvih dana Gospa nam je dala tolike znakove. Skoro svi su u selu nešto vidjeli. Odmah su se dogodila dva nemoguća ozdravljenja. Nestajao je križ na Križevcu, a na njegovu mjestu pojavljivala se Gospa odjevena u bijelo. Poslije je na nebu pisalo MIR – i to su skoro svi vidjeli. Sjećam se da je u to vrijeme župnik bio fra Jozo. Kad su mu došli milicajci i rekli da mora zatvoriti crkvu jer su mise zabranjene, on je rekao da je svojim očima vidio kako od Križevca do crkve na nebu piše MIR, da crkvu ne može zatvoriti, a da s njim mogu raditi što hoće. Poslije je i on završio dvije i pol godine u zatvoru. Kad su mještani sve to vidjeli, poznajući nas, djecu, povjerovali su nam i pomogli su nam.

Imali smo ukazanja svake večeri na nekom drugom mjestu da se ne bi znalo gdje smo. Ja sam imala svakodnevna ukazanja sve do Božića 1982. Za Božić 1982. dobila sam posljednju, desetu tajnu, I Gospa mi je rekla da, kada dođe vrijeme, moram izabrati jednog svećenika kome ću reći tajne. Njemu deset dana prije moram reći što će se dogoditi i gdje, sedam dana moramo postiti i moliti, a tri dana prije on to treba reći svima. On nema pravo odabrati hoće li reći ili ne. Ako preuzme tu zadaću, on to mora shvatiti kao Božju volju.

Gospa uvijek kaže: „Djeco moja, ne pričajte o tajnama. Molite, jer tko osjeća mene kao Majku a Boga kao Oca, ne boji se ničega.“ Kaže da se boje samo oni koji još ne poznaju ljubav Božju. Mi, ljudi, stalno govorimo o budućnosti – što će biti, gdje će biti, kako će biti – a ja uvijek kažem isto: Tko od nas ovdje prisutnih može biti siguran da će sutra biti živ? To nas uči naša Majka: da u svakom trenutku budemo spremni doći pred Boga. Jer ona je rekla: „Ono što sam započela u Fatimi, dovršit ću u Međugorju. Moje će Srce pobijediti.“ Ako, dakle, Srce naše Majke pobjeđuje, čega se bojati? Kod tog ukazanja za Božić 1982., Gospa mi je rekla da više ne ću imati svakodnevna ukazanja nego jednom godišnje, svakog 18. ožujka, i da ću to ukazanje imati cijeloga života. Rekla mi je i da će biti izvanrednih ukazanja. Ona su počela 2. Kolovoza 1987. i još traju. Ja ne znam do kada ću imati ta ukazanja 2. u mjesecu. Ta su ukazanja i molitva za nevjernike, samo naša Majka nikada ne kaže „nevjernici“. Kada nekome kažeš da je nevjernik, ti si ga osudio, izrazio si sud, a ona nikada ne sudi. Ona kaže: „Oni koji još nisu upoznali Božju ljubav“ i traži našu pomoć.

Treba nas. Hoće da u svoje svakodnevne molitve na prvo mjesto stavimo molitve za njih. Gospa kaže da tolike ružne stvari koje se događaju na svijetu – napose danas kako i sami svi vidite:
samoubojstva, droga, ratovi, pobačaji – dolaze od nevjernika. I kaže nam: „Djeco moja, kad molite za njih, molite i za sebe i za svoju budućnost.“ Gospa traži i naš primjer. Ne želi da idemo naokolo i propovijedamo. Želi da govorimo svojim životom, tako da nevjernici vide u nama Boga i Božju ljubav. Molim vas da to shvatite vrlo ozbiljno jer kada biste samo jednom vidjeli suze u njezinim očima zbog nevjernika, sigurna sam da biste molili svim srcem.

Gospa kaže da je ovo vrijeme koje sada živimo vrijeme odluka i kaže da mi, koji kažemo da smo djeca Božja, imamo veliku odgovornost. Kad Gospa traži molitvu za nevjernike, želi da pokušamo moliti na njezin način, a to znači – bar sam ja tako shvatila – najprije osjetiti ljubav prema njima, koji su naša braća i sestre koji nisu imali našu sreću da upoznaju Božju ljubav. Tek kada tako osjetiš, možeš moliti za njih. Nikada ne suditi, nikada ne kritizirati, nikada ništa forsirati nego jednostavno ih voljeti, moliti za njih i dati primjer. Naš primjer – to mnogo znači. Svatko od nas ima nekog nevjernika ili u kući ili u blizini ili na radnom mjestu. Taj nevjernik nas gleda, gleda naš život, naše ponašanje, i trebamo se pitati vidi li on u nama Boga i Božju ljubav. Mi ćemo odgovarati Gospodinu za to. Gospa je u jednoj poruci rekla: „Nemojte reći da slijedite moga Sina ako živite tako da ga, gledajući vas, oni koji ga ne poznaju ne žele ni upoznati.“ Zato Gospa kaže da imamo veliku odgovornost. Svatko od nas – ja, vi, svi mi – može naučiti lijepo govoriti, ali to nije ono što Gospa želi. Ona želi da naš život govori, da se na nama vidi da smo drugačiji, da osjećamo i živimo Božju ljubav. Ja često dajem jedan primjer, nešto što se meni dogodilo. Vi ste vidjeli da je naša crkva ovdje u Međugorju uvijek puna. Jedne večeri kad sam došla na misu – imam problema s kičmom i ne mogu dugo stajati – vidjela sam slobodan prostor u jednoj klupi pa sam sjela. Kad sam sjela – a oko mene su bili neki temperamentni hodočasnici – svi su se počeli ljutiti na mene: Ustani, makni se, ovo je naša klupa, mi smo  prvi došli… i tako stotinu stvari… Ja sam odmah ustala. Poslije je došla jedna gospođa koja pripada toj skupini. Ona me prepoznala i rekla im da sam ja vidjelica, nakon čega su mi htjeli dati cijelu klupu. Zašto vam to pričam? Da sam ja neki nevjernik koji prvi put ulazi u crkvu, a unutra me na taj način dočekaju ljudi koji kažu da poznaju Božju ljubav, što mislite, bih li ikada opet ušla u neku crkvu? I tko bi bio kriv za to? To je naša odgovornost. To je ono što Gospa želi reći: Moramo misliti na svoju odgovornost, kakav primjer dajemo.

Gospa je svakome od šest vidjelaca dala neku misiju, neki zadatak. Moja je misija moliti za one koji još nisu upoznali Božju ljubav. Vicka i Jakov mole za bolesne, Ivan moli za mlade i za svećenike, Marija za duše u čistilištu, a Ivanka za obitelji. Kad ja kažem da molim za nevjernike, to ne znači da će se oni obratiti, ili kad Vicka i Jakov mole za bolesne da će oni ozdraviti.
Gospa samo hoće reći za što trebamo moliti u ovom našem vremenu, što trebamo staviti na prvo mjesto u našim molitvama.

Najvažnija poruka koju Gospa stalno ponavlja je sveta misa i to ne samo nedjeljom. Kad smo bili djeca, na početku ukazanja, jednom nam je rekla: „Kad biste trebali izabrati vidjeti mene ili ići na svetu misu, uvijek izaberite svetu misu, jer je na svetoj misi moj Sin s vama.“ Svih ovih godina ukazanja Gospa nikada nije rekla molite i ja ću vam dati. Ona uvijek kaže: „Molite da mogu moliti svoga Sina za vas.“ Isus je uvijek na prvom mjestu. Mnogi hodočasnici, kad dođu u Međugorje, misle da smo mi, vidioci, privilegirani, da je dovoljno nama nešto reći jer da Bog nas sluša više nego druge, da je dovoljno nas dotaknuti. Nemojte tako misliti. To je pogrješno. Za Gospu, kao za Majku, ne postoje privilegirana djeca. To je nemoguće. Svi smo mi njezina djeca
i ona nas bira za različite stvari.

Nas šestero je odabrala da preko nas daje poruke. Gospa bira svakoga od vas. U poruci od 2. siječnja obraća se vama. Rekla je: „Draga djeco, ja sam vas pozvala. Otvorite svoja srca, pustite
me da uđem, da od vas mogu učiniti svoje apostole.“ Dakle, nema onih koji vrijede više i onih koji vrijede manje. Na zemlji da, ali ne u nebu. Pred našim Bogom postoje samo njegova
djeca i on nas sve sluša na isti način. Nemoguće je da jedna majka jedno dijete voli više od drugoga, a zamislite tek nebeska Majka! Da mi nismo privilegirani, to sam naučila na samom početku ukazanja. Ja sam jedina od nas šestero vidjelaca koja nije rođena i nije odrasla u Međugorju. Moji su roditelji odavde, ali kad su se vjenčali, otišli su živjeti u Sarajevo. Ja sam živjela tamo s njima, a ovamo sam dolazila samo za praznike. Kad su počela ukazanja i kad su komunisti htjeli sve uništiti, na silu su me odveli u Sarajevo. Ja nisam htjela jer sam mislila da više
ne ću imati ukazanja ako odem u Sarajevo, ali me nitko nije pitao što ja hoću. Ovdje je situacija bila posve drugačija. Ovdje, u cijelom ovom kraju žive samo Hrvati, a Hrvati su katolici. I milicajci su bili katolici.

U Sarajevu je bilo posve drugačije: komunisti i muslimani. Dolazili su mi svaki dan kući, upadali u kuću i vodili me sa sobom. Imala sam samo šesnaest godina. Nisam znala što će mi raditi, hoću li se vratiti kući ili ne. Mislila sam: Gospa će mi pomoći, reći će mi što treba. Kad sam imala ukazanja, govorila mi je isto što i ovima ovdje, ništa o meni i mojoj situaciji. Ne moram vam reći kako sam se osjećala usamljeno i napušteno. Uz pomoć molitve sam shvatila da za Boga i za Gospu nema privilegiranih. Ako imaš križ, uzmi krunicu i moli i Bog te ne će ostaviti samog. Kad sam to shvatila, sve što je dolazilo podnosila sam s mnogo više snage. Ovdje, u Međugorju, poslije ukazanja toliki mi dolaze i kažu da su ozdravili, da su upoznali Božju ljubav, a ja za njih nisam molila, nisam ih ni poznavala. Oni su imali otvoreno srce, oni su tražili Gospinu pomoć i ona je molila svoga Sina za njih. Sve vam ovo govorim da vam kažem: Trebate Majku, a ne vidioce. Trebate samo imati otvoreno srce, jer Gospa kaže: „Otvorite svoje srce, ja ću biti s vama.“ Dakle, ovisi samo o nama koliko želimo da naša Majka bude s nama.

Nastavlja se...

Više iz rubrike vidioci govore čitajte OVDJE

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Fra Ivo Pavić: Molitva otklinjanja od svakog zla
24. Kolovoz 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.