Pripravimo dostojan stan Gospodinu u svom srcu

Iz nedjelje u nedjelju slušamo riječ Božju. Riječ Božja je poruka i pouka! Ovo što slušamo svake nedjelje dužni smo posadašnjiti.

To znači nije dosta da mi samo s odobravanjem slušamo riječ Božju, da smo kršteni, da idemo u crkvu, da se osjećamo vjernicima, nego: trebalo bi živjeti tu vjeru, posadašnjiti tu Božju riječ, utkati je u ovo vrijeme, u ovaj moj život, primijeniti je na sadašnji trenutak, jer – drugoga vremena nemamo.

Današnje evanđelje nije veliko, a sadrži dva različita dijela. Različita, a ipak spadaju zajedno i nama nešto govore. Prvi dio iznosi povijesnu činjenicu, podatke i okolnosti u kojima je Ivan došao i živio. Drugi dio evanđelja svjedoči da je Ivan iskoristio svoje vrijeme. Odazvao se riječi, propovijedao, pripravljao sebe i druge na dolazak Gospodinov, poravnavao neravno.

Nije Ivan rekao: Imam vremena! Ili: Nemam vremena! Zašto baš ja, i zašto baš sada? Nego: nastojao je svim silama ostvarivati ono što je spoznao u svoje vrijeme i u svojim okolnostima.
Nismo li upravo i mi na to pozvani? Baš u ovo vrijeme... sada!

Poruka je jasna: Bog nam nudi svoje spasenje u svako vrijeme: poziva, daje sredstva, mogućnosti, sposobnosti, prilike, čak i neprilike...
I mi trebamo u to ući, zaroniti, ostvariti – sada, jer tako ostvarujemo Božji dolazak – budućnost!

Evanđelje nam kaže da je Ivan propovijedao krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.
Redoslijed je bio ovaj: obraćenje – krštenje – oproštenje. To znači ovo: kod odraslih krštenika obraćenje bi se trebalo ostvarivati svakoga dana, rasti iz dana u dan.
Crkva nas danas po Ivanu poziva na obraćenje. Obraćenje ne dolazi najednom, nego smo pozvani da ga neprestano živimo. Dokle god je još u nama mržnje, psovke, nečistoće, nemarnosti – ne smijemo mirovati – potrebno nam je obraćenje.

Ovo je milosni trenutak: shvatimo da je vrijeme kratko; shvatimo da nam je obraćenje svakoga dana potrebno, postanimo odgovorni za se i za druge.

Evanđelje nas danas osobito upozorava da mislimo na skori Gospodinov dolazak. Evo što kaže: "Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnite mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivo, nek postane pravo, a neravno putem ravnim!"
"Pripravite put Gospodinu" znači očistiti svoje srce od svakoga grijeha i zla i tako pripraviti Spasitelju stan u njemu.
Nije riječ o cestama, nego o našim srcima. Gospodin želi da tu bude ravan put njegovoj riječi i ljubavi, slobodan dolaz do našega srca i duha.

"Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu!"
Ne radi se o rupama na cestama nego o našoj malodušnosti i nepouzdanju - našim praznim dušama. Trebamo ih ispuniti djelima dobrote i ljubavi. Probuditi živu vjeru i pouzdanje u Božju riječ. Riječ je o našim grijesima, tom otrovu koji truje našu dušu i ne dopušta Bogu da u nju uđe. To su ta brda koja bi trebalo ukloniti.

"Što je krivo=krivudavo, neka postane pravo!" Ovo je ozbiljna opomena!
Mi rado i mnogo krivudamo u životu: jednu ruku pružamo Bogu, drugu njegovu protivniku; pola srca dajemo Bogu, pola ostavljamo sebi; korak k Bogu, dva od njega.
Bogu bi trebalo darovati čitavo srce, pružiti mu obje ruke, ići pravim, ravnim putem ravno Bogu, s toga puta ukloniti sve: da budemo "čisti, besprijekorni za Kristov dan, za njegov rođendan."

Bog će u svakom slučaju doći. Hoće li to biti naše spasenje?
Ivan ne traži samo obraćenje, nego naviješta i spasenje: "Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!" Stoga mijenjajmo život i obraćajmo se!

Božić je živi susret s Isusom: u ispovijedi, gdje nam sve oprašta; kod oltara gdje nas hrani kruhom besmrtnosti, tajnom svoga bića – svoga tijela i krvi... Bez Boga u srcu nema Božića...
Naš Božić morao bi biti Isusov osobni posjet nama: našoj duši, našem domu, njegov rođendan među nama... Zato pripravimo put Gospodinu do svoga srca, do svoga doma. Ispunimo svoja srca djelima dobrote i ljubavi – tada ćemo "vidjeti spasenje Božje!"

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata iz jednog nacističkog logora pokušao je pobjeći sedamnaestogodišnji Nizozemac.
Nažalost, bio je uhićen i, naravno, mučen do iznemoglosti te osuđen na smrt strije-ljanjem. Nekoliko sati prije izvršenja smrtne presude dječak je onako sav iscrpljen napisao oproštajno pismo svom ocu.

Dio tog pisma glasi ovako: "Dragi tata, teško mi je pisati ti ovo pismo, ali želim ti reći da me je vojni njemački sud osudio na smrtnu kaznu strijeljanjem. Pročitaj ovo moje pismo sam za sebe zatim njegov sadržaj reci mami, ali, molim te, pozorno.
U 5 sati ujutro ja ću biti strijeljan i bit ću s Gospodinom Bogom. Činit će ti se, dragi tata, da će biti strašan prelazak s ovog svijeta na drugi, ali ja se osjećam tako snažan jer znam da je Gospodin uza me i da sam ja blizu Njega. Ja sam potpuno spreman umrijeti i mislim, dragi oče, da je to što će se dogoditi puno teže za tebe nego za mene.
A zašto? Zato što ti gubiš sina, a ja odlazim našem nebeskom Ocu u zagrljaj, pomiren s Njim kroz svetu ispovijed i pričest, pun nade i utjehe u vječni život."
Pismo je potpisano s tvoj sin Kristian!

Blagoslovljen onaj, braćo i sestre, koji će moći na dan svoje smrti reći ono što je rekao ovaj pobožni mladić.

Ako dublje razmislimo i upitamo se što je to uistinu Došašće, moći ćemo odgovoriti da je Došašće upravo to - biti spreman poći Gospodinu u susret, biti spreman poći Gospo-dinu u zagrljaj. Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme priprave, vrijeme naše duševne inventure.
Došašće je vrijeme u kojem trebamo upitati sebe gdje sam, što sam i kamo vodi moj život. Ako znamo gdje smo, onda blago nama; ako znamo što smo, još više blago nama; ako znamo da naš život vodi u vječnost ali preko križa, onda smo već blaženi.

Došašće je također vrijeme u kojem bi se svatko trebao upitati, jesmo li pripremljeni kad Isus pokuca na vrata našega života?

Hoće li nas naći Gospodin pripravne.
Možemo li reći ono što je mladi Nizozemac napisao svome ocu: ja se osjećam tako blizu svome Bogu! Ja sam potpuno spreman za smrt! Ja sam se ispovjedio i pomirio s Bogom i sada mogu njemu u susret. Možemo li mi sada reći ove riječi?