NAŠE HODOČAŠĆE U MEĐUGORJE! Bolesna djeca bosa su išla Gospi na Podbrdo, svi smo zanijemili!

Djevojčica me primila za ruku te mi pokazala što znači predati sebe drugima...

O udruzi Ruah već smo vam pisali. Pisali kako je udruga nastala na sam poziv Blažene Djevice Marije koja je predsjednici udruge gospođi Romini na Podbrdu pod kipom Gospe u Međugorju u srce šapnula: ‘Dovedi mi bolesnu djecu i njihove roditelje, te predložila osnivanje udruge Ruah koja će, uz pomoć donacija voditi bolesnu djecu i njihove roditelje u Međugorje.’

Pisali smo i o čudesnim događajima nakon toga koji su potvrdili da Gospa to doista želi, kao i činjenicu da je ova udruga bez imalo medijske pratnje, samo uz pomoć Gospe i vlastitih svjedočanstava uspjela besplatno prevoziti čak 2 autobusa puna djece s posebnim potrebama te njihove roditelje, odnosno cijele obitelji Gospi. Pisali smo da se i rad ove udruge razvija na čudesan način pa oni osim što svake godine idu u Međugorje organiziraju i mjesečne duhovne obnove za djecu s posebnim potrebama koje predvodi i njihov duhovnik pater Dragan Smiljan Kožul, ali i kako ova udruga čini još mnogo toga, skuplja donacije i pomaže nerođenima, siromašnima, izrađuje krunice koje besplatno dijeli bolesnima (U Međugorju su podijelili 2 tisuće desetica krunica svim sudionicima), stvaraju pjesme nadahnute Duhom Svetim, ali i ono najvažnije od svega – uz pomoć Neba potiču na ozdravljenje duše i tijela po Isusu Kristu i uz zagovor Marije, čitavih obitelji suočenih s bolesnom djecom.

Susret s tom djecom, djecom i roditeljima te timom udruge Ruah je doista nešto što mijenja živote. Ja kao novinarka upala sam na samo jedan takav susret i posve se zaljubila u ljubav koju su mi oni darovali. Od tada se trudim ne propustiti niti jedan događaj u njihovoj organizaciji. Ovog puta pozvali su me s njima u Međugorje rekavši mi: ‘Gospa te pozvala.’ S manjkavom vjerom da me ona doista pozvala krenula sam na put s ovim anđelima Njoj u Međugorje. Naime, udruga Ruah sada je već treću godinu uspjela organizirati besplatno putovanje djece s posebnim potrebama i za njihove obitelji na Međunarodni susret invalida u Međugorju na kojem se okupilo više od 2 tisuće ljudi iz čitavog svijeta.

I ne znam što da vam kažem. Cijeli moj svjetovni život prije, sve zabave, svi izlasci, koncerti sav svijet može se sakriti pred radosti i zabavom, smijehom s njima, u društvu Isusa i Marije, koju sam tamo doživjela.

Doista, za ništa na ovom svijetu ne bi mijenjala iskustvo koje sam doživjela s bolesnom dječicom u Međugorju. Došlo je do toga da sam drugi dan u Međugorju gorko plakala jer sam shvatila da sam ja (inače fizički zdrava) ubiti bolesna, a ne oni, oni koje ovaj svijet odbacuje i ismijava jer imaju fizičke nedostatke.
Došla sam do toga da je zapravo čitav svijet teško obolio a da su oni – bolesni, ubiti zdravi jer im je duh zdrav, jer im je duh čist i nevin i jer su za razliku od svijeta sposobni ljubiti onako kako je Krist ljubio svijet. Bezuvjetno, jednostavno i čisto.

Došla sam do toga da zahvaljujem Bogu jer me tako nedostojnu ovih čudesnih ljudi i djece tamo doveo i dao mi priliku da im služim – njima mučenicima na zemlji i predvodnicima Kristova naroda u nebo. Shvatila sam da je ovaj susret bolesnih ljudi iz cijelog svijeta u Međugorju djelo Blažene Djevice Marije jer samo Nebo može okupiti oko Gospe 2 tisuće bolesnih iz Hrvatske, BiH, Poljske, Litve, Latvije, Ukrajine, Rusije, Slovačke, Italije, Francuske, Slovenije, u čudesnom i nebeskom miru koji je vladao Međugorjem tih dana. Tih dana Međugorje nije govorilo o bolesti, nego o radosti. Nije se govorilo o patnjama nego o beskrajnoj ljubavi. Tamo djeca s posebnim potrebama nisu bila odbačena kao u svijetu, nego prihvaćena, oni su bili glavni akteri cijele priče, voditelji, pjevači i zabavljači. Oni su bili ti koji su svojom radošću posramili sve zdrave a nesretne, oni su bili ti koji su stigli u zagrljaj svoje Nebeske Majke i činili čudesa u srcima svih prisutnih, dok je nebo izlijevalo obilje milosti na njih. Oni su bili doma a mi zdravi bili smo njihovi gosti.

Moje putovanje na Podbrdo

Kako je brdo ukazanja sastavni put hodočašća u Međugorje na taj put spremala sam se duhovno i ja. Tada još nisam bila sigurna zbog čega me Gospa doista pozvala baš s tom djecom i njihovim roditeljima na putovanje Njoj. Jer ja Nisam znala kako im mogu poslužiti pa sam se osjećala vrlo nedostojno cijelog ovog puta. Mogu samo reći da od prvog susreta s ovom djecom ja primjećujem da prema njima ne osjećam baš nikakvo žaljenje, već isključivo ljubav i radost što me dosta čudilo jer inače sam podosta emotivna na tužne ljudske priče. Za vrijeme susreta s udrugom Ruah ja naprotiv osjećam radost i snagu, snagu koja uopće nije moja. No, unatoč tome, na putu do Podbrda gdje sam išla s bolesnom dječicom osjećala sam sram jer nisam mogla shvatiti što to Gospa želi od mene. U glavi sam si pripremila mnoštvo molitvi i ljudi koje moram predati Gospi na Brdu Ukazanja i pokušavala sam što više biti po strani da ne smetam malenima koji gore idu sa stvarnim potrebama.

No, Gospa je htjela drugačije. Naime, pred samim Podbrdom do mene je došla teško bolesna djevojčica koja me upitala: ‘Hoćeš li ti molim te ići samnom gore?’ Nakon tog pitanja, pružila mi je svoju rukicu a ja sam ju bez pitanja prihvatila. Krenule smo gore. I odjednom, sve one molitve koje sam pripremila u svojoj glavi posve su iščezle, a ja sam samo mogla moliti za tu djevojčicu. Doista, ja ništa drugo nisam mogla moliti na tom putu nego je Duh moj sustavno cijelim putem zahvaljivao za tu djevojčicu ja sam cijela bila predana njezinim potrebama. Bila sam posve zatečena čitavom situacijom i zahvalna za činjenicu da me Gospa odabrala da je ja dovedem k njoj, da molim za nju, da je tješim i hrabrim, da je predajem u Božje ruke i vapim za njezino ozdravljenje.

Djevojčica je plakala, ispunjena brojnim milostima, a ja sam po prvi put u životu spoznala što to znači – darovati cijelog sebe za drugoga. Da ne postojiš više ti nego postoji samo On u tebi koji se predaje za drugoga!

Dok sam ja hodala gore noseći u srcu svoju djevojčicu suze su mi krenule kad sam vidjela da druga bolesna dječica iz autobusa skidaju svoju obuću i s bosim nogicama po oštrom kamenju ali radosni doslovno trče Gospi u zagrljaj. Maleni Petar koji ima problema s kralježnicom i jednu nogu kraću od druge skinuo je svoje tenisice i bos hodočastio i gore i dolje s Podbrda. Kasnije je svjedočeći rekao kako nema pojma kako je izdržao ali je hodajući imao čudan i neobičan osjećaj. I malena Ana je išla bosa kasnije svjedočeći dase malo ozlijedila ali kad joj je mama polila nogu vodom da je bol posve nestala te da se neozlijeđena vratila dole s Podbrda. Mala Magdalena pak čula je nježni glas kod Gospina kipa na Podbrdu ali se uplašila pa je zaboravila što joj je Gospa rekla. Od tada ne prestaje plakati na spomen tog događaja. Moja Megi koju sam vodila na Podbrdo također mi je posvjedočila da ju je preplavio predivan osjećaj ali i da je osjetila zagrljaj Gospe. Njoj je to bilo drugo takvo iskustvo jer je i godinu prije osjetila na Podbrdu da ju netko draga po leđima dok se penjala, iako nikog nije bilo u njezinoj blizini. Sva djeca koja su hodočastila bosa Gospi s Podbrda su se vratila neozlijeđena i radosna, prepuna svjedočanstava, snage i brojnih milosti.

Dirljiv susret kojeg je isplanirala Gospa

Iako je baš svatko imao neko svoje svjedočanstvo, jedno je posebno dirljivo. Naime, djevojčica po imenu Aurora danas ima 15 godina. Ona je rođena s teškim bolestima crijeva te je još kao malena beba odmah nakon rođenja prošla cijeli niz operacija i nitko tada u to vrijeme nije vjerovao da će Aurora uopće preživjeti. Upravo zbog toga, Auroru je kao bebu po hitnom postupku u bolesničkoj sobi na Rebru krstila časna sestra po imenu Mila koja je tada radila tamo. Njezina majka Mirjana priča da je to bio gotovo filmski događaj te da su na krštenju sudjelovali i liječnici i sestre a časna sestra Mila posebno je voljela malenu Auroru te ju je sve do njenog petog rođendana svake godine nazivala smatrajući ju svojim duhovnim kumčetom. Nakon toga Aurorina obitelj promijenila je broj i više se nikad s njome nisu čuli.

Malena Aurora danas ima 15 godina, i predivna je i gledajući je samo se možete čuditi ljepoti Božjeg stvaranja. Ona je bila u Međugorju s udrugom Ruah, sa svojom majkom i ocem. Nisu ni slutili što im je Gospa pripremila. Drugi dan hodočašća grupa je išla na brdo Križevac, a Aurorina majka zbog artritisa ostala je u apartmanu s još jednom suputnicom koja je pak čekala posjet rođakinje koja je časna sestra u Međugorju. Časna sestra posjetila je apartman te je Mirjana, Aurorina majka ispričala časnoj sestri zašto je tamo, te sve o Aurorinoj bolesti ali i o činjenici da je Auroru krstila časna sestra po imenu Mila. Kad je časna koja je bila u gostima čula da je u pitanju časna Mila ona je uzviknula: ‘Mila? Pa ona je kod nas u samostanu’. Odmah ju ne nazvala te dala slušalicu Aurorinoj Majci. Nakon 10 godina od posljednjeg telefonskog razgovora časna Mila odmah je prepoznala glas te je za sutradan dogovoren čudesan susret malene Aurore i njezine obitelji s časnom Milom. Kako nam pričaju, pri tom susretu suze su samo tekle. Časna Mila donijela je i sliku malene Aurore kao bebe koju je čuvala sve ove godine kako se nisu mogli čuti i pronaći – sve dok taj susret nije isplanirala Gospa. U jednom trenutku časna sestra Mila okrenula se prema kipu Gospe te joj rekla: ‘A Gospe moja, što si nam to pripremila?’ Čudesno zar ne?

Prvi put osjetio glad

Dječak po imenu Tomislav također je rođen s teškim crijevnim bolestima te je također prošao niz operacija a od posljednje se još oporavlja. Po cijele noći je prikopčan na aparate te prima neku otopinu koja ga hrani. On naime nema baš nikakav osjećaj gladi ali ima i inkontinenciju, dakle on uopće ne osjeća kad mora na toalet već sve čini nekontrolirano. Zbog toga nosi pelene. No, na povratku iz Međugorja njegova majka je radosno svjedočila dvije činjenice: ‘Moj Tomislav danas je prvi puta rekao mama ja sam gladan, te je pojeo doručak i ručak te je po prvi puta rekao, mama ja moram na toalet!’ Njezina radost je bila je neopisiva ali i njegova, također. Naime, taj dječak koji je cijelog puta bio onako sramežljiv i povučen na povratku u autobusu nakon svjedočenja njegove majke uzeo je mikrofon u ruke te nam satima pjevao i sve nas zabavljao. Radost je bila opipljiva.

Po prvi put uspio izmoliti Vjerovanje

Mario, dječak kojeg sam upoznala na udruzi Ruah nije dijete s posebnim potrebama ali je dijete koje prolazi veliku patnju – zbog toga što je bio opsjednut. Naime, godinama je išao egzorcistu, čisti se, međutim neke su reakcije još uvijek prisutne. Primjerice, on nije mogao sam izmoliti molitvu vjerovanja uopće, jer svaki put kad bi molio jezik bi mu se spleo ili bi zaboravio riječi. No, u autobusu je svjedočio kako je na putu od Uskrslog Krista do dućana u Međugorju, po prvi puta u životu uspio izmoliti Krunicu Božanskog Milosrđa sam, a ta krunica uključuje i molitvu vjerovanja. Mario je bio presretan što mu je Gospa ispunila želju da sam izmoli ovu molitvu a ja sam se kao i mnogi drugi, osjetila opet posramljena u prisustvu djeteta kojemu je jedina želja bila – moliti.

Svjedočanstvo fra Gorana Azinovića

O prelijepim osjećajima, o beskrajnoj ljubavi koju mi je darovala Gospa preko članova udruge Ruah i samog Međugorja mogla bih govoriti u nedogled zbog toga vam za kraj ostavljam poticajno svjedočanstvo fra Gorana Azinovića koji je predvodio završno misno slavlje na ovom Međunarodnom susretu invalida u Međugorju koji je u propovijedi između ostalog rekao sljedeće: „Ja sam jučer imao priliku ići s jednom grupom prijatelja na Podbrdo i dok sam išao, naježio sam se, jer imao sam osjećaj da se nalazim ne na Podbrdu nego u raju. Bilo je more bolesnih, more potrebitih i onda čovjek shvati da je to stvarnost života. Fra Ante je sinoć rekao mi volimo uljepšavati život, a život se nikada ne smije uljepšavati, jer je sam od sebe lijep. A najljepši je život onaj koji na sebi ima bol. Tko god od nas pati, to je samo znak da te je Bog poljubio. Bog u ovaj svijet više neće doći po djetetu ili utjelovljenju. Bog se davno utjelovio za nas. Bog je za današnje vrijeme uzeo drugi način da dođe među nas ljude, tako što nam dadne da bude s nama u našoj patnji. Bog ne daje patnju, ali je prisutan s nama u našoj patnji. I najljepši događaj koji se jučer dogodio na Podbrdu jest ovaj – na podnožju su djeca u kolicima i žele doći do kipa, a 30-ak momaka iz Cenacola sa željeznim spravama besplatno nose djecu do vrha da dotaknu kip i da se vrate. To je prelijep primjer. Ja sam jučer rekao da je taj čovjek, ako je samo to jedno dijete iznio, zaslužio nebo. Naša se dobrota možda ne može usporediti s tim činom ljubavi jednom godišnje. Mi nećemo nekada sami sebe ponijeti na Podbrdo. Nama je nekada teško otići i pomoliti se Gospi. A ovdje mladi svojim rukama nose čovjeka na kolicima. To je najljepša poruka Međugorja – da ono što je slabo i nemoćno preko ljubavi dođe do Gospe, a preko Gospe do Isusa Krista. I zato se u Međugorju najviše događa čin ljubavi i čin žrtve.”