Uzalud su gledatelji pretraživali glumačke baze podataka na sveznajućem Imdbu nakon gledanja igrano-dokumentarnog filma "Alozije Viktor Stepinac", snimljenog u produkciji HRT-a i prikazanog na blaženikov blagdan prošle nedjelje, ali nije se moglo naći niti slovca o momku koji je upečatljivo i odvažno utjelovio lik jednog od najpoznatijih i najkontroverznijih heroja krvave hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća, piše Slobodna Dalmacija

Ne, Antu Vrcića (24) nećete naći u glumačkim popisima niti se on gura tamo, ali naći ćete ga vrlo lako – u rodnom Vrpolju, čuvenom hodočasničkom mjestu s osamstotinjak stanovnika, desetak minuta i isto toliko kilometara udaljenom od Šibenika. I kad ga nađete otkrit ćete kako je Antina filmska premijera ujedno i njegova prva uloga pred kamerom i druga uopće, jer je on zapravo skroz druge struke, bolje reći poziva: svećenički je kandidat Šibenske biskupije, student treće godine splitskoga Katoličko-bogoslovnog fakulteta, nekadašnji uspješan odbojkaš, zamalo pomorac i neizlječivi zaljubljenik u Bogorodičino vrpoljačko svetište.

Snaga šutnje

Premda je Stepinčev lik odigrao šutnjom, vrpoljački bogoslov, onako visok i suhonjav, baš podsjetivši fizički na kardinala-asketa ostavio je veliki dojam na gledatelje i tako pokazao – naizgled nezamislivo – da se bez ijedne izgovorene riječi može uspjeti na ekranu! A opet, premda je na ekranu šutio, Ante je iznimno komunikativna osoba, nimalo različit od svojih vršnjaka koji se nisu posvetili duhovnom pozivu. I pustili smo da konačno progovori:

– Mislim da nikad kraće nije trajala glumačka "audicija" za neki filmski lik od moje: ekipa HRT-a je snimala dokumentarac o svetištu Gospe Vrpoljačke i u razgovoru s našim šibenskim biskupom msgr. Tomislavom Rogićem se požalila da za snimanje filma o životu kardinala Stepinca ne mogu pronaći odgovarajućega glumca. Biskup je uzeo mobitel, pokazao moju fotografiju i rekao: Evo vam Stepinca! I to je bilo to, ali nije kraj. Nazvali su me i ispričali o čemu je riječ, pitali me bih li pristao na ulogu. No, ja sam mislio da se to moji kolege iz splitske Bogoslovije šale jer sam prošle godine za blagdan Bezgrešne, u Sjemeništu, u našoj predstavi, glumio upravo Alojzija Stepinca, pa sam prekinuo vezu. Potom me zvao biskup i objasnio: "Ej, Ante, stvarno te tribaju, prihvati i ne brini ništa!". Lani na proljeće smo se našli s ekipom, popričali, a u rujnu sam već bio na filmskom setu – govori nam Ante, koji onako vitak i ne baš težak, 190 cm i 72 kg, ozbiljnog izraza lica zaista sliči mladom Stepincu.

– Varaždinski biskup msgr. Josip Mrzljak, nećak kardinala Stepinca, pojasnio mi je da sličnost postoji, ali da Stepinac nije bio tako visok, a ni baš mršav, posebno u kasnijim godinama, kao što bi se reklo po starim fotografijama. Dakle priča o toj ulozi krenula je iz više kutova, a jedan je, vjerujem, i Božji. Naime, kad god sam dolazio u Zagreb, napravio sam isto: ostavio stvari i najprije otišao na kardinalov grob u prvostolnici. Oduvijek se divim njegovoj duhovnoj veličini i neizmjernom humanizmu koji se mnogo puta i godinama sve do danas pokušavalo okaljati, ali bezuspješno, premda je zbog toga podnio velike nevolje – navodi bogoslov Ante, koji je pripremajući se za film proučio svu dostupnu literaturu o Stepincu, posebno dnevnik krašićkog župnika Josipa Vranekovića, koji je bez kardinalova znanja opisivao njegovu uzničku muku, gledao rijetke snimke i pokušavao "skinuti" kretnje i držanje, te slušao njegov snimljeni glas kako bi shvatio Stepinčev karakter.

'Slušaj što ti kažu'

– Kad je počelo snimanje, najprije su me ošišali. Nikad prije nisam stao ispred kamere, i da vam pravo kažem nisam o tome ni razmišljao nego deset dana prije snimanja. Jedina uputa s kojom sam došao bila je od našeg duhovnika don Stipe Šurlina: "Moli Boga, slušaj što ti kažu i bit će to dobro." O ponašanju pred kamerom podučio me direktor fotografije Ivan Kovač, redatelj Neven Mihael Dianežević, scenarist Niko Kostanić i producent Mate Letica, koji su zaista prijateljski postupali prema meni, tako da je trema trajala tek prvih desetak minuta. Premda smo imali upute, ipak sam zamolio da mi dopuste malo improvizacije, kako bi bilo autentičnije, i ta sloboda jako mi se svidjela – opisao je Vrcić svoje prve glumačke korake.

Snimanje je trajalo desetak dana, i to dvanaest do trinaest sati, a snimalo se na zagrebačkom Kaptolu, u Lepoglavi, Brezariću i Krašiću. Nekoliko momenata posebno ga je dirnulo:

– U zatvoru nismo bili u kontaktu s osuđenicima, ali ta atmosfera mi je pomogla da shvatim da im nije lako. A mogu tek zamisliti kako je bilo nadbiskupu Stepincu, lažno optuženom i osuđenom na montiranom procesu. Posebno me se dojmilo snimanje posljednjih kadrova kardinalova preminuća u Krašiću. Imao sam neobičnu povlasticu da legnem na krevet u župnoj kući, na kojem nakon njega više nitko nikad nije ležao. A ja sam se bojao hoću li stati jer je krevet prilično malen – sjeća se Ante. A onda je došao dan pretpremijere u dvorani Vijenac na Kaptolu: oko četiristotinjak uzvanika mahom upućenih u zbivanja oko Stepinčeva života i poslanja, hrvatski biskupi, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, židovske zajednice, povjesničari, čak i 93-godišnja gospođa, pripadnica židovskog naroda koju je Stepinac spasio od ratnog progona. To je još prošlo i lako za mladoga glumca pred kojim je sasvim drugačija karijera, ali televizijska nedjeljna premijera pred milijunskim auditorijem bila je pravo iskušenje: što će reći doma, kolege s faksa, prijatelji...

Poput sjene

– Ma, moj udio nije tako važan, poput sjene sam koja prolazi kroz film, ali znao sam kako će svi oni koji me poznaju komentirati baš mene i baš moju ulogu. Nekako mi je bilo nelagodno, pa nisam gledao kući s obitelji, otišao sam kod kumova. Već tijekom filma mobitel je zvonio, stizale su poruke, komentari na Facebooku, ipak je film trajao sat i pol u udarnom terminu... Dobro, prvi dio je prošao, a nastavak očekujem kad se vratim u Split među kolege i profesore – smije se Vrcić, navodeći kako će pred kamere opet stati u svibnju kad ista ekipa ovaj dokumentarac širi u seriju o Alojziju Stepincu.

– Želio bih nešto reći o mom viđenju kardinala: Stepinac nije politička ličnost i pogrešno ga je koristiti kao mjeru hrvatstva. On je prije svega pastir naroda koji se našao u krvavom blatu tragičnih povijesnih okolnosti, u kojem je činio najviše što je mogao, kritizirao pogreške vlasti i ideologija, spašavao progonjene, ostao uz svoj puk i na koncu prošao kalvariju zbog svoje uspravnosti. Premda su mišljenja o njemu podijeljena, narod zna istinu, on i narod nikad nisu iznevjerili jedan drugog. Bez obzira na trenutak kad će njegova svetost biti proglašena crno na bijelo, on je za nas već svetac i ključ za čitanje hrvatske povijesti tog razdoblja – uvjeren je Ante Vrcić, koji nam je svjedočio o svom svećeničkom pozivu:

– Bio sam nemirno dite, jedino sam bio miran u crkvi i školi. Kad sam nakon Ekonomske u Šibeniku upisivao fakultet, KBF je bio moj deseti izbor. Krenuo sam na Pomorski fakultet u Splitu, no duhovni poziv osjećao sam već duže vrijeme, premda sam tada živio uobičajenim životom. Još od osnovne škole bavio sam se odbojkom, igrao sam u prvoj ligi za OK "Šibenik", bio kadetski reprezentativac, kasnije u Splitu živio uobičajeni studentski život, družio se, bili su tu prijatelji, cura i tako. Svirao sam trubu, klarinet i alt saksofon u Vrpoljačkoj glazbi, kasnije sam svirao i orgulje. Bio sam jako vezan uz molitvu i naše Gospino svetište.

Više-manje sve mi je bilo dobro posloženo, ali ipak nisam bio sasvim miran, hrvao sam se. Želju da idem u svećenike najprije sam rekao našem župniku don Anti Omaziću, pa obitelji za ručkom, ali nisu me baš ozbiljno shvatili. No jednom usred noći, oko tri ujutro probudio sam majku, sjeli smo za stol i kazao sam joj da bih krenuo u bogosloviju. Dugo smo razgovarali i to je bilo to. Iz naše župe četiristo godina nije bilo svećenika, a sada smo dvojica kandidati, Marko Budimir i ja. Vratio sam se u Split, ali ne na Pomorski fakultet nego u Centralno bogoslovno sjemenište, studirati sam znao, disciplinu sam lako prihvatio i eto me tu gdje jesam, upravo završavam treću godinu. Zanimljivo, kad sam dobio sobu, u njoj sam našao izdušeni odbojkaški balun. Inače, sad više igramo nogomet u Katoličkoj malonogometnoj ligi, no prošle godine uspio sam složiti ekipu i osvojili smo prvo mjesto na studentskom odbojkaškom turniru – ponosan je Ante, koji nas je poveo u obilazak svetišta Gospe Vrpoljačke gdje aktivno sudjeluje u svim događanjima.

Reverenda po mjeri

– Ovdje sam učinio svoje prve korake u vjeri, primio sakramente inicijacije te bio ministrant i dugo godina voditelj zbora. Sudjelujem u svim aktivnostima tijekom godine koliko mi dopuštaju obveze u bogosloviji, Velika Gospa je ljeti i tada sam posebno radostan jer sam tada doma – kaže Ante.

Pokazuje nam i poklon: kardinalsku reverendu iz filmske kostimografije, koju je dobio na dar i u znak zahvalnosti od ekipe filma.

Šivana po vašoj mjeri?

– Je, točna mi je.

Onda se samo nemojte udebljati, pa tko zna, jednog dana...

– A to... Ne, ne, uvjeren sam da ću biti zadovoljan mojom svećeničkom – shvatio je Ante na što ciljamo, donosi Slobodna Dalmacija.

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
O vremenu izdvojenom za Boga ovisi blagoslov obitelji!
22. Srpanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.