Jedno je to od tipičnih dalmatinskih sela Zagore koje, poput svih ostalih, dijeli istu sudbinu po pitanju odumiranja.

Dakako, nešto familija s djecom ipak naviješta opstanak, no neumitna je činjenica da je konkretno u Jeličićima ostalo aktivno tek sedam-osam dimnjaka, to jest pola od onoliko koliko ih je bilo još nedavnih sedamdesetih godina, kada je zaselak nastanjivalo petnaestak kućanstava s kudikamo većim brojem članova nego danas.

Mile je jedan takav izdanak mnogobrojne obitelji; njegova majka-mučenica Anica Bulić na rodila je osmero djece, od kojih je dvoje umrlo u povojima. Mile je najstariji od šestero žive, danas odrasle djece, i jedini koji je ostao uz 77-godišnju majku na Zelovu, piše Slobodna Dalmacija.

Tomu je, istinabog, kumovala više nevolja nego slobodni izbor; Mile je, naime, prije nešto više od pola stoljeća rođen zdrav kao dan, ali je "zbog nečega" i "nekakve punkcije" u djetinjoj dobi zadobio teško oštećenje vida i sluha, te cijeli niz tjelesnih deformiteta koji su ga spriječili da ode u svijet kao sestre i braća, ali i radi poljoprivredne poslove na selu.

Međutim, kako je svako zlo za neko dobro, tako je i Milin ostanak na Zelovu i te kako dobro došao mnogim starijim i nemoćnim seljanima kojima Mile rado priskoči oko pomoći u domaćinstvu, pa tako čak i održava demografsku sliku nešto povoljnijom, koliko god može. Jer, kako najčešće na našim selima biva, kad premine staro čeljade u jednoj kući, u njoj se ugasi i dimnjak...

Tako je nedavno bilo i s Ivom Jeličić Prugovkom, kojoj je Mile bio od veće pomoći u zadnjim danima života od kakvog brižljivog liječnika u hospiciju jer, iako stari imaju brižnu djecu u gradovima, zlata vrijedi kad ti je pri ruci sumještanin poput Mile.

Dok je u mladosti kuburio s bezbroj dijagnoza, a danas solidno čuje uz pomoć slušnog aparatića i ima oko pet posto vidljivosti na samo jedno oko, Mile je i te kako bistre glave i iznenađujuće dobrog vokabulara za nekoga tko je, nakon kućnog opismenjavanja uz sestre i braću, formalno završio samo dva razreda specijalne strukovne škole u Osijeku za osobe s tjelesnim oštećenjima. Te dvije godine obrazovanja za "pakirera gotovih proizvoda" u Slavoniji ujedno su jedine dvije kad je protagonist ove priče izbivao s rodne grude, i nije vidio dana da se na nju vrati.

Svoje vrlo dobro izražavanje, pak, Mile Bulić može zahvaliti manje kratkotrajnoj školi, a više svojoj velikoj životnoj strasti: slušanju radija.

- Slušam sve radiostanice, a najdraža mi je emisija prelistavanje dnevne štampe ujutro na Radio-Splitu. Slabo vidim i mučim se čitat, ali uzmem povećalo pa jopet pročitam kraće tekstove. Imamo mater i ja u kući i veliku televiziju, kupila braća. Ali neman ja volje puno gledat u nju. Ako je upalim po danu, sve mi se nekako čini da je noć i da bi mora brzo ić leć. Onda je samo navečer upalin da šuška i svitli, to san se navika. Nekako mi je sve u svemu radio najzgodniji za poslušat. Prija san češće sluša radiodramu, novelu, ozbiljniji program. Sad mi je najvažnije čut vremensku prognozu, da znan šta ću i kako ću. Normalno, uvik volin čut dobru emisiju i kvalitetnu muziku. Najdraže su mi domoljubne pjesme i pogotovo Thompson – povjerava Mile, koji nipošto ne propušta poslušati neke svoje radijske favorite, poput emisije "Svjetiljka u noći" utorkom navečer na Katoličkom radiju.

- Sluša san tu emisiju ono kad je bilo Valentinovo, tema je bila o trpljenju u ljubavi. Gušta san slušat te pametne riči - iz duše će.

Jedan od omiljenijih žitelja Zelova, ali i drugih sela općine Muć inače je veoma pobožna osoba koja volonterski obavlja posao zvonara crkve svete Ane u selu Zelovu, i tako još od 1988. godine.

I sad se vraćamo još malo na početak priče o gašenju sela Zagore. Naime, Zelovo je jedno od pitoresknih, brdskih sela bez škole i dućana u bližoj okolici. U zaseoku Beara jedan je dućančić, sjeća se Mile, radio do 2009. godine, a drugi u Župi svetog Vida u Sinjskom Zelovu je opstao do 2003. godine.

U svjetlu činjenice da Zelovo čak nije ni asfaltirano (tek na domak se stiglo), te da nije niti na prioritetnoj ruti ralice Županijskih cesta kad napada snijeg - a napada, bogme, svake godine i po više metara! - jasno je da u selu nikakvog sadržaja nema. Tek nekad dođe pokretni dućan-kamion pa se kupi koja osnovna namirnica i kruh, odnosno tko može, ode do Neorića, Hrvaca ili četrnaest kilometara udaljenog Sinja, jer do Splita ima više, četrdesetak kilometara.

loading...
Osmrtnice ba