Gospinu blizinu sam doživio na čudesan način

Moje obraćenje i ozbiljno razmišljanje o vjeri počelo je krajem osamdesetih godina.

Naučio sam od mame moliti krunicu i druge molitve tako da sam svaki dan molio razne molitve, biti sabraniji na misi i tako sve do mog odlaska u Međugorje o kojem nisam gotovo ništa znao osim da se tamo Gospa ukazala nekoj djeci.

Moj put u Međugorje bio je neobičan. Prvo sam putovao redovnom autobusnom linijom iz Jajca za Mostar, iz Mostara gradskim autobusom za Čitluk, a iz Čitluka pješice 5-6 km do Međugorja. Išao sam i nekim prečicama preko livada i vinograda do crkve. Pred crkvu sam došao sa desne bočne strane kao neki uljez iz vinograda, a ne kao hodočasnik. Stigao sam u predvečernjim satima u vrijeme večernje svete Mise. Pred crkvom je bilo mnoštvo vjernika. Onako oznojen i umoran teško mi se bilo sabrati na misi.

Kad je misa završila ušao sam u crkvu i u mnoštvu vjernika zadivio me Gospin kip u pročelju desne lađe u crkvi. Vidio sam ljude kako kleče na klupi ispred kipa i mole. I ja sam se progurao do kipa i zaželio izmoliti svoju krunicu pred Gospom. Kako je bila gužva, malo sam čekao slobodno mjesto za klečanja, ali sam ga i dočekao. Kleknuo sam i počeo moliti krunicu no nakon nekoliko zdravomarija odjednom kao da sam zaboravio koje otajstvo i koju deseticu otajstva molim tako da bih se vraćao na početak krunice. Nekoliko puta sam započinjao krunicu ali bi me nešto smutilo i ja bih zastajao na prvoj ili drugoj desetici ne znajući što ja to molim. Nakon nekoliko pokušaja vidio sam da mi krunica neće ići. Kao da mi je netko govorio "pusti sada krunicu i šuti, ne moraš ništa moliti" i ja sam poslušao taj nutarnji poticaj ili nutarnji glas u sebi. Lagano sam zatvorio oči i predao se šutnji. Nakon nekoliko trenutaka u misli su mi počele navirati slike iz mog prošlog života i to sve one negativne slike, sva ona grešna stanja, zbog kojih sam sigurno nosio krivicu. Gledajući te slike kao neki film iz moga života zasramih se pred Gospom i pred samim sobom, proradiše mi osjećaji i potekoše mi suze. Tako sam kroz plač gledao svoj film života. Nisam bio svjestan situacije oko sebe, kao da sam bio u nekoj drugoj dimenziji. Taj moj film je trajao po mom mišljenju nekih dvadesetak minuta. Za to vrijeme držao sam ruke na licu krijući suze.

Konačno, kad je sjećanje na moju prošlost nestalo, pogledao sam oko sebe i vidio gotovo praznu crkvu sa nekoliko vjernika i časnim sestrama koje su uređivale prostor oko oltara. Pogledao sam na sat i iznenadio se da sam na klupi klečao između 1,5-2 sata. Nekoliko puta sam pogledao na sat ne vjerujući sam sebi. Međutim meni se činilo kao da je proteklo dvadesetak minuta. Ustao sam zbunjen i izišao iz crkve razmišljajući o tome što se to sa mnom zbilo i pitajući se zašto i se to dogodilo. Kako je u to vrijeme crkva bila po čitavu noć otvorena nakon nekog vremena ušao sam u crkvu i sa mnoštvom vjernika odlučio prenoćiti jer nisam imao drugo prenoćište. Legao sam između klupa i dalje razmišljao o proteklom događaju i tako sam zaspao.

Ujutro sam ustao odmoran ali i dalje nekako zbunjen sinoćnjim događajem. Izmolio sam jutarnju molitvu i zamolio Gospu da mi objasni što je bilo sinoć. Zašto nisam mogao izmoliti krunicu i zašto mi se vratilo moje negativno sjećanje iz prošlosti? Nakon nekog vremena kao da sam dobio odgovor. Dobio sam poticaj za dobru i temeljitu ispovijed ali prije toga i temeljitu pripravu što sam i učinio ponovno vraćajući film iz moje prošlosti. Potražio sam svećenika i ispovjedio se kao da sam film svoga života predao Bogu u ruke. Nakon ispovjedi bio sam nov, rasterećen, imao sam novi pogled na život i svijet. Pričestio sam se pod sv. Misom u prijepodnevnim satima. Nakon sv. Mise otišao sam pred Gospin kip i tek tada sam mogao izmoliti krunicu i Gospinu blizinu sam doživio na čudesan način, više nego što je to Gospin kip. Kao da mi je Gospa dala odgovore na moje upite nakon protekle noći. Spoznajem: što će Gospi moja krunica? Ja sam bio ranjen grijesima i opterećen prošlošću zbog njih. Prvo je trebalo skinuti taj teret sa sebe, ispovjediti se ozbiljno uzimajući svoju prošlost i grijehe kao temeljitu pripravu. Ovdje sam iskusio slijedeće: koliko god je za zdrav vjerski život ispovjed kao sakramenat važna jednako tako je važna i temeljita priprava za ispovijed.

Ovo svoje svjedočanstvo potkrepljujem svjedočanstvima drugih ljudi koji su imali ista ili slična iskustva.