Fra Vjeko je spavao na slamarici jer je zavolio svoje ‘gâre’ U Ruandi su djelovale služavke Malog Isusa: s. Krucifiksa Ivelić, s. Andreja Bulut, s. Marija Banić i s. Beatrix Marić

Osim bogate i sačuvane korespondencije koju je fra Vjeko imao sa svojim velikim prijateljem iz studentskih dana Antom Prgometom, uistinu je rijetko naići na još koje fra Vjekino pismo. Njegova sestra Ljubica uspjela je sačuvati pismo koje joj je brat poslao 11. rujna 1983. godine, ni dva tjedna nakon što je došao u Ruandu:
Draga Ljubice,
evo da se i tebi javim, a znam da će ovo pismo biti ujedno za čitavu obitelj, pa i šire (ako već Neki nisu ubrojeni u obitelj). Nedjelja je večer. Kiša pomalo pada, ali je dosta toplo (nikako ti ne treba više odjeće od košulje kratkih rukava, tako da i one s dugačkim zasučem, a možda ću ih i, što no tata kaže, zaklati, pa će postati kratkih rukava, jer ovdje kako god se obučeš valja).

Danas sam bio na našoj misiji, imali smo misu (u albi što je vezena tamo). Bilo je jako lijepo, svijeta ko u nas za Gospojinu. Djece posebno. Da vidiš kako lijepo pjevaju uz bubnjeve, ori se. A curice za početak i za kraj plešu crnačke plesove. Svi su veseli što smo došli. Još jezik da naučim i bit će dobro. Inače, nije loše. Hrana je malko različita, ali ja ću ko Djagan: već sam se navikao. Banana ima u izobilju, pa kad se nisi najeo može i to dobro doći. Već sam vidio kako uzgajaju kavu, pa ćemo i mi, ali najprije moramo kuću napraviti.

Čerpić smo složili i zapalili vatru pa se sad sve hladi. U četvrtak ćemo razvaljivati pa vidjeti ima li koja pečena. Ako i ne bude, i čerpić nije loš. Kad se iskombinira s drvetom, dobro će biti. Ovdje skoro svaki dan ovaj mjesec radim s momcima na kući. Kopamo okolo. Sad smo započeli čatrnju (to je nešto kao bunar, u stvari cisterna u koju se skuplja kišnica, jer izvorske vode nema. Kasnije se kišnica dvaput prokuha, ohladi i onda se pije. Grah im je izgleda osnovna hrana. Ima ga svih vrsta i veličina. Samo nema mamine trišnje pa ćemo to na proljeće posijati ili već za Božić, ako kuća bude dotle gotova, ali kako nije velika, neće se imati do Božića na njoj šta ni raditi.

Brda i okolina jako sliče Bosni
Paolo se polako privikava, ali poteško. Znaš njega. Neki dan smo nešto s vodom radili s kišnicom pa ga malo pošpricalo. Dero se ko da mu netko kožu dere. Ja doletio, a on samo malo mokar. Svoje pomade pažljivo slaže, što ih je donio iz Italije, ali kad ih nestane, ja mu velim da će slagati prazne flašice, jer ovdje ih nije našo. Sad stanujemo, kako ti je poznato, na susjednoj župi od ove naše pa svaki dan pješice na posao 8-9 kilometara. Triput ko do Žepča, a i uvečer ista pjesma za natrag. Već sam i na to navikao, zapravo samo se prisjetio kako sam pješačio u Bosni.

Brda i okolina jako sliče Bosni, samo što je u nas više šuma po brdima. Ovdje su brežuljci nešto manji i obrađeni, uglavnom zasađeni bananama ili kavom. Mamin mlin melje u šesnaest, neki dan dolazio nam biskup na večeru pa mu ja jednu pojaku ispeko. Sutradan se tuži kako je slabo spavao. Još sam mu uvečer gledao u šalicu i velim: ‘Otvoren put’ (a prije sam čuo da ide ubrzo u Rim). Velim ja njemu: ‘Ako nisi kupio karte, požuri, evo ovdje piše da neće biti mjesta.’ A on se jadan zabrinuo: ‘Pa kako sve znadeš?’ Smijali smo se do suza.

Jučer sam malko peglao veš pa peglajući onu košulju kratkih rukava prisjetih se kako si me ti pitala skoro volim li preko malog rukava peglu ili bez pegle (bez ivice). Mislim se ja da mi je sad i sa tri pegle, valjalo bi. Kišnica je odlična za pranje. Imaju nekakav sapun, samo što ne progriza. Jutros kad smo išli na misu, za nama krenulo i djece koja idu isto na misu (jer mi stanujemo na toj drugoj župi). I dok smo došli do crkve, grupa se djece s nama sve povećavala tako da smo pred crkvom bili s njih preko pedesetero. Sve lete tko će prije stići. Usput još izlete ona sitnija djeca što još ne mlataraju i viču: ‘Stani pratre da te pozdravimo.’ A sva tuzgava, možeš zamisliti. Onda se to izgri i ispozdravlja i oni ostadoše zadovoljni i sve čekaju kad ćemo se vratiti. Tako i svaki dan kad idemo na posao. Sve u svemu nije teško, ali je jako zanimljivo. Tatina sikirica dobro dođe za mnoge poslove.

Draga Ljubice, a sad evo nekoliko molbi koje bi trebalo svakako ispuniti i to što prije i po mogućnosti sve.
1.) Molim te među mojim stvarima je ostala jedna veća koverta i u njoj su neke fotokopije. To je koverta žute-braun boje, kao dvije obične. Treba je poslati na adresu Mile Babića. Napiši da šaljem ja. Otvori je prije i prepakuj i vidi. Unutra je jedan članak fotokopiran (desetak možda i više listova), a naslov je Jacques Derrida: ‘Les fins de l’homme’. Sve je na francuskom pa ćeš lako prepoznati. Nemoj zaboraviti.

2.) Molim te onu vindjaknu što je ostala i što je u njoj nekakvo medicinsko crijevo, što sam ja rekao da je Prgometova, pošalji na adresu u Žeravac. To uradi što prije, jer dečku treba. Dodaj tome i par riječi. Da je to izgleda Drago zaboravio u autu, ali da je nisam imao vremena poslati. I pozdravi ih sve, a ja ću im se javiti.
3.) Sve moje stvari što prije spakujte u jednu drvenu kutiju i odnesite ili u Župski ured ili metnite na naš čardak. Ja mislim da je bolje u Ž. U. kod Vinka na tavan. Dobro zapakujte sve zajedno, slobodno. Habit posebno metni u ormar s naftalinom.

4.) Pošalji mi Ivinu adresu (prezime sam zaboravio), nemoj mu reći, da mu se javim.
5.) Piši mi dokle ste vas dvoje dogurali.
6.) Nemoj zaboraviti da uvijek šaljete avionska pisma, kao što je ovo, inače ću ih dobivati sljedeće godine ili nikad.
7.) Nek mi se Drago i Prika jave obavezno. Reci Priki da je sve zaraslo, a on će se sjetiti o čemu je riječ.
8.) Pozdravi Ivu, pozdravi kod kuće sve: Tatu, Mamu, Ivu, Djagu i sve ostale. Je li se koji oženio. Ako nije, što čekaju. Antunu sam se javio i opet ću, ali mogao bi i on pisati.
9.) Ovo im pismo možeš pročitati, ali molim bez cmizdrenja, jer nema razloga.
10.) Tebe voli i pozdravlja, Vjeko
P. S. I javi se što si uradila i kako si. Očekujem! Bog.
• • •
Aimable Bizimungu, definitor i meštar bogoslova u Keniji, među rijetkima je koji danas može prepričati fra Vjekine prve korake u Ruandi. Štoviše, Aimable je s fra Vjekom dijelio isti krov od 1983. do 1996. godine: Sjećam se da nam je fra Giacomo Bini (koji je od 1997. do 2003. godine bio i general franjevačkog reda, op. a.), nakon jedne večernje mise u Kivumuu rekao da će doći jedan vrlo društven, jednostavan i radišan fratar.

A kad je došao i kad sam ga vidio, sve te osobine su bile i više nego uočljive! Za tjedan dana stvorio je nogometnu momčad koja je ne samo pobjeđivala mnoge druge momčadi, nego je i osvojila srca svih u selu. Bio je mlad, a Kivumljani su ga zvali – Spasiteljem! Zajedno s drugima uzeo bi motiku i išao u selo pomagati najsiromašnijima. Brzo je naučio kinyarwandu, a dobro upoznajući naš jezik, dobro je upoznao i našu kulturu.

Izvrsno je evangelizirao mlade
Izvrsno je evangelizirao mlade, posebno nas koje je privlačio franjevački život. Često je dolazio kako bi nas ohrabrio vjerno slijediti Krista i ustrajati u redovničkoj formaciji. Aimable Bizimungu sjeća se i kad je uprava tadašnje viceprovincije odlučila poslati fra Vjeku i franjevačke postulante iz Kivumua u mjesto Nyinawimana graditi nove kuće za formacijsko središte:

Mnogo smo radili i mnogi su, zaista mnogi i mladi Ruanđani s fra Vjekom naučili ozbiljno raditi. Nikad neću zaboraviti kad smo išli 15 kilometara od Nyinawimane sjeći i dovoziti drvenu građu. Fra Vjeko je imao jednu malu pilu kojom je cijeli dan rezao drva, a kad ih je navečer, s još dvojicom ljudi, utovarivao, jedno veliko stablo, koje je trebalo utovariti u kamion, otelo se, palo mu na leđa i ozlijedilo kičmu. Jako ga je boljelo, ali svejedno, stalno je bio nasmijan i vedar. Ozljedu je tek kasnije zaliječio u Europi.

Sjećam se kako je bio izuzetno sposoban uživjeti se u našu kulturu. Jeo je s nama našu ruandsku hranu, spavao na slamarici kao i mi, pokrivao se pokrivačem kao i ostali siromašni Ruanđani, a nakon napornog posla donosio bi nam darove koje je dobivao od kuće. Pokušavao je plesati naše tradicionalne plesove i vrlo se prijateljski odnosio prema ruandskom stanovništvu. Lako se znao sprijateljiti i s bogatima i siromašnima, političarima i vjernicima, ukratko – sa svima.
• • •
Salezijanac Danko Litrić među prvim je hrvatskim misionarima u Ruandi. U stvari, prvo su u Ruandu 1979. godine došli otac Mirko Grgat i otac Ivan Dragušica iz Splitsko-makarske nadbiskupije, koji su djelovali u misijskoj postaji Shyorongi. Kako navodi Velimir Bugarin u svojoj dragocjenoj knjizi Hrvatski misionari i tradicionalna društva Afrike – Etnografije, „budući da Dragušicu u misijama nije poslužilo zdravlje, morao se vratiti u domovinu, a 1981. don Mile Galić, svećenik Kotorske biskupije, odlazi u Ruandu kako bi pomogao o. Mirku Grgatu, koji je ostao sam. Iste godine u Ruandu dolazi i salezijanac Hrvatske salezijanske provincije don Danko Litrić, koji djeluje u Kigaliju. Od 1982. godine don Marko Kutleša, član Mostarsko-duvanjske biskupije, također djeluje u misijskoj postaji Shyorongi.

Fra Vjeko Ćurić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u Ruandi, u Kivumuu, djeluje od 1983., a od 1984. u misijama u Ruandi djeluje i salezijanac don Sebastijan Marković. U župi Kivumu od 1987. do 1992. godine s fra Vjekom je djelovao i fra Pero Vrebac, član Bosne Srebrene. Fra Pero je vršio službu gvardijana i odgojitelja novaka, dok je fra Vjeko bio župnik.

Don Ivan Ujević također je bio tri godine misionar u Ruandi. U misijskom središtu Rutonde, filijali župe Shyorongi, djelovale su od 1988. hrvatske sestre služavke Malog Isusa: s. Krucifiksa Ivelić, s. Andreja Bulut, s. Marija Banić i s. Beatrix Marić. Za vrijeme građanskog rata u Ruandi 1994. godine hrvatski su misionari bili prisiljeni napustiti ovu zemlju i svoje misijsko djelovanje, a za vrijeme rata ostao je samo fra Vjeko Ćurić. Nakon prestanka ratnih sukoba u Ruandu se vraćaju don Danko Litrić i don Sebastijan Marković. Nakon smrti fra Vjeke Ćurića (1998.), u Kivumuu od 2003. godine djeluje fra Ivica Perić, također član Bosne Srebrene.“

Don Danko Litrić i dalje u Ruandi
Don Danko je i 37 godina kasnije još uvijek u Ruandi. Kaže, „mislim da ne bi bilo ni smisla ni koristi ni za mene ni za Hrvatsku da se sada dolje vratim u 75. godini života, ako već mogu još raditi za korist ove zajednice u Africi“. U Ruandu sam došao 1981. godine, a prije mene su ovdje bili Mirko Grgat i Mile Galić. Grgat je došao nekoliko godina ranije s Ivanom Dragušicom, to su bili prvi Hrvati u Ruandi, bivši fratri koji su prethodno imali misiju u Bukavuu u Kongu i tamo su lijepo radili.

Međutim, oni su bili pod Splitsko-sinjskom franjevačkom provincijom, koja je bila odlučila povući svoje fratre iz tog dijela Afrike, ali oni to nisu htjeli poslušati i tražili su od biskupa da ih primi i zadrži kao biskupijske svećenike. Vjerujem da su osjećali da su potrebniji ovdje nego da se vrate u Hrvatsku.

Pripovijeda to don Danko Litrić, koji je prije odlaska u misije bio župnik na Prviću. Vrhovni poglavar Salezijanskog reda tražio je dragovoljce za Afriku u kojoj ima puno djece, mladih i siromašnih, a nema svećenika. I onda sam se prijavio. Ništa nisam znao o Ruandi, premda sam godinu dana živio s jednim Ruanđaninom u Rimu na našem sveučilištu gdje sam bio. No, Ruanda je za mene tada bila vrlo daleka, nisam se uopće zanimao za taj kutak svijeta.

Kad je prvi put sletio zrakoplovom u Kigali, sjeća se, na mjestu današnje moderne zračne luke bila je tek „jedna kućica na livadi na kojoj su pasle koze, a zrak je mirisao na eukaliptuse koji su se baš dobro napili vode poslije pljuska koji je taman malo prije mog dolaska pao na zemlju“.

Za don Danka je Ruanda bila bitno drukčija od Kenije u kojoj je bio nekoliko sati ranije i to je za njega bilo gotovo pa začuđujuće. S druge strane, nakon slijetanja u Kigali i dolaska u Srednju tehničku školu (Ecole Technique Officielle, škola u kojoj su tisuće izbjeglica potražili i dobili utočište, a salezijanci ih nisu htjeli napustiti, o čemu je snimljen i jedan od najdirljivijih filmova koji su se bavili genocidom u Ruandi – Shooting Dogs ili Beyond the Gates), njegova salezijanska subraća, Nizozemac i Talijan, dočekali su ga s „mesom koje je strašno zaudaralo, ali oni su ga svi zdušno jeli“.

Kad sam saznao za fra Vjekin dolazak, išao sam ga posjetiti u Kivumu. Moj prvi dojam o njemu je bio kao o mladom čovjeku prepunom idealizma svetog Franje Asiškog. On je htio zajedno sa svojim talijanskim subratom Giacomom i drugom subraćom živjeti siromaštvo i svoju vjeru u Isusa Krista svjedočiti siromaštvom.

Ja sam već dvije godine bio u Ruandi i takvo njegovo razmišljanje sam smatrao nenormalnim. To je za mene bila ludost! Jer, oni su htjeli živjeti od ljudi, bijelci da žive od siromašnih crnaca! I od motike! Nabavili su motike da idu raditi kod njih kako bi zaradili štogod za jesti. A crnci nisu naučili da bijelci jedu od njihovoga nego da bijelci njima daju.

Idealizam po svetom Franji Asiškom
To je stvarno bio idealizam po svetom Franji Asiškom, a u Ruandi ti siromasi nisu trebali druge siromahe koji bi im dolazili. Oni su imali krasnu kuću koju im je Biskupija sagradila, ali oni nisu htjeli u njoj živjeti nego u kućicama koje su htjeli izgraditi poput drugih Afrikanaca, od zemlje, pruća i blata.

Don Danko priznaje da je „pravog Vjeku“ u stvari upoznao tek na istoku Ruande, u Byumbi, „gdje je zajedno sa svojim fratrima osnovao novu misiju i gdje je živio sa svojim kandidatima Ruanđanima koji su htjeli biti franjevci. On je tamo bio šef!“ Sjećam se kad nas je jednom pozvao da dođemo k njemu u mjesto Nyinawimana, u brdima nedaleko od Byumbe. Znao je da dolazimo, ali, kad smo došli, tamo smo ga zatekli u poslu sa svojim dečkima, duge hlače je podvukao do iznad koljena i gazio je po blatu od kojeg su gradili svoje koćake.

To nisu sobice, nego koćaci! Napravljeni tako da nije bilo ni vrata ni prozora, nego je sve bilo otvoreno, tek da mogu prespavati. Kad nas je vidio, ostavio je posao, oprao noge i upitao: ‘Što ćete popiti?’ ‘Pa, što imaš?’ ‘Whiskey, gin, što želite?’ ‘Whiskey sam probao, to donose moji salezijanci, ali volio bih probati taj gin, to uopće ne znam što jest.’ Ostavio nas je sjediti, otišao i brzo se vratio.

‘Čuj, Danko, nešto ću ti ispričati. U Bosni došli gosti kod jedne babe, a ona ih upita: Što ćete popiti – kiselo ili vareniku? Dobro, ako nam nudiš izbor, donesi onda kiselo. Otišla baba u kuću i vrati se i kaže: Čujte, djeco moja, nema ni kiseloga ni varenike! Djeca popila. Eto, dakle, popilo se, nema ni whiskeyja ni gina!’

Ajde dobro, nismo mi tu bili došli piti, nastavili smo se s njim družiti i slušati te njegove ideale o životu kao Ruanđanin. Rekao sam mu da, po mom mišljenju, to nije na korist ljudima, a mi smo došli tamo njima pomoći i omogućiti neki napredak, izgraditi kuće. Podsjetio sam ga da su prvi misionari odmah počeli peći cigle i graditi kuće i crkve od pečene cigle, a ne od blata. No, on opet po svome.

Poštivao sam njegovo mišljenje, ali ga nisam i dijelio! I onda je došlo vrijeme za ručak. Pozvao nas je. Bili smo na otvorenome. Donijeli su jedan lonac u kojem je sve bilo skuhano i svakome po žlicu. Pomolili smo se i onda on nas pozove da se poslužimo. Prvi je zagrabio žlicom u onaj lonac i pozvao sve nas da isto napravimo. Stisnuo sam zube i podnio taj ručak, ali rekao sam mu: ‘Dragi Vjeko, ja ti više na ovo neću doći, a ti nama dođi kad god hoćeš. Hvala ti, ali ako nemaš čime kupiti tanjure, reci, ja ću ti dati novac da ih kupiš. I neka onda svatko jede iz svoga tanjura!’

Don Danko priča da „fra Vjeku i njegovu subraću taj ideal nije dugo držao“. Kaže, „oni su mislili da neće imati ni auto pa su svugdje htjeli odlaziti pješice!“ Međutim, relativno brzo je sa svojom subraćom shvatio da u Africi u konačnici kao fratar mora živjeti drukčije i promijeniti pristup misiji. Uskoro su svi oni postali poput drugih misionara – ljudi koji će pomagati drugima da izađu iz bijede. Sad kad vidite kakve je fra Vjeko crkve izgradio, pa to je milina. I škole i ambulante. Uskoro su imali auto koji je bio među najboljima u to vrijeme. Oni su to mogli, jer fratri su jaki u svijetu i uvijek pomažu misionare. Način života su okrenuli naopačke, ali ne da bi živjeli u luksuzu – počeli su koristiti dostignuća tehnike da bi bolje služili ljudima.
• • •
Don Sebastijan Marković bio je fra Vjekin najbolji prijatelj u Ruandi, kamo su došli relativno u isto vrijeme, s tim da je don Sebastijan pristigao godinu kasnije. Prvi put smo se susreli negdje pred Božić 1984. godine, mjesec dana nakon mog dolaska u Kigali. Sjećam se da mi je don Danko jedan dan samo rekao da idemo posjetiti tog našeg fratra.

Kad smo došli, na vratima nas je dočekao neki mladi fratar, sav veseo, brkat, ali ispod očiju je bio – plav. Pitamo ga tko je i što mu je bilo, a on nama razdragano: ‘Ja sam fra Vjeko.’ ‘Dobro, ali što ti je ispod očiju, je li te netko pretukao?’ ‘Ma kakvi, tresnuo sam s motora prije nekoliko dana, ha, ha, ha.’ Eto, to je bio naš prvi susret.

Pozvao nas je da uđemo i počastio nas. A kad kažem počastio, pod tim pojmom podrazumijevam najčešće porciju graha i kupusa, jer on uistinu nikada nije za svoje goste čuvao nešto posebno. Tako smo brzo naučili da ćemo kod njega popiti uglavnom ono što i donesemo, ha, ha, ha.

Don Sebastijanu, koji je bio nov u Ruandi, istrgnut iz sredine u kojoj je donedavno živio i bačen u nešto potpuno drukčije, taj susret s fra Vjekom je puno značio, jer je pronašao nekoga generacijski bliskog, u isto vrijeme su studirali teologiju – fra Vjeko u Sarajevu, a don Sebastijan u Zagrebu. Vremenom, posjećujući jedan drugoga, jako smo se zbližili i postali veliki, veliki prijatelji. Među nama nije bilo tajni! Ja ne znam jesam li se svom salezijanskom subratu mogao tako do kraja otvoriti kao što sam radio pred njim.

Sjećam se da je fra Vjeko vječito bio u sukobu sa svojim fratrima, a prema lokalnom stanovništvu je bio vrlo živahan i otvoren. Njemu nikada nije bilo teško primiti čovjeka u prostoriji koja je bila predviđena za razgovore, naći vremena i s njima popričati. Svima je nastojao davati nadu i pomoći. Njegova subraća fratri nisu baš blagonaklono promatrali tu njegovu otvorenost!

Don Sebastijan priča da se, kad je odlazio prvi put u misije, osjećao kao da je na vlastitu sprovodu. Mislio je da se neće vratiti barem pet godina, Ruanda mu je izgledala predaleko, a tada nije bilo interneta i svih ovih tehnologija koje su u potpunosti uništile pojam udaljenosti i svijet učinile svakome dostupnim na dlanu. Avionska karta je bila astronomski skupa, a avioni baš i nisu tako često letjeli kao danas. ž

Kad sam došao u tu našu Srednju tehničku školu, sjećam se da su u kući imali telefon koji se koristio samo za gradske potrebe. Bilo kakav međunarodni poziv se izbjegavao zbog visokih troškova. Osjećao sam se kao da sam bio na kraju svijeta!

Samostan sagradili od pruća i blata
Don Sebastijan vjeruje da, dok je bio u Ruandi, nije mogao proći tjedan, a da se on i fra Vjeko ne vide. Ili bi fra Vjeko došao u Kigali i navratio do don Sebastijana u župu Kicukiro ili bi don Sebastijan došao u Kivumu, selo udaljeno 45 kilometara od Kigalija. Kad sam završio četveromjesečni tečaj kinyarwande, fra Vjeko je predložio da dođem na praksu u njegovu župu. On se nešto bio razbolio, imao je problem s kralješnicom i morao je otići na operaciju u Belgiju pa sam ga ja zamijenio premda sam minimalno govorio lokalni jezik.

Oni su imali samostan blizu Byumbe na istoku zemlje, jako visoko u planinama, kad odeš gore, imaš osjećaj kao da si na krovu svijeta, cijela Ruanda ti je kao na dlanu. A samostan su sagradili od pruća i blata. Tamo je fra Vjeko uništio kičmu, trebalo je svakodnevno vodu vući na vrh planine, a sve na svojim leđima! Sjećam se da sam mu pisao pisma i u njima opisivao što se radi u župi. Uvijek sam pronalazio način kako ga malo bocnuti. Tamo je za Uskrs uvijek jako puno krštenja, a u opisu događaja sam mu napisao koliko je djece bilo, ali i da sam ‘pozorno promatrao sliči li neko dijete na njega’!

Don Sebastijana je fra Vjeko, među ostalim, fascinirao kao „nepresušno vrelo životnih i praktičnih ideja“. Uvijek je razmišljao kako i na koji način pomoći tim ljudima, ‘a nama fratrima što bude’, znao je reći! Njegova ideja je bila i da oni u samostanu žive poput Ruanđana, ali to mu nije uspjelo i ne znam tko bi ga u tome podržao. Oni su, mislio je, trebali hodati bosi, živjeti poput njih...

Kad sam ga bio zamijenio u pastoralu, oni su taman tada to bili primjenjivali, hodali su bosi i svaki dan su dva sata išli po selu s motikom na ramenu. To je bilo nešto kao samosvjesna dnevna obaveza, u tih dva sata oni su bili svima na raspolaganju za pomaganje! Ja sam mu govorio da to neće uspjeti, a tako je i završilo, brzo se odustalo od te ideje. Ljudi su se također s tim rugali, čudno im je bilo to svaki dan gledati.

Možda su oni na taj način htjeli svjedočiti potpuno siromaštvo i poistovjetiti se sa svojim župljanima, ali ljudi to od njih nisu očekivali. Njima je trebala pomoć na drugi način, a ne da se solidariziraš s njima tako što ćeš ići bos po selu i s njima i za njih kopati! Njegova ideja je bila i dom za djecu zaostalu u razvoju ili su rođeni s tjelesnim hendikepom. U tome su ga podržala njegova subraća. Odmah u početku je tamo bilo 12 djece, uglavnom koja su preboljela dječju paralizu.

Don Sebastijan naglašava da je fra Vjeko bio izrazito nadaren za učenje stranih jezika te da je kinyarwandu „svladao do u najmanju finesu – svugdje je izazivao oduševljenje svojim poznavanjem jezika, pogotovo što je bijelac“! Kako su ga župljani prihvatili? Hmm, ne mogu reći da je bio Bog, jer Bog se obožava, ali za njih je on bio pojam.

Na kraju, sve se to vidjelo na njegovu sprovodu, ti ljudi nisu htjeli ni čuti za mogućnost da se njegovo tijelo prebaci u Bosnu. Rekli su: ‘On je za nas živio i radio, zaslužio je da bude i pokopan među nama!’ Njihova želja je bila presudna u odluci da ga se pokopa u Kivumuu, na kraju je i biskup to uvažio, štoviše pokopali su ga u crkvi, a to je nešto što se nekad radilo samo s biskupima i svecima! A u Ruandi čak ni ti pokopi nisu običaj. Ali, eto, pokopan je u crkvi koju je sam sagradio, u kojoj je sam nacrtao i one prozorčiće na kojima se sjajno igraju boje i svjetlost...

Velika fra Vjekina želja bila je sagraditi srednju školu koja bi bila otvorena i dostupna najsiromašnijima. Don Sebastijan svjedoči da je bio fasciniran tamošnjom mladošću koja je, na žalost, bila bez posla i škole, ali i bez nade u neku bolju budućnost. Želio im je omogućiti barem nadu! Ja sam volio Afriku, da nije tako, ne bih se vjerojatno ni zaputio tamo kao misionar, ali – on me naučio voljeti te siromašne.

Sjećam se jednog prijatelja za kojeg sam imao osjećaj da me vara i da je lažljiv i htio sam ga se riješiti, ali fra Vjeko mi je rekao: ‘Sebo, ne rješavaj se olako ljudi, vidjet ćeš da će ti biti od koristi jednog dana.’ Tako je i bilo! Taj čovjek mi je kasnije postao najbolji prijatelj i na žalost je ubijen u tamošnjem ratu. I još puno ljudi sam kasnije naveo na isti način da se u svojim postupcima riješe podvala i podmetanja, koji su tamo, izgleda, bili normalni, i krenu u život pravim putem.
• • •
Fra Benedikt Vujica, gvardijan samostana Svetog Ante u Beogradu, fra Vjeku je upoznao kao odgojitelj i meštar bogoslova u Sarajevu. Njegova je zadaća bila „stalno nadgledati fra Vjekinu opredijeljenost za franjevački život, razvija li se u pozitivnom smislu ili eventualno stagnira“.

Ima ih koji dođu i napuste sve, naš život je tako strukturiran da je vrijeme do vječnih zavjeta dugo i dovoljno za temeljito preispitivanje, kao i promatranje kandidata i odgojitelja. Na kraju, podudaraju li se i volja i odgojitelja i odgojenika, onda je to uspjelo! Za fra Vjeku se od početka vidjelo da je posve opredijeljen i oduševljen s pozivom franjevačkog reda. On je osjetio da je to bio Božji poziv. Ipak, za mene je bilo iznenađenje kad sam čuo da je otišao u misije.

Fra Vjeko nije imao puno posjeta tijekom 15 godina svojeg misionarskog djelovanja u Ruandi. Brat Dragan kaže da, dok je bio živ, nitko od obitelji nije bio u Ruandi i to nikako ne mogu prežaliti. Zato je još veće iznenađenje što je fra Vjeku nedugo nakon njegova dolaska u Ruandu posjetio fra Benedikt, jedna od najučenijih glava Bosne Srebrene...

Pravi ambijent za franjevačku karizmu
Kad sam trebao ići u Keniju kao član Međunarodnog vijeća za odgoj i izobrazbu na razini cijeloga reda, tamo je bilo dvotjedno zasjedanje, tada je tamo došao i fra Vjekin gvardijan koji mi je rekao da ne smije ni pomisliti vratiti se u Ruandu bez mene! Fra Vjeko mu je zaprijetio rekavši da me mora, ako treba, privesti u Ruandu.

Tako se, eto, slučajno dogodilo da sam ja bio prvi koji ga je i službeno posjetio iz provincije. Bilo je to 1985. godine. Kad sam izašao iz aviona nakon slijetanja u Kigali, on je u pristanišnoj zgradi skakao kao dijete kad me je ugledao. Silno se bio razveselio. Bio sam kod njega tjedan dana i u tom kratkom razdoblju se uvjerio koliko je tamo postao popularan, kako ga svi cijene, od sakatih do siromašnih. Vidjelo se da se snašao i da je saživio s tim narodom te da ga je duh Franje Asiškog u potpunosti obuhvatio, prožeo ga prema siromašnom svijetu. Ruanda je zapravo bila pravi ambijent za franjevačku karizmu.

Fra Benedikt je fra Vjeki na fakultetu predavao liturgiju i istočnu teologiju, ali ne i latinski jezik, jer je fra Vjeko učio latinski u sjemeništu u Visokom. Nije da ga nije volio, štoviše, fra Vjeko je obožavao svog starog profesora, ali ipak je svoju tamnoputu subraću nagovorio da, kada dođe u samostan, fra Benedikta pozdrave: „Ti, sjedi u kut!“ Nismo se poslije viđali, znali smo se čuti telefonom. Poznavao sam njegovu obitelj i uvijek bih im se javljao kad bih dolazio na mise u Osovu. Vjerujem da je primio od Boga zasluženu plaću!
• • •
Fra Vjeko je bio oduševljen svojim prvim iskustvima u Ruandi. Štoviše, neprestano je tražio način kako još nekoga od svoje subraće iz Bosne i Hercegovine „vrbovati“ za odlazak u misije. Fra Pero Vrebac prisjeća se njihova razgovora 1985. godine, kad je fra Vjeko došao na svoj prvi godišnji odmor nakon, praktički, tri godine izbivanja iz domovine.

Kad smo se sreli te 1985. godine, fra Vjeko me nagovarao da dođem i pomognem im, a meni je sve to što je pričao bilo neshvatljivo. Bio je pun oduševljenja, govorio mi je o potrebi odgoja u Africi. Problem je bio naći ljude koji bi se time bavili. Pokušao me je time oduševiti, ali moju su zamolbu za odlazak u misije na razini Provincije Bosne Srebrene odbili, inzistirali su da ostanem u Zenici. Potom sam zamolbu ponovio i ovaj put poslao našem generalu reda, koji je o tome razgovarao s našim provincijalom i uspio ga uvjeriti kako je ipak bolje da me puste. Tako su mi napokon dali zeleno svjetlo.

Tražio sam da idem u Maroko. Tamo su franjevci željeli napraviti projekt za gubavce, gdje bi gubavci svojim rukama nešto radili i tako promovirali ljudsko dostojanstvo i time pokazali da ne moraju biti na teret drugih. Budući da sam završio metaloprerađivačku školu s praktičnom obukom i kvalificirani sam metalostrugar, u meni se probudila želja da se tom projektu jednostavno pridružim, svidjelo mi se raditi s tim ljudima i zato sam izrazio želju otići u Maroko. To je bio motiv.

Fra Vjeko me uvjeravao da to trebam zaboraviti i da moram doći u Ruandu. Tako sam i napisao generalu, ali sam htio pošto-poto ipak otići u Maroko! No, u razgovoru generala i provincijala prednost su dali odgoju u Ruandi. Zašto? Zato što je to bio početak one misije koju je general John Vaughn namijenio našem redu, a tada je odlučeno da naš red u povodu 800. godišnjice rođenja svetog Franje, 1982. godine, afričkoj mladoj crkvi daruje franjevačku duhovnost. Dakle, misija našeg reda bila je da u Afriku dođu franjevci iz cijelog svijeta te tamo odgoje mlade afričke fratre koji bi mogli biti nositelji te franjevačke duhovnosti u svojoj crkvi.

E sada, ja sam bio raspet između te dvije ideje – rada s gubavcima u Maroku i odgoja mladih afričkih fratara, što mi se također bilo jako svidjelo kao ideja. Kad sam s generalom razgovarao 1990. godine i pritom ga pitao zašto me nije bio poslao u Maroko, odgovorio mi je: ‘Evo, sada ti mogu reći istinu. Tih dana su u Maroku ubili jednog mladog misionara. Zbog tog slučaja, a tada si bio mlad, imao si 31 godinu, bojao sam se za tvoj život i to je jedini razlog zašto ti nisam udovoljio želji.’

Fra Pero Vrebac prvo je otišao u Bruxelles na učenje francuskog jezika, da bi sljedeće, 1987. godine, stigao u Ruandu, zemlju o kojoj tada nije znao baš ništa. Odnosno, fra Perino znanje o Ruandi svelo se tek na ono što je načuo od fra Vjeke – „prekrasna mala država puna brda i brežuljaka poput Bosne“. U to vrijeme je fra Pero čitao Malog princa, pa ja Afriku zamišljao kao pustinju. S druge strane, kad je kročio nogom na tlo Ruande i vidio onoliko zelenih banana, nije mogao doći k sebi.

Zanimao se za ruandsku tradiciju
Rekao sam fra Vjeki: ‘Kako je moguće da toliki ljudi umiru od gladi, a banane svugdje naokolo?!’ On meni odgovori u brojkama, koliko tih banana se koristi u proizvodnji pića, a koliko kao jelo. To mi je bilo apsolutno otkriće, da se toliko banana sadi da bi se moglo piti, a puno manje da bi se moglo jesti. No, to su paradoksi nad kojima se čovjek iznenadi.

Premda kaže da je u Ruandu otišao „samo zato što je to bio projekt franjevačkog reda“ i da se nećkao zbog odgojne uloge koja mu je bila namijenjena, jer je, ipak, htio nešto raditi svojim rukama, danas tvrdi da je cijeli projekt bio providonosan. Mi ni danas nemamo dovoljno zvanja, ali imamo Afrikance, mlade fratre koji će nastaviti tu misiju.

Pripovijeda fra Pero, koji je u Ruandi bio pet godina, od 1987. do 1992. godine. Ruanda je za njega bila „veliko obogaćenje, otkriće nečega totalno novog“. Priznaje da je upravo kroz to svoje afričko iskustvo više upoznao franjevački red, a upoznavanje fra Giacoma Binija, kasnijega generala franjevačkog reda, „koji je meditirao svako jutro na koljenima pred svetohraništem“, bila mu je „jedna divna i velika škola franjevačke duhovnosti“.

Tijekom dana vi vidite, doživljavate, osjećate koliko je on Božji i koliko je Bog s njim, po ponašanju, bio je jako dobar i kao brat franjevac i kao prijatelj. A onda, opet, susret s tim običnim ljudima. Začuđujuće je koliko je ta jednostavnost ljudi izvorna i nepomućena. Njihova gostoljubivost. Za njih je posjetitelj, gost, svetinja, to je nešto što smo mi pomalo izgubili, mi se sad bojimo stranca udomiti, a zapravo smo to imali u svojoj kulturi.

Njihova veselost, okrenutost prema životu. Nevjerojatno je koliko smo mi Europljani s ovim materijalizmom nekako prezasićeni, a oni su s to malo što imaju toliko zadovoljni i radosni. Te neke ljudske vrijednosti fascinirale su me.

Fra Vjeko je do fra Perina dolaska živio u tek osnovanoj župi Kivumu s još trojicom franjevaca. Dvojica su bili Talijani, fra Giacomo Bini i fra Anselmo Doglio, a treći fra Raoul de Buisseret, Belgijac. Fra Anselmo je bio gvardijan, bavio se cvijećem, kuhao za braću, služio zajednici, fra Raoul, koji je prije Ruande bio u DR Kongu pa je poznavao nešto od tih lokalnih jezika, radio je u pastoralu kao župnik, a fra Giacomo je bio odgovoran za promicanje zvanja.

Prvi i najteži izazov s kojim se fra Vjeko susreo na početku bio je lokalni jezik kinyarwanda. Završio je tromjesečni tečaj jezika u glavnom gradu Kigaliju, ali to je bio tek početak učenja tog najtežeg bantu-jezika. Zahvaljujući daru komunikacije i velikoj upornosti, uspio je ovladati lokalnim jezikom tako dobro da se mogao s Ruanđanima šaliti, što su oni jako cijenili. Učeći jezik, zanimao se za ruandsku tradiciju i običaje.

Svojom veselošću i neposrednošću plijenio je ljude i uskoro postao vrlo blizak i drag jednostavnom puku. Dakle, oni su došli 1983. godine, završili su tečajeve kinyarwuande u Kigaliju i nakon toga je svatko na svom području započeo pripreme, a 1985. godine su im se pridružili prvi lokalni zaređenici. Kad je fra Vjeko 1985. godine došao prvi put na odmor u domovinu, pričao mi je s radošću svoja prva afrička iskustva. Osjećao sam koliko je zavolio svoje ‘gâre’, kako je od milja zvao Ruanđane.

Rekao mi je da je već bio s mladima i kako je običaj u Ruandi da mladi momci, prije nego što se ožene, da bi pokazali i dokazali tu svoju odgovornost i zrelost, moraju imati, odnosno napraviti kuću. Ruku na srce, to je kod njih vrlo jednostavno napraviti, nekoliko dana se organizira rad s prijateljima i kuća je gotova. Tako je i on poveo prvu skupinu u kojoj su bila petorica momaka da naprave sebi kuću za postulaturu u Nyinawimani, nekih devet kilometara pokraj Byumbe, nedaleko od granice s Ugandom.

Fra Vjeko je tako oduševio svoje postulante da su si oni u nekoliko tjedana sagradili kuću postulature od tradicionalnog materijala: kolaca udarenih u zemlju povezanih suhim usukanim bananinim lišćem i zidovima oblijepljenim blatom iznutra i izvana. On je to s njima jako fino odradio. Napravili su četiri jednostavne zgrade u ruandskom stilu. Na taj su način ti momci stekli samopouzdanje, bio je to njihov prvi korak prema redovničkom životu. Postulature je s njima završio fra Giacomo. Poslije, kad je 1992. godine otišao u Tanzaniju za odgojitelja, ja sam ga naslijedio u tom novicijatu.

Nova župna crkva u središtu Kivumua
Fra Pero Vrebac priča da se nakon prvih godinu dana fra Raoul vratio u DR Kongo, a na mjestu župnika ga mijenja fra Vjeko. Župna crkva u Cyiezi bila je mala i u ruševnom stanju, pa je fra Vjeko započeo akciju prikupljanja sredstava za izgradnju nove župne crkve u središtu Kivumua. Pripremajući vjernike za tu veliku akciju, fra Vjeko je sve dublje ulazio u komunikaciju s ljudima, pa su njihovo međusobno povjerenje i suradnja rasli. Organizirao ih je da ispeku cigle i iskopaju temelje za crkvu.

Nakon dvije godine zajedničkog mukotrpnog rada sagrađena je župna crkva, ured i prostorije za katehezu. No, nije sve stalo na tome. Na temeljima tog iskustva i župnog zajedništva počela su nicati mnoga zdanja od vitalne važnosti za Kivumu, o čemu priča fra Pero Vrebac: Među prvim važnim pothvatima uređen je javni vodovod i napravljena je ambulanta koju vode ruandske sestre franjevke, a koja je s vremenom prerasla u pravu bolnicu.

Fra Vjeko je zapazio da se nakupci jako brzo bogate kupujući osnovne namirnice nakon berbe, kao što je grah, da bi to kao sjeme prodavali znatno skuplje u vrijeme sjetve. Zato je sa svojim župljanima sagradio veliki silos za grah te su višak mogli prodati u to spremište, odakle su ga uvijek mogli otkupiti po istoj cijeni po kojoj su ga i prodali. Ljudi su bili jako zahvalni za tu financijsku sigurnost, dok su nakupci bijesni zaobilazili župu Kivumu.

Drugi veliki problem u Ruandi jest brdovito zemljište. To je predivna zemlja s tisuću brežuljaka. Što god da se posije, kad udare obilne kiše, voda to odnese. Zato je fra Vjeko na okolnom brežuljku sa župljanima iskopao terase s kanalima za vodu s unutarnje strane pa se dobilo puno na obradivoj površini, a kiša više nije mogla ugrožavati sjetvu. To se pokazalo kao pravo rješenje protiv poplava, a sa znatnom većim urodom. Takav način terasaste zemljoradnje u brdovitim predjelima jest proročko iznašašće koje bi moglo preporoditi Ruandu.

Fra Vjeko se s jednakom ljubavlju brinuo i za tri osnovne škole. U svakoj od njih sagradio je nove učionice u kojima su djeca mogla udobno sjediti u klupama i u miru učiti. Fra Pero je jednom prilikom prenio fra Vjeki svoja iskustva u radu s djecom u Zenici, posebice s dječjih misa. Fra Vjeko se toliko oduševio, odmah je razgovarao s katehetama i uveo nedjeljnu dječju misu. Svake srijede okupljao je skupinu svirača, pjevača i čitača kako bi s njima pripremio liturgiju za dječju nedjeljnu misu. Nakon nekoliko mjeseci rada crkva je bila prepuna djece iz osnovnih škola. Sami su dirigirali, bubnjali, pjevali, čitali i molili spontano molitve vjernika.

Jednom zgodom slučajno je pokraj crkve prolazio monsinjor Thadee, biskup kabgajski, i svratio braći da ih pozdravi. Fra Vjeko ga je zamolio da predsjeda misom za djecu. Ostao je zadivljen u prepunoj crkvi djece, jako dobro pripremljenom liturgijom i vladanjem djece, koja su tako kreativno sudjelovala u misnim odgovorima, molitvi, pjesmi, sviranju i plesu.

Sutradan je u biskupijskom glasilu napisao članak o tom svom iskustvu ‘Čudo u Kivumuu’ u kojem je pozvao svoje svećenike i katehete da dođu u župu Kivumu i vide kako franjevci rade s djecom i da se ugledaju na njihov pastoralni rad pa da bi i oni nešto slično poduzeli u svojim župama.

NASTAVLJA SE...

Piše Željko Garmaz| misija.slobodna.dalmacija.hr

Osmrtnice ba

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

ines-grbic-kolumne.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

Zanima te i ovo?
Propovijed mons. Henryka Hosera na blagdan Velike Gospe u Međugorju
15. Kolovoz 2018.
Zanima te i ovo?
Molitva tri Zdravo Marije
15. Kolovoz 2018.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.