Ovih dana osjećam kako su istinite Gospine riječi iz zadnje poruke u kojoj kaže da ukoliko nosimo Ljubav u sebi, pogani je mogu osjetiti i kako mi možemo, noseći Isusa u sebi, biti poticaj drugima za obraćenje. (usp. „Dječice, vi budite darežljivi i ljubav moje ljubavi, da pogani osjete da ste moji i da se obrate mom Bezgrješnom Srcu.“ (25. 7. 2021.)
Završili su milosni dani 40. Obljetnice, onaj polet, ona radost, ona snaga onih dana polako postaju sjećanja, a nove uzbrdice svakodnevice ponovno izranjaju pred nama pune izazova, nesigurnosti i pitanja.
GOSPIN POZIV: „BUDITE MOJA DUHOVNO ČISTA DJECA“ ako je mi ne vidimo, duhovna stvarnost međutim nije nestala. Ona je svuda oko nas i u nama. Dapače, ona je najčešće i pokretač sve ove vidljive stvarnosti. Jer prava Povijest spasenja ne događa se samo u vremenu, nego još više u duhovnom ratu Boga i sotone za duše ljudi. I puno nekih fizičkih, materijalnih, konkretnih događaja zapravo kriju iza sebe razna duhovna značenja ili duhovne sile.
Međugorje je i danas, četrdeset godina nakon tog sudbonosnog susreta šestero djece i Kraljice Mira, tek malo mjesto na zemljopisnoj karti. Do te 1981. godine, skoro da ga nije ni bilo. Više zaselaka, prašnjava kaldrma, kamene kuće, čeljad u obiteljskim zajednicama. Većina muškaraca bila je na bauštelama po Njemačkoj, dok su djeca i žene po škrtoj zemlji ubirali plodove rada i znoja oko duhana i vinove loze. Usred polja prevelika crkva za ondašnje stanovnike kao pretkazanje nekih nadolazećih vremena. Svijeće po grobovima znanih i neznanih junaka koji su kroz sva minula carstva i nametnute države, životom svojim svjedočili za krst časni i hrvatsku grudu. Tvrdoglav i žilav narod koji je molitvom bojao svoje dane od ranojutarnjeg pozdrava Gospi do večernje krunice pod svjetlima plinskih lampi. Kako Gospa kaže u nekoliko poruka, upravo su molitva i živa vjera ovog mjesta, bile njezina ulazna vrata za Školu ljubavi i života koju je započela i još uvijek gradi svih ovih 40 godina.
