Sveti Filip Neri

"Dobri Filip", kako svoga suzaštitnika sv. Filipa Nerija zovu Rimljani, bio je sasvim naročiti svetac.

Toliko svestran i originalan u reformiranju Crkve da nema toga doba i te mjesne Crkve koja ga ne bi poželjela. Čega se god primio to bi urodilo obilatim plodom – a teško je otkriti čega se nije primio!

Istina, u djetinjstvu i mladosti izgledalo je da će mladi Firentinac drugim putovima. Kao sedamnaestgodišnjaka, 1532. godine, otac ga šalje rođaku, trgovcu Romulu, neka tamo uz njega izuči trgovački zanat. Ali povrh San Germana, mjesta u kojem je Romul živio, stajala je glasovita benediktinska opatija Monte Cassino. Filipu je samostanska tišina bila milija od trgovačkog mešetarenja, pa je ubrzo krenuo svojim putem. Prema Rimu i školovanju na učilištu Sapienza.

Svojom prirodnošću i neusiljenošću brzo je osvajao sve koje bi susretao, što je naročito došlo do izražaja kada 1551. postaje svećenik. U crkvi sv. Jeronima uz njega se začas počinje okupljati zajednica onih koji su željeli njegovo duhovno vodstvo, prožeto jednostavnošću i optimizmom. I tako sv. Filip Neri sa svojim odgajanicima svakodnevno čita ulomke iz Biblije i djela crkvenih otaca, ponekad odlaze u šetnju, svaku večer provode u molitvama i klečanju... Oko takvoga pastira "stado" je brzo raslo, pa je uz crkvu niknula još jedna prostorija, tzv. "oratorium", a od 1554. već se znade i za "oratorijance".

Dvadesetak godina kasnije oni, kao životno djelo Filipa Nerija, postaju i službeno odobrena kongregacija. Uz duhovni rast i teološku naobrazbu oratorijanaca, Filip Neri nije zaboravio ni na činjenje dobra, pa oni obilaze bolnice i ubožnice pomažući. Kad je 1564. Filip od pape dobio nalog da na sličan način "napravi reda" i u firentinskoj crkvi, već mu je bilo lakše. Pomagali su mu njegovi prvi učenici, među kojima je već bilo i svećenika, a od kojih će neki kasnije dogurati i do senatorskih i kardinalskih časti!

Uz to, Filip Neri bio je i savjetnik više papa i visokih crkvenih uglednika, drugovao je s mnogim svetim ljudima i umjetnicima, proučavao askezu i arheologiju, volio prirodu i domaće životinje, a zahvaljujući njegovoj sklonosti ka glazbi iz njegova oratoriuma razvio se i oratorij – nova glazbena vrsta! Dovoljno djela za par života. I za onaj među svecima, do kojih je "stigao" kanonizacijom 1622, samo dvadeset i sedam godina nakon smrti.