Janet, irska hodočasnica, puna istinske radosti pripovijeda: „Bila sam katolkinja od rođenja. Išla sam na misu svake nedjelje, ali samo iz navike.

Kad tu i tamo melankolično razmišljam o mjestima u kojima se osjećam najsretnije i nekako drugačije i bolje, osim rodnog sela moje bosanske rahat-lokum-matere, naše podrumske samostanske kapelice i još jednog posebnog mjesta kojega neću odati niti sv. Inkviziciji na mukama, na srce mi prvo pada, svima nam poznato, Međugorje.

Moć koju Međugorje posjeduje počela je djelovati čim sam sjeo u auto

Petak je, 24. studenog 2000. Vraćam se iz grada Toursa kući i vidim kako lampica na telefonu/telefaksu treperi.

Olivia Pasche živi u Londonu, ali je porijeklom iz Zimbabwea.

Svećenik sam, ali je moj put do Boga bio jako dug. Kao mladić tražio sam smisao života i lutao.

Bilo je to 2006. Spakirala sam se na trotjedno hodočašće u Međugorje, svoje trideseto putovanje u drago Međugorje.

U Međugorje sam počela dolaziti nakon fra Slavkove smrti tako da ga, na žalost, nisam imala priliku i osobno susresti.

Kada se moj otac vratio iz Međugorje, bio je drugi čovjek. Otada je svakodnevno odlazio na svetu misu i molio krunicu. Redovito je postio i išao na svetu ispovijed.