Mnogi građani Slavonskog Broda, a i šire, znaju za Kristinu Terihaj - Kiki. Djevojka koja svojom životnom pričom neprestano inspirira i potiče čovjeka da zastane, osvrne se na svoj život i duboko zahvali na svemu mu darovanom.

U želji da prenesemo dio njezine priče, sastali smo se s Kristinom i opušteno razgovarali o njezinoj svakodnevici, piše 035portal.

Kristina Terihaj je osoba koja boluje od vrlo rijetke bolesti arthrogryphosis congenita multiplex. To je bolest koja zahvaća zglobove, mišiće i vezivno tkivo. Posljedice stvaraju velike kontrakture koje ograničavaju pokretljivost zglobova. U Republici Hrvatskoj od te bolesti boluje svega desetak osoba. Kristina navodi kako liječnici i dalje ne znaju koji je uzrok toj bolesti. Ono što je sigurno da bolest nije genetski uvjetovana. Kristina je normalno rasla i razvijala se u majčinoj utrobi. Ultrazvukom tijekom trudnoće, liječnici nisu primijetili nikakve nepravilnosti. Tek Kristininim rođenjem, vidjeli su kako su njezine ruke i noge nepravilno okrenute. Kristinino stanje je jedno od najtežih među oboljelima od ove bolesti. Iako je njezina pokretljivost ograničena, Kristina uspijeva koristiti se mobitelom, laptopom. Sa smiješkom nam veli kako uspijeva i našminkati se. Liječnici u Njemačkoj su se čudili kako to može izvesti zbog kontraktura zglobova, ali Kristinina volja pronašla je tehniku kojom sve to uspijeva.

Poteškoće s kojima se suočava od samog rođenja, hrabro podnosi i rješava prvenstveno zahvaljujući ljubavlju svojih roditelja. Iako je njezinim rođenjem za njezine roditelje nastupio veliki šok, oni nikako nisu odustajali. Mnogi su njezinim roditeljima savjetovali da se ne vežu za nju, da ju odvedu u dom ili da odmah počnu razmišljati o rođenju drugog djeteta. Njezini roditelji ignorirali su takve komentare. Kristina dalje navodi kako su ju roditelji oduvijek stavljali u zdravo društvo. Dok su se druga djeca igrala u pješčaniku ili žmirke, Kristina se igrala s njima. Sa svojim roditeljima išla je svugdje, na svadbe, razna slavlja. Time je bezbolno prolazila kroz sve čari djetinjstva.

Pri polasku u prvi razred osnovne škole, ponovno se našla pred novim izazovima. No, i oni bivaju svladani uz veliku potporu roditelja, prijatelja iz razreda i učiteljice Eve Popić. Kristina se ovim putem zahvaljuje svima. Učiteljica joj je ostala u posebnom sjećanju, jer ju nije doživljavala drukčije. Nije pravila razlike, niti je dozvoljavala drugima da to čine. Prema svima se odnosila jednako. Kristina se i danas sjeća njezinog imena i ima samo riječi hvale za svoju prvu učiteljicu. Kasnije, Kristinini roditelji na svijet donose još dvoje djece. Sina i kći. I njih su od samih početaka učili kako treba prihvaćati svakoga, ne stidjeti se svoje sestre zbog stanja u kojem se nalazi. Od samih početaka Kristinina obitelj je satkana od ljubavi, nesebičnosti i velike potpore. Kristina nam govori kako se osjeća u potpunosti prihvaćeno od strane svih prijatelja njezinih sestre i brata. Oduvijek je bilo tako. Tijekom svoga života nije osjetila bullying, niti bilo kakvo šikaniranje od strane svojih vršnjaka. Veli da ne zna što znači biti odbačena, jer blagoslovljena je što je okružena ljudima koji ju prihvaćaju, nju, Kristinu, Kiki. Jedino negativno iskustvo bilo je kada ju vozač autobusa nije htio unijeti u autobus, uz izgovor da to nije dio njegovog posla.

Ono što još Kristinu čini tako vedrom i nasmiješenom je njezin odnos s Bogom. Od samog početka roditelji su joj prenosili radost koja proizlazi iz zdrave vjere i zdrave religioznosti. Još kao petogodišnjakinju majka ju je odvela pateru Zvjezdanu Liniću koji upoznavši ju, rekao kada bi imao sva bogatstva ovog svijeta, prodao bi sve i postavio ju na noge. Majka je redovito razgovarala s paterom, dok rat nije otežao komunikaciju. Pater Zvjezdan poslao je njezinoj majci pismo u kojem piše kako Kristinu svaki dan stavlja u svoje molitve, te kako će ona izrasti u prekrasnu mladu djevojku koja će dovesti mnoge mlade ljude Bogu. Oni koju znaju Kristinu mogu vidjeti kako su se paterove riječi itekako ostvarile. Kristina je prvo postala aktivna članica zbora župe Gospa Brze Pomoći. Tu su krenula njezina zborska putovanja. Zatim se uključuje u Framu, u kojoj je kako navodi, odrasla. Aktivna je u zajednici „Srce Isusovo“, te u zajednici „Vjera i svjetlo“ u Slavonskom Brodu. Prisjeća se kako je kao petnaestogodišnjakinja prolazila kroz jedno od najtežih razdoblja. Naime, vrijeme osnovne škole i prijateljevanja je završilo. Svatko je krenuo svojim putem. Godinu dana tinejdžerskog života prolazila je vrlo usamljeno, jer nije nastavila školovanje kao drugi. No, Bog je uslišao njezine molitve i život joj je dobio novi zaokret. Povezivanjem s mladima svoje župe njezin krug prijatelja od tada samo se širi.

Ima Kristina i svojih teških trenutaka, svojih borbi, ljutnji. Postoje trenutci u kojima joj odmah nije vidljiva Božja volja i poruka. Trenutci kada plače i kada ju ljuti nezahvalnost drugih ljudi. To je samo pokazatelj da je i ona od krvi i mesa. Ljudima ipak poručuje da bez obzira na poteškoće ne odustaju. Da pronađu načina veseliti se onome što ih trenutno okružuje. Da pokušaju primijetiti prirodu, sve ono što živi i diše. Da u svemu vide i primijete koliko je život lijep. Također, vjera, uspostaviti svoj osobni odnos s Bogom, molitva, održavanje duhovnog svijeta živim je ono što nju hrabri i daje joj snagu za sve njezine svakodnevne borbe. Njezina vjera, njezin iskreni odnos s Bogom, doveo joj je u život sve one na koje se može osloniti u svakom trenutku. Ima Kristina svoju ekipu koja, ako putuje u Zagreb, ju spremno dočeka na zagrebačkom autobusnom kolodvoru i pomogne ju iznijeti iz autobusa. Kako Kristina često ide i u Međugorje koje naziva drugim domom, želja joj bila otići na Podbrdo. Stoga, zahvaljuje dečkima iz zajednice Srce Isusovo iz Zagreba i Slavonskog Broda koji su upravo to i učinili i time joj ostvarili veliku želju.

A od skrivenih želja, povjerila nam je kako bi voljela posjetiti grad Jeruzalem. Svjesna je kako taj put nikako nije jeftin, jer mora ići u pratnji asistenta ili nekoga tko bi joj pomogao oko osnovnih potreba. Druga želja koja već duže vrijeme u njoj tinja je evangelizacija. Kristina bi voljela svjedočiti svoju vjeru pred onima koji su gladni duhovnog svijeta. Željela bi mladima i svima onima koji su patnji, svojim životom posvjedočiti koliko je Bog velik u njezinom životu i koliko Bog popunjava prazninu u čovjekovu srcu.

Iskreno se nadamo da će Kristina imati prilike pred velikim auditorijem svjedočiti Boga, svjedočiti svoju vjeru, potaknuti mnoge da održavaju svoju duhovnu higijenu. Potaknuti sve da život treba živjeti u punini, te ga ne uzimati zdravo za gotovo. A isto tako se nadamo da će put u Jeruzalem biti realiziran u što skorije vrijeme. Ona, koja vedro, optimistično i vrlo inspirativno živi život, zaslužila je proći jeruzalemskim ulicama, ulicama kroz koje je hodio njezin voljeni Gospodin.

Tajana Ćosić

loading...
Osmrtnice ba