U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

Obred je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić u pratnji kustoda zadarske Kustodije sv. Jeronima fra Tomislava Šanka, te provincijala Slovenske provincije sv. Križa fra Christiana Gostečnika. Na obredu se, uz novake i magistra fra Zdravka Lazića okupilo šezdesetak fratara iz spomenutih zajednica, te su se kasnije okrijepili u samostanskoj blagovaonici i proslavili primanje nove braće u Franjevački red. Mladići su tim događajem započeli svoju godinu kušnje, pa im ovom prilikom želimo mir i ustrajnost, te obilje Božjeg blagoslova po zagovoru Blažene Djevice Marije. Preporučamo braću u Vaše molitve.

Obred polaganja zavjeta odvio se na misi koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić, uz koncelebraciju fra Tomislava Šanka i fra Christiana Gostečnika, kustoda i provincijala spomenutih franjevačkih zajednica.

Na slavlju novozavjetovanih redovnika sudjelovali su franjevci, obitelji i prijatelji, navodi se u izvještaju na stranici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Cjelodnevni program počeo je ujutro pobožnošću križnoga puta od crkve sv. Marka u Podudbini prema Crkvi hrvatskih mučenika. Hodočasnici su se, prolazeći postajama križnoga puta, u molitvi spomenuli svih koji su tijekom hrvatske povijesti trpjeli i položili svoje živote za vjeru, Domovinu i slobodu hrvatskoga naroda.

Prije početka misnoga slavlja oblikovana je svečana ulazna procesija u kojoj su motoristi Moto kluba Veterani – Croatia prinijeli spomen-kamenje doneseno s mjesta hrvatskih stradanja. Kamenje je namijenjeno Spomen-parku uz Crkvu hrvatskih mučenika i Zidu sjećanja, koji čuva spomen na žrtve pale za vjeru, hrvatski narod i Domovinu. Svaki doneseni kamen svjedoči o pojedinom mjestu stradanja te simbolično povezuje brojne poznate i nepoznate hrvatske žrtve u zajedničkom spomenu i molitvi na Udbini.

Misno slavlje nadbiskup Zgrablić slavio je u zajedništvu s domaćinom, gospićko-senjskim biskupom Markom Medom, riječkim nadbiskupom i metropolitom Matom Uzinićem, splitsko-makarskim nadbiskupom Zdenkom Križićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem, požeškim biskupom Ivom Martinovićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru Marinom Barišićem.

U slavlju su sudjelovali i izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa mons. Juraj Batelja, izaslanik krčkoga biskupa mons. Zvonimir Seršić, izaslanik porečkog i pulskoga biskupa vlč. Petar Filipović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak te provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastijan Šujević. Uz brojne okupljene svećenike misu su suslavili i novi udbinski župnik i rektor Svetišta Crkve hrvatskih mučenika Marinko Miličević te dosadašnji udbinski župnik Josip Šimatović.

Na početku misnoga slavlja okupljenima se obratio domaćin, biskup Medo. Pozdravljajući okupljene, poseban pozdrav uputio je hodočasnicima Hrvatske kopnene vojske koji su sudjelovali na 10. vojnom hodočašću na Udbinu.

Istaknuo je kako je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini tijekom proteklih šesnaest godina postala mjesto brojnih hodočašća te sveti prostor sjećanja i poštovanja prema svakoj nevinoj žrtvi hrvatskoga naroda. Podsjetio je kako je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve da učine sve kako se ne bi prepustio zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu.

Crkvu hrvatskih mučenika, nastalu vizijom prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, biskup Medo opisao je kao oltar koji povezuje primorsku i kontinentalnu Hrvatsku te Hrvate rasute diljem svijeta. Naglasio je da crkva, podignuta iznad Krbavskoga polja, svjedoči o vjeri hrvatskoga naroda u Kristovo uskrsnuće te o dubokom poštovanju prema nevinim žrtvama njegove duge i bogate povijesti.

Udbinsko svetište, poručio je, treba nastaviti oblikovati kao prostor sjećanja na nevine žrtve, učionicu hrvatske povijesti nadahnutu evanđeoskim vrijednostima opraštanja, mira i suživota s onima koji drukčije misle te kao oltar Kristove žrtve, prinesene za svakoga čovjeka.

Biskup je podsjetio da ovogodišnja proslava osobito upućuje na 80. obljetnicu mučeničke smrti s. Žarke Ivasić i nekadašnjega udbinskog župnika vlč. Mate Moguša, kao i na sve druge nebrojene i nepoznate nevine žrtve ratova i sukoba u Domovini i diljem svijeta.

Istaknuo je kako spomen na nevine žrtve nema za cilj baviti se progoniteljima niti buditi mržnju i osvetu, nego iskazati poštovanje prema stradalima i njihovoj moralnoj veličini, koja je postala baštinom sadašnjosti i nadahnućem duhovnoga zajedništva prošlih i budućih naraštaja.

„Kršćanin će uvijek više željeti biti nakovanj nego čekić, opljačkan nego pljačkaš, ubijen nego ubojica, mučenik nego mučitelj“, poručio je biskup, upozorivši da se vjera nikada ne smije pretvarati u zastavu opravdavanja nasilja i veličanja zla, jer Evanđelje, ako se udalji od istine, prestaje biti navještaj Krista i postaje sredstvo ideologije.

U propovijedi je nadbiskup Zgrablić Udbinu nazvao važnim hrvatskim svetištem molitve i nade, zahvalnoga spomena i čišćenja pamćenja, mjestom na kojem se pred Gospodina donosi duga, teška, nerijetko krvava i bolna povijest hrvatskoga naroda.

Polazeći od naviještene Božje riječi – izvještaja o Kajinu i Abelu iz Knjige Postanka, riječi Poslanice Hebrejima te evanđeoskoga izvještaja o probodenom Kristovu boku – nadbiskup je istaknuo da od Abelove krvi koja vapi za pravdom do Kristove krvi koja otvara put oproštenju i novomu životu, Božja riječ uči pamtiti žrtve, čuvati istinu i tražiti pravdu, ne dopuštajući da posljednju riječ imaju mržnja i smrt već Krist, život i uskrsnuće.

Podsjetio je na brojne primjere vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i na nepravedno oduzete živote, razorene obitelji, skrivene i neobilježene grobove te rane koje još nisu zacijelile. Posebno je spomenuo potomke poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih, kao i hrvatske branitelje koji su stali u obranu Domovine, obitelji, domova i slobode.

S osobitim poštovanjem prisjetio se hrvatskih ratnih vojnih invalida i svih osoba koje nose posljedice Domovinskoga rata.

„Njihove nas rane podsjećaju da rat ne završava kada utihne oružje: njegove posljedice ostaju u tijelu, duši i sjećanju, u obitelji i svakodnevnom životu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Naglasio je kako vjernici na Udbinu ne dolaze obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje niti patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolaze moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bi iz nje učili nikomu ne željeti niti nanositi zlo.

Govoreći o istini, pravdi i oproštenju, nadbiskup Zgrablić istaknuo je kako molitva za sve poginule u ratovima ne znači izjednačavanje dobra i zla, napadača i žrtve, obrane i agresije.

„Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom“, protumačio je, dodavši kako istina nije dana da bi se njome raspirivala mržnja ili opravdavala osveta, nego da bi se iskazalo poštovanje žrtvama, otvorio put pravednosti i gradilo pomirenje utemeljeno na priznanju istine, kajanju i obraćenju.

Oprostiti, pojasnio je, ne znači tvrditi da se zločin nije dogodio, izbrisati sjećanje, zanijekati odgovornost ili odustati od pravednoga sudskog postupka. Oprostiti znači ne dopustiti da zlo, nakon što je razorilo život žrtve, nastavi živjeti u srcima novih naraštaja. To je dug i bolan put koji se nikomu ne može nametnuti niti ubrzati.

U nastavku homilije nadbiskup je Božje pitanje upućeno Kajinu – „Gdje ti je brat tvoj?“ – povezao sa životom suvremenoga čovjeka. To pitanje, rekao je, vraća nas ljudima koji su nam najbliži, ali i siromašnima, bolesnima, poniženima i napuštenima.

„Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih“, upozorio je nadbiskup Zgrablić.

Progovorio je i o duhovnom siromaštvu europske civilizacije, gubitku smisla te odricanju i gaženju kršćanskih korijena, naglasivši da čovjeku uz materijalnu sigurnost trebaju istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu.

Osvrnuo se i na korupciju, gospodarski kriminal, uskraćivanje pravedne plaće radnicima, pogodovanje i mito. Istaknuo je kako je nepravda nanesena čovjeku ujedno nepravda prema Domovini te da svaka javna služba, društvena i crkvena, mora biti istinsko služenje čovjeku, štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro i zauzimati se za najslabije.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je i na odgovornost prema stvorenome svijetu i životnom prostoru koji će sadašnji naraštaji ostaviti svojoj djeci.

Posebno se osvrnuo na zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Poručio je da su nadležne institucije, kada su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, dužne djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i odgovorne pozvati na odgovornost.

Na kraju je pozvao svakoga hodočasnika da s Udbine ponese jednu konkretnu odluku: pomiriti se s osobom s kojom je u svađi, zaštititi dostojanstvo svakoga čovjeka, osobito slaboga, zauzeti se za istinu Evanđelja te odgovornije čuvati darovani životni prostor.

„Neka od nas ne naslijede nerazriješene sukobe i mržnju, nego vjeru u Boga živoga, zahvalnost, mudrost i odgovornost. Neka upoznaju istinu o prošlosti, ali ne budu njezini zarobljenici, nego iz nje nauče koliko su dragocjeni mir, sloboda i dostojanstvo svakoga ljudskog života koje od Boga primamo“, poručio je nadbiskup Zgrablić govoreći o obiteljima i mladim naraštajima.

Na završetku homilije molio je da Krist Gospodin, Raspeti i Uskrsli, pročisti ljudsko pamćenje, ozdravi rane i oslobodi ljude od mržnje i osvete te ih učini čuvarima svoje braće i sestara, graditeljima mira, nositeljima istine Evanđelja i svjedocima nade.

Nakon središnjega euharistijskog slavlja uslijedili su blagoslov nabožnih predmeta te prigodni program uz duhovne i domoljubne pjesme. Cjelodnevni program bit će zaključen večernjim misnim slavljem u Crkvi hrvatskih mučenika.

Proslavi Dana hrvatskih mučenika prethodila je trodnevna duhovna priprava od 9. do 11. rujna, tijekom koje su se vjernici okupljali na molitvu krunice, ispovijed i misna slavlja, izvijestili su iz Gospićko-senjske biskupije.

Dar i oprost u temelju postojanja

Tim nas riječima - napomenuo je Sveti Otac - Isus podsjeća da su dar i oprost u temelju našega postojanja. Sve nam je dano od Boga iz čiste ljubavi i nitko od nas ne može reći da je savršen u odgovaranju na toliku dobrotu. Kao što možemo svakodnevno vidjeti, besplatnost - koja je izvor samoga našeg života - ujedno je i najbolje pravilo za naš zajednički život. Papa je pritom dodao:

Oprost je neophodan i ako ga nema nije moguće živjeti u miru: prije ili kasnije, u srcu i među ljudima nastaju sukobi, optužbe, ogorčenost i osvete koji razaraju odnose, dijele obitelji i izazivaju ratove. Samo oprost oslobađa i vraća svjetlo, čak i ondje gdje su materijalno i moralno siromaštvo čovjeka na trenutak zamračili obzor i učinili put neizvjesnim. Oprost, poput povoljnoga vjetra, rastjeruje i najgušće oblake, sve dok se ponovno ne pokaže sunce.

Sveti Petar i iskustvo ljubavi koja liječi i potvrđuje

Sveti je Petar - nastavio je Petrov nasljednik - više puta u svome životu iskusio oprost, osobito nakon što je zanijekao Isusa tijekom muke, a zatim ga, nakon uskrsnuća, susreo na obali Galilejskog jezera. Gospodin ga je tada upitao ljubi li ga te pozvao da ga slijedi, baš kao na početku, na dan njihova prvoga susreta, kao da se ništa nije dogodilo – primijetio je rimski biskup te dodao – Ta je ljubav, koja zaboravlja i liječi, potvrdila prvaka apostola u njegovom poslanju.

Valja uvijek opraštati

Papa Lav je na kraju potaknuo da Blaženu Djevicu Mariju, Majku Milosrđa, zamolimo da nam pomogne opraštati uvijek, čak i kada je teško učiniti prvi korak, te da hrabro i ustrajno širimo vedro i iscjeljujuće svjetlo ljubavi koja pobjeđuje mržnju i razoružava svaku ogorčenost.

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«

Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.

A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru.

Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Posebno veselo i raspjevano bilo je na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić.

Koordinatorica Hoda za život u Slavonskom Brodu Maja Mihelc zahvalila je sudionicima što su i ove godine u velikom broju poduprli zaštitu onoga najvažnijeg – svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Naglasila je da se Hodom zauzimaju za pravedne javne politike i zakone koji će štititi život svakoga čovjeka.

„Znamo da je pobačaj nasilni prekid života i da svatko tko ga naziva ‘pravom žene’ sudjeluje u najvećem licemjerju 21. stoljeća. Usmrćivanje nerođenoga djeteta nikada nije terapija za bol, a pobačaj je trajna bol u srcu svake majke. Upravo zato tisuće žena godinama nakon pobačaja ne pronalaze mir, nego se suočavaju s depresijom, tjeskobom i tugom. Nasilje nad djetetom nikada nije donijelo spas majci, nego joj je rastrgalo dušu na komadiće“, rekla je Mihelc.

Istaknula je da pobačaj ne spašava majku od problema, nego je uvodi u još veći problem, traumu i tugu praćenu pitanjem što je učinila.

„Društvo to naziva ‘slobodom’. Ne, to nije sloboda, pomoć ni rješenje. Majci ste ponudili da prekine život svojega sina ili kćeri, ponudili ste joj trajnu bol i ranu. Zato, i kada je najteže, nemojte odustati od života. Odaberite život za svoje dijete. Učinite korak više. Dopustite si osjetiti ljubav koju svaki roditelj može pružiti svojemu djetetu“, poručila je.

„Hrabrost jedne majke može promijeniti svijet, a svaki je život neponovljiv dar. Ovim hodom želimo jasno poručiti da Hrvatska mora biti zemlja koja štiti život, a ne zemlja koja ga zakonski prekida“, naglasila je koordinatorica Mihelc.

O vrijednosti svakoga ljudskog života s medicinskoga je stajališta govorio pedijatar dr. med. Ivan Janč.

Na kraju programa svoje je svjedočanstvo iznijela Tea Bekavac iz Zagreba. Posvjedočila je da je, unatoč prognozama liječnika prema kojima je njezino nerođeno dijete imalo teško zdravstveno stanje nespojivo sa životom, rodila kćer Ritu, koja je živjela dva mjeseca i 12 dana.

„Svako dijete, bilo zdravo ili bolesno, ima pravo na život. Svaki je život vrijedan i za njega se treba boriti. Kao roditelji pozvani smo dopustiti da se dijete rodi, biti uz njega i voljeti ga dokle god živi“, poručila je Bekavac, koja očekuje svoje peto dijete.

Sudionici su se na glavnom gradskom trgu zadržali uz pjesme osječke glazbene skupine „Taberna“. Posebno su razigrana bila djeca, a Hod su podržali i brodski svećenici i redovnice.

Za sigurnost sudionika i uredno odvijanje Hoda brinuli su se brojni volonteri i policijski službenici.

Randall Sullivan američki je novinar i pisac koji je više od 20 godina bio suradnik i urednik uglednog časopisa Rolling Stone. Pisao je i za Esquire, Vanity Fair, Wired, The Washington Post, The Guardian i druge velike medije, a posebno se istaknuo istraživačkim knjigama o kriminalu i nerazjašnjenim slučajevima.

U Međugorje je stigao 1995. godine, dok je rat u Bosni i Hercegovini još trajao. Odrastao je u ateističkoj obitelji, a religiji je pristupao kao skeptični novinar zainteresiran za pitanje kako Katolička crkva istražuje navodna čuda i ukazanja.

Sullivan je poslije objasnio da su ga najprije zainteresirale tvrdnje o ukazanju Djevice Marije u američkom Oregonu. Istražujući kako Crkva provjerava takve pojave, stigao je do Vatikana, a zatim i do Međugorja.

„Što sam više doznao o prijeporima unutar Crkve povezanima s Međugorjem, to mi se nevjerojatnijim činilo da se događaj koji se uspoređuje s Lourdesom i Fatimom zbiva upravo tada, u zemlji razorenoj najkrvavijim europskim ratom u posljednjih 50 godina. Morao sam otići tamo“, ispričao je Sullivan u jednom intervjuu.

Iako je u Međugorje stigao kao skeptik, boravak u Hercegovini za njega je prerastao u osobno duhovno iskustvo. Ključni događaj vezao je uz svoj prvi uspon na Križevac, gdje je tijekom snažnog nevremena doživio prizor koji je protumačio kao nadnaravan. Taj trenutak opisivao je kao prekretnicu u svojem životu.

„Ono što mi se dogodilo u Međugorju bilo je svojevrsno iskustvo obraćenja. Doživio sam Božju milost i Kristovu žrtvu na način kakav nikada prije nisam iskusio. To nisam mogao poreći niti odbaciti ni nakon povratka u sekularnu stvarnost u Sjedinjenim Američkim Državama“, kazao je Sullivan.

Posebno je isticao susrete s fra Slavkom Barbarićem. „Službeno sam bio ratni dopisnik u Bosni, ali mislim da sam zapravo ondje otišao kako bih stigao do sela koje se zove Međugorje. Za to se mjesto govorilo da je poprište brojnih čuda, a postalo je poznato i kao središte mira u Bosni. Tijekom rata bilo je jedino sigurno mjesto.

Niz događaja doveo me u kuću jedne od vidjelica koja je bila u središtu cijele priče. Ušao sam s njom u prilično žustru raspravu jer nisam vjerovao. Nisam odgojen u vjeri, potječem iz obitelji koja uopće nije bila religiozna. Uglavnom, praktički me izbacila iz kuće.

Proveo sam ondje nekoliko dana, ali nisam otišao na sveto brdo. Nisam htio reći da vjerujem, a ona mi je kazala: ‘Idi i nemoj se vraćati dok ne budeš znao u što vjeruješ.’

Bijesan sam izišao iz njezine kuće. Bio je nesnosno vruć dan, ali nekako sam krenuo prema Križevcu, koji je jedno od središnjih obilježja Međugorja. Počeo sam se uspinjati. Nitko drugi nije bio dovoljno lud da iziđe po takvoj vrućini pa sam se penjao sam.

Nisam stigao daleko, možda manje od četvrtine puta, kada sam iznenada primijetio da postaje mračno i hladno. Oblaci su se skupljali točno iznad mene i brda. Samo nekoliko stotina metara dalje još je bilo sunčano.

Nad mnom je odjednom izbila oluja s grmljavinom i munjama. Bilo je to nešto najintenzivnije što sam ikada doživio. Munje su udarale toliko blizu da sam mogao osjetiti njihovu toplinu. Obuzeo me osjećaj: ‘Dobro, očito Bog doista postoji i sada će me kazniti.’ Sve sam shvatio vrlo osobno.

Pripremao sam se na uništenje i razmišljao trebam li se vratiti. Odlučio sam da neću, nego da ću nastaviti i vidjeti što će se dogoditi.

Nakon što sam se još malo uspeo i zašao iza zavoja, začuo sam pjevanje na francuskom. Ispod jednoga križa klečala je skupina časnih sestara i pjevala. Nisam mislio da je još netko na brdu, osobito po temperaturi od gotovo 38 stupnjeva.

Njihova me prisutnost toliko ohrabrila da sam im prišao i pridružio se. Prvi put u životu kleknuo sam i molio. Uz njih sam osjećao veliku utjehu. Nastavio sam se penjati s njima. Kada bi se zaustavile kod neke postaje križnog puta, i ja bih zastao, kleknuo i molio. Osjećao sam da se u meni nešto mijenja.“

Na pitanje kako je znao kleknuti i moliti ako je odrastao u potpuno nereligioznoj obitelji, odgovorio je:

„Vidio sam kako to ljudi rade u filmovima. Za razliku od ostalih članova moje obitelji, uvijek sam osjećao određenu znatiželju. Nekoliko puta otišao sam i na misu, upravo iz znatiželje.“

Potom je opisao što se dogodilo na vrhu Križevca:

„Kada sam stigao na vrh okružen tim časnim sestrama, odjednom sam prasnuo u smijeh. Shvatio sam: ‘Da, Bog postoji, ali nije ljut na mene. Samo pokušava privući moju pozornost.’

Ušao sam u neko stanje koje ne znam točno opisati. Bio sam potpuno miran. Tada se iznenada pojavila mlada žena. Pretpostavio sam da je bila s časnim sestrama, iako je prije nisam vidio. Prebacila mi je platno preko ramena i stavila šešir na glavu.

Osjetio sam golem mir i nakratko gotovo potpuno izgubio svijest o okolini. Onda sam iznenada primijetio da ponovno sja sunce, da postaje toplije i da se moja odjeća suši. Ali više nikoga nije bilo.

Trčao sam gore-dolje po brdu tražeći časne sestre, ali ih nisam mogao pronaći.“

Na pitanje je li možda sve zamislio ili halucinirao, Sullivan je zaključio:

„Ne. Za mene su bile stvarne i bile su stvarni dio mojeg iskustva. Ljudi su, naravno, govorili da sam možda halucinirao, ali ja u to ne vjerujem.“

Govorio je kako mu je vrijeme provedeno s njim ostalo trajnim osloncem u vjeri te da je nakon njegove smrti bio potpuno uvjeren kako je poznavao sveca.

O svojem istraživanju, putu od skepticizma do vjere te iskustvima iz Međugorja napisao je knjigu „The Miracle Detective“

Sestra Elvira Petrozzi, poznata kao Majka Elvira, osnovala je Zajednicu Cenacolo 16. srpnja 1983. godine u talijanskom Saluzzu. Zajednicu je zamišljala kao mjesto u kojem će mladi kroz molitvu, rad, prijateljstvo i odgovornost ponovno pronaći smisao i izgraditi svoj život.

Međugorje je u povijesti Cenacola zauzelo posebno mjesto. Majka Elvira ondje je 1991. godine otvorila „Polje života“, kuću za mladiće, dok je 2000. godine otvorena i kuća za djevojke „Polje radosti“.

Prvi članovi Zajednice u Međugorju živjeli su u skromnim uvjetima i vlastitim rukama gradili prostor koji je s vremenom postao mjesto nade za brojne mlade i njihove obitelji. Majka Elvira često je boravila među njima, držala kateheze i razgovarala s mladima, zbog čega je njezina prisutnost duboko utkana u život međugorskog Cenacola.

Preminula je 3. kolovoza 2023. godine u 86. godini. Mural koji su oslikali momci iz Zajednice čuvat će uspomenu na njezin osmijeh, otvorenost i poruku da nijedan život nije izgubljen.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.«

»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena.

A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Ove godine molitvena inicijativa će se odvijati kao Svjetski tjedan molitve, počevši bdijenjem u Rimu 1. listopada, a sa završnim slavljem 7. listopada, na blagdan Kraljice svete Krunice.

Za geslo ovogodišnje kampanje uzeta je Gospina poruka iz Fatime: „Na kraju će moje Bezgrešno Srce pobijediti.“ Te su riječi, piše kardinal Koch u svome pozivu, istodobno obećanje i smjernica. „Bezgrješno Srce Marijino predstavlja život potpuno ispunjen Duhom Svetim“, piše kardinal, dodajući kako u Marijinom „čistom i bezgrješnom srcu započinje novo stvaranje, otvoreno vječnom životu. Ta stvarnost nije daleko od nas, niti od Crkve, kojoj je Marija prvi i savršeni uzor. Naprotiv, ona već raste u našem svijetu svugdje gdje ljudi čistim srcem odgovaraju Bogu vjerom, ljubavlju i molitvom“.

Dječja molitva, ističe kardinal, ima posebnu snagu. „Jednostavna je, puna povjerenja i otvorena Božjoj milosti. Sveti Padre Pio navodno je rekao: ‘Kada milijun djece bude molilo krunicu, svijet će se promijeniti’”.

„Nadahnuti mnogim lijepim iskustvima u brojnim zemljama“, kardinal ponavlja poziv roditeljima i drugim odgovornim odraslim osobama da djecu pouče molitvi krunice putem raznih kreativnih inicijativa – makar to nekad bio i zahtjevan zadatak – te da zajedno s njima mole.

„Bilo da se moli pojedinačno ili u zajednici, bilo da se izmoli cijela krunica ili samo jedna desetica, svaka je molitva dragocjena. Na našoj mrežnoj stranici pronaći ćete korisne materijale, sadržaje prilagođene djeci i duhovne poticaje za tu svrhu. Pomozite nam da na blagdan Svete Krunice osiguramo da novi val molitve preplavi svijet, koji će prinijeti nebrojena djeca s dječjim povjerenjem, kako bi se ispunilo obećanje iz Fatime i kako bi Bezgrješno Srce Marijino pobijedilo“, piše kardinal Kurt Koch u svome pozivu.

Jedna od novih značajki inicijative za 2026. jest da će se održati čitav tjedan molitve, od 1. do 7. listopada. To će omogućiti biskupijama, župama, školama, zajednicama i obiteljima u različitim dijelovima svijeta da odaberu dan koji najbolje odgovara njihovim pastoralnim i lokalnim okolnostima, a istovremeno ostanu ujedinjeni oko istih namjera mira i jedinstva, piše ACN.

Zbog odsutnosti provincijala o. Srećka Rimca misno slavlje predslavio je, a obred zavjetovanja predvodio, prvi provincijalni savjetnik o. Anto od Djeteta Isusa (Knežević). Suslavili su prior Karmela sv. Ilije o. Branko Zebić, magistar novaka o. Petar Janjić, o. Jakov Mamić i don Ante Matešan.

O. Anto u propovijedi se usredotočio na Kristov poziv novozavjetovanicima da ga ponizno i hrabro slijede, ostajući vjerni položenim zavjetima. Pozvao ih je da se na tome putu ugledaju u Blaženu Djevicu Mariju i zazivaju njezin zagovor.

Braću novozavjetovanike molitvom su pratili njihovi roditelji, rodbina, prijatelji i drugi vjernici. Nakon mise i obreda zavjetovanja slavlje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici.

Karmelićani su novozavjetovanike preporučili u molitve vjernika, izvijestila je Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa.

U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Od 30. rujna do 2. listopada 2026. u crkvi Presvetog Srca Isusova u Lauchringenu održat će se duhovna obnova s fra Ivom Pavićem. Program uključuje krunicu, nagovore i molitvu za ozdravljenje, svetu misu te pojedinačni blagoslov.

Duhovna obnova s fra Ivom Pavićem u Neuöttingu

Od 17. do 19. rujna 2026. u Apostelhaus Algernu u Neuöttingu održat će se trodnevna duhovna obnova koju predvodi fra Ivo Pavić.

Program započinje u četvrtak, 17. rujna, u 16 sati, nastavlja se u petak prijepodnevnim susretom te predavanjem u 15 sati, nakon čega će u 16:30 biti slavljena sveta misa i pojedinačni blagoslov. Završni dio programa održat će se u subotu od 9 do 13:30 sati.

Tijekom sva tri dana bit će moguć blagoslov soli, vode, ulja i nabožnih predmeta. Sudjelovanje je moguće uz prethodnu prijavu.

Duhovna obnova „Isus je živ!“ s fra Ivom Pavićem u Mariboru

Fra Ivo Pavić predvodit će od 22. do 24. rujna 2026., svakoga dana od 17 sati, duhovnu obnovu „Isus je živ!“ u crkvi blaženog Antona Martina Slomšeka u Mariboru.

Fra Ivo Pavić predvodi duhovnu obnovu u Linzu

U Linzu će se 16. rujna 2026. održati duhovna obnova koju predvodi dr. sc. fra Ivo Pavić, OFM, u Volkshausu Bindermichl.

Program počinje u 16:30 molitvom krunice, u 17 sati slijede kateheza te molitva za ozdravljenje i oslobođenje, dok je u 18 sati predviđeno euharistijsko slavlje i pojedinačni blagoslov.

Prijava nije potrebna, ulaznica iznosi 10 eura, a organizatori su osigurali i prijevod na njemački jezik.

Volarić je uzeo redovničko ime Ivan od Blažene Djevice Marije.

Novicijat je razdoblje duhovne formacije i priprave tijekom kojega se kandidati upoznaju s redovničkim životom, pravilima i poslanjem zajednice prije polaganja redovničkih zavjeta.

„Neka je sretno i blagoslovljeno svoj osmorici“, poručili su iz „Duhovnih zvanja Brotnjo“.

Put do Međugorja planira prijeći u četiri etape. Prvog dana vozit će od Zagreba do Prijedora, zatim od Prijedora do Šipova, treća etapa vodi do Kupresa, a dolazak u Međugorje predviđen je 15. rujna.

Na putu će mu se pridružiti Ivan Kajtaz, nekadašnji prvak Hrvatske u kalistenici, dok će treći član ekipe upravljati logističkim vozilom i snimati putovanje. Namjera im je zabilježiti mjesta kroz koja prolaze, ljude koje susreću i priče koje se otvore tijekom puta.

Bošnjaković je pozvao bicikliste, motocikliste i druge zainteresirane da im se pridruže na pojedinim dionicama.

Voze za nabavu prilagođenog kombija

Putovanje neće imati samo osobno značenje. Njime žele podići svijest o cerebralnoj paralizi i pomoći splitskoj Udruzi osoba s cerebralnom paralizom „Srce“, koja prikuplja novac za nabavu prilagođenog kombija za prijevoz djece i odraslih.

Za kupnju vozila potrebno je 40.000 eura, a prema informacijama koje je objavio Bošnjaković, Udruzi nedostaje još 23.000 eura.

„Ja sam svoj blagoslov dočekao, moje dijete hoda, a sada pomozimo i njima da dobiju olakšanje u svakodnevici“, poručio je.

Donacije se mogu uplatiti izravno Udruzi osoba s cerebralnom paralizom „Srce“ Split na račun:

IBAN: HR8324070001100565991
Model i poziv na broj: 00
Svrha uplate: Donacija za adaptirani kombi za osobe s CP 2026. (na poziv Tonija Bošnjakovića)

Tijekom putovanja Bošnjaković namjerava govoriti i o opasnostima pretjeranog izlaganja sunčevim zrakama te važnosti zaštite kože. Naveo je kako je nedavno izgubio dvojicu prijatelja zbog posljedica melanoma, među kojima je bio i novinar Sportskih novosti Dražen Pinević.

Traže smještaj u Prijedoru, Šipovu i Kupresu

Ekipa još nema osiguran smještaj tijekom putovanja pa je Bošnjaković pozvao domaćine iz Prijedora, Šipova i Kupresa, kao i okolnih mjesta, da im pomognu.

Potreban im je smještaj za jednu noć u Prijedoru, potom u Šipovu te posljednje noći u Kupresu. Navode kako im nisu potrebni posebni uvjeti, nego krevet, tuš i mogućnost punjenja baterija za opremu.

„Ovo nije utrka, rekord ili borba protiv štoperice. Ovo je put, zavjet i pokušaj da nekoliko stotina kilometara biciklom prijeđemo tako da oni pomognu nekima drugima“, zaključio je Bošnjaković.

Himna u glazbenom obliku donosi poruku svetopisamskih redaka iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 9–16), koji obitelji potiču na ljubav, međusobno služenje, strpljivost i ustrajnost.

Za glazbu je zaslužan vlč. mr. Mario Brkić, a himnu je izveo Dominik Blaževac. Spot je sniman u Selcima Đakovačkim i Đakovu, a osmislio ga je vlč. dr. Dario Hrga. Pred kamerama su se našli članovi različitih generacija: baka Marija Nikolić i djed Božo Živković iz Selaca Đakovačkih, obitelj Ive Petrovića iz Selaca Đakovačkih, obitelj Matije Akšamovića iz Đakova te obitelj Dominika Blaževca iz Slavonskog Broda. Spot pogledajte OVDJE.

U zajedništvu ovoga susreta, kao i u spotu, posebno mjesto imaju i osobe s invaliditetom. I one su, zajedno sa svojim obiteljima, pozvane sudjelovati na susretu u Osijeku i Aljmašu te svojim sudjelovanjem pridonijeti zajedničkom slavlju.

Spot su snimali Mario Šulina i Ivan Bilandžić, a objavljen je u produkciji produkcijske kuće Slavonija NOVA, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nakon Papina pozdrava hrvatskim hodočasnicima Klapa „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice zapjevala je pjesmu „Do nebesa nek se ori“.

Osim pravnih razloga, ističe se i teološki problem. Krštenje je neponovljiv sakrament, pa bi uklanjanje zapisa stvorilo pogrešan dojam da se ono može poništiti. Iz COMECE-a napominju da ovo nije rat Europske unije protiv Crkve, već zahtjev za pravnim pojašnjenjem koji obuhvaća autentičnu autonomiju vjerskih zajednica.

Konačna presuda Suda EU-a očekuje se krajem 2026. ili tijekom 2027. godine, prenosi novizivot.net

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.

Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje.

Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.

Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Geslo misije, „Nova evangelizacija na djelu“, izražavalo je njezinu temeljnu poruku: navijestiti Evanđelje čovjeku našega vremena i posvjedočiti da je Isus Krist živ, da i danas djeluje te da njegova ljubav, milosrđe i snaga mogu dotaknuti i preobraziti ljudski život. Misija je bila nadahnuta riječima Psalma: „Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti me ozdravi!“ (Ps 30, 3).

Usred snažnog nevremena

Prvi susret održan je u srijedu 2. rujna, u crkvi sv. Patrika u Cambridgeu. Susret je bio posveden molitvi, slavljenju svete mise i molitvi za ozdravljenje. Fra Ivu pozvao je župnik vlč. Joe Selvanayagam, koji ga je srdačno primio te s oduševljenjem slušao tijekom kateheze i propovijedi. No prvi dan misije obilježile su i izvanredne vremenske prilike. Dok su se vjernici okupljali u crkvi, područje Ontarija zahvatilo je snažno nevrijeme.

Tijekom poslijepodneva izdana su brojna upozorenja na pojavu tornada, pradenu snažnim udarima vjetra, tučom i obilnom kišom, kao i opasnošdu od poplava. U Cambridgeu su zabilježena srušena stabla i poplavljene ulice.Međutim, ljudi su došli i pozorno slušali propovijednika koji je došao iz dalekog kraja. Oni koji su došli doživjeli su snažan i nezaboravan susret.

Dok je vani nevrijeme pokazivalo svoju snagu, u crkvi se događala drugačija oluja – duhovna oluja molitve, vjere i nade. Susret je bio snažan i intenzivan. Gotovo simbolično, dok su vani stizala upozorenja na tornada, u crkvi se osjedala snaga jednog „duhovnog tornada“ zbog siline Duha Svetoga.

U katehezi je fra Ivo govorio o važnosti čiste, ustrajne i neprestane molitve, podsjedajudi na riječisvetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5, 17). U propovijedi je potaknuo vjernike da povjeruju da je Isus Krist živ i danas te da i danas djeluje i ozdravlja, kao što je to činio tijekom svojega zemaljskog života. Nakon svete mise uslijedila je molitva za bolesnike i polaganje ruku u Isusovo ime, prema primjeru koji nalazimo upravo u Evanđelju naviještenom toga dana (Lk 4, 38-44).

Dvojica svedenika neumorno su ispovijedala vjernike tijekom cijele duhovne obnove, te je fra Ivo na kraju osobno molio za svakoga tko mu je pristupio tražedi molitvu. Na kraju susreta vlč. Joe javno je zahvalio fra Ivi na dolasku, riječima i molitvi te na vremenu koje je s velikom ljubavlju proveo sa svojom zajednicom.

Isus okuplja svoj narod

Drugi i tredi dan evangelizacijskog pohoda, 3. i 4. rujna, u prekrasnoj hrvatskoj župi Kraljice mira u Norvalu program je prvenstveno bio namijenjen hrvatskim vjernicima. Iako su susreti održani na hrvatskom jeziku, među okupljenima su bili i vjernici drugih narodnosti.Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su i oni sve razumjeli te s velikom pažnjom i otvorenošdu sudjelovali u molitvi i cijelom susretu. Još se jednom pokazalo da Duh Sveti nadilazi sve jezične granice te da Božja riječ može dotaknuti svakoga čovjeka, neovisno o jeziku kojim govori.

Oba dana program je imao isti slijed: molitva krunice, nagovor, sveta misa te pojedinačni blagoslov. Prvoga dana tema nagovora bila je „Grijeh – otrov za dušu“. Fra Ivo je na jednostavan i sažet način govorio o ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha te dvanaest skrivenih grijeha, koji često ostaju neprepoznati ili im se ne pridaje dovoljno pozornosti. Vjernicima je dao konkretne smjernice kako se boriti protiv grijeha i kako živjeti bez grijeha. Posebno je naglasio važnost potpunoga predanja Isusu, istaknuvši: „Kada se Isus useli u nas, grijeh de se iseliti.“

Smisao života jest pobijediti grijeh.

U propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje te pozvao vjernike na redovito kajanje za grijehe, iskreno obradenje i potpuno predanje Isusu.Drugoga dana okupio se još vedi broj vjernika. Potaknuti iskustvom prethodnoga susreta, jedni su
pozivali druge, a vijest o duhovnoj obnovi širila se među ljudima. Fra Ivo je govorio o sedam uzroka zbog kojih čovjek upada u grijeh, sedam znakova po kojima možemo prepoznati da smo blizu Bogu te o sedam kratkih molitava koje nam mogu pomodi u borbi protiv grijeha i kako se sjediniti s Bogom.

Osvrdudi se na Evanđelje toga dana, fra Ivo je govorio o Isusovim riječima farizejima da de učenici postiti kada im se ugrabi zaručnik.

Do tada ne moraju postiti, nego mogu jesti i piti.

Tijekom oba dana trojica svedenika su ispovijedala, pružajudi vjernicima priliku da kroz sakrament pomirenja obnove svoj odnos s Bogom. U crkvi se tijekom oba dana osjedala velika radost, zajedništvo i snažna prisutnost Duha Svetoga.
Vjernici su se s velikom otvorenošdu uključivali u molitvu, a susreti su završavali u ozračju zahvalnosti i duboke radosti.Bio je to još jedan snažan trenutak misijskog pohoda koji je pokazao da Isus okuplja svoj narod, povezuje ljude različitih jezika i narodnosti te i danas svakoga čovjeka poziva na obradenje, vjeru i život u zajedništvu s Njim.Neka Krist uvijek bude pred našim očima Pod zaštitom svetoga Rafaela

Petoga dana misijskog putovanja, na 23. nedjelju kroz godinu, fra Ivo slavio je dvije svete mise. Prvu je predvodio u crkvi Kraljice Mira, gdje su ga tamošnji franjevci zamolili da slavi pučku svetu misu u 11 sati. Iako ta misa nije bila predviđena prvotnim programom, fra Ivo se rado odazvao njihovoj molbi. Okupio se lijep broj vjernika. Osvrdudi se na nedjeljna čitanja, fra Ivo je pozvao vjernike da budu istinski zabrinuti za spasenje – ne samo za svoje, nego i za spasenje svojih bližnjih. U poslijepodnevnim satima održao je ved ranije predviđenu duhovnu obnovu u 17 sati u crkvi sv. Arkanđela Rafaela, smještenoj uz jezero Ontario, na poziv župnika vlč. Wilsona Andradea.Susret je započeo procesijom i blagoslovom s Presvetim Sakramentom, a cijeli je program bio obilježen snažnom molitvom i dubokim pouzdanjem u Božju prisutnost. Bio je to poseban dan molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

U nagovoru je fra Ivo govorio o koracima kojima Isus i danas ozdravlja i oslobađa čovjeka te pozvao vjernike da se s vjerom otvore Njegovu djelovanju. U propovijedi je posebno istaknuo odgovornost svakoga kršdanina prema onima koji su se udaljili od Boga. Pozvao ih je da ih u ljubavi opominju i pomognu im ponovno pronadi put prema Gospodinu, naglašavajudi da je to dužnost svih nas.

Govoredi o ljubavi prema Bogu, fra Ivo je istaknuo da se ona očituje i u mržnji prema grijehu te vjernom držanju svih Božjih zapovijedi. A također je govorio o jednoj jako važnoj činjenici: Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji grijeh.Susret u crkvi sv. Arkanđela Rafaela bio je snažan podsjetnik da istinsko ozdravljenje počinje onda kada čovjek otvori svoje srce Bogu – kada se vrati Kristu, odbaci grijeh i s potpunim se pouzdanjem preda Gospodinu.

U molitvi, zajedništvu i otvorenim srcima okupljenih vjernika još se jednom očitovala istina da Isus i danas ozdravlja, oslobađa i podiže čovjeka, pozivajudi svakoga da mu se približi i dopusti mu da zahvati njegov život.U Marijinu srcu – put vjere, nade i ljubavi

U ponedjeljak, 7. rujna, misijski pohod fra Ive nastavio se u župi Bezgrješnog Srca Marijina u Stoney Creeku, na istočnoj strani Hamiltona, uz obalu jezera Ontario.

Pri samome završetku njegova misijskog putovanja, uoči blagdana Male Gospe, Blažena Djevica Marija bila je tiho i vjerno prisutna na poseban način.U svom nagovoru fra Ivo govorio je o trima temeljnim kršdanskim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Govoredi o vjeri, istaknuo je važnost svijesti o Božjoj prisutnosti, ali i ozbiljnosti grijeha te posljedica koje on donosi.

Strah od kazne i vječne smrti može čovjeka potaknuti da se kloni grijeha i nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom.

Nada se, kako je objasnio, posebno rađa u trenucima bolesti, patnje i kušnji. Kada čovjek strpljivo podnosi teškode, s pouzdanjem u Boga i bez očaja, upravo se tada u njegovu srcu rađa i učvršduje nada. Govoredi o ljubavi, fra Ivo je naglasio važnost unutarnje slobode – slobode od navezanosti na materijalne stvari i želja. Pozvao je vjernike da nauče biti zadovoljni s
malo, jer se tek kada se čovjek oslobodi onoga što ga zarobljava, njegov um i srce mogu potpunije sjediniti s Bogom.

Tada postaje sposoban istinski ljubiti.

U propovijedi je posebno pozvao vjernike da se svakodnevno bore protiv grijeha bludnosti, počinjudi svaki dan iskrenim kajanjem. Naglasio je važnost da se dan započne s Bogom – čim se probudimo, da naše prve riječi budu zazivanje Isusova imena.Nakon svete mise uslijedio je pojedinačni blagoslov. Crkva je od samoga početka bila ispunjena vjernicima koji su s velikom pažnjom slušali svaku riječ propovjednika. Svi su bili sjedinjeni u molitvi, kao jedno srce i jedna duša. Snažno se osjedala prisutnost i djelovanje Duha Svetoga među okupljenima.Trebamo Duha Svetoga U prepunoj crkvi sv. Wilfrida u North Yorku, na posljednjem danu svojega misijskog putovanja u Kanadi, fra Ivo je predvodio duhovnu obnovu nablagdan Male Gospe.

Susret je održan na poziv župnika, vlč. Claudia Godofreda. U nagovoru je fra Ivo govorio o sedam znakova koji pokazuju jesmo li doista susreli Boga i ljubimo li ga na pravi način. Prvi znak jest mržnja prema grijehu. Grijeh je bolest duše, a grijeh i Božja volja ne mogu idi zajedno. Isus je lijek za grijeh i onaj koji želi živjeti s Bogom pozvan je svakodnevno boriti se protiv grijeha.

Drugi znak jest držanje Božjih zapovijedi i življenje svega što nam je Isus rekao u Evanđelju. Tredi znak jest neosuđivanje drugih. Čovjek je često sklon brzo suditi i osuđivati druge, ali susret s Bogom mijenja takav odnos prema bližnjima.Četvrti znak jest sposobnost šutnje i radosnog prihvadanja uvreda. Kada uvrede prihvatimo bez uzvradanja i s pouzdanjem u Boga, one mogu postati sredstvo čišdenja duše.

Peti znak jest opraštanje, čak i vlastitim neprijateljima – odmah i bez odgađanja. Kada iskreno oprostimo, Bog nas oslobađa od duha srđžbe koje može zarobiti naše srce. Šesti znak jest radovati se dobru drugoga. Ako je naš bližnji uspio u životu ili doživio nešto lijepo, trebamo se radovati njegovoj sredi kao da se dogodila nama samima.

Sedmi znak jest sačuvati mir i radost i onda kada dođu bolesti, problemi i teške životne okolnosti.U propovijedi je fra Ivo govorio o radosti koju donosi rođenje djeteta. Kada se dijete rodi u obitelji, svi se raduju i svake godine slave njegov rođendan. No, još bismo se više trebali radovati rođenju Marije kao i Isusa, jer je Marija svojim rođenjem postala ona koja de donijeti na svijet Spasitelja.

Fra Ivo je istaknuo kako se Bog služi malenima kako bi učinio velike stvari. Ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga i, poput
Marije, potpuno se stavimo u Božje ruke, Bog i preko nas može učiniti velike stvari. Na kraju susreta predstavnik Ave Maria Centre of Peace zahvalio je župniku Claudiju što je pozvao fra Ivu te izrazio veliku zahvalnost fra Ivi za njegov dolazak i prekrasnu katehezu. Istaknuo je kako ono što su primili ne smiju zadržati samo za sebe, nego trebaju ponijeti svojim domovima i podijeliti s drugima.

Podsjetio je na riječi koje snažno odjekuju u današnjem vremenu: „Rečeno nam je da smo slobodni, ali mi doista trebamo Boga u svojim životima.“ Zahvalio je fra Ivi za sve što čini u Isusovo ime i poručio mu da samo tako nastavi.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.

Četvrtoga dana misije, u subotu 5. rujna, susreo se s vjernicima u crkvi Svetih Anđela u Etobicokeu. Župnik fra Bruno Kesangana Nandaba srdačno je dočekao fra Ivu i zahvalio mu na riječi mozdravljenja koje je uputio okupljenima. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a tijekom cijeloga susreta snažno se osjedalo duboko djelovanje Duha Svetoga.

U nagovoru je fra Ivo govorio o čistoj molitvi, svakodnevnom kajanju i potpunom predanju Gospodinu. U propovijedi je pozvao vjernike da s ljubavlju opominju one koji žive u grijehu, da govore “Slava Bogu” i u dobru i u zlu te da mrze grijeh.

Posebno je naglasio da nam Krist uvijek treba biti pred očima, u mislima i u srcu. Vjernici su zahvalili Bogu na fra Ivu i njegovu dolasku te na svemu što su primili tijekom susreta.

Sv. Ivan Pavao II. upozorio je na to prije više od tri desetljeća riječima koje danas zvuče gotovo kao dijagnoza našega vremena: „Ekološka kriza je moralno pitanje.“ Za njega uništavanje okoliša nije bilo izdvojeno pitanje kojim se trebaju baviti samo stručnjaci i aktivisti, nego posljedica puno dubljeg poremećaja u čovjeku, trenutka u kojem čovjek prestaje razumijevati svoje mjesto u svijetu i počinje se ponašati kao njegov apsolutni gospodar.

U enciklici Centesimus annus Ivan Pavao II. piše da se u korijenu „besmislenog uništavanja prirodnog okoliša“ nalazi „antropološka pogreška“, odnosno čovjekova zabluda da zemljom može proizvoljno raspolagati, podrediti je svojoj volji i zaboraviti da je prije njega postojao Božji dar koji može razvijati, ali ga ne smije izdati. Kada čovjek, umjesto da bude Božji suradnik u djelu stvaranja, samoga sebe postavi na mjesto Boga, upozorava Papa, na kraju izaziva „pobunu prirode“, jer njome više ne upravlja nego je tiranizira.

Možda nikada kao danas nije bilo lakše razumjeti što znači ta „antropološka pogreška“, jer živimo u vremenu u kojem se čovjek ponaša kao da će mu uvijek pripasti još jedna šuma kada ovu posiječe, još jedan izvor kada ovaj zagadi, još jedan komad obale kada ovaj betonizira i još jedna zemlja kada ovu zatrpa onime što ne želi gledati pred vlastitim vratima, kao da priroda nema granice i kao da posljedice naših odluka prestaju postojati onoga trenutka kada kamion otpada nestane iza zavoja.

Ivan Pavao II. bio je još konkretniji kada je upozorio da vlast koju je čovjek dobio nad prirodom „nije apsolutna moć“, niti čovjek ima slobodu koristiti i zloupotrebljavati prirodni svijet kako mu se prohtije, jer postoje granice koje ne određuju samo zakon i ekonomija, nego i moralna odgovornost prema drugim ljudima i budućim generacijama.

Još je snažnija njegova misao da čovjek, obuzet željom „imati i uživati“ više nego „biti i rasti“, počinje pretjerano i neuredno trošiti i zemaljske resurse i vlastiti život, pri čemu Papa nasuprot pohlepi za posjedovanjem stavlja nešto što smo gotovo zaboravili: sposobnost divljenja ljepoti, onu unutarnju poniznost pred nečim što nismo sami napravili i što upravo svojom ljepotom čovjeku govori o nevidljivom Bogu.

Možda je upravo tu jedna od najvećih tragedija vremena u kojem živimo, jer smo izgubili sposobnost divljenja pa smo počeli samo procjenjivati, prestali smo zahvaljivati pa smo počeli uzimati, a kada nam ništa više nije sveto, tada sve dobiva cijenu, pa šuma postaje samo površina, obala građevinski potencijal, voda resurs, zemlja mjesto na koje se nešto može zakopati, a prirodna ljepota marketinška kulisa koju ćemo rado fotografirati dok je istodobno, metar po metar, prodajemo.

Posebnu težinu u tom kontekstu imaju poruke povezane s Međugorjem, a jedna od njih, od 25. siječnja 1991., danas zvuči gotovo zastrašujuće aktualno:

„Sotona je jak i želi razrušiti ne samo ljudske živote, nego i prirodu i planet na kojem živite.“

Te riječi teško je pročitati danas, više od tri desetljeća poslije, i ostati ravnodušan, jer uništavanje prirode ovdje nije predstavljeno kao bezazlena posljedica razvoja, nego je povezano s razaranjem života i gubitkom mira, odnosno upravo s onim duhovnim neredom u kojem čovjek prestaje razlikovati ono što mu je dopušteno učiniti od onoga što je dobro učiniti.

To nije jedina takva međugorska misao, jer se kroz poruke provlači sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji nas okružuje, odnos zahvalnosti i divljenja umjesto posjedovanja i iskorištavanja, pa se vjernike poziva da pođu u prirodu kako bi tamo susreli Boga Stvoritelja, da u bojama prirode slave Boga te da u ljepoti čak i najmanjega cvijeta prepoznaju Njegovu ljubav.

U službenoj vatikanskoj Noti o duhovnom iskustvu povezanom s Međugorjem iz 2024. također je izdvojena poruka da je „sve dar Božji“ te da Boga možemo otkrivati u svemu, „i u najmanjem cvijetu“.

Ako Boga možemo otkriti i u najmanjem cvijetu, onda se nameće neugodno pitanje kakav smo odnos prema Bogu izgradili ako nam nije problem otrovati zemlju, ugroziti vodu, posjeći šumu ili nepovratno uništiti krajolik čim se iza toga pojavi dovoljno velik novac, jer teško je istodobno zahvaljivati Stvoritelju na ljepoti stvorenoga i mirno promatrati kako se ta ista ljepota pretvara u nečiji poslovni model.

Problem zato nije samo u čovjeku koji doveze otpad niti samo u onome koji potpisuje, pogoduje, okreće glavu ili zarađuje, nego u mentalitetu koji smo dopustili da postane normalan, u sustavu u kojem se odgovornost toliko razvodni da na kraju nitko nije odgovoran, dok posljedice ostaju desetljećima i nasljeđuju ih ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednom dogovoru, nisu potpisali nijedan dokument i od cijeloga posla nisu zaradili ni centa.

Kriminal s otpadom zato nije samo kriminal protiv zakona i državnog proračuna, jer ukrasti novac znači opljačkati sadašnjost, dok svjesno zagaditi zemlju ili vodu radi novca znači opljačkati budućnost ljudi koje nikada nećeš upoznati, a teško je zamisliti radikalniji oblik sebičnosti od odluke da vlastitu korist danas plati nečije dijete za dvadeset ili pedeset godina.

Upravo zato kršćanin nema luksuz ravnodušnosti prema uništavanju prirode, jer briga za stvoreno nije prolazna moda niti politički dodatak vjeri, nego odgovornost koja proizlazi iz same vjere u Boga Stvoritelja, što je Ivan Pavao II. jasno naglašavao govoreći da su odgovornost kršćana prema stvorenome te njihova dužnost prema prirodi i Stvoritelju bitan dio njihove vjere.

Ne možemo zato nedjeljom zahvaljivati Bogu za ljepotu svijeta, a ostatak tjedna šutjeti dok se ono što nam je povjereno uništava zbog pohlepe, pogodovanja, nemara ili kriminala, niti možemo ljubav prema zemlji dokazivati samo riječima, zastavama i pjesmama ako nas ne zanima kakvu ćemo zemlju doista ostaviti svojoj djeci, jer domovina je i voda koju će piti, zemlja iz koje će jesti, more u kojem će se kupati, šuma kroz koju će hodati i zrak koji će udisati kada nas više ne bude.

Prije trideset i pet godina Ivan Pavao II. govorio je o antropološkoj pogrešci, moralnoj krizi, obvezama prema budućim generacijama i „pobuni prirode“, a danas, kada su otpad, zagađenje, betonizacija, uništavanje prirodnih resursa, korupcija i profit postali gotovo dio svakodnevnog rječnika, njegove riječi više ne zvuče kao upozorenje o nekoj dalekoj budućnosti, nego kao opis sadašnjosti koju smo sami proizveli.

Možda nam zato nije potrebna još jedna velika deklaracija o tome koliko volimo prirodu, nego povratak jednoj vrlo jednostavnoj istini koju smo u svojoj oholosti zaboravili: nismo stvorili ni zemlju, ni more, ni vodu, ni šume, niti ćemo ih ponijeti sa sobom, nego smo samo jedna generacija kojoj je ljepota stvorenoga nakratko povjerena u ruke, zajedno s odgovornošću da je ne pretvorimo u račun koji će plaćati oni poslije nas.

A ako doista vjerujemo da je sve što nas okružuje Božji dar, tada pitanje više nije imamo li pravo braniti ga, nego kako ćemo jednoga dana pred Bogom opravdati da smo znali što se događa, vidjeli što se uništava i ipak odlučili šutjeti.

M.Ž/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Donosimo nekoliko takvih ideja.

Knjiga uspomena koja s godinama postaje sve vrijednija

Prvi osmijeh, prvi koraci, neobične dječje riječi, rođendani i obiteljske dogodovštine roditeljima se čine nemogućima za zaboraviti. A ipak, s godinama mnogi detalji izblijede.

Zato knjiga uspomena djetinjstva odnosno radosnica može biti poseban dar za krštenje. Angellumova „Moja priča“ zamišljena je kao kronika djetinjstva sve do desete godine života, u kojoj roditelji čuvaju fotografije, važne događaje i male trenutke odrastanja.

Jednoga dana dijete tako ne dobiva samo album, nego priču o vlastitom djetinjstvu koju su za njega godinama stvarali njegovi najbliži.

LINK: „Moja priča“ → https://angellum.hr/vrsta/knjiga-djetinjstva/

Citat na platnu – poruka koja odrasta s djetetom

Ponekad je nekoliko pažljivo odabranih riječi dovoljno da dar dobije posebno značenje.

Citati na platnu s biblijskim i inspirativnim porukama mogu pronaći svoje mjesto u dječjoj sobi od prvih dana, a pritom nisu vezani samo uz najranije djetinjstvo. Dobro odabrana poruka može dijete pratiti godinama i s vremenom dobivati novo značenje.

Za krštenje posebno pristaju citati koji govore o ljubavi, blagoslovu, vjeri i Božjoj blizini.

Zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru – dar s posebnom porukom.

Molitva Anđelu čuvaru jedna je od prvih molitava koje mnogi nauče još kao djeca. Upravo zato taj motiv prirodno pronalazi mjesto među darovima za krštenje.

Angellumov zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru osmišljen je kao trajna uspomena koja može pronaći svoje mjesto u dječjoj sobi od najranijih dana. Zlatni detalji daju mu svečanost prikladnu samom sakramentu, dok molitva nosi jednostavnu želju koju djetetu želimo od njegova rođenja, da bude čuvano i praćeno na svom životnom putu.

To je dar čija poruka ostaje jednako snažna i kada dijete odraste.

Biblija s posvetom – dar za cijeli život

Postoji dobar razlog zašto se Biblija generacijama daruje povodom sakramenata. To je jedan od rijetkih darova koji nije vezan uz određenu dob.

Posebnu vrijednost dobiva uz rukom napisanu posvetu. Ime djeteta, datum krštenja i nekoliko osobnih riječi kuma, kume, bake ili djeda mogu Bibliju pretvoriti u obiteljsku uspomenu koja se čuva desetljećima.

Ponekad upravo nekoliko rečenica napisanih na dan krštenja mnogo godina poslije postane najvrjedniji dio dara.

Figure koje pričaju bez riječi.

Figure roditelja s djetetom, obitelji ili anđela mogu biti lijep izbor kada se poklonom želi obilježiti odnos i bliskost.
Među najpoznatijima su Willow Tree figure, prepoznatljive po tome što nemaju izražene crte lica. Njihova se priča prenosi gestom, zagrljajem i odnosom između figura, zbog čega svatko u njima može pronaći vlastito značenje.

Za krštenje se posebno mogu birati motivi djeteta, roditeljstva, obitelji, anđela i zaštite.

Zlatna medalja – mali dar za cijeli život

Među tradicionalnim poklonima za krštenje posebno mjesto imaju zlatne medalje s vjerskim motivima.

Za razliku od dara koji ostaje u dječjoj sobi, medalju dijete kasnije može nositi sa sobom. U Angellumovoj ponudi dostupni su različiti vjerski motivi, pa darovatelj može odabrati simboliku koju želi povezati s djetetom.

Malen je to predmet, ali upravo se takvi darovi često čuvaju desetljećima, a ponekad ostaju u obitelji i kroz više generacija.

LINK: „zlatne medalje“ → https://angellum.hr/vrsta/zlatne-medalje/

Što kum ili kuma mogu pokloniti za krštenje?

Kod kumova je pitanje poklona ipak malo drukčije. Kumstvo ne završava danom krštenja, pa ni njihov dar ne mora nužno biti najveći ili najskuplji.

Biblija s posvetom, knjiga uspomena, zlatna medalja, zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru ili simbolična figura mogu dobiti sasvim drugo značenje ako uz njih ostane nekoliko osobnih riječi namijenjenih baš tom djetetu.

Takve se stvari možda ne cijene odmah. Ali upravo njih ljudi često najdulje čuvaju.

Kako odabrati pravi poklon za krštenje?

Kada biramo poklon za krštenje, možda je korisnije od pitanja o cijeni zapitati se što želimo da ostane iza našeg dara.

Knjiga uspomena čuvat će prve godine djetinjstva. Citat na platnu može svakodnevno podsjećati na važnu poruku. Zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru nosi želju za zaštitom. Biblija može pratiti dijete kroz život, figura govoriti o ljubavi i obitelji, a zlatna medalja ostati uz njega desetljećima.

Takve poklone za krštenje na jednom je mjestu okupio i hrvatski brend Angellum, specijaliziran za darove povezane s važnim trenucima vjere i obiteljskog života.

GLAVNI LINK: „pokloni za krštenje“ → https://angellum.hr/prigoda/krstenje/

Na kraju, možda je najbolji dar upravo onaj za koji osobno možemo zamisliti da će ga dijete pronaći nakon mnogo godina i poželjeti ga sačuvati.

Napomena: Ne zaboravite preuzeti Angellum kviz aplikaciju za učenje kroz igru! 
📱 App Store
https://apps.apple.com/hr/app/angellum-kviz/id6789916064?l=hr
🤖 Google Play
https://play.google.com/store/apps/details?id=com.angellum.quiz

• Sve novosti, nove Angellum kreacije i ostale informacije možete pratiti na Angellum društvenim mrežama i web stranici:
• 🌐 Web: angellum.hr
• 📸 Instagram: @angellum_hr
• 📘 Facebook: AngellumHR
• ✉️ E-mail: [email protected]

U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!

Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

Lk 6,20-26 Blago vama, siromasi! Jao vama, bogataši! Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!

Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Za projekt je osigurana potpora EU fonda u iznosu od 265.000 eura, a tijekom dvije godine bit će organiziran velik broj aktivnosti.

Sudionike očekuju radionice medijske pismenosti i zaštite od prijevara, grupno vježbanje i rekreacija, kvizovi, društvene igre i druge aktivnosti mentalne stimulacije, kreativne radionice, organizirani izleti i posjeti te javne manifestacije usmjerene na promociju zdravlja.

Posebno mjesto u programu imaju međugeneracijski susreti i duhovna podrška, za koje je predviđeno čak 70 aktivnosti. Organizirat će se i individualna stručna savjetovanja te „Info kutak“ putem kojeg će starije osobe i umirovljenici moći dobiti korisne informacije.

Projekt „Tiha snaga godina“ želi starijim ljudima vratiti ono što im često najviše nedostaje – osjećaj pripadnosti, zajedništva i spoznaju da njihove godine nisu teret, nego bogatstvo iskustva koje društvo treba prepoznati i cijeniti.

Kako se uključiti i gdje doznati više?

Svi zainteresirani za radionice i aktivnosti programa aktivnog starenja mogu se informirati na službenim stranicama Klanjateljica Krvi Kristove – Regije Zagreb, gdje je objavljena i anketa putem koje zainteresirani mogu iskazati interes za pojedine programe.

Više informacija i poveznica za prijavu dostupni su ovdje:

"Projekt „Tiha snaga godina“ – Klanjateljice Krvi Kristove" (https://reference-url-citation.invalid/0)

Projekt tako podsjeća na nešto što se u užurbanosti suvremenog života lako zaboravlja: čovjekova vrijednost ne smanjuje se s godinama. Ponekad upravo u njihovoj tišini počiva najveća snaga.

Autorica svjedočanstva navodi kako je ondje bila s prijateljicama i djecom, među kojima je bio i Luka u kolicima. Nakon pomazanja uljem osjetila je snažan poticaj da ga odvede pred relikvije.

Kada su došli pred njih, rekla mu je:

„Reci svetom Šarbelu što najviše želiš.“

Položila je ruku na njegovu glavu i zamolila sv. Šarbela da mu svojim zagovorom isprosi ozdravljenje nogu.

A samo tjedan dana poslije stigao je video koji ju je duboko dirnuo.

Luka je, kako svjedoči, prvi put samostalno napravio čak 25 koraka.

No to nije jedina milost o kojoj govori. Jedna od žena koja je toga dana došla u Križevce, teško oboljela od raka mozga s metastazama, dobro je podnijela 25 ciklusa zračenja te čeka daljnje nalaze. Njezina kći, koja je godinama nosila posljedice vršnjačkog zlostavljanja, doživjela je, kako majka svjedoči, duboku unutarnju promjenu i pronašla snagu oprostiti onima koji su je povrijedili.

Autorica pritom naglašava da je Bog izvor svake milosti i svakog ozdravljenja, dok svetom Šarbelu zahvaljuje na njegovu zagovoru.

Vjernici ponovno pozvani u Križevce

Ovo svjedočanstvo objavljeno je uoči novog velikog molitvenog okupljanja. U Križevcima će se 19. rujna 2026. obilježiti godišnjica dolaska relikvija sv. Šarbela.

Organizatori pozivaju vjernike da dođu sa svojim obiteljima, bolesnima, zahvalama i molitvenim nakanama te da se zajedno okupe u molitvi pred relikvijama ovog sveca.

„Dođite pred relikvije svetog Šarbela i zajedno molimo Gospodina za ozdravljenje, oslobođenje, obnovu i mir.“

Priče poput Lukine za vjernike ostaju snažno svjedočanstvo nade i pouzdanja u Boga, osobito onda kada se ljudskim očima čini da je pred nama nemoguće.

Sveti Šarbele, moli za nas!

„Put je bio blagoslovljen. Sunce nas je grijalo, a vjetar nam je cijelim putem lagano puhao, kao lahor, pružajući nam zaklon i snagu kada bi ugrijalo“, kazala je Bajkuša.

Ipak, ono što joj je posebno obilježilo ovogodišnji put nije samo prijeđena udaljenost, nego zajedništvo koje se među hodočasnicima stvaralo iz kilometra u kilometar.

„Baš se osjetilo neko zajedništvo, neka ljubav među nama. Bogu hvala što se ljudi odazivaju. Vrlo je zanimljivo vidjeti ljude koji nam se prvi put pridruže. Rasplaču se od emocija i osjećaja koji se u njima probude“, ispričala je.

„Krunica se drukčije moli kada hodočastiš“

Bajkuša ističe kako se iskustvo molitve tijekom višednevnog hoda teško može usporediti s molitvom u svakodnevnom okruženju.

„Hodati i moliti krunicu sa žuljevima nije isto kao moliti je u svom dnevnom boravku. Krunica se drukčije moli kada se hodočasti, kada žulj boli i kada je teško, a ti i dalje ideš zbog braće s kojima hodočastiš. Oslanjaš se na te umorne i bolne noge i osjetiš posebno ispunjenje srca“, kazala je.

Upravo je izlazak iz svakodnevne udobnosti, dodaje, jedan od razloga zbog kojih bi ovakvo iskustvo preporučila i drugima.

„Preporučila bih svima da se odvaže, iziđu iz vlastitog komfora i krenu preko Vrana, da hodaju našim brdima i čuvaju vjeru koju imamo“, poručila je Bajkuša za medjugorje-info.com.

Dolaskom na Šćit završena je ovogodišnja dionica hodočašća koje povezuje Međugorje i Ramu, a hodočasnici će blagdan Male Gospe dočekati u ramskom svetištu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine, Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:

Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel —
što znači: S nama Bog.

Svećenik: vlč. Dario Levanić

Broj (nad)biskupa bio je dvostruko veći nego prethodne godine. Organizatori su ocijenili da je teško zamisliti neku drugu inicijativu koja uživa toliku potporu crkvene hijerarhije.

„Njihova prisutnost pokazuje iznimnu važnost koju Crkva pridaje tom temeljnom pitanju“, poručili su.

Dok je u katedrali slavljena misa, u centru Emmanuel održavala su se predavanja i predstavljan je rad organizacija posvećenih zaštiti života. Nakon mise sudionici su krenuli u povorci londonskim ulicama do Parliament Squarea. Ovogodišnje geslo Hoda bilo je „Pobačaj ranjava obitelj“.

Sudionike su tijekom okupljanja dočekali prosvjednici koji su preko razglasa izvikivali poruke protiv Hoda za život. Jedna je prosvjednica pokret optužila za provođenje „nasilne kampanje protiv tjelesne autonomije“, dok se iza nje nalazio transparent s porukom: „Mačisti, fašisti, nećete proći.“

Prema izvješću EWTN-a, prosvjednici su stvarali neprijateljsko i zastrašujuće ozračje dok su se obitelji, govornici i drugi sudionici mirno okupljali. Autorica komentara Amy Servais upozorila je na suprotnost između mirnog okupljanja sudionika i optužaba za nasilje koje su im upućivane.

„Zahtijevaju slobodu javnog zastupanja svojih stajališta, ali ne mogu podnijeti da katolici sudjeluju u bogoslužju ili se mirno okupljaju u obranu života“, napisala je Servais.

Naglasila je da protivnici Hoda imaju pravo prosvjedovati, ali da sloboda izražavanja ne uključuje pravo na zastrašivanje i ušutkivanje neistomišljenika.

„Tolerancija koja vrijedi samo u jednom smjeru uopće nije tolerancija. To je zahtjev za pokoravanjem“, istaknula je.

Ravnateljica organizacije March for Life UK Isabel Vaughan-Spruce snažan je odaziv biskupa povezala s brojnim izazovima za zaštitu ljudskog života. Među njima je izdvojila promjene propisa o pobačaju, zaštitne zone oko ustanova u kojima se obavljaju pobačaji, dostavu tableta za medikamentozni pobačaj nakon savjetovanja na daljinu te nastojanja da se zakonski dopusti potpomognuto samoubojstvo.

Službeni podatci pokazuju da je tijekom 2023. među stanovnicama Engleske i Walesa obavljeno 277.970 pobačaja, odnosno 11 posto više nego prethodne godine.

Vaughan-Spruce kazala je da su biskupi prepoznali kako Hod za život nije „militantna ni neosjetljiva inicijativa“, nego suosjećajan i potreban odgovor na stanje u društvu. Istaknula je da se Hodu pridružuje sve više mladih, vjerskih poglavara, ljudi iz različitih društvenih sredina i osoba koje se ne smatraju vjernicima.

Sudionici Hoda pozvani su i na molitvu za britanske zastupnike, koji će 11. rujna u Donjem domu raspravljati i glasovati u drugom čitanju o prijedlogu zakona kojim bi se teško bolesnim punoljetnim osobama u posljednjih šest mjeseci života omogućilo da zatraže liječničku pomoć radi okončanja vlastitog života. Prijedlog se odnosi na Englesku i Wales.

„Neka ih Duh Sveti vodi kako bi zaštitili dostojanstvo svakoga ljudskog života i odvratili ih od toga puta“, poručili su organizatori.

Servais je zaključila da protivljenje prosvjednika pokazuje zašto je javno svjedočenje u obranu života i dalje potrebno.

„Hodamo ne zato što mrzimo žene, nego zato što odbijamo napustiti majku ili dijete; ne zato što smo nasilni, nego zato što svaki čin nasilja nad nedužnim ljudskim životom zahtijeva miran i hrabar odgovor“, poručila je.

„Oni mogu vikati. Mi ćemo nastaviti moliti, govoriti i hodati“, zaključila je Servais. 

Da bi zakon stupio na snagu, potrebno je odobrenje prijestolonasljednika Aloisa, koji od 2004. godine vrši ovlasti šefa države, a delegirao mu ih je njegov otac (i knez) Hans-Adam II., koji ima 81 godinu. Alois ima na raspolaganju šest mjeseci za provedbu sankcije: ako je ne izvrši u utvrđenom roku (u ovom slučaju je to ožujak 2027.), zakon se smatra odbijenim. Vjerojatno je da se bilo kakva stvarna promjena neće provesti, jer je u intervjuu za "Liechtensteiner Vaterland" prije otprilike tri mjeseca najavio svoj veto na takvu mjeru, podupirući u toj prigodi temeljno zakonsko pravo zaštite života.

Zakonodavni proces koji je doveo do rezultata 2. rujna proizišao je od prikupljanja potpisa za prijedlog građanske inicijative, koje je trajalo dva mjeseca i završilo je krajem srpnja. Potpisalo ga je 4970 osoba, oko četvrtina birača (od ukupno 40.000 stanovnika), ali za podnošenje zahtjeva zakonodavnoj skupštini bilo je potrebno samo tisuću potpisa. Prijedlog je sadržavao tri zahtjeva: nekažnjivost pobačaja u prvih dvanaest tjedana, ukidanje zabrane informiranja te pokrivanje troškova zdravstvenim osiguranjem. Slična inicijativa nije uspjela 2011. godine; sami birači su ju odbacili s više od 52% glasova.

Već je tada Katolička Crkva intervenirala kako bi ga osporila preko nadbiskupa Vaduza, Wolfganga Haasa. Sadašnji apostolski administrator, biskup Benno Elbs, imenovan 2023., objavio je 21. kolovoza bilješku na internetskoj stranici nadbiskupije. Podsjetio je na katolički nauk, ističući da nerođeno dijete posjeduje urođeno i neotuđivo dostojanstvo od početka, te stoga zaslužuje jednaku zaštitu kakvu ima svaki ljudski život. Potom je, citirajući u tom smislu riječi Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta kneževini 1985. godine, ponovno istaknuo da se ta odgovornost ne smije zaboraviti ni danas. Osim toga, biskup Elbs je napomenuo da cilj mora biti društvo u kojemu žene i parovi nisu ostavljeni sami i u kojemu postaje moguće reći životu 'da'.

Ta zemlja već nekoliko godina nema rodilište, zbog čega žene moraju putovati u inozemstvo kako bi rodile. U tom je smislu biskup izrazio zabrinutost kako s jedne strane žene traže bolničku skrb za rodilje u susjednim zemljama, dok se s druge strane raspravlja o mogućnosti stvaranja uvjeta za pobačaj na nacionalnoj razini. Čini mi se da nešto nije u redu – napomenuo je biskup Elbs te zaključio – Moja je želja da zajedno izgradimo društvo u kojemu je svako dijete dobrodošlo i u kojemu svaka majka i svaki otac dobivaju potporu koja im je potrebna da donesu pravu odluku za svoje dijete. Društvo koje štiti život mora biti i društvo koje ne napušta osobe u teškoći. 

Okupljene je pozdravila i s. Raffaella Petrini, predsjednica Uprave Države Grada Vatikana. U ime nazočnih izrazila je zahvalnost i odanost Petrovu nasljedniku te istaknula da je velika radost služiti mu i pomagati, makar i malim dijelom, u velikom poslanju koje mu je Gospodin povjerio.

Papa je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji proslave te podsjetio na riječi sv. Ivana Pavla II.: „Obitelj je ogledalo u kojemu se ogleda Bog.“ Pozvao je okupljene da razmišljaju o vlastitim obiteljima, ali i o zajednici koju čine svi nazočni. Istaknuo je da Bog želi vidjeti sebe u njihovoj zajednici i obitelji te da je prisutan u svakoj obitelji.

Sveti Otac naglasio je da se u obitelji, kao Božjem ogledalu, očituju dva najljepša i najveća čuda: darivanje života i darivanje ljubavi. Potaknuo je vatikanske zaposlenike i njihove obitelji da ih nastave darivati te im zahvalio što su oni sami to veliko čudo.

„Možda i mi možemo svaki dan gledati svoju obitelj kao to Božje ogledalo i ponovno otkrivati Božju ljubav, ono što znači darovati život, ono što znači ne živjeti samo za sebe i ne biti sebičan, nego darovati život za druge, u obitelji, među prijateljima i među onima koji nam još nisu prijatelji“, poručio je Papa.

Poželio je da i njihova večernja proslava bude ogledalo Božje ljubavi te zaključio: „Osjetimo doista tu radost koju nam samo Bog može dati; neka nam i danas podari radost što možemo zajedno slaviti poput tog ogledala Božje ljubavi“, izvijestio je Vatican News.

Svoje svečane zavjete položili su fra Ante Leo Dodig iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici, fra Robert Radić iz župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima, fra Ante Vlašić iz župe sv. Anastazije u Somboru, fra Luka Bešlić iz župe Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju te fra Danijel Miličević iz župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

Polaganjem svečanih zavjeta braća su pred Bogom i Crkvom potvrdila svoje konačno opredjeljenje za franjevački način života, prihvaćajući evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pomolimo se da Gospodin našoj braći udijeli milost ustrajnosti i vjernosti, kako bi, slijedeći Krista stopama svetoga Franje, svojim životom uvijek svjedočili radost Evanđelja.

Misi su nazočili bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, članovi obitelji kandidata i brojni vjernici, a liturgijsko slavlje pjesmom je pratio zbor Frame Humac.

Iz Hercegovačke franjevačke provincije habit su obukli Ante Musa iz župe sv. Franje Asiškog u Rašnu i Ivan Vranjković iz župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene novicijat su započeli Jerko Tunjić iz Kraljeve Sutjeske, Mihael Stanišić iz Ovčareva, Gabrijel Perković iz Livna i Luka Marić iz Kraljeve Sutjeske.

Habit su obukla i četvorica kandidata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita – Mario Zubčić iz Tisnog, Vjekoslav Luburić iz Sinja, Žarko Dragčević iz Čapljine te Kristijan Vuković iz Podbablja.

Iz Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac poručili su kako se raduju boravku novih novaka te su ih preporučili u molitve vjernika.

„Još jedne prve subote u mjesecu, Ljubušaci, a s njima i cijela Hercegovina, okupili su se kako bi iskazali ljubav i zadovoljštinu za sve uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu“, naveli su u objavi.

Dodali su kako su kroz molitvu svete krunice, hod i zajedništvo ponovno javno posvjedočili svoju vjeru i odanost Mariji.

„Marijo, Bezgrešno Srce, budi naše utočište i vodi nas svome Sinu“, poručili su.

Okupljanja prve subote u mjesecu tako su već postala svojevrsna duhovna tradicija, u kojoj se molitva ne doživljava samo kao osobni čin, nego i kao zajedničko svjedočanstvo vjere.

Za okupljene je to ujedno prilika za tišinu, sabranost i podsjećanje na vrijednosti koje, kako ističu, žele živjeti i svjedočiti u svakodnevici.

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!«

On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako — i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Jedne subote prolazio je Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: »Zašto činite što subotom nije dopušteno?«

Odgovori im Isus: »Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?« I govoraše im: »Sin Čovječji gospodar je subote!«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

“Pronašli smo dokaze o pogrebnom krajoliku, uz manja područja zasađena vinovom lozom i maslinama, kao i pastoralno područje s povremenim tragovima ljudske aktivnosti”, izjavila je voditeljica istraživanja Francesca Romana Stasolla.

Preliminarno izvješće od 98 stranica, objavljeno 2025. godine u znanstvenom časopisu Liber Annuus, donosi rezultate završne faze iskopavanja. Otkrića se gotovo u potpunosti podudaraju s opisom mjesta pokopa iz Evanđelja po Ivanu, koje mjesto Isusova raspeća smješta u blizinu vrta, u kojem se nalazio i novi grob.

“A na mjestu gdje je bio raspet bijaše vrt, i u vrtu nov grob u koji još nitko nije bio položen. Ondje su, zbog židovske pripreme blagdana, položili Isusa jer je grob bio blizu” (Iv 19,41-42), stoji u Evanđelju.

Iskopavanja, doduše, ne identificiraju konkretno koji je grob Isusov, već pružaju arheološke dokaze o karakteru područja prije izgradnje kršćanskog svetišta, pokazujući da su na tom mjestu istovremeno postojali grobovi i obrađena zemlja.

Istraživanje je provodio tim s rimskog Sveučilišta Sapienza pod vodstvom Stasolle, u suradnji sa zajednicama odgovornima za baziliku, uključujući Pravoslavnu patrijaršiju, Kustodiju Svete zemlje i Armensku patrijaršiju. Istražena su područja sjevernog broda crkve i sjevernog dijela rotonde.

Posebno je značajno otkriće drva vinove loze na jednom od iskopanih lokaliteta, što upućuje na mogućnost da je loza uzgajana upravo na tom mjestu, dok je analiza peludi ukazala i na moguću prisutnost maslina.

„Stoga je, nakon savjetovanja i koordinacije s nadležnim tijelima, predstavnicima roditelja i jeruzalemskih škola, odlučeno obustaviti nastavu u školama na području grada Jeruzalema“, piše u priopćenju. Obustava je trebala početi 1. rujna i trajati „dok se ne izdaju i obnove potrebne dozvole za učitelje i ostalo osoblje, čime bi se osiguralo da se obrazovni proces može nastaviti sigurno i na odgovarajući način“.

Nakon aneksije istočnog Jeruzalema 1967., Palestinci koji žive na okupiranoj Zapadnoj obali moraju imati ulazne i radne dozvole da bi mogli ući u Jeruzalem. Međutim, izraelsko zakonodavstvo posljednjih godina dodatno otežava rad palestinskih učitelja.

U siječnju je izraelski parlament Kneset donio zakon kojim se prosvjetnim djelatnicima koji su stekli akademske titule na sveučilištima unutar Palestinske samouprave zabranjuje rad u izraelskim školama.

U ožujku je izraelsko Ministarstvo obrazovanja objavilo da za akademsku godinu 2026./2027. neće izdati radne dozvole za 171 palestinskog učitelja s prebivalištem na Zapadnoj obali.

Prema Zakladi papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), većina kršćanskih škola osnovana je krajem 19. stoljeća te su u njima obrazovanje stjecali i kršćanski i muslimanski učenici. Te su škole, navodi ACN, „osnovane upravo radi promicanja kršćanskog obrazovanja te očuvanja vjere i kršćanske prisutnosti u Jeruzalemu“.

U priopćenju je Generalno tajništvo kustodije istaknulo da su kršćanske škole u Jeruzalemu već stotinama godina „sastavni dio identiteta grada te njegova kulturnog i društvenog tkiva“.

„Tijekom svoje povijesti naše su škole bile posvećene pružanju kvalitetnog i vrhunskog obrazovanja te odgoju naraštaja utemeljenih na znanju, vrijednostima, pripadnosti i odgovornosti“, navodi se u priopćenju.

„Odsutnost ovako velikog broja zaposlenika utječe na različite aspekte funkcioniranja škola, uključujući nastavu, administrativne poslove, zdravstvene službe, kao i poslove čišćenja te postupke povezane sa sigurnošću i zaštitom. Zbog toga nije moguće zajamčiti siguran i stabilan početak školske godine za naše učenike“, navelo je tajništvo.

Potvrđujući svoju predanost pravu učenika na obrazovanje, kršćanske škole u Jeruzalemu istaknule su da mjere kojima se učiteljima i ostalom osoblju onemogućuje rad narušavaju „stabilnost naših škola, otežavaju njihovu sposobnost ostvarivanja poslanja te negativno utječu na učenike, njihove obitelji, obrazovne djelatnike i društvo u cjelini“.

„Molimo i nadamo se da će ova kriza biti riješena što je prije moguće, da će takve mjere biti obustavljene i da se neće ponoviti u budućnosti, da bi se očuvala stabilnost naših obrazovnih ustanova, učenicima zajamčilo pravo na redovito i sigurno obrazovanje te našim školama omogućilo da nastave ostvarivati svoju obrazovnu i humanitarnu misiju“, piše u priopćenju, izvijestio je OSV News.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Predsjednica udruge Kristina Karajko pojasnila je potrebu i važnost izgradnje grobnice za nerođene. Obraćajući se okupljenima poručila je: „Ovo je mjesto molitve, tišine i poštovanja i ono nosi posebnu poruku ‘Svaki je ljudski život vrijedan, jedinstven i dostojan poštovanja’. Grobnica nije samo mjesto ukopa nego i znak zajedničke brige i poštovanja prema nerođenoj djeci i njihovim obiteljima. Vjerujemo da će mnogima postati mjesto na kojem će moći zastati i pomoliti se, zapaliti svijeću te u tišini povjeriti Bogu svoje boli i nade.“

Obitelj Klepo, Tomislav i Kristina projektirali su spomenik te predstavili njegovo značenje i simboliku. „Dvije su to kamene ploče koje simboliziraju oca i majku, a između tih ploča je praznina koja ima oblik djeteta i sugerira njegovu stvarnu prisutnost u životu roditelja i njihove obitelji. Dijete nije fizički prisutno ali je zauvijek promijenilo živote svojih roditelja. Spomenik govori o djeci koja nisu bila rođena ali su bila voljena i čije je postojanje zauvijek upisano u srce njihovih roditelja“, rekla je Kristina Klepo.

Nadbiskup Hranić se rado odazvao pozivu udruge „Betlehem“ da blagoslovi grobnicu te je također pozdravio inicijativu i zahvalio članovima Betlehema što promiču svijest o vrijednosti svakog začetog života.

„Betlehem“ je udruga za zaštitu svakog ljudskog života i nerođene djece. Ona je i građanska neprofitna udruga katoličkog svjetonazora kojoj je cilj molitvom i savjetom te na svaki drugi čovječan i kršćanski način pomoći da se djeca određena za pobačaj spase, a njihovi roditelji budu sretni. Udruga želi svjedočiti Božju ljubav prema svakom čovjeku te svojim zalaganjem na humanitarnom planu raditi u svim pitanjima dostojanstva i svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Tako će grobnica za nerođene omogućiti svim roditeljima u gradu i okolici koji izgube dijete spontanim pobačajem dostojan pokop posmrtnih ostataka začetoga djeteta.

Blagoslovu Grobnice za nerođene su uz članove udruge „Betelehem“ i njihove obitelji te druge građane koji se zalažu za dostojanstvo svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti nazočili i đakovački župnici: Alojz Kovaček, katedralni župnik i Nikola Kaurin, župnik Župe Dobrog Pastira.

Đakovo je uz Osijek, Slavonski Brod i Vinkovce još jedan grad Đakovačko-osječke nadbiskupije koji ima grobnicu za nerođene, navodi se u izvještaju iz Nadbiskupije.

U ono vrijeme: Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.«

Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!« A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.«

»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!« »I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Kako navode u pozivu, cilj formacije nije traženje "savršenih" ljudi, nego okupljanje onih koji su spremni raditi na sebi i svojoj vjeri.

"Marijin ratnik nije onaj koji se nikada ne boji, ne pada ili ne griješi. To je čovjek koji ustaje, ponovno kreće i svakoga dana želi biti bliže Kristu", poručili su iz zajednice.

Formacija je zamišljena kao višegodišnji duhovni put tijekom kojega sudionici, prema navodima organizatora, uče moliti, rasti u vjeri i boriti se protiv vlastitih slabosti.

Trogodišnji put formacije

Program se oslanja na primjer i učenje svetog Ljudevita Marije Grigniona de Montforta, francuskog svećenika i autora poznatog po marijanskoj duhovnosti.

U pozivu se navodi kako zainteresirani mogu započeti trogodišnji put formacije tijekom kojeg će učiti živjeti svoju posvetu Isusu po Mariji.

"Ne moraš znati sve. Samo napravi prvi korak", stoji u pozivu Marijinih ratnika Hercegovina.

Prvo okupljanje nove formacijske godine zakazano je za 3. rujna u 20 sati na Humcu u Ljubuškom.

Objavu je naslovio pitanjem: "Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?"

"Živimo u kraju u kojem se čovjek lako prepozna kao vjernik. Križ je na zidu. Krunica je u ruci. Nedjeljom se ide na misu. Hodočasti se. Poste se petci, ne baš kao prije. Djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. U obiteljima se govori o Bogu, Gospi i svetinjama. Imamo crkve, kapelice, procesije, zavjete i hodočašća.

Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje: Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?

Jer nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju. Nije problem što molimo krunicu. Problem je ako nakon krunice sjednemo i počnemo ogovarati čovjeka kojega smo upravo vidjeli u crkvi. Nije problem što idemo na misu. Problem je ako s mise izađemo isti kakvi smo na nju ušli", napisao je fra Marin.

Potom se osvrnuo na, kako navodi, razdvajanje vjere od svakodnevnog života.

"Možemo li nedjeljom biti sat vremena na misi, a onda cijeli tjedan gaziti po ljudima? Odgovor: možemo, i to uspješno.

Ali tu počinje problem. Jer mi smo, čini mi se, nekako uspjeli razdvojiti vjeru od života. Kao da je vjera ono što radimo u crkvi, a život ono što radimo izvan nje.

U crkvi smo vjernici, a na poslu smo 'snalažljivi'. U politici smo 'realni'. U poslu smo 'sposobni'. Prema rodbini smo 'svoji'.

A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora.

Ako sam kršćanin u crkvi, onda sam kršćanin i na poslu. Ako sam kršćanin pred oltarom, onda sam kršćanin i kada odlučujem hoću li nekoga prevariti. Ako sam kršćanin kada primam pričest, onda sam kršćanin i kada mi se otvori prilika da nekoga zakinem. Ako sam kršćanin kada govorim 'Bože pomozi', onda sam kršćanin i kada imam moć da drugome pomognem ili odmog­nem", naveo je.

Kao jedno od ključnih pitanja postavio je odnos prema ljudima od kojih ne očekujemo nikakvu korist.

"I zato nam se postavlja pitanje: Kako se ponašaš prema čovjeku koji ti ništa ne može dati? Tu se vidi prava vjera.

Ne kada daješ novac za nešto što će svi vidjeti. Nego kada pošteno platiš čovjeka koji je radio za tebe, iako znaš da bi ga mogao zakinuti, a možda to nitko nikada ne bi saznao.

Ne kada podmićuješ čovjeka koji ti može završiti posao. Nego kada odbiješ podmititi onoga koji ti ne može ništa završiti preko veze.

Ne kada tražiš 'svoga čovjeka' da ti otvori vrata koja drugima ostaju zatvorena. Nego kada prihvatiš da na red dođe onaj koji je sposobniji, čak i ako zbog toga ti izgubiš priliku.

Ne kada činiš dobro onome od koga očekuješ uslugu. Nego kada učiniš dobro čovjeku od kojega nećeš dobiti baš ništa zauzvrat.

Tu se vidi jesmo li stvarno vjernici. Jer lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti."

Fra Marin se potom osvrnuo i na pojave koje su, kako smatra, postale gotovo normalizirane u društvu.

"Živimo u društvu u kojem se neke stvari više ni ne pokušavaju sakriti. Potezanje veze postalo je normalno. Podmetanje drugome postalo je dio igre. Potplaćivanje se ponekad opravdava rečenicom: 'Tako to svi rade.' Varati se zna nazvati snalaženjem. Zakidati drugoga zna se nazvati sposobnošću. Nepravdu prema drugome lako opravdamo kada je nama korisna.

A onda u nedjelju dođemo pred Boga. I molimo, pjevamo, pričestimo se. I opet u ponedjeljak nastavimo po starom. Svi smo grešni. Crkva nije zajednica savršenih ljudi. Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili."

Poseban dio objave posvetio je mladima, za koje smatra da ih odrasli često nepravedno prikazuju u negativnom svjetlu.

"I zato bih volio reći nešto što možda neće svima biti ugodno ni drago. To često puta kažem pa svi kažu da ja valjam gluposti. A to je: Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bih se usudio reći da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi.

U svome radu s mladima susreo sam mnoge koji su me upravo svojim pitanjima, iskrenošću i spremnošću da preispitaju sebe znali ugodno iznenaditi.

Vidim mlade koji žele raditi na sebi. Vidim mlade koji ne prihvaćaju olako rečenicu: 'Tako se to uvijek radilo.' Vidim mlade kojima nije normalno da se nešto mora završiti preko veze samo zato što se tako radilo prije njih. Vidim mlade koji teško prihvaćaju kada im se kaže da je normalno podmetnuti drugome da bi ti uspio. Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu.

Naravno, nisu svi mladi takvi. Kao što nisu ni svi odrasli loši. Ali moje je iskustvo da među mladima postoji nešto što ne bismo smjeli ugušiti: želja da se stvari preispitaju. A možda je upravo to ono što odraslima najviše nedostaje. Jer smo se navikli na veze, sređivanja, nepravdu, itd.

I onda mladome čovjeku koji pita zašto nešto nije pošteno kažemo da je naivan. Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno. Možda nije problem što mladi ne žele prihvatiti naše obrasce. Možda je problem što smo im mi dali loše obrasce", istaknuo je.

Prema njegovim riječima, pitanje koje bi odrasli trebali postaviti nije samo kakva su djeca, nego kakav primjer sami ostavljaju.

"Zato bih volio da se prestanemo samo pitati: 'Kakva su nam djeca?' I da se počnemo pitati: Kakvi smo mi odrasli? Jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve.

Jer mladi ne trebaju još jednu generaciju odraslih koji će im govoriti: 'Idi u crkvu.' Trebaju vidjeti odraslog čovjeka koji živi ono što govori. Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer.

Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto 'sredio'. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara. Ne trebaju odrasle koji im govore da budu dobri ljudi, a sami im pokazuju da u životu prolaze bezobrazni, lukavi i povezani. Mladi vrlo dobro vide razliku između vjere koju živimo i vjere o kojoj govorimo."

Na kraju objave ponovno se vratio na pitanje što zapravo znači živjeti vjeru.

"Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. Imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Naučili smo kako se prekrižiti, ali još nismo naučili kako se odreći sebe.

Ako želim biti velik čovjek u Božjim očima, onda moram znati reći: 'Neću to učiniti. Iako mogu. Iako svi drugi rade. Iako bih mogao imati koristi. Neću, jer nije pošteno. Neću, jer nije kršćanski. Neću, jer Bog vidi.'

Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.

Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda. A možda je upravo to pitanje koje bismo si svi trebali postaviti: Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?", zaključio je fra Marin Mikulić.

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.«

Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«

Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!«

Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Usred prizora razaranja upravo su ti mali predmeti ostali sačuvani.
Simbolika je snažna – anđeli kao znak Božje blizine i zaštite, a golubica kao jedan od najprepoznatljivijih biblijskih simbola mira, nade i novoga početka.
Za nekoga će to možda biti slučajnost. Za čovjeka koji je gledao kako mu vatra odnosi gotovo sve što je stvarao – ovaj prizor znači nešto mnogo više.

Iz pepela njegova doma ostala je poruka koja je snažno odjeknula i na društvenim mrežama: vatra može odnijeti materijalno, može uništiti ono što smo godinama gradili i čuvali, ali neke stvari ne može spaliti.
Vjeru. Nadu. I uvjerenje da ni nakon najvećeg gubitka čovjek nije ostavljen bez svjetla.

Za Branka i njegovu obitelj organizirana je i humanitarna pomoć, a poziv građanima da se uključe i pomognu objavila je na svom Facebook profilu urednica našeg portala Blanka Klasić.

Branko je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata koji je u najtežim vremenima pomagao drugima, a danas pomoć treba njegova obitelj. U požaru su izgubili gotovo sve – dom, stvari, uspomene i automobil, a u posljednji trenutak uspjeli su pobjeći s djecom i psima.

Svi koji žele pomoći obitelji Braić mogu donirati na račun:

IBAN: HR8223600003246104379
Primatelj: Hanja Braić
Zagrebačka banka
SWIFT: ZABAHR2X
Svrha doznake: Donacija za štetu od požara

Kako je u svom pozivu napisala Blanka Klasić: „Ne možemo im vratiti ono što je vatra odnijela, ali im možemo pomoći da ponovno stanu na noge i izgrade novi dom.“

Svaka pomoć i svaka podjela njihovoj obitelji znače korak bliže novom početku. ❤️

Na snimci se vide mladenci okruženi obitelji i prijateljima, a jedan od trenutaka svadbene proslave protekao je i u ozračju molitve, dajući cijelom događaju dodatnu duhovnu dimenziju.

Mjesto na kojemu su odlučili obilježiti početak zajedničkog života također nosi posebnu simboliku. Međugorje je već desetljećima mjesto u koje ljudi iz cijeloga svijeta dolaze tražeći mir, nadu i duhovnu snagu, pa je upravo ondje susret ukrajinske i hercegovačke tradicije dobio još snažnije značenje.

View this post on Instagram

A post shared by Hercegovačko Srce (@hercegovacko_srce)

Daleko od velikih riječi, prizor mladenaca pokazao je ono što je možda i najjednostavnija poruka svakog braka – da ljubav ne poznaje granice, jezike ni udaljenosti.

U vremenu u kojem vijesti iz Ukrajine već godinama najčešće donose slike rata, stradanja i razdvajanja, ova je priča ponudila sasvim drukčiju sliku: onu o zajedništvu, novom početku i dvoje ljudi koji su svoj životni put odlučili nastaviti zajedno.

A u Međugorju, mjestu koje milijuni povezuju s molitvom i vjerom, njihovo "da" tako nije spojilo samo dvoje ljudi, nego barem na jedan dan i dvije različite tradicije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Kardinal, koji se opisao kao „žrtva klevete i blaćenja”, dobit će 100,000 američkih dolara odštete zbog povrede njegova prava na čast.

Odluku je donio prvostupanjski sud pokrajine Quebec (Superior Court of Quebec). Presuda, objavljena 31. kolovoza, ide u korist kardinala u tužbi za klevetu koju je podnio nakon što su optužbe za seksualno napastovanje ostale javne u kolovozu 2022. godine.

Sudac Martin Castonguay zaključio je da su optužbe bile neutemeljene te naložio Groleau da kardinalu isplati puni iznos koji je tražio.

U izjavi objavljenoj nakon presude kardinal Ouellet rekao je da će novac donirati „organizacijama koje se bore protiv seksualnog zlostavljanja koje su pretrpjeli autohtoni narodi u Kanadi”.

U izjavi je kardinal Ouellet izrazio zahvalnost što je „građanski pravosudni sustav moje zemlje prepoznao da su optužbe za seksualno napastovanje iznesene protiv mene bile lažne i formulirane uz ‘krajnju nepromišljenost koja je jednaka zloj namjeri’, te da je dotična osoba proglašena odgovornom za ‘pogrdne’ i klevetničke izjave izrečene protiv mene i naširoko proširene diljem svijeta”.

Kardinal Ouellet zahvalio je odvjetnicima iz ureda LCM Avocats, kao i brojnim svjedocima koji su svjedočili, jer su „pomogli Sudu utvrditi činjenice i osigurati da istina prevlada”.

Također je ponovno potvrdio svoju osobnu „predanost nastavku borbe unutar Crkve i društva protiv svakog oblika zlostavljanja, a osobito seksualnog zlostavljanja”, te rekao da bezrezervno podupire „utemeljene žrtve u njihovoj potrazi za restorativnom pravdom”.

Slučaj datira iz kolovoza 2022., kada se kardinalovo ime pojavilo u kolektivnoj tužbi protiv Corporation Archiépiscopale catholique romaine de Québec i rimokatoličkog nadbiskupa Quebeca, a koja se odnosila na navode o seksualnom zlostavljanju počinjenom tijekom više desetljeća.

Paméla Groleau, bivša pastoralna suradnica laikinja, optužila je kardinala za postupke koji su se navodno dogodili između 2008. i 2010. godine. Opisala je incidente neželjenog fizičkog kontakta koji su potom predstavljeni kao seksualni napadi.

Od samog početka kardinal Ouellet dosljedno je odbacivao optužbe, „čvrsto” negirajući da je „učinio bilo kakve neprimjerene geste” te opisujući i tumačenje i širenje tih optužbi kao „klevetničke”.

Također je rekao da će „aktivno” sudjelovati u svakoj građanskoj istrazi „kako bi se utvrdila istina i priznala moja nevinost”.

U prosincu iste godine kardinal je najavio pokretanje pravnog postupka protiv svoje tužiteljice kako bi obnovio svoju čast i ugled.

Papa Franjo također se 2022. godine uključio u slučaj, povjerivši preliminarnu istragu isusovcu ocu Jacquesu Servaisu. Po završetku istrage otac Servais izjavio je: „Ne postoje temelji za pokretanje istrage o seksualnom napastovanju osobe F. od strane kardinala M. Ouelleta.” Papa stoga nije odobrio pokretanje kanonske istrage protiv kardinala zbog nedostatka elemenata.

U presudi donesenoj 31. kolovoza, nakon suđenja održanog u Montrealu u ožujku 2026., Sud je utvrdio nedosljednosti u iskazu Groleau te doveo u pitanje njezinu vjerodostojnost i pouzdanost.

U odluci se također navodi da se „srž kolektivne tužbe temelji na iskustvima sedmero djece koja su bila žrtve pedofilnih članova klera tijekom mračnog razdoblja u povijesti Quebeca, kada je vjersko osoblje imalo kontrolu nad obrazovnim sustavom”.

„To je”, navodi se u presudi, „pogrda na koju se kardinal Ouellet žali: naime, činjenica da je u postupcima povezan s pedofilima u okviru kolektivne tužbe.”

Presudu su sa zahvalnošću primili umirovljeni prefekt Dikasterija za biskupe i njegovi odvjetnici, piše Vatican News.