Fra Leon Pereira: Klanjanje je srce Međugorja, svijetu je prijeko potrebno

Kroz klanjanje Presvetom sakramentu, naše srce raste, a um se puni istinom, kaže dominikanac Leon Pereira, kapelan za hodočasnike engleskog govornog područja u Međugorju .

U Međugorje je prvi put došao početkom Domovinskog rata 1991. godine kao 20-godišnji mladić. Sve do dolaska ovdje, kaže, cijelo njegovo životno putovanje do tada je bila samo priprema za Međugorje. Upravo je ovdje, daleke 1983. godine kada je još kao dječak slušao o Međugorju u rodnom Singapuru, posijana klica njegovog redovničkog zvanja. Ističe kako se ovdje osjeća kao doma, ugodno i sigurno jer ga je Gospa uvijek usmjeravala i vodila kroz život. Njegova je misija moliti i klanjati se Gospodinu a ovdje to može jer kako svjedoči o snazi Međugorja, ovo je mjesto gdje Bog preobraća srca. Često ga se može vidjeti u Kapelica klanjanja  gdje se hodočasnicima pruža mogućnost za tiho klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu.

Za Catholicherald dao je intervju kojeg prenosimo u cijelosti:

Čemu služi klanjanje?

Modernom umu klanjanje se ne čini naročito korisnim osim ako se ne odnosi na oblik pomnosti. Ne čudi da svijet cijeni dobrotvorna djela misionara poput Svete Majke Terezije, ali ne i molitve i kontemplacije kartuzijanskih monaha. Čini se kao da klauzurni redovnici ne čine ništa korisno, dok je Majka Terezija učinila mnoga dobra djela. Mnogi članovi Crkve bi se s time složili. U priči o Marti i Mariji, u iskušenju smo da stanemo na Martinu stranu budući da je bila zauzeta posluživanjem te nas zbunjuje Isusovo podržavanje Marije - sestre koja je sjedila pored Isusa i slušala njegove riječi.

Dati prednost aktivnosti nad kontemplacijom ima naziv: aktivizam. Dobrotvorne radnike se može zavarati tako da misle da su sva njihova djela važna, a da je molitva za nekog drugog. Papa Franjo je osudio takav stav i rekao da to reducira katoličke dobrotvorne organizacije na nevladine organizacije. Pretjerana predanost društvenoj pravdi često je u suprotnosti s osobnim zadovoljstvom i moralom. Bez molitve nismo otvoreni božanskoj ljubavi, a bez božanske ljubavi sva su naša dobrotvorna djela uzaludna.

Majka Terezija je to razumjela: sva su se njezina dobra djela temeljila na klanjanju Isusu u Presvetom sakramentu.
Samo uz prvotno klanjanje Isusu njezine sestre mogu prepoznati i služiti Boga u siromašnim i marginalnim dijelovima svijeta.

Što činiti za vrijeme klanjanja?

Što ljubavnici rade kada s ljubavlju promatraju jedan drugoga? Za početak je potrebna tišina. Kada je papa Benedikt XVI. vodio klanjanje u Hyde Parku, oko 80 000 mladih bilo je u tišini s njim, što je zaprepastilo prisutne medije. Tišina očito nije dobra za televiziju. Televizija zahtijeva neprekidan razgovor. Klanjanje zahtijeva tišinu. Nadalje, klanjanje zahtijeva pažnju.

Tužno je vidjeti parove koji u restoranu gledaju svatko u svoj mobitel umjesto jedan u drugoga. Nije teško primijetiti tko ili što dominira u vezi. Pažnju pridajemo onome što smatramo najvažnijim. U klanjanju pažnju pridajemo Gospodinu.

Naposljetku, klanjanje zahtijeva prijemljivost. U našoj tišini i pažnji, primamo od Boga. Nestaje iluzija o tome da mi Bogu možemo činiti usluge. On nas želi obasuti samim sobom. Sitit sitiri, Bog žeđa da bude žeđan; žudi da se za Njim žudi. On će nas voditi i učiti, ali samo ako mu dopustimo. U klanjanju od Boga primimo istinu o Njemu i o sebi samima.

Film Into Great Silence (2005.) nudi rijedak uvid u život unutar kartuzijanskog samostana. Kamera se povremeno zaustavlja na licima redovnika i u svakome od njih vidimo velik spokoj. Vidimo zadovoljstvo bića koje je sretno u svojoj zavisnoj, konačnoj prirodi te je sretnije uz Božju ljubav koja blista u njegovim očima. To je život kontemplacije i klanjanja, život koji stvara takvu vrstu slobode u osobi. J. R. R. Tolkien je jednom rekao da se nije vratio vjernosti Gospodinu zato što ga je Francis Thompson proganjao svojom pjesmom Pas nebeski, već je žudio za Presvetim sakramentom, bio je gladan ljubavi. U pismu koje je poslao svom srednjem sinu za vrijeme Drugog svjetskog rata (kontekst pisma su brak i seks) napisao je:

Iz tame svog života, toliko frustriran, stavljam pred tebe jedinu dobru stvar koju valja voljeti na ovom svijetu: Presveti sakrament. Ondje ćeš pronaći ljubav, slavu, čast, vjernost i pravi put za sve tvoje zemaljske ljubavi… po čijem okusu možeš pronaći ono što tražiš u svojim zemaljskim vezama… prihvati taj put stvarnosti, vječne izdržljivosti za kojom traga srce svakog čovjeka.

Ovdje u Međugorju, gdje sam kapelan za engleske hodočasnike, svakodnevno imamo klanjanje u kapelici te javno čašćenje Presvetog sakramenta četiri puta tjedno u popodnevnim satima. To je jedna od velikih stvari Međugorja: između sedam i deset tisuća ljudi kleči u tišini, klanjajući se Gospodinu. Mnogi laici i svećenici ovdje nauče voljeti klanjanje. Okuse i vide dobrotu Gospodina. Klanjanje je srce Međugorja jer je Isus srce ove župe, a On mora biti u svakoj župi.

Klanjanje je srce Međugorja, a u mom je iskustvu i vrlo moćno. Isus nas nestrpljivo čeka i žudi za tim da nas obaspe samim sobom. To je poput kule čaša za šampanjac, kad se prva čaša napuni, prelijeva se i napuni sve ostale čaše. U klanjanju, kada smo otvoreni za primanje, Bog nam proširi srce da primimo ljubav i ta ljubav se prelije na ostale, baš poput kule šampanjca.

Ponekad ljudi dožive male promjene, često zbog grijeha kojeg nisu ispovjedili ili zato što se kriju od Gospodina. Ako smo zatvoreni, ako sve svoje boljke skrivamo od Gospodina, malo toga se može promijeniti. Tada ćemo klanjanje doživjeti kao teret kojeg treba podnijeti ili izbjeći. No, kada smo otvoreni prema Gospodinu, klanjanje je vrlo moćno. Bog je pun milosti koju nam želi pružiti, On nas vodi u molitvi kroz klanjanje. Ponekad bdijemo s Gospodinom za vrijeme klanjanja i činimo djela opravdanja i ljubavi jer je svijetu to prijeko potrebno.

U Lourdesu se većina čuda odvija za vrijeme klanjanja Presvetom sakramentu. Isto je i u Međugorju. Iako mnogo energije i milosti proizlazi iz Presvetog sakramenta za vrijeme iskrenog klanjanja, ne radi se o tome da dobijemo “nešto”.

Sveti Ivan Vianney naveo je župljanina koji je to rekao za vrijeme klanjanja, “Pogledao sam ga i on je pogledao mene.”
Riječ je o dvoje ljudi koji se vole - stvorenje i njegov Bog. Što je dublja naša glad, On nam više daje. Uistinu, on nam daje tu glad za Njim. Otiđite u crkvu i dopustite da nebo padne na vas…

catholicherald.co.uk|medjugorje-info.com