Sveta Gemma Galgani

Ova draga mala svetica bila je rođena 1878., umrla je 1903. i bila je kanonizirana 1940. Bila je počašćena, ne samo ponekad, nego možemo reći stalno, vidnom prisutnošću svog anđela čuvara, čija sjajna ljepota i dobrota su je ispunjale s radošću. Ona je rado s njim razgovarala, dok joj je on sa svoje strane svakodnevno dokazivao svoju nježnu ljubav i prijateljstvo. Bio je s njom svugdje, u molitvi, za vrijeme rada u njenoj sobi, za vrijeme kućanskih poslova i čak na ulici.

Ova stalna prisutnost njenog anđela i njegova prisna komunikacija s njom, nisu bile varka. Njen ispovjednik, koji je bio iskusni poznavatelj duhovnog života, koristio je sva sredstva preporučena od Crkve, da se uvjeri u istinitost ovih ukazanja i vizija.

Njeni razgovori s dragim anđelom bili su prijateljske naravi. Razgovarala je s njim, divila se njegovu licu, pitala ga mnoga pitanja, na koja je on odgovarao beskrajnom ljubavlju i povjerenjem.

Nosio je njene poruke našem Gospodinu, Blaženoj Djevici i Svetima i donosio joj njihove odgovore. Ovaj veličanstveni anđeo je vodio najnježniju brigu o svojoj štićenici. Učio ju je kako se moliti i meditirati, posebno o Muci i trpljenju Našega Gospodina. Davao joj je korisne savjete i nježno ju korio kada bi učinila kakvu grešku. Pod njegovim vodstvom, Gemma je brzo dostigla veliki stupanj savršenstva.

Jednom kada je neki zao čovjek uzviknuo strašnu hulu u njenu prisustvu, mala svetica je bila tako zaprepaštena, da bi bila pala na zemlju da je anđeo nije uhvatio za ruku i utješio je s nekoliko nježnih riječi.

Drugom prilikom, kada je zakasnila zbog svojih molitava u crkvi, on ju je otpratio kući.

Kada je bila bolesna i kada je trpila, kao što se često događalo, njen anđeo je uvijek bio brižan pokraj nje, tako da je rekla jednoj od svojih prijateljica, “Kako bih mogla podnijeti ove strašne bolove, da nije bilo prisutnosti mog anđela?”

Ovo su neki od bezbrojnih prekrasnih događaja, kojima njeni biografi pridaju veliku važnost, s mnogo zanimljivih detalja u vezi ovog prijateljskog odnosa koji je trajao mnogo godina između ove pobožne djevojke i njenog anđela čuvara.

Ovo drago dijete nije samo bilo privilegirano da vidi i govori sa svojim anđelom, nego su joj se i Naš dragi Gospodin i Njegova Blažena Majka ukazivali i častili je nježnom ljubavlju i poštovanjem. Kako bi mogla zaslužiti ove privilegije, njen anđeo je nastojao učiniti je poniznom, čistom i prepunom božanske ljubavi.

Mi ne možemo vjerojatno težiti za takvim vidljivim komuniciranjem s našim vlastitim anđelom čuvarom, ali nas Gemma Galgani uči važnu lekciju, da mi imamo anđela stvarno prisutnog s nama kao što je i ona imala, iako ga ne vidimo. Ovaj dragi anđeo nas voli, baš kao što je njen anđeo volio nju, beskrajnom ljubavlju, i u stanju je i spreman je pomoći nam kao što je njen anđeo pomagao njoj.

Dobro bi učinili da zamolimo ovu malu sveticu da nam priskrbi milost da osjetimo i shvatimo da je naš anđeo čuvar s nama. Nije važno da li ga mi vidimo ili ne. Velika stvar je znati i osjetiti da je on sigurno s nama i da nas nikada ne ostavlja.

(Za daljnje informacije, naši čitatelji trebaju čitati što je svetičin ispovjednik napisao o njoj.)

Sveti Ivan Bosco

Da li je to bio anđeo ili je to bio pas? Život Don Bosca pruža nam znakovitu i zanimljivu priču o onome što se po mnogima drži za anđeosku intervenciju u spašavanju života ovog sluge Božjega od žestokih napada valdežanskih heretika, koji su ga nekoliko puta pokušavali ubiti.

Ovi heretici su bili bijesni na dobro koje je učinio Don Bosco i željeli su se na nasilan način riješiti njegova utjecaja. Neki od njihovih sljedbenika bili su ljudi najniže i najpokvarenije vrste, i njih su koristili da izvrše njihove zločinačke planove.

Kada se jedne noći vraćao kući kroz opasan dio grada, vidio je prekrasnog velikog psa kako ga slijedi. Prvo je bio prestrašen, ali je ubrzo shvatio da je to bio prijateljski raspoložen pas. Životinja je išla pokraj njega i dopratila ga do vratiju njegove kuće i tada otišla. Ovo se dogodilo pet, šest ili osam puta. Psa je nazvao Grigio (Sivko).

Što je to bilo? Uskoro je saznao.

Žureći se kući, sam, malo poslije prve pojave psa, dva pucnja su bila ispaljena u njega od jednog ubojice koji se nalazio iza stabla. Oba pucnja su promašila svoju metu, ali se njegov napadač zaletio na njega i počeo se tući. U taj tren, Grigio se pojavio i zario svoje zube u meso unajmljenog ubojice, koji je pobjegao, vrišteći od bola.

Drugom prilikom, dva čovjeka su ležala u zasjedi čekajući ga, da bi bacili vreću preko njegove glave. Ovaj put je izgledalo da je sve gotovo s njim, ali je Grigio neočekivano stigao da ga spasi, skočio je na jednog od grubijana, grabeći ga za vrat. Drugi je pobjegao u panici. Don Bosco je trebao prvoga osloboditi od Grigiovih zubiju, jer ga je još uvijek držao za vrat.

Treći put, ne manje od dvanaest najmljenih ubojica, naoružanih toljagama, ležalo je u zasjedi, u koju je Don Bosco ušetao potpuno nesvjesno. Ponovno, bijeg je izgledao nemoguć, ali još jednom je Grigio uletio u sred grupe, i njegov žestoki izgled i divlje režanje bili su dovoljni. Razbojnici su pobjegli što su brže mogli.

Ponekad bi pas ušao u Don Boscovu kuću, ali uvijek s nekim razlogom, ili da ga prati na noćnom putu ili da ga spriječi da izađe iz kuće. Ništa nije moglo objasniti ova neočekivana pojavljivanja psa.

Jednom, kada je Don Bosco želio ići vani, veliki pas je legao preko vratiju i režao tako žestoko da je sv. Ivan bio prisiljen ostati kod kuće. I bilo je dobro da je tako postupio, jer malo kasnije je stigao jedan gospodin da ga upozori da ne izlazi iz kuće ni u kom slučaju, jer ga heretici čekaju da ga ubiju.

Tako dugo koliko je progonstvo trajalo, Grigio je uvijek bio kod njega i kada bi opasnost prošla, više ga se ne bi moglo vidjeti. Odakle je došao i kamo je otišao, nitko nije znao.

Deset godina kasnije, Don Bosco je trebao ići na farmu nekih prijatelja i bio je upozoren da je cesta opasna.

“Kad bih samo imao Grigia”, rekao je. Najednom se veliki pas pojavio kod njega, kao da je čuo riječi, dajući znakove najveće radosti. Obojica i čovjek i pas su stigli sigurno na farmu i ušli u blagovaonicu, gdje je obitelj pozvala Don Bosca na večeru.

Pas je legao. Nitko više nije mislio na njega. Kada je večera završila, gospodar kuće je želio nahraniti psa. Ali on je nestao! Vrata i prozori su bili zatvoreni; kako je otišao?

1883., to je bilo više od trideset godina poslije prvog pojavljivanja psa, još se jednom pojavio na drugom mjestu da vodi Don Bosca, koji se izgubio.

Kako možemo objasniti ova divna pojavljivanja psa, u najpotrebnijim trenucima i na različitim mjestima? Sigurno možemo vjerovati da je ovo bilo anđeosko posredovanje. (Ovo posebno zato što pas nije nikada jeo.)

Pere Lamy (1853 - 1931)

Pere Lamy je živio u naše vrijeme. On je zaista bio najljepši i divan karakter, odgojen od Boga do velikih visina svetosti i obdaren najdivnijim milostima.

On nas jako podsjeća na Cure iz Arsa, tako jednostavan, tako ponizan, a ipak tako moćan na djelu, tako prosvijetljen od Duha Svetoga.

Činjenice koje ovdje navodimo potvrdile su kompetentni autoriteti, koji kada se piše ili govori o njemu, predstavljaju ove podatke što je više moguće riječima samoga Pere Lamyja.

Iako je primio mnoge predivne milosti i privilegije, ovdje se zadržavamo na temi njegove povezanosti sa anđelima.

Mi privlačimo ove blažene duhove posebno vrlinama čistoće, poniznosti, trezvenosti i ljubavi, a sve od ovih vrlina sjale su u životu Perea Lamyja.

Najviši autoriteti, kao što je kardinal Amette, su svjedoci očeve svetosti. Njegova Eminencija nije se ustručavala o njemu reći, “U mojoj dijecezi imam drugog Curea iz Arsa.”.

Neki od njegovih prijatelja su u stvari čuli kako mu anđeli govore. Slijedeći podatak dao nam je njegov osobni i intimni prijatelj, grof Biver, koji je pisao svojoj ženi:

“19. studenog 1924., u deset i petnaest, bio sam u krevetu u kući oca Lemyja. Izgasio sam svjetlo. Zatim su prošla dva ili tri minuta, kroz dvoja vrata koja su bila prilično tanka, čuo sam zanimljivi razgovor koji se vodio u svećenikovoj sobi. Tri su glasa sudjelovala, i u tišini noći razlikovali su se jasno. Odmah sam se zainteresirao za ovaj fenomen, važnost kojeg sam u isti čas shvatio. Usprkos hladnoće, sjeo sam, kako bih bolje čuo. Nitko nije došao gore od kada sam ušao u sobu. Stepenice su tako krhke, a kuća je bila daleko od dobro zvučno izolirane, tako da sam iz svoje sobe mogao čuti i najmanji pokret. Samo dvadeset minuta ranije, kada sam ostavio svećenika na vratima njegove sobe, vidio sam da nema ni jednog drugog stanara.

“Ponekad je Pere Lamy govorio odrešito i potvrdno. Mogao sam malo razumjeti, ali nisam razumio sve riječi i značenje onoga što je bilo rečeno. Diskrecija mi je branila da se dignem iz kreveta i da slušam na vratima.

“Slijedećeg jutra, u petnaest do šest, pridružio sam se Pereu Lamyju dok je silazio niz stepenice. Na putu u crkvu, postavio sam mu pitanje: ‘Oče, sinoć, pošto ste mi zaželjeli laku noć, razgovarali ste. Čuo sam i druge glasove, također. ... Da li su to bili anđeli? Nasmijao se i odgovorio, ‘Možda! Oni su večernja utjeha.’

“Kao odgovor na daljnja pitanja koja sam mu postavio za vrijeme dana, moj domaćin mi je rekao da su glasovi koje sam čuo bili oni sv. Gabrijela i njegova anđela čuvara.

“Rekao je, ‘Ne dajemo anđelima važnost koju zaslužuju; ne molimo se njima dovoljno. Anđeli su jako dirnuti kada se molimo njima. Jako je korisno moliti se anđelima.

“Nedovoljno se molimo našim anđelima čuvarima. Što za njih činimo? Dajemo im samo djelić molitve na kraju naše večernje molitve; to je sve. Njihova milost prema nama je velika, i vrlo često se ne koristimo dovoljno njima. Oni nas drže za braću u potrebi, i jako su nam dobri.

“’Ne postoji nitko tako odan kao anđeo. Kakvo samo pamćenje ima! Svega se sjeća. Može ti reći što si učinio prije deset godina kao da je bilo jučer. Koliko prijatelja imamo koje ne poznajemo! Mi smo jako mali u usporedbi s njima.’ I tada je govorio jednostavno o anđelima.

“Naši anđeli čuvari nas često spašavaju od nesreća. Ali što mogu učiniti za nas kada nismo u stanju milosti? Željeli bi nam pomoći, ali ne mogu. Kada odbijemo poštovati Našeg Gospodina, tjeramo od nas Njegove sluge. I koliko nas kršćana ikada zatraži njihovu pomoć i njihovu zaštitu? Mala molitva: “Laku noć, moj dobri anđele”, i to je sve. Ne utječemo se dovoljno anđelima. Oni su s nama, a mi im se ne obraćamo. Ne uznemiravamo ih onoliko koliko bi trebali.

“Njihova odjeća je bijela, ali ne-zemaljski bijela. Ne mogu je opisati, jer se ne može usporediti sa zemaljskom bjelinom; nježnija je za oko. Ovi sjajni anđeli su omotani svjetlom tako različitim od našega, da u usporedbi sve izgleda tamno. Kada vidite grupu od pedeset, izgubljeni ste od divljenja. Izgledaju odjeveni u zlatne plahte, stalno u pokretu, kao mnogo sunca. Mora bit da prekrasno izgleda na Nebu vidjeti milione anđela.

“Često sam bio potpomognut anđelima kada sam bio umoran i iscrpljen, i bio sam prebačen s jednog mjesta na drugo bez znanja. Samo bih rekao, “Bože, umoran sam.”

“Često noću, bio bih daleko od kuće, i iznenada bih se našao prebačen skoro do pred moja vrata.

“Običavao sam ići na željezničku stanicu za vrijeme rata i davati oprost vojnicima. To je bilo uvečer na stanici. Bilo je oko dvije stotine vojnika koji su ležali na nosilima ili daskama, a jedan čak na podu. Automobili su dolazili iz Pariza da ih odvedu. Kada sam stigao, uvijek sam molio svog anđela čuvara da izliječi neke od njih. Vidio sam anđela i arkanđela kako ih blagoslivlje, i nastavio sam. Arkanđeo, sv. Gabrijel je bio sa mnom, i isto tako moj anđeo čuvar. Dok je bio tamo, mogao sam vidjeti jasno. Prosvjetljavao je svijesti ljudi da se moglo vidjeti.

“Kardinal Amette mi je rekao, “Dajem vam potpunu slobodu, moj dragi Oče. Znam da nećete učiniti ništa pogrešno.” Usred tako mnogo tuge i nesreće, imao sam utjehu vidjeti da je arkanđeo bio milostiv vojnicima.

“’Anđeli su me spasili da me ne ujedu pčele u kapeli. To je bilo prošlog ljeta. Budući da nisam dobro vidio, trebao sam trpiti mučenja. Zabranili su pčelama da me ujedu.’”

Ima mnogo događaja koji su se dogodili u životu ovog dobrog starog svećenika.

Trebamo imati jasno na umu ono što nam on govori, posebno, da ne dajemo niti ljubav, niti povjerenje koje bi trebali dati našim dragim anđelima, i anđelima općenito.

(Knjiga grofa Bivera o životu Perea Lamyja, iako stilski vrlo jednostavna, zanimljiva je i poučna. Prijevod na engleski se može dobiti od TAN Books and Publishers, Inc.)

Priča o Tundaleu

Tundale je bio irski vitez, hrabar čovjek, dobar vojnik, ali je na žalost vodio loš život. Slijedeća priča o njegovu preobraćenju ostavila je takav utisak da je bila prevedena na njemački, francuski, talijanski, engleski, normanski, norveški i irski. Napisao ju je irski redovnik oko godine 1149.

Jednom, dok je sjedao za stolom, Tundale je ostao bez svijesti, i bio bi pokopan da njegovo tijelo nije zadržalo malo topline. Ostao je u tom nesvjesnom stanju od srijede do subote.

Kada je došao k sebi, bio je potpuno promijenjen, zahvalio je Bogu i učinio strogu pokoru zbog svog lošeg života. Svojim prijateljima je rekao da izgleda da mu je duša napustila tijelo i da se našao opkoljen demonima, koji su ga željeli odvesti u pakao, ali njegov anđeo čuvar se pojavio i otjerao ih. Tundale je rekao anđelu kako je strašno patio, a anđeo mu je odgovorio: Uvijek sam bio pokraj tebe, ali me nikada nisi zamolio da ti pomognem. On je obećao Tundaleu da će dobiti milost, ali da će trpiti neko vrijeme. Tada, vođen od anđela, prošao je kroz Pakao, Čistilište i Raj, prvo trpeći, ali zatim utješen. Vidio je ljude koje je poznavao na zemlji. Vidio je sv. Patricka i druge irske svece u Nebu, a također je vidio i dva irska kralja u Čistilištu.

Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
INTERVISTA CON VICKA: Prima di inizziare a preghare col cuore, si inizia taccendo
20. Novembre 2019.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.
Maggiori informazioni Ok