Tata Slaven javlja se iz najljepšeg grada, Grada Anđela

Kasno je poslijepodne u našem selu i sunce šalje posljednje vrele poljupce krovovima kuća. Iz gotovo svih kuća polako ispuzava dim dok smiraj još jednog sunčanog dana na Diošu remeti jedino nejasno pjevanje. Nejasna vesela pjesma. Kao i gotovo svakog poslijepodneva, selom se šeta Marijan, mladić s Down sindromom. Njegovu pjesmu gotovo nitko ne razumije. Razumije je samo onaj koji se potrudio razumjeti, jer to doista jest pjesma koju smo čuli puno puta, samo ne u ovoj posebnoj izvedbi. Da se kojim slučajem selom teturao raspjevani pijanac, ne bi izazvao veliku pažnju jer to spada pod normalno. Marijan izaziva pažnju gdjegod prolazi, pa čak i kod ljudi koji s njim dugi niz godina dijele dioške dane. Njegova pjesma je posebnija, mada i ošamućeni pijanac nije ništa više rječitiji od Marijana. Nerijetko ćemo čuti „dobro Marijane“ kao znak dobronamjernog ušutkavanja ovog jedinstvenog čovjeka. No, zapitamo li se, zar je čudan jedini čovjek u selu koji pjesmom pozdravlja sunce što nas je grijalo? Zar jedino Marijan ima veseo dan i slavi ga. Zar nam smeta njegova jednostavnost i predaja cijelog bića prirodi koja nas bogato daruje?

Kažu, djeca i mladi imaju posebne potrebe. Sve što ne spada pod redovno je postalo posebno. Redovno je postalo nasilje na ulicama. Redovna je smrtnost na cestama. Redovna je opća depresija bezidejnog društva koje osuđuje one koji se teško uklapaju. Marijan ne vozi auto i neće ugroziti nikog na cesti. Marijan ne izlazi na ulice noću iz treštavih birtija, već provodi večer jednolično i predvidivo. Njegov grijeh je što nije depresivan već se raduje malim stvarima u životu. Osobe s teškoćama u razvoju vrlo rijetko ugrožavaju druge. Ako se to i događa, najčešće se događa zato što ne prepoznajemo emociju koju pokušavaju izraziti, a mi od njih tražimo da nas se potčine. Zašto nismo jednostavni prijatelji? Što to prevladava u ljudima da želi potčiniti drukčije od sebe? Znači li to da tražimo vanzemaljski život u nadi da ga nećemo naći, jer ako ga nađemo morati ćemo ga nadvladati? „Ima ovaca i u drugim torovima“, rekao je naš predragi Isus. Nitko od nas ne poznaje torove Gospodnje, niti itko od nas može suditi drugome jer njegova ponašanja se izdvajaju iz mnoštva. Zašto ne osuđujemo osobe koje usmrćuju druge iz hira, a osuđujemo nečije urlikanje i glasno neartikulirano pjevanje? Previše je zla na ovom svijetu da bi nas smetali drukčiji ljudi od nas. Zlo i nepravda nek nas smetaju i sve ono što uništava svijet kojeg pripremamo našoj djeci.

Zovemo ih štićenici. Očito želimo uzeti ulogu Bogu pod čijim štitom djeca i mladi s teškoćama u razvoju jesu. Mi ćemo ih štititi, mi pod okriljem udruge, organizacije ili nekakve druge skupine. Kako da ih štitimo od nas samih? Kako da ih štitimo mi koji dozvoljavamo propast svijeta i pravimo se da ne vidimo one koji obilaze svijet na propast duša? Možda su oni ovdje da bi zaštitili nas. Da bi prizvali ljubav u nama i vratili nas milosrđu na čiju smo sliku nastali. Ti blaženi ljudi na sebi nose grijehe svijeta. Brojni među njima su u posebnim stanjima zbog vanjskih utjecaja. Netko djecu i mlade s teškoćama u razvoju naziva tržištem. Netko štićenicima. Netko osobama s posebnim potrebama.

Ja ih zovem prijateljima. Ovako nedostojan osjećam se predivno stisnuti se uz njihov Božji štit, kojeg nose na spas svijeta. Na spas ljudi koji ne razumiju pjesmu. Na spas ljudi koji nemaju uši.

Ukoliko želite i imate priliku pomoći u izgradnji Grada Anđela, javite se na http://www.tataslaven.com/

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Nakon 10 sinova dobili dugo željenu kćer: Bila je trudna ukupno 8 godina
22. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam