Ima sina s autizmom, ali se ne predaje: 'Život je stalna borba'

Strahujem od budućnosti za nas dvoje, ali jedino uz optimizam možemo naprijed, govori Dunja Tadić (43) iz Zagreba. Ona je privatna poduzetnica i samohrana majka...

Kad se 1997. godine Dunji Tadić (43) rodio sin, bio je to najsretniji dan u njezinom životu. No radost i veselje uskoro je nadomjestila zabrinutost. Već nakon tjedan dana tijekom dojenja primijetila je kako njezin sinčić Igor, danas 18-godišnjak, na neobičan način trza rukom. Sa suprugom je tada živjela u Tuzli u BiH, a liječnici su njezinu zabrinutost pripisivali neiskustvu jer joj je to bilo prvo dijete. Radila je kao urednica za portal nevladinih udruga, a uređivala je izdanje za Bosnu i Hercegovinu.

Kako je sin rastao, zabrinutost je bila sve veća. Roditelji su stoga mališana odveli specijalistima u Zagreb.

– To je strašna borba. Vi vidite da s djetetom nešto nije kako bi trebalo biti, no svi nalazi vraćaju se uredni. Beskrajne pretrage konačno su nakon šest godina dale dijagnozu: autizam. Posao mi je tada dopuštao da se preselim u Zagreb, jer je ovdje vrhunski Centar za autizam. Igor je trebao u školu, a u BiH niti jedna ustanova u to vrijeme nije bila odgovarajuća za njegove potrebe. Baka mi je iz Hrvatske, imala sam sve potrebne dokumente i preseljenje nije bio nikakav problem. Posao sam mogla raditi bilo gdje, dokle god sam imala računalo – prisjeća se Dunja teških početaka.Dodatni udarac teškoj situaciji bio je razvod, no uporna u nastojanju da svom sinu priušti izbor mogućnosti, nije odustajala. U Zagrebu je upisala jednogodišnji program marketinga i na poslovnom učilištu i potom otvorila marketinšku agenciju.

– Poslovali smo odlično. Imala sam tri zaposlena i desetak velikih klijenata, no te 2008. godine iznenada se sve počelo urušavati. Tadašnji premijer Sanader izjavio je da smo u banani i da se steže remen te se štedi na marketinškim uslugama. Sljedećih nekoliko dana neću nikad zaboraviti. Užurbanu svakodnevicu i zvonjavu telefona u uredu zamijenila je gromoglasna tišina. Klijenti su nam preko noći otkazali dogovorene poslove, a nitko nas više nije zvao. Bila sam sluđena do te mjere da sam provjeravala rade li nam telefoni i mailovi – nastavlja Dunja. Sreća u nesreći je, kaže ona danas, što ju je upravo u to vrijeme zaokupljala druga ideja za posao.

Početkom godine željela je kupiti rokovnik kako bi, kao i ostale poslovne žene, mogla planirati svoje vrijeme.

– Obišla sam desetak knjižara, no ni u jednoj nisam pronašla to što sam tražila. Rokovnici su bili ili neprivlačnog izgleda ili sadržajno nisu nudili ništa osim par praznih stranica i bilježaka. Vratila sam se u ured i napola u igri počela smišljati kako bi izgledao rokovnih kojeg bih ja željela kupiti. Malo pomalo izronila je ideja o 'Ženskom rokovniku' kakav je danas. Dizajneri su mi napravili potrebne pripreme i krenuli smo – nastavlja ona.Početna serija rokovnika za 2009. godinu imala je malu nakladu od svega 2400 primjeraka. Pravi ženski proizvod koji ima i pripadajuće ogledalce, liste na kojima vlasnica upisuje imena knjiga koje želi pročitati, filmova koje želi pogledati i slično. U prvoj verziji rokovnik je imao spiralni uvez.
– Došla sam u Profil i ponudila im žele li to prodavati. Odmah su uzeli sve, svih 2400 komada i planuli su u samo mjesec dana. Bez ikakvog oglašavanja. Tek sam tada shvatila da sam na dobrom tragu – prepričava Dunja koja je odmah počela promišljati što bi sve mogla popraviti. Spiralni uvez pokazao se kao lošija varijanta jer se rokovnik raspao, pa su se odlučili na tvrdi uvez. Lani su prodali 17.000 primjeraka, a za sljedeću seriju planiraju 20.000 komada.

– Imam samo jednu zaposlenu suradnicu jer toliko mogu financijski izdržati bez da ugrozim svoju egzistenciju. Uz rokovnik bavimo se dodatnim poslovima i surađujemo sa brojnim tvrtkama. Primjerice, trenutačno nam je hit dnevnik putovanja namijenjen strancima. Zove se 'My Croatian adventure' i vlasniku nudi na zabavan način mogućnost čuvanja uspomena sa putovanja u Hrvatskoj – kazala je Dunja.
Na pitanje kako uspije balansirati između zahtjevnog obiteljskog života i jednako zahtjevnog poslovnog svijeta, uz široki osmijeh odgovara da je ključ u dobrom planiranju i kvalitetnom rokovniku.

– Strahujem od budućnosti za nas dvoje, strahujem od egzistencije. Poslovanje je u Hrvatskoj iznimno teško i velika su davanja državi. No život je stalna borba. Ako ja ne napravim ono što treba, nitko drugi neće pa se moram svakodnevno truditi. Inače, dan mi započinje prije 7 ujutro i zbog mog sina i njegova stanja rutina nam je iznimno važna. Spremamo se, doručkujemo, a onda ga vozim u školu. I tako već 12 godina. Kad ga ostavim u školi, kreću bezbrojni sastanci, balansiranje između tiskare, klijenata, dobavljača, pa knjigovodstvo, pa birokracija. Dan mi obično završi oko 17 sati, no od listopada do veljače zbog rokovnika mi je velika gužva pa nerijetko dolazim doma i kasnije, a telefonske razgovore i mailove nastavljam koordinirati do kasno u noć – priča ona i kaže kako dolaskom kući nastavlja drugi posao.

Njezin sin ne govori i nije samostalan, a kad su zajedno, zahtijeva njezinu potpunu predanost.

– Igramo se. Od kad dođe iz škole i uđe u stan do 22.30 mi se igramo i fizički smo vrlo aktivni. Bacamo loptu, skačemo. Ukoliko je ta rutina narušena, imamo problem. On ima izljeve bijesa, iako je inače zaista dobro dijete. U početku, moram priznati, s obzirom na njegovu dijagnozu i česta pobolijevanja, razmazili smo ga i dopuštali mu puno toga. A onda sam razgovarala sa jednom prekrasnom liječnicom očekujući od nje tajni recept. Kad on napravi nešto što ne želim, trebam postupiti na takav i takav način da to prestane. No ona mi je rekla da je jedini recept dosljednost. To me zateklo i natjeralo na razmišljanje, no to sam prihvatila i počela raditi na sebi i danas smo super. Moj sin zna što znači ne, ali dosljednost je i kad obećaš odlazak u park, a baš ti se ne ide, pa odeš četveronoške jer si obećao – objasnila je.

Sa sinom ima dobar i harmoničan odnos kojeg jedino posao ponekad naruši. U mjesecima kad pojačano radi, Igor joj to zamjera i namjerno se ponaša onako kako ne bi trebao.

– On sve osjeća i njemu se ništa ne može sakriti. Ako me nešto na poslu strašno uzruja, prije njegovog dolaska pred vratima sam na desetke puta stajala dok se nisam ispuhala i pribrala. Nema kod njega fasade, on me odmah pročita. Na taj način sam naučila posao ostaviti za radno vrijeme. U slučaju da ne postupim tako, znam da će mi poslijepodne biti pakao, a to želim izbjeći – iskreno prepričava.

U takvoj dinamici života nema vremena za gledanje televizije, serija ili besposličarenja. Kad se pripremaju za počinak, obično legne uz Igora i to je jedino vrijeme kada može čitati. Uzme knjigu i prepusti se tih sat vremena.

– A onda se onesvijestim. Dobar san i odmor jako je važan da bi se mogao izdržati takav tempo i dan. Zato mi je važno da odspavamo najmanje sedam sati. A onda sutra sve ispočetka – zaključila je Dunja.

Označeno u