DO. je simultano prevođena s hrvatskog na njemački jezik, tako da su mogli sudjelovati i oni koji ne razumiju hrvatski. Voditelj je slavio mise na njemačkom jeziku a propovijedi i nagovori su se prevodili. Iako su bili radni dani, crkva je bila prilično ispunjena vjernicima. Mnogi od njih su došli izdaleka.

Iz toga se vidi kolika je velika glad i žeđ za ovakvim susretima. Raspored programa je bio slijedeći: molitva krunice, nagovor, molitve za oslobođenje i ozdravljenje, sveta misa, pojedinačni blagoslov i blagoslov nabožnih predmeta. Dvojica starijih njemačkih svećenika su bili vjernicima na raspolaganju za ispovijed.

U srijedu prvog dana DO, voditelj je nakon pozdrava i zaziva Duha Svetoga govorio o deset skrivenih grijeha koji se danas skoro i ne ispovjedaju a čine nam veliku štetu.

1. Činiti neko dobro djelo a onda tražiti zahvalu od ljudi.

2. Moliti bez pažnje gdje misli lutaju.

3. Pristati na grešne misli.

4. Grijeh djelom.

5. Strast za nekim sportom ili karijerom.

6. Ne boriti se protiv grijeha.

7. Naviknuti se na grijeh

8. Duhovna depresija.

9. Pasti u očaj.

10. Misliti o samoubojstvu.

U propovijedi na misi je istaknuo kako nam Isus nije obećao udobnost ako ga slijedimo, da neće biti u životu problema, bolesti i progona, nego je obećao da će biti uvijek s nama. Pozvao je vjernike da se odreknu mlake i površne vjere i da radikalno slijede Isusa, unatoč protivljenju drugih. Nakon mise je uslijedio pojedinačni blagoslov za sve one koji su to željeli.

U četvrtak, drugog dana DO, je bilo više ljudi nego prvog dana. U svom nagovoru fra Ivo je govorio od dvije Božje zapovjedi koje se najviše krše a to su:

5. Ne ubij i

6. Ne sagriješi bludno.

Ubiti možemo čovjeka namjerno ili nehotice. Postoji ubojstvo riječima. Govoriti drugima, idiote, glupane, luđače, debilu, vraže, nikad ništa od tebe itd. Zatim, ubiti svoje tijelo možemo pretjeranim uzimanjem hrane iz koje se rađa bolest bulimija, te gladovanje iz koje se rađa bolest anoreksija.

U grijeh protiv ove zapovijedi spada i korištenje droge, alkohola i pušenja. Zatim, šaranje svoga tijela tetovažama i samo ranjavanje pirsingom. Osobito je govorio o smrtnom grijehu pobačaja koji vapi u Nebo, o ubijanju nerođenih. Usporedio je mnoge današnje ginekologe sa suvremenim dželatima. Nažalost, ljudi ih danas cijene kao liječnike i daju im novce. Oni lijepo žive. Fra Ivo je naveo 5 savjeta što trebaju činiti žene i svi oni koji su sudjelovali u ovome smrtnom grijehu da bi im bilo oprošteno.

Potrebna je mobilizacija cijelog čovjeka. Ovoga se treba držati cijeloga života.

a) Temeljita ispovijed,

b) svakodnevno gorko kajanje za taj grijeh,

c) svakome i svima sve oprostiti,

d) nikoga ne osuđivati,

e) kada dođu nevolje strpljivo ih podnositi.

Na pitanje koja je šesta Božja zapovijed, vjernici nisu znali odgovoriti. To nam isto puno govori. Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji ovaj grijeh i ostali grijesi. Onda je pojasnio: Bludnost znači imati spolne, intimne odnose prije braka ili izvan braka. Bludnost ima svoje metastaze a to su: pornografija, preljub, samoblud, homoseksualizam, incest, pedofilija, bludne misli i pogledi, nečedno odijevanje.

Spomenuo je povezanost grijeha bludnosti i ubojstva. Naveo je nekoliko svježih primjera ubojstvava žena od strane muževa. Ono se obično događa kada žena želi napustiti muža. Pozvao je vjernike da njeguju šutnju, mole i poste kako bi bili slobodni od ovog grijeha. Bez molitve i Euharistije skoro je nemoguće pobijediti blud. Naglasio je da je grijeh bludnosti često povezan s neumjerenosti u jelu i piću.

U svojoj propovijedi je govorio o knjizi o Jobu koji je unatoč stradanju imao pouzdanje u Boga. Pozvao je vjernike da u bolestima, patnji imaju mir i radost. Na taj način će Bog sve okrenuti na dobro, kao što se to dogodilo sa starozavjetnim Jobom. U nevoljama, bolestima, kušnjama treba reći: Neću ostaviti Boga pa makar umro.

U Evanđelju, Isus daje vlast i šalje sedamdeset dvojicu učenika propovijedati, izgoniti demone i liječiti. Taj poziv se odnosi na svakoga vjernika po sakramentu Krizme. Međutim, da bi to mogli, potrebno je slijediti Isusa, biti mu lojalan, predan, svoju dušu potpuno pročistiti od grijeha, te se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. U tome nam želi pomoći i ova DO. Nakon mise slijedio je pojedinačni blagoslov nad svakim.

U petak trećeg dana je susret počeo u jutarnjim satima pa sve do ručka. Nakon krunice fra Ivo je govorio kako mnogi katolici idu na mise nedjeljom ali se ne mijenjaju. U njihovim životima nema plodova. Naveo je tri razloga zašto se to događa. Ovo je problem u cijeloj Crkvi.

Prvi razlog, je zato što molimo malo ili ništa. Dao je savjet vjernicima. Nakon obavljenih molitava, treba nastaviti moliti kratke molitve i to često preko dana tako da se molitva sjedini s našim disanjem. Postoji izreka: Kakva ti je molitva, takav ti je i život. Pavao nas uči: molite bez prestanka!

On je tako činio. Znači da je moguće moliti bez prestanka. Isus kaže: molite i noću i danju.

Drugi razlog, zato što se danas obično kajemo umjetno i formalno. Nedostaje nam dubinsko kajanje za grijehe. Spomenuo je kralja Davida koji je „natapao svoju postelju suzama,” kajući se za grijehe i koji je poslije rekao: svim silama sam zamrzio grijeh. Grijeh se istjeruje suzama i plačem. Onaj tko je zavolio Boga, mrzi grijeh.

Treći razlog je nedostatak poniznosti. Vjera bez poniznosti je opasna, mrtva vjera. Pozvao je vjernike da se vježbaju u toj kreposti. Da sebe smatraju gorim od ostalih grešnika i da imaju uvijek pouzdanje u Boga. Ponizni ljudi nikada ne padaju u depresiju i očaj. Oni druge ne osuđuju niti preziru. Oni sebe ukoravaju. Ponizni ljudi se ne svađaju niti puno govore. Nisu zavidni nego se raduju uspjehu drugoga. Ponizan čovjek ne misli visoko o sebi. Dao im je za uzor poniznosti sv. Franju Asiškoga.

Budući da je bio spomendan svih Anđela čuvara, govorio je vjernicima na misi da surađuju i da se mole svom anđelu čuvaru. Njihov zadatak je da idu ispred nas, da nas dovedu do odredišta, da nam pomažu na našem životnom putu, da nam govore. Treba ih slušati. Citirao je mnoga mjesta iz sv. Pisma gdje su anđeli djelovali u korist čovjeka.

Sam Isus nam je govorio o anđelima. Zatim je pozvao vjernike na obraćenje, a obraćenja nema bez ostavljanja svakoga grijeha, te da budu kao djeca, da se prilijepe uz Krista, kao što se dijete prilijepi uz svoga zemaljskoga oca. To su dva uvjeta da bismo ušli u kraljevstvo Božje.

Susret zadnjeg dana je završio sv. Misom i polaganjem ruku nad svakim. Vjernici su obično po molitvi doživjeli iskustvo počivanja u Duhu Svetom. Mnogi su posvjedočili, kako su ova tri dana DO bila pravo osvježenje za župu i za sve one koji su sudjelovali. Veliki je napor ali breme je slatko. Slava Bogu!

Župa Presvetog Srca Isusova
Šurkovac, Bosna i Hercegovina
www.zupa-surkovac.com

Antona Vlahu, iz Župe Krista Kralja, Čitluk;

Davida Brkića iz Župe svetoga Jakova Apostola, Međugorje;

Filipa Jelića, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Široki Brijeg;

Jakova Stanića, iz Župe svetoga Mihovila Arkanđela, Tomislavgrad;

Marka Dumančića, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Suho Polje;

Marka Međugorca, iz Župe svetoga Marka Evanđelista, Klobuk;

Martina Jurlineca, iz Hrvatske katoličke misije u Luzernu;

Nikolu Botu, iz Župe svetoga Ante, Humac;

Petra Bušića, iz Župe svetoga Stjepana, Gorica;

Tonia Vukadinovića, iz Župe svetog Juraja, Vitez.

Provincijal je kandidate potaknuo i ohrabrio ustrajati u dobru koje im je Gospodin nadahnuo i u njima započeo, trudeći se ustrajno, dan po dan, oko puta kojim su krenuli.

Uz provincijala ovome su obredu prisustvovali i vikar provincije fra Miro Šego, odgojitelji kandidata fra Josip Serđo Ćavar i fra Mario Kvesić, te gvardijan mostarskog samostana fra Mario Knezović.

Gospodin im dao mir i ustrajnost! – poželjeli su im starija braća franjevci.

Biskup Ackermann u homiliji je istaknuo važnost slušanja Božje riječi kao oslonca u životu i služenju. Ređenike je potaknuo na redovito čitanje Svetoga pisma i nesebično nasljedovanje Krista, upozorivši na opasnost nekritičkog povođenja za prevladavajućim društvenim strujanjima.

Polazeći od evanđeoskoga odlomka koji su ređenici odabrali za svoje ređenje, podsjetio je na trenutak u kojem Isus, neposredno prije svoje muke, učenicima pere noge, poučava ih i ostavlja im ono što je važno za njihovo buduće poslanje. Istaknuo je kako Isus čini i više od toga: moli za svoje učenike. Njegova molitva Ocu ne odnosi se samo na trenutak koji je pred njima, nego na cijelo njihovo buduće djelovanje jer ih šalje da nastave njegovo poslanje. U tom je kontekstu biskup ređenike pozvao da svoje služenje žive među ljudima i za ljude, ne odvojeni od njihove stvarnosti, nego spremni susresti konkretne osobe, upoznati njihove životne priče i dijeliti s njima svakodnevicu. Potaknuo ih je da marljivo čitaju Božju riječ i nesebično slijede Gospodina prema onome što im prenosi Evanđelje.

Posebno se zaustavio na Isusovoj molitvi: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu“. Podsjetio je pritom na Mojsija pred gorućim grmom, kojemu se Bog objavljuje imenom „Ja jesam“, pokazujući da nije Bog kojemu čovjek daje ime, nego živi Bog koji sam sebe objavljuje čovjeku. Isus Boga naziva Ocem i upravo njemu povjerava svoje učenike, moleći da ostanu u zajedništvu s njim. Propovjednik je tu molitvu povezao i s poslanjem ređenika, naglašavajući važnost trajne povezanosti s Bogom iz koje treba proizlaziti njihovo služenje.

Osvrnuo se na Isusovu molitvu za posvećenje učenika u istini: „Tvoja je riječ istina“. Ređenike je potaknuo da budu ljudi koji slušaju Božju riječ i ne oglušuju se na nju, nego joj dopuštaju da usmjerava njihov život i službu. Podsjetio je i na Isusove riječi: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta“ naglasivši kako učenici ne mogu biti sol zemlje i svjetlo svijeta ako su izdvojeni iz vremena i društva u kojem žive. Pozvani su živjeti upravo u svijetu i vremenu u koje su poslani, preuzeti svoje poslanje među ljudima, ali pritom ne dopustiti da ih oblikuju mjerila koja nisu u skladu s Evanđeljem. U tome se, istaknuo je, mogu pouzdati u Kristovu molitvu Ocu da ih čuva i posveti u istini. Svoje je poticaje povezao i s radošću na koju su pozvani naglašavajući da njihovo buduće služenje treba izrastati iz zajedništva s Kristom i vjernosti njegovoj riječi.

Govoreći o Kristovoj žrtvi, objasnio je da se ona sastoji u njegovu slobodnom darivanju vlastitoga života iz ljubavi. Pozivajući se na tumačenje sv. Tome Akvinskoga, razlučio je nasilje onih koji su Krista usmrtili od Kristova dragovoljnog predanja. U tom je kontekstu protumačio i riječi nad kaležom na Posljednjoj večeri kao izraz darivanja života za druge.

Nakon propovijedi kandidati su dali svoja obećanja, a potom se prostrli pred oltarom dok su se pjevale litanije Svih svetih. Uslijedio je središnji dio obreda ređenja, tijekom kojega je biskup Ackermann polaganjem ruku i posvetnom molitvom podijelio sakrament svetoga reda, najprije kandidatima za đakonat, a potom kandidatu za prezbiterat.

Novozaređeni đakoni zatim su odjenuli štolu preko lijevoga ramena i dalmatiku te iz ruku biskupa primili evanđelistar kao znak službe naviještanja Radosne vijesti. Novozaređeni svećenik odjenuo je misnicu, a nakon pomazanja ruku primio je kruh i vino, „darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu“. Nakon izmjene cjelova mira novozaređeni su pristupili oltaru te nastavili sudjelovati u euharistijskom slavlju prvi put u službi za koju su zaređeni. Prije svečanog blagoslova himnom „Tebe Boga hvalimo“ narod okupljen na ovo slavlje dao je čast i hvalu Trojedinom Bogu, a potom je uslijedilo i zajedničko fotografiranje.

Suslavili su biskup Váca Zsolt Marton, umirovljeni pomoćni biskup iste biskupije Lajos Varga, generalni vikar Riječke nadbiskupije mons. Mario Tomljanović, generalni vikar Trierske biskupije mons. Tim Sturm, rektor Papinskoga kolegija Germanicum et Hungaricum o. Gernot Wisser, SI, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima don Marko Đurin, rektor Biskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Trieru Thomas Hufschmidt.

Također, među ostalima su koncelebrirali i dekan Teološkog fakulteta Papinskoga sveučilišta Gregoriana o. Amaury Begasse de Dhaem, SI, dekan Filozofskog fakulteta istoga sveučilišta o. Johannes Stoffers, SI, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu don Ivan Bodrožić te gvardijan Međunarodnog zavoda sv. Antuna u Rimu fra Miljenko Šteko, OFM, vicerektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Danko Kovačević te duhovnik istoimenog sjemeništa don Mato Brečić i podtajnik dikasterija za biskupe mons. Ivan Kovač.

Ređenju je nazočio i veleposlanik Mađarske pri Svetoj Stolici Péter Kveck, a slavlju su se pridružile obitelji i prijatelji ređenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke i Mađarske.

Nakon mise održan je zajednički ručak u Papinskom kolegiju Germanicum et Hungaricum, na kojem su ređenici proslavili ređenje u društvu kolega i najbližih.

Ređenju je prethodila večernja molitva u srijedu 30. rujna, tijekom koje su ređenici pred biskupom Ackermannom ispovjedili vjeru, dok je homiliju održao o. Dieter Böhler, SI, koji đakonima vodio duhovne vježbe uoči samog ređenja.

Misu je predvodio provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Tomislav Kraljević, a propovijedao je fr. Jozo Čirko. U koncelebraciji su sudjelovali korčulanski župnik don Josip Mudri, župnik Župe Krista Kralja u Zagrebu vlč. Željko Faltak, župnik u Račišću don Robert Karačić i fr. Zvonko Džankić.

Slavlje su pjevanjem pratile sestre i Župni zbor sv. Marka iz Korčule, uz orguljsku pratnju vrsnoga orguljaša Miroslava Stantića.

Slavlju su se pridružile sestre Kćeri milosrđa iz Blata, obitelji i rodbina slavljenica, župljani i prijatelji sestara te odgojiteljice iz vrtića koji također slavi svoje zaštitnike, izvijestile su sestre dominikanke.

Prije početka okupljene je pozdravio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, koji je novim članovima Reda poželio da po njima Viteški red Svetoga groba jeruzalemskog raste u svetosti i svakom dobru. Podsjetio je da se u samom nazivu Reda nalazi Sveti grob, najsvetije mjesto kršćana i znak pobjede života nad smrću, svjetla nad tamom i nade nad očajem, iz kojega izvire i poslanje njegovih članova.

Istaknuo je da vitez u kršćanskom smislu nije nositelj časti ili ugleda, nego učenik Raspetoga i Uskrsloga, čovjek evanđeoskih kreposti koji brani istinu bez nasilja, služi bez traženja priznanja te u svijetu podjela nastoji biti graditelj mira i mostova. Naglasio je da se od članova Reda ne traži bezgrešnost, nego trajno nastojanje oko svetosti i traženje Božje volje, što je sadržano i u geslu Reda „Bog to želi“.

Nadbiskup je podsjetio i na konkretno poslanje Reda, koje se očituje u duhovnoj i materijalnoj potpori kršćanima u Svetoj zemlji, osobito zajednicama koje u Jeruzalemu, Betlehemu, Nazaretu i drugim svetim mjestima žive u teškim okolnostima. Istaknuo je da viteštvo danas svoju obrambenu ulogu ostvaruje zauzimanjem za dostojanstvo ljudske osobe, svetost braka i obitelji, pravo na vjeru i mir.

„Neka vaš život bude drugima živa homilija. Neka vaša čast bude služenje. Neka vaše viteštvo bude odraz Kristove ljubavi i njegove zauzetosti za slabe“, poručio je nadbiskup Križić, poželjevši da u njihovim životima uvijek iznova pobjeđuje Život.

Odmah nakon obreda uslijedila je svečana misa koju je predslavio kardinal Bozanić u zajedništvu s nadbiskupom Križićem, apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj mons. Leopoldom Girellijem i drugim svećenicima s kojima Hrvatsko namjesništvo surađuje. Investituri je nazočio i malteški vitez Milo di Grisogono.

Kardinal Bozanić u homiliji je istaknuo da Sveti grob, po kojemu Red nosi ime, predstavlja jedno od najvećih kršćanskih proturječja: govori o smrti, a naviješta život; govori o završetku, a postaje novi početak. „Kristov grob je prazan. Zato Krist ne treba čuvare svoje prošlosti. On treba svjedoke svoga uskrsnuća“, poručio je kardinal, istaknuvši da je upravo to prva i najdublja zadaća svakoga viteza i dame Svetoga groba.

Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja, naglasio je da pripadnost Jeruzalemu nije nostalgija za prošlošću, nego eshatološka nada koja članove Reda obvezuje da već sada svojim životom ostvaruju znakove novoga Jeruzalema: mir, pravednost, pomirenje, služenje te poštovanje života i dostojanstva svakoga čovjeka.

Govoreći o pozivu iz psalma „Molite za mir Jeruzalemov“, kardinal je podsjetio na teške prilike u Svetoj zemlji te naglasio da pomoć tamošnjim kršćanima nije tek jedna od djelatnosti Reda, nego pripada samoj njegovoj biti. „Ne možemo ljubiti svete gradove, a zaboraviti ljude koji u njima žive. Ne možemo častiti Betlehem, a ne misliti na obitelji. Ne možemo štovati Kalvariju, a ostati ravnodušni prema patnji“, kazao je, dodajući da onaj tko moli za mir Jeruzalema mora biti čovjek mira i ondje gdje živi.

Posebno se osvrnuo na evanđeosku sliku pšeničnoga zrna i blaženoga Alojzija Stepinca, podsjetivši da je isto evanđelje naviješteno 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, kada je sveti Ivan Pavao II. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Podsjetio je i na Stepinčevo hodočašće u Svetu zemlju 1937. godine, s kojega je u Zagrebačku nadbiskupiju donio veliki drveni križ, istaknuvši da je taj križ poslije na poseban način postao program njegova života. „Križ nije dovoljno donijeti iz Jeruzalema. Treba ga unijeti u život. Nije dovoljno nositi ga na plaštu. Treba ga ugraditi u život“, poručio je kardinal.

Tumačeći znakove investiture, naglasio je da križ nije ukras, plašt nije povlastica, mač nije znak sile, a viteško dostojanstvo nije čast koja čovjeka izdiže iznad drugih. „U središtu današnjega slavlja nije viteštvo, nego učeništvo. Nije ljudska čast, nego Krist“, istaknuo je, pojasnivši da je križ program, plašt znak pripadnosti Kristu, a mač za kršćanina „mač Duha, to jest Riječ Božja“. Kršćansko viteštvo stoga ne znači biti iznad drugih, nego biti raspoloživiji za druge, a njegova se borba vodi protiv laži, nepravde, nasilja, mržnje i ravnodušnosti, pri čemu je prva bojišnica uvijek vlastito srce.

Na kraju homilije kardinal je povezao Jeruzalem, Zagreb i Trogir sa svjedočanstvom svetoga Ivana Trogirskoga, blaženoga Augustina Kažotića i blaženoga Alojzija Stepinca. Podsjetio je i na riječi svetoga Ivana Pavla II. iz splitske prvostolnice 1998. godine: „Ovdje povijest ne šuti“, naglasivši da kršćanin svoju pripadnost konkretnom narodu i domovini živi otvoren univerzalnom poslanju Crkve. „Posljednju riječ nema križ, posljednju riječ nema grob, posljednju riječ nema ljudska sila, posljednju riječ ima Uskrsli Krist“, zaključio je kardinal Bozanić.

Prije završetka misnoga slavlja izmoljena je molitva viteza i dame Svetoga groba jeruzalemskog na engleskom i hrvatskom jeziku, a zatim se okupljenima obratio namjesnik Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskog za Hrvatsku Claude Grbeša. Zahvalio je kardinalu Bozaniću na predvođenju obreda investiture i mise, nadbiskupu Križiću na potpori i domaćinstvu te apostolskom nunciju mons. Girelliju, visokim predstavnicima Reda i svima koji su pridonijeli organizaciji slavlja. Novim vitezovima i damama čestitao je na primanju u Red, podsjetivši ih da završetkom priprave započinje njihovo trajno služenje Crkvi i bližnjima, napose onima u Svetoj zemlji.

Pozvao ih je da dana obećanja ne ostanu „mrtvo slovo na papiru“, nego trajni poticaj za svakodnevno življenje vjere, istaknuvši blaženoga Alojzija Stepinca kao uzor pravoga viteštva, bogoljublja i čovjekoljublja. Zahvalio je i Župnom zboru Presvetoga Srca Isusova – Visoka iz Splita, koji je pod ravnanjem i uz orguljašku pratnju maestra Andra Čala glazbeno pratio obred investiture i misno slavlje.

U ime novoprimljenih dama obratila se Marijana Vukovojac-Dugan, istaknuvši da za većinu njih formacija nije trajala samo dvije godine, nego na određeni način čitav život, pripremajući ih za služenje Bogu, Crkvi i kršćanima u Svetoj zemlji. Zahvalila je Duhu Svetomu, Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Palestine, Crkvi, Hrvatskom namjesništvu, članovima Reda i kumovima koji su ih pratili na tom putu. Posebno je naglasila da plašt s crvenim jeruzalemskim križem nije odličje ni statusni simbol, nego znak služenja i zavjet vjernosti Kristu, Crkvi i Svetoj zemlji. „Naš poziv nije poziv na čast, nego poziv na služenje, ljubav, darivanje i odricanje. Danas ne postajemo veće ni u čemu osim u obvezi da služimo i da slijedimo Isusa“, poručila je.

U ime novoprimljenih vitezova okupljenima se na engleskom jeziku obratio Ivan Mašina, koji je investituru opisao kao trenutak koji se ne upisuje samo u sjećanje, nego mijenja život onih koji su primili novo poslanje. Naglasio je da posveta života svjedočenju vjere u Krista, velikodušnosti, ljubavi prema evanđelju i brizi za Svetu zemlju sa sobom nosi istodobno čast i odgovornost svakodnevnoga preispitivanja vlastite vjere i života te nesebičnoga služenja bližnjima, osobito onima u Svetoj zemlji.

Zahvalio je vodstvu Hrvatskoga namjesništva na duhovnom vodstvu, savjetima i potpori tijekom priprave te istaknuo da njihova poniznost, predanost, zajedništvo i briga za bližnje pokazuju kako treba živjeti ideale Reda. U vremenu u kojem se križ i kršćanske vrijednosti sve češće osporavaju pozvao je nove članove da ostanu postojani u vjeri te svoje želje, nastojanja i život stave pod Kristov križ i majčinski plašt Gospe, Kraljice Palestine, izvijestila je Splitsko-makarska nadbiskupija.

O’Kane, podrijetlom iz područja Glens of Antrim u Sjevernoj Irskoj, prema ranije objavljenim informacijama pao je tijekom posjeta Međugorju. Nakon teške ozljede kralježnice podvrgnut je operaciji.

Njegov subrat, otac Gary Donegan, tada je pozvao vjernike na molitvu, ističući kako još nije poznato koliko je operacija bila uspješna.

„Molim vas da u svojim molitvama zadržite mojega subrata pasionista, oca Aidana O’Kanea, CP. Aidan je doživio nesreću u kojoj je zadobio tešku ozljedu kralježnice i sada se oporavlja nakon operacije”, napisao je Donegan na Facebooku.

Dodao je da se O’Kane u trenutku nesreće već oporavljao od operacije zbog druge bolesti.

„Tek treba vidjeti koliko je operacija bila uspješna; možemo samo moliti. Okrutna je ironija da se već oporavljao od operacije zbog druge bolesti”, naveo je.

O’Kane se pasionistima pridružio u kasnijoj životnoj dobi, a tijekom službe obnašao je više dužnosti unutar reda. Bio je vikar i ekonom u Tobar Mhuireu, pomoćnik ravnatelja zaduženog za formaciju pasionističkih studenata te je sudjelovao u upravljanju centrom Houben u Ardoyneu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Poseban naglasak tijekom obnove bio je na važnosti zrele vjere, dubokom kajanju zbog grijeha, vježbanju u stalnoj molitvi i predanju Bogu. Fra Ivo Pavić svojim je nagovorima i molitvama poticao okupljene da prodube svoj odnos s Bogom, otvore srce Božjoj ljubavi te u vjeri traže snagu i mir u svakodnevnom životu.

Veliki broj sudionika iskoristio je priliku i za sakrament svete ispovijedi.

Za vjernike Hrvate, sva tri dana bio je na raspolaganju fra Mogomir Kikić, koji je neumorno ispovijedao i tako mnogima omogućio da obnove svoj odnos s Bogom, osjete olakšanje i krenu putem novog početka.

Za sudionike koji nisu razumjeli hrvatski jezik bio je osiguran i prijevod na njemački jezik, čime je omogućeno da u programu sudjeluju i vjernici njemačkog govornog područja. Njih je ispovjedao Otac Michael Hemm.

Posebno snažan dio duhovne obnove bila su svjedočanstva sudionika. Mnogi su govorili o osobnim iskustvima koja su doživjeli kroz molitvu i vjeru, a bilo je i brojnih svjedočanstava o ozdravljenjima, kako tjelesnim tako i duhovnim. Svjedočili o promjenama u svojim životima, oslobođenju od različitih životnih tereta, obnovljenoj nadi te iskustvu Božje blizine.

Tijekom sva tri dana osjećala se posebna atmosfera zajedništva i radosti. Oko 300 okupljenih vjernika zajedno je molilo, pjevalo, slušalo Božju riječ, pristupalo ispovijedi i dijelilo svoja osobna iskustva. Mnogi su kući ponijeli novu snagu, ohrabrenje i želju da ono što su primili tijekom obnove nastave živjeti u svakodnevnom životu.

Duhovna obnova u Alzgernu tako je za mnoge sudionike bilo vrijeme molitve, obraćenja, pomirenja i obnove vjere, ali i prilika da kroz svjedočanstva drugih ljudi ponovno otkriju snagu nade i Božje ljubavi.
Tri dana – jedna zajednica, mnogo molitve i brojna svjedočanstva vjere.

Manuela Fischer

Na početku mise okupljenima je dobrodošlicu poželio gvardijan samostana sv. Ante na Poljudu fra Frano Delić. Izrazio je radost zbog zajedništva braće i istaknuo važnost događaja u kojemu član Kustodije svoj život potpuno i neopozivo predaje Kristu.

U homiliji je fra Ivica Jagodić povezao primjer sv. Jeronima s fra Antonijevim doživotnim predanjem. Podsjetio je da je sv. Jeronim svoj život posvetio Svetom pismu i nastojao Božju riječ učiniti razumljivom ljudima svojega vremena. Franjevački je život pritom opisao kao „prevođenje Evanđelja“.

„Svaki je kršćanin, a osobito svaki franjevac, pozvan učiniti nešto slično: prevesti Evanđelje na jezik vlastitoga života“, istaknuo je.

Govoreći o sv. Franji, provincijal je rekao da je on Evanđelje preveo svojim životom: dao mu je „lice, ruke, noge, način govora“ te ga očitovao u odnosu prema Bogu, ljudima, braći i stvorenome svijetu. Tu je poruku osobito uputio fra Antoniju, koji je zavjetima izrazio spremnost da cijeloga života slijedi Krista na franjevački način.

„Danas dolaziš pred oltar i govoriš da tim putem želiš ići cijeloga života“, rekao je fra Ivica. Istaknuo je da se u riječ „zauvijek“ sabiru svi nepoznati dani, službe, susreti i poslanja koja fra Antoniju predstoje. Naglasio je važnost ostajanja uz Krista te vjernosti zadanoj riječi, bratstvu i molitvi, kao i raspoloživosti za poslanje.

Govoreći o zavjetima poslušnosti, života bez vlasništva i čistoće, provincijal ih je predstavio kao put kojim redovnik sve više poprima Kristov lik. Ponovno se osvrnuo na sv. Jeronima i njegovo prevođenje Svetoga pisma te istaknuo da je Krist „izvornik“ kojemu se franjevac uvijek vraća.

„Naš je izvornik Krist. Njega gledamo. Njega slušamo. Njegov život čitamo u Evanđelju“, kazao je fra Ivica. Fra Antoniju je poželio da njegov život bude „vjeran, lijep i razumljiv prijevod Evanđelja ljudima kojima ga Gospodin pošalje“ te da ljudi u njegovoj dobroti, jednostavnosti, radosti, služenju i odnosu prema braći i svima koje će susretati mogu prepoznati evanđeosku poruku.

„Neka iz svega što budeš govorio i činio ljudi na kraju uspiju pročitati jednu jedinu Riječ. Riječ koja je postala tijelom“, zaključio je fra Ivica.

Polaganjem fra Antonijevih svečanih zavjeta na osobit je način obilježen i Dan Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar. Okupljanje braće bilo je prigoda za zahvalnost Bogu za dar franjevačkoga poziva te za susret, zajedništvo i međusobno ohrabrenje.

Na slavlju je sudjelovao i kustod fra Tomislav Šanko, koji se na kraju mise obratio fra Antoniju te mu uputio čestitke i riječi ohrabrenja za daljnji redovnički i životni put.

Svečanost na Poljudu bila je i prigoda za produbljivanje franjevačkoga zajedništva i povezanosti Kustodije i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, čija su braća također sudjelovala u slavlju, izvijestila je Franjevačka kustodija sv. Jeronima – Zadar.

Uslijedila je homilija u kojoj se biskup Martinović osvrnuo na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja: „Tko god želi biti među vama najveći, neka vam bude poslužitelj.“ Govoreći o Isusovim riječima upućenim apostolima i vladanju u svijetu i nad drugima, napomenuo je da se kršćansko shvaćanje služenja i pristup njemu ne temelji na kriterijima svijeta, gdje se često ono gleda i povezuje u svjetlu karijere, društvenog utjecaja, ugleda i obnašanja određenih dužnosti koji se imaju nad drugim.

Biskup je istaknuo da riječ „đakon“ u prvom redu znači služitelj te je podsjetio na Isusove riječi: „I Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Rekao je da su „u ovim Isusovim riječima svaki vjernik, đakon i crkvena osoba pozvani prepoznati temelj i uzor svoga služenja Bogu i ljudima“. Poručio je ređenicima da ih Crkva osobito šalje kako bi bili služitelji Božjih otajstava, slijedeći Krista i služeći Bogu i narodu.

Govoreći o uvjetima za đakonsku službu, biskup je podsjetio na prvo čitanje i obred ređenja, prema kojima đakoni trebaju biti „ljudi na dobrom glasu, ispunjeni Duhom Svetim i mudrošću“. Istaknuo je da njihovo služenje treba proizlaziti iz zajedništva, dubokog i iskrenog odnosa s Bogom, skromnosti, molitve i ljubavi prema ljudima. Podsjetivši na izbor sedmorice u Jeruzalemu opisan u Djelima apostolskim, naglasio je da apostoli nisu tražili samo ljude koji će izvršavati određene zadatke, nego one koji su ispunjeni Duhom Svetim i mudrošću te da je sveti red đakonata plod Božjega poziva i dar Duha Svetoga. Zato im je uz njihove osobne darove, sposobnosti, iskustva i želju, potrebna i sakramentalna milost, koju im Krist daje po svojoj Crkvi.

Potom se osvrnuo na njihovu službu naviještanja Božje riječi istaknuvši da đakon nije pozvan samo čitati Božju riječ, nego dopustiti da ta riječ najprije oblikuje njegov život. „Riječi koje budete naviještali ljudima moraju postati vidljive u vašem ponašanju, u vašoj srdačnosti, poniznosti i iskrenosti, u vašim djelima“, poručio je ređenicima. Dodao je da će vjernici slušati njihove riječi i možda zaboraviti pojedine riječi iz kateheza i homilija, ali neće zaboraviti konkretna djela, poput slušanja, posjeta bolesnima, pomoći siromašnima i pružene utjehe u potrebi.

Biskup je podsjetio da je Crkva od svojih početaka đakonsku službu povezivala s brigom za siromahe, bolesne, udovice, siročad i druge potrebite. Istaknuo je da danas mnoge osobe, iako okružene drugim ljudima, ostaju usamljene i zanemarene te nose različite obiteljske teškoće, strahove i razočaranja. „Njima nisu potrebne prazne riječi, nego osoba koja će im biti blizu i posvjedočiti Kristovu prisutnost“, rekao je. Govoreći o potrebnoj raspoloživosti đakona, istaknuo je da služitelj mora biti spreman svoje vrijeme darovati drugima.

Biskup je njihovu službu povezao je s Euharistijom, molitvom i poslušnošću Božjoj riječi. „Vaše služenje neka počinje od oltara i neka se nastavlja među vjernicima i nevjernicima, u crkvama i obiteljima, kod djece i mladih, odraslih i bolesnika, kod staraca i siromaha, u slavlju svetih sakramenata. Svojim služenjem Kristu i Crkvi bit ćete blizu ljudima kojima ste poslani, stoga neka vaše srce bude nepodijeljeno i poput Isusovog, potpuno predano velikodušnom služenju Bogu i ljudima“, poručio je ređenicima.

Osvrnuo se na spomen svetih Kuzme i Damjana, braće i liječnika mučenika, čiji je spomen povezao s brigom i ljubavlju za bolesne i nesebičnim darivanjem života za druge. Upozorio je i na različite teškoće suvremenog čovjeka, među kojima su usamljenost, beznađe, ovisnost, strah, obiteljske traume, ravnodušnost, invaliditet i gubitak smisla istaknuvši da su đakoni posebno pozvani biti blizu takvim ljudima i svjedočiti Isusovu ljubav.

Na kraju homilije biskup je okupljene vjernike pozvao da mole za ređenike i pomognu im u vršenju njihove službe. Krunoslavu i Luki poželio je ponizno srce, čistu savjest, mudrost u riječima, poučljivost u svemu, ustrajnost u služenju i ljubav koja se ne umara. Pozvao ih je da budu vjerni suradnici biskupa i svećenika, radosni navjestitelji i služitelji Božje riječi i oltara, svetih sakramenata i siromaha te da u svojoj službi slijede Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi.

Uslijedio je obred ređenja novih đakona. Na kraju misnog slavlja, biskup je zahvalio Bogu za dar novih đakona te čestitao njima, njihovim obiteljima, župama i svima koji su ih pratili na putu formacije. Potaknuo je nazočne da i dalje mole za njih kako bi nastavili hod s Kristom, kao i za nova duhovna zvanja, izvijestio je Ured za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak Požeške biskupije.

I POSJET SJEDIŠTU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NARODA ZA OBRAZOVANJE, ZNANOST I KULTURU (UNESCO)

25. – 28. rujna 2026.

SVETA MISA

Livada u Svetištu Gospe Lurdske

Nedjelja, 27. rujna 2026.

Braćo i sestre, hodočasnici pristigli iz Francuske i iz cijeloga svijeta, gledajući vas jutros okupljene u domu naše Majke, vidim univerzalno lice Crkve. Neki od vas prešli su čitave kontinente, podnijeli napore te donijeli svoje radosti i svoje terete do ove svete Špilje. Kakva je radost biti zajedno, jedno srce, jedna obitelj!

Želim uputiti poseban pozdrav hodočasnicima koji su pristigli iz svih francuskih pokrajina i biskupija. Danas stupate tlom ove blagoslovljene zemlje koja je primila toliko milosti. Neka ovo hodočašće ponovno rasplamsa plamen vjere u vašim domovima i župama. Ponesite utjehu Lourdesa svojim susjedima, svojim najmilijima i cijelom francuskom narodu.

Tekstovi koje nam liturgija predlaže ove nedjelje dotiču jedan od središnjih vidova poruke koju je Djevica Marija došla povjeriti svetoj Bernardici: poziv na obraćenje, istodobno nježan i snažan. U Evanđelju Isus upućuje pogled istine i duboke žalosti zatvorenim srcima: „ni poslije se ne predomisliste“ (Mt 21,32). Zašto ta rana u Kristovu srcu? Zato što Bog ne želi propast svoje djece. Prorok Ezekiel nas na to podsjeća: „Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je učini“, dok, ako se obrati, ako „uvidi i odvrati se od svih svojih prijestupa što ih počini, živjet će, neće umrijeti“ (usp. Ez 18,26.28).

Zato pozivi na pokoru odjekuju Svetim pismom i prožimaju čitavo naviještanje Evanđelja tijekom stoljeća. Oni imaju spasonosnu važnost jer očituju hitnost i nužnost obraćenja: danas – a ne sutra – treba se obratiti; danas je vrijeme milosno, dan spasenja (usp. 2 Kor 6,2). Da, Bog želi da čovjek živi, da otvori oči i vrati mu se. Obratiti se znači napustiti putove zablude kako bismo prigrlili Put života i tako otvorili svoje srce jedinoj Radosti koja ne prolazi.

Ni sam Isus ne ublažava svoje riječi kada poziva na pokoru, kao što nam, primjerice, prenosi sveti Luka: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (13,5). Ali on širi obzor zemaljskoga života prema obzoru života vječnoga. Dok je sreća ovdje na zemlji prolazna i relativna stvarnost, a nekima je, nažalost, katkad i nedostupna, istinska je sreća u nadi obećana svima i trebala bi biti glavni predmet naše potrage, naših napora i naših izbora. Nije li Djevica Marija rekla svetoj Bernardici: „Ne obećavam ti da ćeš biti sretna na ovome svijetu, nego na drugome“?

To obećanje, izgovoreno upravo ovdje, s posebnom snagom odjekuje u ovoj zemlji Francuskoj i potresa naše suvremene načine razmišljanja. U ovom povijesnom trenutku, u društvu koje teži napretku i materijalnom blagostanju, ali koje je katkad u napasti zaboraviti obzor vječnosti, Marija nas podsjeća na veličinu i doseg našega poziva na život, na život vječni.

Nasuprot današnjim strujanjima koja nastoje iznova odrediti vrijednost ljudskoga života pred bolešću, patnjom ili starošću, Špilja Massabielle uzdiže se kao svetište kršćanske nade. Ovdje se ne odbacuje nijedna krhkost. Vaše štake, vaša invalidska kolica, vaše skrivene suze nisu prepreke: one su povlašteno mjesto na kojem ste u potpunosti poštovani, prihvaćeni i preobraženi beskrajnom Božjom ljubavlju. Lourdes je blagoslovljeno mjesto ispovijedanja vjere u ljepotu i svetost života, jer se ovdje život prima kao dragocjen Božji dar, pozvan procvjetati za vječnost u Očevoj ljubavi.

„Obećavam ti!“ Da, vječni je život čvrsto i sigurno obećanje koje nam Gospodin daje. Već nam ga je zadobio svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem te ga svakoga dana ostvaruje u nama po milosti krštenja. Nadohvat nam je ruke, ali na nama je da ga slobodno prihvatimo, prigrlimo i da mu ne postavljamo zapreke; a zapreka milosti i životu vječnom, jedina zapreka toj ljubavi, jest grijeh, zatvaranje u samoga sebe, ono odbijanje Boga koje nas zatvara u vlastitu tamu!

Zato je u pitanju naša osobna odgovornost, i ona je velika. Bog nas je htio slobodnima, jer je sloboda uvjet ljubavi; ne može se ljubiti pod prisilom. Tu slobodu koja nam je darovana moramo uložiti u jedno „da“ Kristu, s pomoću njegove milosti i slijedeći Marijin primjer; „da“ koje se neprestano obnavlja sve do našega posljednjeg daha: „sada i na času smrti naše…“, govorimo u Zdravomariji.

Taj ustrajni poziv na obraćenje ponovno nalazimo u riječima koje je Marija upravo ovdje izgovorila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Tri puta ponavlja istu riječ… I poziva Bernardicu da učini određene geste. Zašto? Jesmo li možda spori da razumijemo? Smatramo li se olako bez grijeha? Činimo li premalo pokore?

Djevica nas poziva na pokoru, ne samo za nas same, kojima je potrebna, nego i „za grešnike“, za svijet koji ne ide dobrim putem. Kako da naša srca ne budu potresena pred sve raširenijim sukobima koji uništavaju tolike nevine živote? Pa ipak, zlo koje pogađa naše vrijeme dolazi iz čovjekova srca; Bog za njega nije odgovoran: „Nije moj put neispravan – kaže sinovima Izraelovim – nego su vaši putovi neispravni“ (usp. Ez 18,25). Zato treba mijenjati ljudska srca, počevši od našega.

Pokora je djelo koje rađa ljubav, u solidarnosti s ljudskim rodom: ljubav prema Bogu, čiju ranu na Srcu, prouzročenu našim grijesima, želimo okajati; ljubav prema svoj našoj braći koja ne slušaju taj poziv na obraćenje i koju njihovi grijesi odvlače prema smrti.

Taj zahtjev obraćenja obuhvaća i samu Crkvu na njezinu zemaljskom hodočašću. Ona mora imati hrabrosti prije svega sama živjeti to obraćenje. Kako bismo ozdravili od dubokih rana, nevjernosti i bolnih zastranjenja počinjenih u njezinoj sredini, moramo ponizno stati pod pročišćujući Gospodinov pogled. Priznati svoje pogreške nužno je za duhovni rast, kao što je zapisao sveti Augustin: „Neka ti se uvijek ne sviđa ono što jesi, ako želiš dosegnuti ono što još nisi“ (Sermo 169, 15.18).

Poziv naše Majke na dužnost molitve i obraćenja ispunja nas velikom nadom, jer nam pokazuje način na koji možemo promijeniti tijek stvari, a to nije ništa drugo nego sjediniti se s Kristovom mukom. Dragi bolesnici, vi koji poznajete patnju i kojih je tako mnogo u Lourdesu, možete svoje boli i trpljenja živjeti u tom duhu prikazanja kako biste ušli u onaj otkupiteljski put koji je svijetu toliko potreban. U tom ste smislu doista u srcu Crkve i vaša je uloga nezamjenjiva.

Hodočasnici, braćo i sestre, iz Lourdesa nećete otići isti kakvi ste došli: otići ćete kao misionari nade. To je čudo ovoga mjesta: pobuditi radost nade upravo u srcu kušnje i boli. Djevica Marija ozdravlja naš pogled i preobražava naša srca darujući im mir.

Budite u svojim zemljama, u svojim biskupijama i svojim obiteljima djelatni svjedoci te božanske snage i nježnosti koje nam omogućuju nastaviti put i dosegnuti cilj. Poduprti molitvom bolesnika i ljubavlju naše Majke, s pouzdanjem koračajte prema budućnosti.

Ne bojte se oluja svijeta: sveta Majka Božja bdije nad vašim putem, obavija Crkvu svojim plaštem nježnosti i, poput sjajne Zvijezde Danice, vodi vaše korake kako biste se u radosti rodili za sam život njezina Sina Isusa. Amen.

U homiliji tijekom mise održane u St. Louisu, u saveznoj državi Missouri, kardinal je pozornost usmjerio s medijske prepoznatljivosti američkog nadbiskupa na srž njegova misionarskog poslanja: zajedništvo s Kristom i zajedništvo s ljudima, osobito sa siromašnima i ranjivima. Papin izaslanik je u propovijedi pohvalio novog blaženika kao čuvara vrata Božje kuće koji je razumio kako prenositi Evanđelje na uvijek nove načine, dopirući tako do bezbroj osoba.

Blaženik, obični dječak sa farme iz El Pasa, Illinois je putem radija i televizije postao jedan od najpoznatijih katolika na svijetu. Ipak, on nikada nije tvrdio da su preobraćenici "njegovi. “Nazivao je sebe samo portirom – netko tko je jednostavno otvorio vrata kako bi drugi mogli ući u Božju kuću.

Kardinal Tagle rekao je da je Sheen blagoslovljen jer je bio kreativni evangelizator koji je upoznao Isusa u ranama siromašnih i zaboravljenih. To je model za svakog misionara danas.

Čudo koje je otvorilo put beatifikaciji

Tada beba, James Fulton Engstrom (danas ima 16 godina) nije imala otkucaje srca 61 minutu. Preživio je. Na misi su nošene Sheenove moći. Sada se proučava još šest mogućih čuda za moguću kanonizaciju.

Nigerijski misionarski svećenik preletio je svijet samo da bi bio tamo. Rekao je da Sheenov dnevni Sveti sat i Missionska krunica Sheen još uvijek oblikuju njegov život: “Dok sam bio u sjemeništu, čitao sam o njegovoj knjizi i njegovu životu te me je njegov život na neki način duboko dirnuo. Jedna od stvari koje sam od njega naučio jest Sveti sat, odnosno provesti jedan sat dnevno u molitvi. To je postalo dijelom moje svakodnevne rutine i izvorom moje nadahnutosti. Kao nacionalni ravnatelj PMD-a promičem misijsku krunicu, koju je nadbiskup Fulton Sheen osmislio... Molim ju svakoga dana“, - rekao je o. Zaku.

Blagdan blaženog Fultona Sheena bit će 9. prosinca, na godišnjicu njegove smrti. To je i datum prvog ukazanje Gospe od Guadalupe sv. Ivanu Diegu 1531. godine.

Biografija

Fulton J. Sheen rođen je 8. svibnja 1895. u El Pasu u američkoj saveznoj državi Illinois. Za svećenika je zaređen s 24 godine, a nakon stjecanja doktorata iz teologije u Rimu vratio se u Sjedinjene Američke Države gdje je započeo svoje pastoralno djelovanje.

Od 1926. do 1950. predavao je filozofiju na Katoličkom sveučilištu u Washingtonu. Godine 1930. na poziv američke radijske postaje NBC počeo je sudjelovati u nedjeljnoj emisiji „Katolički sat“. Godine 1950. započeo je i svoje djelovanje kao televizijski propovjednik u emisiji „Vrijedi živjeti“ koju je prema podacima Papinskih misijskih djela svakoga tjedna pratilo više od 30 milijuna gledatelja.

Medije je koristio za prenošenje Radosne vijesti, znanja i poruke Božje ljubavi. Napisao je stotine knjiga i članaka te sudjelovao u brojnim radijskim i televizijskim emisijama.

Godine 1950. imenovan je nacionalnim ravnateljem Društva za širenje vjere nakon čega je započeo niz putovanja u Aziju, Afriku i Oceaniju. Za biskupa je posvećen 11. lipnja 1951., a 1966. imenovan je biskupom u Rochesteru. Preminuo je 9. prosinca 1979. u New Yorku.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Uvodeći u misno slavlje mons. Radoš rekao je da je ovo veliki dan za Čakovec jer se otvara Centar za život. „Otvoriti Centar znači imati stalno otvorena vrata za one koji su u potrebi, a blagoslovit ćemo ga kako bi Bog bio pratitelj svakome tko ulazi, dolazi i onima koji u Centru budu radili“, poručio je biskup.

U propovijedi je najprije govorio o poslanju onih koji će djelovati u Centru za život, o njihovom čuvanju života, brizi za ljude koji su u teškoj situaciji i svjedočenju da takvi nisu sami, nego da su djelatnici uz njih.

Oslanjajući se na naviještenu Božju riječi, mons. Radoš je protumačio da kršćanin koji želi živjeti svoj kršćanski poziv, uvijek mora imati na pameti da će u jednoj mjeri biti od svijeta proglašen ludim. „Ludost križa, ludost kršćanskog poziva je nešto na što nas Gospodin poziva“, istaknuo je.

Nadalje, svjestan da se oko otvaranja ovog Centra mogu pojaviti brojna pitanja, mons. Radoš je poručio kako Centar ne može biti mjesto ideološke borbe niti prepucavanja, nego treba biti mjesto koje svjedoči ludost evanđelja – gdje se ljubi iznad svega, „gdje se ljubi tako da je uključen naš pogled da vidimo te naše ruke kojima činimo. Ne želimo biti oni koji će izbacivati samo parole, geslo Izaberi život!, nego želimo svojim stavom, ponašanjem, onim što najdublje nosimo u sebi, ljudima koji su u teškoćama reći: ‘Bit ćemo s vama. Nećemo vas napustiti.’ Ovaj Centar, kao i svaki kršćanski govor, mora imati i ruke i lice“.

Dodao je kako „naš ‘da’ životu mora biti onaj koji će biti konkretan, nadahnut riječju Božjom te pretočen u život. Stoga je ponudio što je na tom tragu moguće konkretno činiti: razgovarati, biti spreman na stručnu pomoć, pronaći puteve materijalne pomoći, biti podrška mnogobrojnim obiteljima i u onim teškim trenucima, biti oni koji će priskočiti čuvati dijete, pomoći pronaći posao. „Nije dovoljno samo reći, nego i primjerom pokazati da teškoće možda nije moguće riješiti sada i odmah, ali je moguće zajedno hoditi s Bogom koji će dati u svakom trenutku ono što je potrebno“, pojasnio je biskup.

Podsjetio je nadalje i na život Blažene Djevice Marije koja je također trebala prihvatiti Božji plan koji nije bio lagan. „Trebala je prihvatiti naviješteno dijete, pitala se kako će se s njime nositi, što će reći okolina, a što Josip. Toliko pitanja, ali samo je jedan odgovor: ‘Ja ću biti s tobom.’ I Bog je bio s njom! Bog šalje ljude da to pokaže i da stvarno bude s njom u trenucima kada je potrebno. Poslat će najprije Josipa, a i kasnije će slati ljude koji će Mariji biti podrška i pomoć. Marija je dopuštala da Bog vodi njezin život, da čvorove na koje nailazi ne rješava ona, nego dopušta Bogu da ih On nosi i da ih On razveže kako bi život mogao teći dalje i kako bi upravo po tim teškoćama i čvorovima sazrijevala u vjeri koja je vodi do Kalvarije, odnosno do Isusova groba, a onda i preko groba”, rekao je biskup Radoš.

Poželio je da Centar ne bude ured nego kuća u kojoj svatko može osjetiti da je dobrodošao, a oni koji su izabrali život da imaju duboko povjerenje u Boga da je On koji je dao život, spreman i dalje se boriti za svaki život.

Nakon mise blagoslovljen je Centar za život koji se nalazi pored samostana i crkve u Čakovcu. Ondje su održani kratki govori i blagoslov Centra.

Voditeljica Centra Marta Prekrat izrazila je radost zbog otvorenja sedmog Centra za život u Hrvatskoj, a prvog u Varaždinskoj biskupiji, u Međimurju. Istaknula je da je ovaj Centar plod dugogodišnje molitve, razmišljanja, traženja mjesta, vremena, prostora i načina da se na najbolji način pristupi majkama, očevima, obiteljima koje razmišljaju o pobačaju, odnosno koji su se našli u teškoj situaciji i ne znaju kako dalje.

„U Centru im želimo dati svoje vrijeme i svoj prostor, da oni mogu doći u miru, bez pritiska, bez pristranosti, da mogu izreći sve što im je na srcu, o čemu razmišljaju, što ih muči te da uz našu konkretnu, duhovnu, moralnu, ali i materijalnu podršku, mogu donijeti odluku za život, odlučiti se za život svoga djeteta. To je glavno poslanje Centra“, poručila je Prekrat prilikom otvorenja Centra za život Čakovec.

Istaknula je povezanost i suradnju s Obiteljskim centrom Varaždinske biskupije, biskupijskim Caritasom te sa stručnim službama.

Na otvorenju Centra bio je i predsjednik udruge „Hrvatska za život“ Ante Čaljkušić koji je iznio nekoliko iskustava majki koje su razmišljale o pobačaju, a koje su odustale zahvaljujući podršci koje su primile u udruzi. Izrazio je radost da se i Čakovec otvara za kulturu života te potaknuo nazočne da u svojim obiteljima i okolini promiču začeća djece, ali i njihovo rađanje, navodi se u izvještaju upućenom iz Varaždinske biskupije.

Tijekom jubilejske godine vjernici koji posjete baziliku skrušena srca, sudjeluju u liturgijskom slavlju ili provedu vrijeme u molitvi mogu zadobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti dušama u čistilištu, uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta Crkve, koji uključuju ispovijed, svetu pričest, molitvu Vjerovanja i molitvu na nakanu Svetog Oca.

Za milijune katolika Guadalupe ostaje snažan znak Marijine majčinske skrbi i poziv na susret s Kristom. Ovoga listopada vrata bazilike otvorit će se za godinu dana hodočašća, molitve, milosti i duhovne obnove pod plaštem Gospe od Guadalupe.

Coolchatolics.org/prijevod:medjugorje-info.com

Pri ulasku u konkatedralu svi sudionici dobili su prigodnu svijeću na kojoj je otisnut logotip susreta, te liturgijski vodič koji su priredili vlč. mo Bruno Diklić, vlč. Robert Erk i preč. Matej Glavica.

Biskupi, predstavnici obitelji i asistencija ušli su u procesiji. Spomen-svijeću hrvatskih katoličkih obitelji na oltarni prostor donio je Ivica Sović sa suprugom Mihaelom i tri kćeri.

Uz biskupe domaćine, đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, sudjelovali su splitsko‑makarski nadbiskup Zdenko Križić, riječki nadbiskup Mate Uzinić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, krčki biskup Ivica Petanjak, hvarski biskup Ranko Vidović, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, varaždinski biskup Bože Radoš, srijemski biskup Fabijan Svalina, gospićko-senjski biskup Marko Medo, umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak, zamjenik generalnog tajnika preč. Ilija Dogan i ravnatelj Hrvatskog Caritasa preč. Krunoslav Siroglavić. Prisutni su bili i brojni svećenici iz različitih dijelova Hrvatske, kao i redovnici i redovnice.

Bdjenje je nastavljeno Službom čitanja u kojoj je prvo liturgijsko čitanje navijestio Željko Punda, otac petero djece iz Splitsko-makarske nadbiskupije. Psalam je otpjevao Mislav Knežević iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, a Evanđelje je navijestio konkatedralni župnik Matej Glavica.

Započinjući kratku homiliju biskup Martinović je podsjetio na evanđeoski susret Isusa s čovjekom koji 38 godina boluje i koji na Isusovo pitanje: „Želiš li ozdraviti?“ i njegov odgovor: „Gospodine, nema nikoga.“

Istaknuo je da iskustvo da „nema nikoga“ i danas proživljavaju mnoge osobe u svijetu, osobito osobe s invaliditetom. Podsjetio je na Pavlov poziv kršćanima da se „zaodjenu“ Kristom, njegovim mirom i ljubavlju. Dodao je da postoje obitelji koje tu ljubav konkretno žive pomažući drugima da otkriju svoje dostojanstvo i život. Kao primjer takvih obitelji najavio je svjedočanstva obitelji Ivić i Martinković.

U svom svjedočenju Lidija Martinković iz Vinkovaca, majka Maksima i Mije, istaknula je kako su suprug Ivica i ona još prije Mijina rođenja znali da će imati Downov sindrom, ali nisu prihvatili mogućnost pobačaja. Mia je rođena na Pepelnicu, a krštena je na Nedjelju Božjeg Milosrđa te joj je Milosrdni Isus kasnije spasio život. Imala je i srčanu manu zbog koje je s dvije i pol godine operirana u KBC-u Zagreb – Rebro. Operacija je trajala gotovo cijeli dan i, iako je prošla uredno, Mia se nakon isključivanja s aparata nije mogla probuditi.

Liječnici su roditeljima rekli da su izgubili njihovu djevojčicu. Uslijedila je trodnevna borba za njezin život uz ECMO sustav, dok njezino srce nije ponovno uspjelo samostalno raditi. „U to vrijeme smo molili za Miu, a posebno krunicu Božjeg Milosrđa. Kraj njezina uzglavlja ostavili smo sličicu Milosrdnog Isusa“, svjedoče roditelji. Trećega dana liječnici su Miju uspjeli odvojiti od ECMO sustava i zašiti joj prsa. Srce je ponovno počelo samostalno raditi, a glavni kirurg dr. Dražen Belina rekao je roditeljima: „Dogodilo se Božje čudo.“ Kada su mu rekli da je za Miju molilo mnogo ljudi, odgovorio im je: „Zahvalite svima koji su molili.“ Danas je Mia dvanaestogodišnjakinja, učenica šestoga razreda osnovne škole u Vinkovcima, a pohađa i glazbenu školu, gdje svira klavir. Roditelji priznaju da je borba sa sustavom velika, ali kažu da svoju Miju ne bi ni za što mijenjali.

Drugo svjedočanstvo je bračni par Mirko i Snježana Ivić iz Gradišta počeo šalom da su oni bračni nepar – jer je s njima uvijek njihov sin Marko, dječak s višestrukim tjelesnim i intelektualnim poteškoćama.

Već u prvim mjesecima Markova života roditelji su shvatili da nešto nije u redu. Godine koje su uslijedile obilježili su brojni zdravstveni problemi, liječenja i odlasci u bolnicu. „Trebalo nam je nekoliko godina da u potpunosti prihvatimo da imamo dijete s poteškoćama i još nekoliko da shvatimo da je on naš blagoslov“, istaknuli su.

Kada je Marko trebao primiti prvu pričest, obitelj se uključila u zajednicu Vjera i svjetlo – Srce svetog Vinka Pallottija u Vinkovcima, gdje su pronašli svoje mjesto u Crkvi i osjetili prihvaćenost. Njihova je vjera tada još više rasla. Kada se Markova kralježnica počela sve više kriviti, liječnici su preporučili operaciju.

Nakon dugog čekanja i brojnih suza i molitava, Marko je podvrgnut gotovo trinaestosatnoj operaciji. Dok je majka u bolnici držala krunicu u ruci, za Marka su molili i postili brojni vjernici. Nakon neizvjesne borbe liječnik je majci donio vijest da je zahvat uspio i da je Marko izvan neposredne životne opasnosti. No, oporavak je bio težak i bolan, ali Marko ga je strpljivo podnosio. „Naučili smo pouzdati se u Boga, a kada je jako, jako teško, ne ispuštati krunicu iz ruke“, posvjedočila je obitelj Ivić.

Bdjenje je nastavljeno Službom svjetla. Pripremljene svijeće za predstavnike obitelji upaljene su na spomen-svijeći, a oni su svjetlo prenijeli svim vjernicima.

„Braćo i sestre, u ime naših obitelji želimo obnoviti vjernost drevnom obećanju našega naroda da katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi euharistiju. U svim članovima naših obitelji neka trajno gori svjetlo krsne vjere koju zajedno s prijašnjim naraštajima našega naroda i danas ispovijedamo“, potaknuo je biskup Martinović te je zajednički izrečena ispovijest vjere Hrvata katolika.

Uslijedilo je euharistijsko klanjanje tijekom kojega su sudionici prosili milosti za svoje obitelji i sve obitelji hrvatskoga naroda. Nakon molitvene šutnje, šestero predstavnika – Silvija Luić iz Požeške biskupije, Anita Bošnjak iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Marijan i Dragica Horvat te Ivo Drinovac iz Varaždinske biskupije i Petar Kopunović-Legetin iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i preč. Krunoslav Siroglavić – pojedinačno je došlo pred Presveti Oltarski Sakrament. U ime svih prisutnih molili su za obitelji, budućeg bračnog druga, očeve i majke osoba s invaliditetom te za osobe s invaliditetom, kao i za sve očeve, majke, djecu i starce u hrvatskom narodu te za njihove pastire.

Liturgijsko pjevanje tijekom molitvenog bdjenja pod vodstvom Želimira Sučića i Jure Smajića, a uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića – predvodilo je Crkveno pjevačko društvo „MIR“ iz Belišća, Zbor mladih Preslavnoga Imena Marijina iz Osijeka te Zbor mladih konkatedralne Župe sv. Petra i Pavla.

Nakon molitvenog bdjenja sudionici su dobili sve potrebne informacije o nedjeljnom programu koji će se odvijati u Svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu te su se uputili na noćenje u obitelji domaćina. Za primanje sudionika prijavilo se 1110 obitelji. Najviše obitelji – oko 500 – prijavilo se iz Osječkog istočnog i zapadnog dekanata, zatim iz Baranjskog, Čepinskog, Đakovačkog, Vukovarskog, Valpovačkog i Vinkovačkog dekanata. Sudionicima susreta noćenje je osigurano u 24 župe u Osijeku, Višnjevcu, Josipovcu, Bilju, Čepinu, Vuki, Đakovu, Selcima Đakovačkim, Gorjanima, Viškovcima, Vukovaru, Belišću, Brođancima, Valpovu, Ivankovu i Nuštru.

Molitvena priprava za svečano euharistijsko slavlje u Aljmašu počinje u 9 sati, misno slavlje započinje u 10 sati, a izravan prijenos bit će na Prvom programu HRT-a, Hrvatskog radija te Hrvatskog katoličkog radija, objavljeno je na nadbiskupijskoj mrežnoj stranici.

Samostanski vikar i vicemagistar braće s privremenim zavjetima te moderator konferencije za medije fra Siniša Pucić najavio je svečanu proslavu blagdana Rana sv. Franje, u četvrtak 17. rujna 2026., kada će euharistijsko slavlje predvoditi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Tom prigodom blagoslovit će svečev kip koji će biti izložen u devetnici uoči 800. obljetnice preminuća sv. Franje, 4. listopada.

Provincijal Jagodić dodao je da je dolazak zagrebačkog nadbiskupa znak povezanosti s mjesnom Crkvom i svim ljudima.

Također se osvrnuo na početak djelovanja sv. Franje u crkvici sv. Damjana koju je krenuo obnavljati te ubrzo shvatio da zapravo treba obnavljati ljude koji su mu povjereni. Poručio je da u tome duhu i franjevci u kaptolskom samostanu žele „otvoriti svoja vrata, svoje prostore i napose svoje živote“.

Naglasio je da je crkva sv. Franje, osim za euharistijska slavlja, već otvorena za krštenja i vjenčanja.

Pojasnio je da u duhu sv. Franje žele biti jednostavna, malena braća i iskazati blizinu svakom čovjeku i biti na usluzi svim ljudima. U tom kontekstu spomenuo je nove govornice u koje će ljudi moći doći na razgovor s franjevcima spremnima da ih saslušaju i pomognu im koliko mogu.

Gvardijan Faletar je pojasnio da vjernici, s obzirom na to da je otvorena samostanska porta na kojoj je dežuran volonter, od 8 do 12 sati mogu potražiti svećenika za ispovijed, razgovor, bolesničko pomazanje, upisati misne nakane i ostalo. Nakon svetkovine sv. Franje jedan svećenik bit će dostupan i poslijepodne od 16:30 do 18 sati.

Povodom ponovnog početka pastoralnih aktivnosti prisjetio se kako je Kaptol prije potresa bio ispunjen ljudima, što pamte svi koji su odrastali na Kaptolu. Naglasio je da osim redovitih slavlja i susreta žele odgovoriti na potrebe današnjih ljudi. „U susretu s ljudima vidimo da oni ne traže samo i jedino duhovnu pomoć“, ustvrdio je.

Objasnio je da na njihovu portu nekad dolaze i ljudi kojima je potrebna materijalna pomoć, ali su fratri primijetili da su problemi kompleksniji.

Stoga se rodila zamisao o otvaranju centra za socijalnu, pravnu, psihološku i karitativnu pomoć. Fra Tomislav je pritom istaknuo da centar ne bi bio samo za siromahe, već za sve potrebite, ugrožene, obitelji u izazovnim situacijama, bračne parove i sve koji kucaju na njihova vrata.

Također je objasnio da je za odgovaranje na sve te potrebe nužno uključiti druge stručnjake. „Željeli bismo uistinu učiniti da to bude nekakva cjelovita pomoć čovjeku koji bude kucao na naša vrata“, poručio je među ostalim.

Pojasnio je da još ne postoji konkretan projekt za centar, ali da su Hrvati iz Australije kupili kuću na Opatovini i donirali ju franjevcima te je povjerena na upravljanje samostanu na Kaptolu.

U Samostanu sv. Franje Asiškoga trenutno djeluju jedanaestorica braće s doživotnim zavjetima od kojih sedmorica svećenika, a ostali su časna braća. U formaciji su još osmorica braće.

O trenutnom stanju s mladim zvanjima u provinciji govorio je fra Vinko. Istaknuo je nadu koju pružaju nadolazeće generacije – sedmorica u novicijatu i devetorica u postulaturi. Također, pojasnio je da u susretima „Dani otvorenih vrata“ godišnje sudjeluje tridesetak mladića koji žele vidjeti je li franjevački red njihov put. Naglasio je važnost molitve za svećenička i redovnička zvanja te rada s Framom i pastorala u novootvorenom Evangelizacijskom centru u Samoboru. Istaknuo je da danas mladež najviše oduševljava zajedništvo franjevaca.

Na Kaptolu su se prije potresa okupljali mnogi poklonici franjevačke duhovnosti. Br. Stjepan Lice je govorio o sjećanjima na franjevački samostan te spomenuo neke istaknute osobe koje su u njemu djelovale.

Za obnovu crkve i samostana franjevci su primili više od 23 milijuna eura za što je provincijal Jagodić zahvalio svim uključenim ministarstvima. Rekao je da su obnovljene dvorane koje su nekad bile u funkciji i najavio otvaranje novih podrumskih i tavanskih prostora za pastoralne potrebe. Vezano za arheološka otkrića rekao je da je oformljen tim stručnjaka koji će istraživati povijest Kaptola.

Naš biskup Petar Palić odredio je da se u svim župama Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, počevši od školske godine 2026./2027., uvede dvogodišnja priprava za sakrament svete potvrde.

Prijelazno razdoblje 2026./2027.

Radi postupnog prijelaza s dosadašnjega načina priprave na novi dvogodišnji model, tijekom školske i pastoralne godine 2026./2027. vrijede sljedeće odredbe:

Učenici VIII. razreda osnovne škole započinju prvu godinu priprave prema novom Programu. Pripravu će nastaviti tijekom IX. razreda u školskoj i pastoralnoj godini 2027./2028. te će sakramentu svete potvrde redovito pristupiti 2028. godine.

Učenici IX. razreda osnovne škole tijekom 2026./2027. godine pripravljaju se prema sadržajima Programa predviđenima za IX. razred. Budući da prethodne godine nisu prošli prvu godinu novoga dvogodišnjeg Programa, u njihovu će pripravu biti uključeni oni temeljni sadržaji VIII. razreda koji su potrebni za cjelovitost priprave. Pri tome nije potrebno naknadno održati svih dvadeset katehetskih susreta predviđenih za VIII. razred, nego će župnik i kateheta, vodeći računa o već usvojenim sadržajima i konkretnim okolnostima skupine, posebno najvažnije sadržaje prve godine s programom završne godine priprave.

Ova će generacija sakramentu svete potvrde pristupiti tijekom 2027. godine.

Učenici I. razreda srednje škole, koji prema dosadašnjoj praksi pripadaju generaciji predviđenoj za potvrdu 2027. godine, završit će tijekom 2026./2027. svoju pripravu te će sakramentu svete potvrde pristupiti 2027. godine.

Oni su posljednja generacija koja sakramentu pristupa prema dosadašnjoj dobnoj praksi.

Prema tome, tijekom 2027. godine sakrament svete potvrde primit će dvije generacije: učenici IX. razreda osnovne škole te učenici I. razreda srednje škole", navodi se u župnom listu.

Obred je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić u pratnji kustoda zadarske Kustodije sv. Jeronima fra Tomislava Šanka, te provincijala Slovenske provincije sv. Križa fra Christiana Gostečnika. Na obredu se, uz novake i magistra fra Zdravka Lazića okupilo šezdesetak fratara iz spomenutih zajednica, te su se kasnije okrijepili u samostanskoj blagovaonici i proslavili primanje nove braće u Franjevački red. Mladići su tim događajem započeli svoju godinu kušnje, pa im ovom prilikom želimo mir i ustrajnost, te obilje Božjeg blagoslova po zagovoru Blažene Djevice Marije. Preporučamo braću u Vaše molitve.

Obred polaganja zavjeta odvio se na misi koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić, uz koncelebraciju fra Tomislava Šanka i fra Christiana Gostečnika, kustoda i provincijala spomenutih franjevačkih zajednica.

Na slavlju novozavjetovanih redovnika sudjelovali su franjevci, obitelji i prijatelji, navodi se u izvještaju na stranici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Cjelodnevni program počeo je ujutro pobožnošću križnoga puta od crkve sv. Marka u Podudbini prema Crkvi hrvatskih mučenika. Hodočasnici su se, prolazeći postajama križnoga puta, u molitvi spomenuli svih koji su tijekom hrvatske povijesti trpjeli i položili svoje živote za vjeru, Domovinu i slobodu hrvatskoga naroda.

Prije početka misnoga slavlja oblikovana je svečana ulazna procesija u kojoj su motoristi Moto kluba Veterani – Croatia prinijeli spomen-kamenje doneseno s mjesta hrvatskih stradanja. Kamenje je namijenjeno Spomen-parku uz Crkvu hrvatskih mučenika i Zidu sjećanja, koji čuva spomen na žrtve pale za vjeru, hrvatski narod i Domovinu. Svaki doneseni kamen svjedoči o pojedinom mjestu stradanja te simbolično povezuje brojne poznate i nepoznate hrvatske žrtve u zajedničkom spomenu i molitvi na Udbini.

Misno slavlje nadbiskup Zgrablić slavio je u zajedništvu s domaćinom, gospićko-senjskim biskupom Markom Medom, riječkim nadbiskupom i metropolitom Matom Uzinićem, splitsko-makarskim nadbiskupom Zdenkom Križićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem, požeškim biskupom Ivom Martinovićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru Marinom Barišićem.

U slavlju su sudjelovali i izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa mons. Juraj Batelja, izaslanik krčkoga biskupa mons. Zvonimir Seršić, izaslanik porečkog i pulskoga biskupa vlč. Petar Filipović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak te provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastijan Šujević. Uz brojne okupljene svećenike misu su suslavili i novi udbinski župnik i rektor Svetišta Crkve hrvatskih mučenika Marinko Miličević te dosadašnji udbinski župnik Josip Šimatović.

Na početku misnoga slavlja okupljenima se obratio domaćin, biskup Medo. Pozdravljajući okupljene, poseban pozdrav uputio je hodočasnicima Hrvatske kopnene vojske koji su sudjelovali na 10. vojnom hodočašću na Udbinu.

Istaknuo je kako je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini tijekom proteklih šesnaest godina postala mjesto brojnih hodočašća te sveti prostor sjećanja i poštovanja prema svakoj nevinoj žrtvi hrvatskoga naroda. Podsjetio je kako je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve da učine sve kako se ne bi prepustio zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu.

Crkvu hrvatskih mučenika, nastalu vizijom prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, biskup Medo opisao je kao oltar koji povezuje primorsku i kontinentalnu Hrvatsku te Hrvate rasute diljem svijeta. Naglasio je da crkva, podignuta iznad Krbavskoga polja, svjedoči o vjeri hrvatskoga naroda u Kristovo uskrsnuće te o dubokom poštovanju prema nevinim žrtvama njegove duge i bogate povijesti.

Udbinsko svetište, poručio je, treba nastaviti oblikovati kao prostor sjećanja na nevine žrtve, učionicu hrvatske povijesti nadahnutu evanđeoskim vrijednostima opraštanja, mira i suživota s onima koji drukčije misle te kao oltar Kristove žrtve, prinesene za svakoga čovjeka.

Biskup je podsjetio da ovogodišnja proslava osobito upućuje na 80. obljetnicu mučeničke smrti s. Žarke Ivasić i nekadašnjega udbinskog župnika vlč. Mate Moguša, kao i na sve druge nebrojene i nepoznate nevine žrtve ratova i sukoba u Domovini i diljem svijeta.

Istaknuo je kako spomen na nevine žrtve nema za cilj baviti se progoniteljima niti buditi mržnju i osvetu, nego iskazati poštovanje prema stradalima i njihovoj moralnoj veličini, koja je postala baštinom sadašnjosti i nadahnućem duhovnoga zajedništva prošlih i budućih naraštaja.

„Kršćanin će uvijek više željeti biti nakovanj nego čekić, opljačkan nego pljačkaš, ubijen nego ubojica, mučenik nego mučitelj“, poručio je biskup, upozorivši da se vjera nikada ne smije pretvarati u zastavu opravdavanja nasilja i veličanja zla, jer Evanđelje, ako se udalji od istine, prestaje biti navještaj Krista i postaje sredstvo ideologije.

U propovijedi je nadbiskup Zgrablić Udbinu nazvao važnim hrvatskim svetištem molitve i nade, zahvalnoga spomena i čišćenja pamćenja, mjestom na kojem se pred Gospodina donosi duga, teška, nerijetko krvava i bolna povijest hrvatskoga naroda.

Polazeći od naviještene Božje riječi – izvještaja o Kajinu i Abelu iz Knjige Postanka, riječi Poslanice Hebrejima te evanđeoskoga izvještaja o probodenom Kristovu boku – nadbiskup je istaknuo da od Abelove krvi koja vapi za pravdom do Kristove krvi koja otvara put oproštenju i novomu životu, Božja riječ uči pamtiti žrtve, čuvati istinu i tražiti pravdu, ne dopuštajući da posljednju riječ imaju mržnja i smrt već Krist, život i uskrsnuće.

Podsjetio je na brojne primjere vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i na nepravedno oduzete živote, razorene obitelji, skrivene i neobilježene grobove te rane koje još nisu zacijelile. Posebno je spomenuo potomke poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih, kao i hrvatske branitelje koji su stali u obranu Domovine, obitelji, domova i slobode.

S osobitim poštovanjem prisjetio se hrvatskih ratnih vojnih invalida i svih osoba koje nose posljedice Domovinskoga rata.

„Njihove nas rane podsjećaju da rat ne završava kada utihne oružje: njegove posljedice ostaju u tijelu, duši i sjećanju, u obitelji i svakodnevnom životu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Naglasio je kako vjernici na Udbinu ne dolaze obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje niti patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolaze moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bi iz nje učili nikomu ne željeti niti nanositi zlo.

Govoreći o istini, pravdi i oproštenju, nadbiskup Zgrablić istaknuo je kako molitva za sve poginule u ratovima ne znači izjednačavanje dobra i zla, napadača i žrtve, obrane i agresije.

„Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom“, protumačio je, dodavši kako istina nije dana da bi se njome raspirivala mržnja ili opravdavala osveta, nego da bi se iskazalo poštovanje žrtvama, otvorio put pravednosti i gradilo pomirenje utemeljeno na priznanju istine, kajanju i obraćenju.

Oprostiti, pojasnio je, ne znači tvrditi da se zločin nije dogodio, izbrisati sjećanje, zanijekati odgovornost ili odustati od pravednoga sudskog postupka. Oprostiti znači ne dopustiti da zlo, nakon što je razorilo život žrtve, nastavi živjeti u srcima novih naraštaja. To je dug i bolan put koji se nikomu ne može nametnuti niti ubrzati.

U nastavku homilije nadbiskup je Božje pitanje upućeno Kajinu – „Gdje ti je brat tvoj?“ – povezao sa životom suvremenoga čovjeka. To pitanje, rekao je, vraća nas ljudima koji su nam najbliži, ali i siromašnima, bolesnima, poniženima i napuštenima.

„Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih“, upozorio je nadbiskup Zgrablić.

Progovorio je i o duhovnom siromaštvu europske civilizacije, gubitku smisla te odricanju i gaženju kršćanskih korijena, naglasivši da čovjeku uz materijalnu sigurnost trebaju istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu.

Osvrnuo se i na korupciju, gospodarski kriminal, uskraćivanje pravedne plaće radnicima, pogodovanje i mito. Istaknuo je kako je nepravda nanesena čovjeku ujedno nepravda prema Domovini te da svaka javna služba, društvena i crkvena, mora biti istinsko služenje čovjeku, štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro i zauzimati se za najslabije.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je i na odgovornost prema stvorenome svijetu i životnom prostoru koji će sadašnji naraštaji ostaviti svojoj djeci.

Posebno se osvrnuo na zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Poručio je da su nadležne institucije, kada su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, dužne djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i odgovorne pozvati na odgovornost.

Na kraju je pozvao svakoga hodočasnika da s Udbine ponese jednu konkretnu odluku: pomiriti se s osobom s kojom je u svađi, zaštititi dostojanstvo svakoga čovjeka, osobito slaboga, zauzeti se za istinu Evanđelja te odgovornije čuvati darovani životni prostor.

„Neka od nas ne naslijede nerazriješene sukobe i mržnju, nego vjeru u Boga živoga, zahvalnost, mudrost i odgovornost. Neka upoznaju istinu o prošlosti, ali ne budu njezini zarobljenici, nego iz nje nauče koliko su dragocjeni mir, sloboda i dostojanstvo svakoga ljudskog života koje od Boga primamo“, poručio je nadbiskup Zgrablić govoreći o obiteljima i mladim naraštajima.

Na završetku homilije molio je da Krist Gospodin, Raspeti i Uskrsli, pročisti ljudsko pamćenje, ozdravi rane i oslobodi ljude od mržnje i osvete te ih učini čuvarima svoje braće i sestara, graditeljima mira, nositeljima istine Evanđelja i svjedocima nade.

Nakon središnjega euharistijskog slavlja uslijedili su blagoslov nabožnih predmeta te prigodni program uz duhovne i domoljubne pjesme. Cjelodnevni program bit će zaključen večernjim misnim slavljem u Crkvi hrvatskih mučenika.

Proslavi Dana hrvatskih mučenika prethodila je trodnevna duhovna priprava od 9. do 11. rujna, tijekom koje su se vjernici okupljali na molitvu krunice, ispovijed i misna slavlja, izvijestili su iz Gospićko-senjske biskupije.

Zbog odsutnosti provincijala o. Srećka Rimca misno slavlje predslavio je, a obred zavjetovanja predvodio, prvi provincijalni savjetnik o. Anto od Djeteta Isusa (Knežević). Suslavili su prior Karmela sv. Ilije o. Branko Zebić, magistar novaka o. Petar Janjić, o. Jakov Mamić i don Ante Matešan.

O. Anto u propovijedi se usredotočio na Kristov poziv novozavjetovanicima da ga ponizno i hrabro slijede, ostajući vjerni položenim zavjetima. Pozvao ih je da se na tome putu ugledaju u Blaženu Djevicu Mariju i zazivaju njezin zagovor.

Braću novozavjetovanike molitvom su pratili njihovi roditelji, rodbina, prijatelji i drugi vjernici. Nakon mise i obreda zavjetovanja slavlje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici.

Karmelićani su novozavjetovanike preporučili u molitve vjernika, izvijestila je Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa.

Od 30. rujna do 2. listopada 2026. u crkvi Presvetog Srca Isusova u Lauchringenu održat će se duhovna obnova s fra Ivom Pavićem. Program uključuje krunicu, nagovore i molitvu za ozdravljenje, svetu misu te pojedinačni blagoslov.

Duhovna obnova s fra Ivom Pavićem u Neuöttingu

Od 17. do 19. rujna 2026. u Apostelhaus Algernu u Neuöttingu održat će se trodnevna duhovna obnova koju predvodi fra Ivo Pavić.

Program započinje u četvrtak, 17. rujna, u 16 sati, nastavlja se u petak prijepodnevnim susretom te predavanjem u 15 sati, nakon čega će u 16:30 biti slavljena sveta misa i pojedinačni blagoslov. Završni dio programa održat će se u subotu od 9 do 13:30 sati.

Tijekom sva tri dana bit će moguć blagoslov soli, vode, ulja i nabožnih predmeta. Sudjelovanje je moguće uz prethodnu prijavu.

Duhovna obnova „Isus je živ!“ s fra Ivom Pavićem u Mariboru

Fra Ivo Pavić predvodit će od 22. do 24. rujna 2026., svakoga dana od 17 sati, duhovnu obnovu „Isus je živ!“ u crkvi blaženog Antona Martina Slomšeka u Mariboru.

Fra Ivo Pavić predvodi duhovnu obnovu u Linzu

U Linzu će se 16. rujna 2026. održati duhovna obnova koju predvodi dr. sc. fra Ivo Pavić, OFM, u Volkshausu Bindermichl.

Program počinje u 16:30 molitvom krunice, u 17 sati slijede kateheza te molitva za ozdravljenje i oslobođenje, dok je u 18 sati predviđeno euharistijsko slavlje i pojedinačni blagoslov.

Prijava nije potrebna, ulaznica iznosi 10 eura, a organizatori su osigurali i prijevod na njemački jezik.

Volarić je uzeo redovničko ime Ivan od Blažene Djevice Marije.

Novicijat je razdoblje duhovne formacije i priprave tijekom kojega se kandidati upoznaju s redovničkim životom, pravilima i poslanjem zajednice prije polaganja redovničkih zavjeta.

„Neka je sretno i blagoslovljeno svoj osmorici“, poručili su iz „Duhovnih zvanja Brotnjo“.

Himna u glazbenom obliku donosi poruku svetopisamskih redaka iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 9–16), koji obitelji potiču na ljubav, međusobno služenje, strpljivost i ustrajnost.

Za glazbu je zaslužan vlč. mr. Mario Brkić, a himnu je izveo Dominik Blaževac. Spot je sniman u Selcima Đakovačkim i Đakovu, a osmislio ga je vlč. dr. Dario Hrga. Pred kamerama su se našli članovi različitih generacija: baka Marija Nikolić i djed Božo Živković iz Selaca Đakovačkih, obitelj Ive Petrovića iz Selaca Đakovačkih, obitelj Matije Akšamovića iz Đakova te obitelj Dominika Blaževca iz Slavonskog Broda. Spot pogledajte OVDJE.

U zajedništvu ovoga susreta, kao i u spotu, posebno mjesto imaju i osobe s invaliditetom. I one su, zajedno sa svojim obiteljima, pozvane sudjelovati na susretu u Osijeku i Aljmašu te svojim sudjelovanjem pridonijeti zajedničkom slavlju.

Spot su snimali Mario Šulina i Ivan Bilandžić, a objavljen je u produkciji produkcijske kuće Slavonija NOVA, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Geslo misije, „Nova evangelizacija na djelu“, izražavalo je njezinu temeljnu poruku: navijestiti Evanđelje čovjeku našega vremena i posvjedočiti da je Isus Krist živ, da i danas djeluje te da njegova ljubav, milosrđe i snaga mogu dotaknuti i preobraziti ljudski život. Misija je bila nadahnuta riječima Psalma: „Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti me ozdravi!“ (Ps 30, 3).

Usred snažnog nevremena

Prvi susret održan je u srijedu 2. rujna, u crkvi sv. Patrika u Cambridgeu. Susret je bio posveden molitvi, slavljenju svete mise i molitvi za ozdravljenje. Fra Ivu pozvao je župnik vlč. Joe Selvanayagam, koji ga je srdačno primio te s oduševljenjem slušao tijekom kateheze i propovijedi. No prvi dan misije obilježile su i izvanredne vremenske prilike. Dok su se vjernici okupljali u crkvi, područje Ontarija zahvatilo je snažno nevrijeme.

Tijekom poslijepodneva izdana su brojna upozorenja na pojavu tornada, pradenu snažnim udarima vjetra, tučom i obilnom kišom, kao i opasnošdu od poplava. U Cambridgeu su zabilježena srušena stabla i poplavljene ulice.Međutim, ljudi su došli i pozorno slušali propovijednika koji je došao iz dalekog kraja. Oni koji su došli doživjeli su snažan i nezaboravan susret.

Dok je vani nevrijeme pokazivalo svoju snagu, u crkvi se događala drugačija oluja – duhovna oluja molitve, vjere i nade. Susret je bio snažan i intenzivan. Gotovo simbolično, dok su vani stizala upozorenja na tornada, u crkvi se osjedala snaga jednog „duhovnog tornada“ zbog siline Duha Svetoga.

U katehezi je fra Ivo govorio o važnosti čiste, ustrajne i neprestane molitve, podsjedajudi na riječisvetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5, 17). U propovijedi je potaknuo vjernike da povjeruju da je Isus Krist živ i danas te da i danas djeluje i ozdravlja, kao što je to činio tijekom svojega zemaljskog života. Nakon svete mise uslijedila je molitva za bolesnike i polaganje ruku u Isusovo ime, prema primjeru koji nalazimo upravo u Evanđelju naviještenom toga dana (Lk 4, 38-44).

Dvojica svedenika neumorno su ispovijedala vjernike tijekom cijele duhovne obnove, te je fra Ivo na kraju osobno molio za svakoga tko mu je pristupio tražedi molitvu. Na kraju susreta vlč. Joe javno je zahvalio fra Ivi na dolasku, riječima i molitvi te na vremenu koje je s velikom ljubavlju proveo sa svojom zajednicom.

Isus okuplja svoj narod

Drugi i tredi dan evangelizacijskog pohoda, 3. i 4. rujna, u prekrasnoj hrvatskoj župi Kraljice mira u Norvalu program je prvenstveno bio namijenjen hrvatskim vjernicima. Iako su susreti održani na hrvatskom jeziku, među okupljenima su bili i vjernici drugih narodnosti.Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su i oni sve razumjeli te s velikom pažnjom i otvorenošdu sudjelovali u molitvi i cijelom susretu. Još se jednom pokazalo da Duh Sveti nadilazi sve jezične granice te da Božja riječ može dotaknuti svakoga čovjeka, neovisno o jeziku kojim govori.

Oba dana program je imao isti slijed: molitva krunice, nagovor, sveta misa te pojedinačni blagoslov. Prvoga dana tema nagovora bila je „Grijeh – otrov za dušu“. Fra Ivo je na jednostavan i sažet način govorio o ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha te dvanaest skrivenih grijeha, koji često ostaju neprepoznati ili im se ne pridaje dovoljno pozornosti. Vjernicima je dao konkretne smjernice kako se boriti protiv grijeha i kako živjeti bez grijeha. Posebno je naglasio važnost potpunoga predanja Isusu, istaknuvši: „Kada se Isus useli u nas, grijeh de se iseliti.“

Smisao života jest pobijediti grijeh.

U propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje te pozvao vjernike na redovito kajanje za grijehe, iskreno obradenje i potpuno predanje Isusu.Drugoga dana okupio se još vedi broj vjernika. Potaknuti iskustvom prethodnoga susreta, jedni su
pozivali druge, a vijest o duhovnoj obnovi širila se među ljudima. Fra Ivo je govorio o sedam uzroka zbog kojih čovjek upada u grijeh, sedam znakova po kojima možemo prepoznati da smo blizu Bogu te o sedam kratkih molitava koje nam mogu pomodi u borbi protiv grijeha i kako se sjediniti s Bogom.

Osvrdudi se na Evanđelje toga dana, fra Ivo je govorio o Isusovim riječima farizejima da de učenici postiti kada im se ugrabi zaručnik.

Do tada ne moraju postiti, nego mogu jesti i piti.

Tijekom oba dana trojica svedenika su ispovijedala, pružajudi vjernicima priliku da kroz sakrament pomirenja obnove svoj odnos s Bogom. U crkvi se tijekom oba dana osjedala velika radost, zajedništvo i snažna prisutnost Duha Svetoga.
Vjernici su se s velikom otvorenošdu uključivali u molitvu, a susreti su završavali u ozračju zahvalnosti i duboke radosti.Bio je to još jedan snažan trenutak misijskog pohoda koji je pokazao da Isus okuplja svoj narod, povezuje ljude različitih jezika i narodnosti te i danas svakoga čovjeka poziva na obradenje, vjeru i život u zajedništvu s Njim.Neka Krist uvijek bude pred našim očima Pod zaštitom svetoga Rafaela

Petoga dana misijskog putovanja, na 23. nedjelju kroz godinu, fra Ivo slavio je dvije svete mise. Prvu je predvodio u crkvi Kraljice Mira, gdje su ga tamošnji franjevci zamolili da slavi pučku svetu misu u 11 sati. Iako ta misa nije bila predviđena prvotnim programom, fra Ivo se rado odazvao njihovoj molbi. Okupio se lijep broj vjernika. Osvrdudi se na nedjeljna čitanja, fra Ivo je pozvao vjernike da budu istinski zabrinuti za spasenje – ne samo za svoje, nego i za spasenje svojih bližnjih. U poslijepodnevnim satima održao je ved ranije predviđenu duhovnu obnovu u 17 sati u crkvi sv. Arkanđela Rafaela, smještenoj uz jezero Ontario, na poziv župnika vlč. Wilsona Andradea.Susret je započeo procesijom i blagoslovom s Presvetim Sakramentom, a cijeli je program bio obilježen snažnom molitvom i dubokim pouzdanjem u Božju prisutnost. Bio je to poseban dan molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

U nagovoru je fra Ivo govorio o koracima kojima Isus i danas ozdravlja i oslobađa čovjeka te pozvao vjernike da se s vjerom otvore Njegovu djelovanju. U propovijedi je posebno istaknuo odgovornost svakoga kršdanina prema onima koji su se udaljili od Boga. Pozvao ih je da ih u ljubavi opominju i pomognu im ponovno pronadi put prema Gospodinu, naglašavajudi da je to dužnost svih nas.

Govoredi o ljubavi prema Bogu, fra Ivo je istaknuo da se ona očituje i u mržnji prema grijehu te vjernom držanju svih Božjih zapovijedi. A također je govorio o jednoj jako važnoj činjenici: Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji grijeh.Susret u crkvi sv. Arkanđela Rafaela bio je snažan podsjetnik da istinsko ozdravljenje počinje onda kada čovjek otvori svoje srce Bogu – kada se vrati Kristu, odbaci grijeh i s potpunim se pouzdanjem preda Gospodinu.

U molitvi, zajedništvu i otvorenim srcima okupljenih vjernika još se jednom očitovala istina da Isus i danas ozdravlja, oslobađa i podiže čovjeka, pozivajudi svakoga da mu se približi i dopusti mu da zahvati njegov život.U Marijinu srcu – put vjere, nade i ljubavi

U ponedjeljak, 7. rujna, misijski pohod fra Ive nastavio se u župi Bezgrješnog Srca Marijina u Stoney Creeku, na istočnoj strani Hamiltona, uz obalu jezera Ontario.

Pri samome završetku njegova misijskog putovanja, uoči blagdana Male Gospe, Blažena Djevica Marija bila je tiho i vjerno prisutna na poseban način.U svom nagovoru fra Ivo govorio je o trima temeljnim kršdanskim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Govoredi o vjeri, istaknuo je važnost svijesti o Božjoj prisutnosti, ali i ozbiljnosti grijeha te posljedica koje on donosi.

Strah od kazne i vječne smrti može čovjeka potaknuti da se kloni grijeha i nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom.

Nada se, kako je objasnio, posebno rađa u trenucima bolesti, patnje i kušnji. Kada čovjek strpljivo podnosi teškode, s pouzdanjem u Boga i bez očaja, upravo se tada u njegovu srcu rađa i učvršduje nada. Govoredi o ljubavi, fra Ivo je naglasio važnost unutarnje slobode – slobode od navezanosti na materijalne stvari i želja. Pozvao je vjernike da nauče biti zadovoljni s
malo, jer se tek kada se čovjek oslobodi onoga što ga zarobljava, njegov um i srce mogu potpunije sjediniti s Bogom.

Tada postaje sposoban istinski ljubiti.

U propovijedi je posebno pozvao vjernike da se svakodnevno bore protiv grijeha bludnosti, počinjudi svaki dan iskrenim kajanjem. Naglasio je važnost da se dan započne s Bogom – čim se probudimo, da naše prve riječi budu zazivanje Isusova imena.Nakon svete mise uslijedio je pojedinačni blagoslov. Crkva je od samoga početka bila ispunjena vjernicima koji su s velikom pažnjom slušali svaku riječ propovjednika. Svi su bili sjedinjeni u molitvi, kao jedno srce i jedna duša. Snažno se osjedala prisutnost i djelovanje Duha Svetoga među okupljenima.Trebamo Duha Svetoga U prepunoj crkvi sv. Wilfrida u North Yorku, na posljednjem danu svojega misijskog putovanja u Kanadi, fra Ivo je predvodio duhovnu obnovu nablagdan Male Gospe.

Susret je održan na poziv župnika, vlč. Claudia Godofreda. U nagovoru je fra Ivo govorio o sedam znakova koji pokazuju jesmo li doista susreli Boga i ljubimo li ga na pravi način. Prvi znak jest mržnja prema grijehu. Grijeh je bolest duše, a grijeh i Božja volja ne mogu idi zajedno. Isus je lijek za grijeh i onaj koji želi živjeti s Bogom pozvan je svakodnevno boriti se protiv grijeha.

Drugi znak jest držanje Božjih zapovijedi i življenje svega što nam je Isus rekao u Evanđelju. Tredi znak jest neosuđivanje drugih. Čovjek je često sklon brzo suditi i osuđivati druge, ali susret s Bogom mijenja takav odnos prema bližnjima.Četvrti znak jest sposobnost šutnje i radosnog prihvadanja uvreda. Kada uvrede prihvatimo bez uzvradanja i s pouzdanjem u Boga, one mogu postati sredstvo čišdenja duše.

Peti znak jest opraštanje, čak i vlastitim neprijateljima – odmah i bez odgađanja. Kada iskreno oprostimo, Bog nas oslobađa od duha srđžbe koje može zarobiti naše srce. Šesti znak jest radovati se dobru drugoga. Ako je naš bližnji uspio u životu ili doživio nešto lijepo, trebamo se radovati njegovoj sredi kao da se dogodila nama samima.

Sedmi znak jest sačuvati mir i radost i onda kada dođu bolesti, problemi i teške životne okolnosti.U propovijedi je fra Ivo govorio o radosti koju donosi rođenje djeteta. Kada se dijete rodi u obitelji, svi se raduju i svake godine slave njegov rođendan. No, još bismo se više trebali radovati rođenju Marije kao i Isusa, jer je Marija svojim rođenjem postala ona koja de donijeti na svijet Spasitelja.

Fra Ivo je istaknuo kako se Bog služi malenima kako bi učinio velike stvari. Ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga i, poput
Marije, potpuno se stavimo u Božje ruke, Bog i preko nas može učiniti velike stvari. Na kraju susreta predstavnik Ave Maria Centre of Peace zahvalio je župniku Claudiju što je pozvao fra Ivu te izrazio veliku zahvalnost fra Ivi za njegov dolazak i prekrasnu katehezu. Istaknuo je kako ono što su primili ne smiju zadržati samo za sebe, nego trebaju ponijeti svojim domovima i podijeliti s drugima.

Podsjetio je na riječi koje snažno odjekuju u današnjem vremenu: „Rečeno nam je da smo slobodni, ali mi doista trebamo Boga u svojim životima.“ Zahvalio je fra Ivi za sve što čini u Isusovo ime i poručio mu da samo tako nastavi.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.

Četvrtoga dana misije, u subotu 5. rujna, susreo se s vjernicima u crkvi Svetih Anđela u Etobicokeu. Župnik fra Bruno Kesangana Nandaba srdačno je dočekao fra Ivu i zahvalio mu na riječi mozdravljenja koje je uputio okupljenima. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a tijekom cijeloga susreta snažno se osjedalo duboko djelovanje Duha Svetoga.

U nagovoru je fra Ivo govorio o čistoj molitvi, svakodnevnom kajanju i potpunom predanju Gospodinu. U propovijedi je pozvao vjernike da s ljubavlju opominju one koji žive u grijehu, da govore “Slava Bogu” i u dobru i u zlu te da mrze grijeh.

Posebno je naglasio da nam Krist uvijek treba biti pred očima, u mislima i u srcu. Vjernici su zahvalili Bogu na fra Ivu i njegovu dolasku te na svemu što su primili tijekom susreta.

Svoje svečane zavjete položili su fra Ante Leo Dodig iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici, fra Robert Radić iz župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima, fra Ante Vlašić iz župe sv. Anastazije u Somboru, fra Luka Bešlić iz župe Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju te fra Danijel Miličević iz župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

Polaganjem svečanih zavjeta braća su pred Bogom i Crkvom potvrdila svoje konačno opredjeljenje za franjevački način života, prihvaćajući evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pomolimo se da Gospodin našoj braći udijeli milost ustrajnosti i vjernosti, kako bi, slijedeći Krista stopama svetoga Franje, svojim životom uvijek svjedočili radost Evanđelja.

Misi su nazočili bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, članovi obitelji kandidata i brojni vjernici, a liturgijsko slavlje pjesmom je pratio zbor Frame Humac.

Iz Hercegovačke franjevačke provincije habit su obukli Ante Musa iz župe sv. Franje Asiškog u Rašnu i Ivan Vranjković iz župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene novicijat su započeli Jerko Tunjić iz Kraljeve Sutjeske, Mihael Stanišić iz Ovčareva, Gabrijel Perković iz Livna i Luka Marić iz Kraljeve Sutjeske.

Habit su obukla i četvorica kandidata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita – Mario Zubčić iz Tisnog, Vjekoslav Luburić iz Sinja, Žarko Dragčević iz Čapljine te Kristijan Vuković iz Podbablja.

Iz Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac poručili su kako se raduju boravku novih novaka te su ih preporučili u molitve vjernika.

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Približava se Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se 19. i 20. rujna 2026. održati u Osijeku i Aljmašu. Nakon svega što smo posljednjih mjeseci činili u pripravi ovoga susreta, sada vam se kao domaćini želimo još jednom osobno obratiti i od srca vas pozvati da nam se pridružite i dođete k nama u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, na obale Drave i Dunava, u naš Osijek i Aljmaš te budete sudionici ovoga lijepoga Susreta!

Kao nadbiskupija ima posebnu radost, ali i odgovornost biti domaćin ovoga važnoga događaja. Pripreme su u punom tijeku. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, djelatnici naših nadbiskupijskih ustanova, obitelji, volonteri i brojni drugi suradnici ulažu svoje vrijeme, trud i darove kako bismo vas mogli što ljepše i srdačnije dočekati. Želimo da sve bude dobro pripravljeno i da se svatko tko nam tih dana dođe u Osijek i Aljmaš osjeti prihvaćenim, dobrodošlim i radosno iščekivanim.

Geslo našega susreta – „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12) želi nas ohrabriti na našim obiteljskim putovima. Svaka obitelj nosi svoje radosti i svoje brige, svoje lijepe trenutke, ali i teškoće, kušnje i pitanje. Posebno želimo biti blizu obiteljima koje u svojoj sredini imaju osobu s invaliditetom. Želimo ih čuti, susresti, ohrabriti i zajedno s njima graditi Crkvu u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se svaka osoba može osjećati prihvaćenom i potrebnom.

Na Susret su pozvane sve obitelji – iz naše Nadbiskupije, iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Pozivamo roditelje i djecu, bake i djedove, mlade bračne parove, članove obiteljskih zajednica, pokreta i udruga, a osobito obitelji koje žive iskustvo invaliditeta u svojoj sredini. Dobrodošli ste svi: i oni koji mogu cjelovito sudjelovati na Susretu oba dana – u subotu i nedjelju, kao i oni koji mogu sudjelovati samo u nedjelju.

Ovim vas putem još jednom radosno i od srca pozivamo te vas želimo obavijestiti kako su prijave i dalje otvorene. Rok za prijavu vjernika koji će na Susretu sudjelovati u cijelosti i trebaju smještaj u obiteljima domaćina produljen je do 7. rujna, dok se oni koji će nam se pridružiti samo u nedjelju trebaju prijaviti do 14. rujna 2026.

Sve informacije o programu i načinu prijave dostupne su na službenoj mrežnoj stranici Susreta: shko2026.hr.

Sve vas koji ste se već odlučili za dolazak na ovaj Susret pozivamo da i sami budete suorganizatori Susreta te svojom osobnom riječju, pozivom ili porukom potaknete nekoga iz Vaše obitelji, župne zajednice ili šire okoline da zajedno s Vama pođu na Susret. Ponekad je upravo jedna riječ ohrabrenja dovoljna da se netko odluči „ustati i poći“.

Važno nam je znati broj sudionika kako bismo sve mogli što bolje pripraviti – od liturgijskih vodiča i šalova za sudionike do zajedničkoga domjenka na kojemu želimo da svi budete našim gostima. Zato vas molimo da, ako dolazite i svojim osobnim automobilom ili vam nije potreban smještaj, ipak prijavite svoj dolazak, najkasnije do 14. rujna.

Kako vam je već i poznato, središnje euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 20. rujna u 10.00 sati u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, a prethodit će mu molitveni predprogram u 9.00 sati.

Drage obitelji, radosno vas očekujemo te vas još jednom iskreno i od srca pozivamo: dođite u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, u naš Osijek i Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji! Dođite zajedno kao obitelj. Dođite sa svojom djecom. Dođite sa svojim unucima, roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima ili župljanima! Dođite sa svojim radostima i teškoćama i budimo zajedno povezani u molitvi, druženju i prijateljstvu.

U radosnom iščekivanju susreta sve Vas srdačno pozdravljamo te Vas i Vaše obitelji preporučujemo zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da nas svojim zagovorom okupi u zajedništvu vjere, nade i ljubavi.

vlč. Dario Hrga, kancelar

✠ Đuro Hranić, nadbiskup

Rasti u mudrosti i čovječnosti

Dragi učenici, poštovani roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, vjeroučitelji i svi djelatnici u odgoju i obrazovanju!

Početak nove školske godine uvijek je novi prag. Učenici ponovno ulaze u svoje učionice, susreću prijatelje i nastavnike, primaju nove obveze i otvaraju knjige iz kojih će učiti o svijetu i čovjeku. Roditelji ih prate sa svojim nadama i brigama, a učitelji, nastavnici i profesori preuzimaju odgovornost za znanje i ljudski rast onih koji su im povjereni. Sve to pripada odrastanju. Škola je mjesto poučavanja, ali i prostor u kojem mladi čovjek postupno otkriva vlastite sposobnosti, granice i odgovornost prema drugima.

Evanđelist Luka zapisao je za Isusa da je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). U tim je riječima sažeta slika cjelovitoga ljudskog rasta.

Znanje je dragocjeno i potrebno. Ono čovjeku treba pomoći da bude razboritiji, odgovorniji, pravedniji i spremniji činiti dobro. Zato se uspjeh škole ne može mjeriti samo ocjenama niti se odgoj može svesti na usvajanje gradiva. Škola ispunja svoje poslanje kada učenika uči misliti, pomaže mu oblikovati savjest, tražiti istinu i odgovorno odlučivati.

Dragi učenici, živite u vremenu u kojemu vam je gotovo sve dostupno brže nego prijašnjim naraštajima. Suvremena tehnologija i različiti oblici umjetne inteligencije mogu biti korisna pomoć u učenju, ali ne mogu preuzeti ono što pripada vašoj osobnoj odgovornosti. Papa Lav XIV. zato poziva da se mlade odgaja za razboritu uporabu tehnologije i umjetne inteligencije, „stavljajući osobu ispred algoritma“ (Lav XIV., Apostolsko pismo Crtati nove karte nade, 10.3). Nikakva tehnologija ne može umjesto vas prosuditi što je istinito, što je dobro i čemu vrijedi povjeriti svoj život. Zato učite razmišljati, postavljati pitanja, provjeravati ono što čujete i čitate te prihvaćati napor bez kojega nema istinskoga znanja.

Poštovani učitelji, nastavnici, profesori i vjeroučitelji, zahvaljujem vam za službu koju svakodnevno vršite, često daleko od javne pozornosti. Učenici će s vremenom zaboraviti mnogo toga što su naučili, ali će dugo pamtiti učitelja koji je prema njima bio pravedan, koji ih je znao ohrabriti i koji ih je poštovao i onda kada su pogriješili.

Posebno želim ohrabriti vjeroučitelje da mladima, uz poznavanje sadržaja vjere, pomognu otkrivati kako Evanđelje rasvjetljuje njihov stvarni život, njihove izbore, pitanja, odnose i budućnost.

Dragi roditelji, vama su djeca najprije povjerena i nitko vas u toj odgovornosti ne može zamijeniti. Škola vam može mnogo pomoći, Crkva vas može pratiti i podupirati, ali dom i obitelj ostaju prvo mjesto na kojemu dijete uči što znače ljubav, povjerenje, riječ koja obvezuje, oproštenje i odgovornost. Djeci je potrebna suradnja odraslih koji ih odgajaju i njihova zajednička briga za ono što je za njih dobro.

U Bosni i Hercegovini ta odgojna zadaća ima i posebno značenje. Našim mladima valja pomoći da upoznaju i vole svoje korijene, svoj narod, vjeru i kulturnu baštinu te da, sigurni u vlastitu pripadnost, budu sposobni graditi odgovoran i miran zajednički život.

Budućnost naše zemlje ovisit će i o tome hoće li svoje znanje staviti u službu drugih i općega dobra.

Na početku nove školske godine učenicima želim ustrajnost i radost u otkrivanju novoga, roditeljima mudrost i strpljenje, a učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjeroučiteljima snagu da u svakom učeniku prepoznaju povjerenu im osobu, svjesni da njihova riječ može ostaviti trag koji traje mnogo dulje od jedne školske godine.

Neka Gospodin prati učenike na njihovu putu odrastanja, neka podupire roditelje u njihovoj odgovornosti i neka blagoslovi sve koji svoj život i znanje stavljaju u službu odgoja mladih. Želim da svi zajedno, svatko prema svojoj zadaći, rastemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na vas Božji blagoslov!

Mostar, 28. kolovoza 2026.

na spomendan sv. Augustina biskupa i crkvenog naučitelja

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
predsjednik Vijeća BK BiH za katehezu i novu evangelizaciju

Nakon više desetljeća na vanjskoj fasadi katedrale i zvonika kao i na otvorima i stolariji vidljivi su tragovi dotrajalosti, stoga je potrebno pristupiti temeljitoj obnovi.

U prvoj fazi planirani su obnova vanjske fasade katedrale, zamjena dotrajale stolarije, sanacija zvonika te konzervacija sačuvanog dijela temelja stare katedrale. U drugoj fazi predviđeni su ugradnja vitraja i klimatizacija.

Banjolučka biskupija koja je nakon ratno-poratnog progona i dugotrajnog iseljavanja suočena s velikim smanjenjem broja vjernika nije u mogućnosti sama financijski pratiti ovako opsežne radove. Prije posljednjega rata Biskupija je imala više od 120.000 vjernika dok ih danas ima nešto više od 23.000. Na području grada Banje Luke prije rata živjelo je više od 30.000 katolika, a danas ih ima nešto više od 1.000.

Prva banjolučka katedrala građena je od 1885. do 1887. godine, a bila je posvećena sv. Bonaventuri, biskupu i crkvenom naučitelju (1221.–1274.). Zbog izričitog zahtjeva tadašnjih austrougarskih vlasti nije smjela biti dulja od 18 niti šira od 9 metara pa svojim dimenzijama nikada nije u potpunosti odgovarala potrebama vjernika.

Takva je služila sve do razornog potresa koji je Banju Luku pogodio 27. listopada 1969. godine. Katedrala je tada teško oštećena te ju je bilo potrebno srušiti.

Na njezinu mjestu nova katedrala izgrađena je 1972. i 1973. godine prema projektu zagrebačkog arhitekta ing. Matasovića. Temeljna zamisao arhitektonskog rješenja bila je povezana s dvostrukom simbolikom šatora. U Starom zavjetu Božja prisutnost među ljudima prikazivana je slikom „šatora Božjega“, dok je nakon razornog potresa velik broj stanovnika bio prisiljen privremeno živjeti u šatorima. Prva misa u novoj katedrali slavljena je na Božić 1973. godine.

Katedralni zvonik, visok 42 metra, izgrađen je 1990. i 1991. godine. U njemu se nalazi pet zvona, težine 1.070, 745, 540, 315 i 250 kilograma. Godine 2001. rekonstruiran je krov te je dovršeno unutarnje uređenje katedrale.

Posebno mjesto u novijoj povijesti katedrale zauzima pohod pape Ivana Pavla II. koji je 22. lipnja 2003. godine posjetio katedralu i spomen-kapelicu bl. Ivana Merza prigodom njegova proglašenja blaženim. Sveti Otac tom je prigodom darovao kip uskrsloga Krista koji i danas stoji ispred katedrale.

Pomoć je moguće osobno predati rektoru katedrale ili u Ekonomatu Banjolučke biskupije, odnosno uplatiti na račun Banjolučke biskupije uz naznaku „Za obnovu katedrale“.

Banjolučka biskupija
Kralja Petra I. 80
78000 Banja Luka

INTESA SANPAOLO BANKA DD
Filijala Banja Luka

KM račun: 1549995000247427

Devizni račun:
IBAN: BA391549995000247427
SWIFT: UPBKBA22

Osim vojnika, časnika i dočasnika te djelatnika Ministarstva obrane BiH, na misi su sudjelovali i generali: Tomo Kolenda i Zdravko Rezo kao i rodbina kandidata za službu akolite.

Uvodeći u misu biskup Relota je posvijestio da „slaveći ovu svetu euharistiju i mi postajemo dio ove svete žrtve i nade u uskrsnuće“ te pojasnio da je služba akolitata jedna je prvih crkvenih službi koja je vezana uz oltar i presvetu euharistiju.

Tu je misao nastavio i u propovijedi istaknuvši da je akolit „svjedok onoga što se događa na oltaru“ te da se svojim životom treba truditi kako bi bio i „svjedok Božje ljubavi u svijetu“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja u službu pri čemu je biskup novopostavljenom akoliti predao u ruke ciborij s hostijama, a generalni vikar mu na lijevo rame prikačio platneni znak službe.

Šutalo je prvi akolit Vojnog ordinarijata u BiH koji će služiti unutar svojega ordinarijata. Naime, služba akolita označava vjernika laika koji kroz poseban liturgijski obred prima zadaću pomaganja oko oltara, a naziv joj dolazi od grčke riječi za pratitelja ili pomoćnika. Šutalo će od sada imati ovlasti pričešćivati vjernike na misama kada je to potrebno, nositi Presveto bolesnima, starima i nemoćnima te izlagati Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.

Također, Šutalo je završio prvi ciklus formacije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je od siječnja do ožujka 2026. održan u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Program formacije bio je podijeljen u četiri ključna modula: povijesno-pravni, biblijsko-teološki, liturgijsko-praktični i komunikacijsko-retorički modul. Uz naglašenu duhovnu pripremu, program je osposobio kandidata za vršenje službi u pastoralnom životu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, Šutalo je četiri godine uposlen u ured Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu obrane BiH. Izvršava protokolarne stvari i redovito sudjeluje u organizaciji vojnih hodočašća u: Lourdes, Mariju Bistricu, Bobovac, itd. te susreta vojnih kapelana i službenih posjeta domaćih i vojnih izaslanstava. Također redovito šalje vijesti o radu događajima koji se tiču Vojnog ordinarijata u BiH katoličkim medijima, izvijestila je Nedjelja.

Br. Mateo, br. Tomislav i br. Marko svoj su „drugi novicijat“ proveli u Samostanu – duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Njihov program trajao je od 1. do 21. kolovoza, a voditelj programa bio je o. Dario od Božje Dobrote. Uz iskustvo života u zajednici duhovnog centra, u tri tjedna su imali predavanja i diskusije koje je vodio o. Dario.

Program prvog tjedna na Buškom jezeru je obuhvaćao samospoznaju i ljudsku zrelost, drugi tjedan bio je posvećen tzv. „Uputama jednom redovniku“ sv. Ivana od Križa i propitivanju vjerničke zrelosti, dok su se u trećem tjednu bavili karmelićanskom karizmatskom zrelosti. U spletu osobne molitve, rada i predavanja, tijekom tri tjedna braća su zajedno čitala, a o. Dario dodatno tumačio Pravilo i Ustanove.

„Svu petoricu, kao i ostalu braću u formaciji, preporučamo u vaše molitve kako bi ustrajali u svom pozivu i vršili Božju volju“, objavljeno je na mrežnoj stranici karmel.hr.

U propovijedi je istaknuo kako je svaka obnova zavjeta jedan novi „da“ koji svakoga dana govorimo Bogu i kako je taj „da“ svake godine dublji i jači od prošlogodišnjega.

Oslanjajući se na evanđelje dana koje je govorilo o dvjema zapovijedima ljubavi, kazao je kako se ne može ljubiti druge ako se prvo ne prihvati sebe. Da bismo drugima mogli darovati ljubav kojom nas Bog ljubi, prvo moramo njegovati osobnu molitvu i tako izgrađivati živi odnos sa živim Bogom, poručio je.

Zavjete u ruke vrhovne poglavarice družbe s. Darije Jovanović već treći put je položila juniorka s. Bernarda Gregurić.

U četvrtak 20. kolovoza upriličeno je primanje u novicijat i postulaturu. U novicijat, kanonsku godinu pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta, ušle su dvije dotadašnje postulantice: Nikolina Ševo i Antonija Miličević. Četiri kandidatice ušle su u godinu postulature, a to su: Marija Pušić, Lea Breskovac, Anđela Boras i Veronika Višnjić.

Obred je započeo procesijom s križem i ulaznom pjesmom u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti. Časna majka Jovanović uputila je pozdrav budućim novakinjama, postulanticama, odgojiteljicama i svim nazočnim sestrama, a svečanost je započela večernjom molitvom časoslova.

Novakinje su na oltar položile svijeće kao simbol uskrslog Krista kojeg one žele kroz svoj svakodnevni redovnički život donositi drugima. Ovu „godinu kušnje“ novakinje će provesti u Stonu pod vodstvom odgojiteljice s. Finke Zrinušić.

Novi stupanj redovničke formacije u družbi započele su četiri postulantice koje će, potaknute primjerom sv. Franje, u sljedećoj godini imati priliku svakim danom sve više otkrivati ljepotu redovničkog života.

Na duhovnim vježbama sudjelovale su i sestre iz drugih samostana družbe, što je pojačalo sestrinsko zajedništvo, posebice kroz ove lijepe i ohrabrujuće događaje za cijelu zajednicu u jubilarnoj godini sv. Franje.

Sestre franjevke s Danača

Svečane zavjete položit će fra Luka Bešlić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Posušju, fra Ante Leo Dodig iz Župe Uznesenja BDM u Seonici, fra Danijel Milićević iz Župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu, fra Robert Radić iz Župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima te fra Ante Vlašić iz Župe sv. Anastazije u Samoboru.

Polaganjem svečanih zavjeta petorica franjevaca postaju punopravni članovi Franjevačkog reda. Zavjetuju se da će tijekom cijeloga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, prema Pravilu Reda manje braće i slijedeći primjer svetog Franje Asiškog.

„Našu braću preporučamo u vaše molitve“, navedeno je u najavi svečanosti.

Poslijepodnevni program započinje u 16 sati predavanjem i meditacijom koje će održati fra Ante Vučković. U 17 sati slijedi molitva krunice, a u 18 sati euharistijsko slavlje koje će predslaviti fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće.

Nakon mise, u 19.40 sati nastupit će zbor Frame, dok će program završiti klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 21 sat.

Predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Augustina Matijević pozvala je redovnike i redovnice da Redovnički dan podupru molitvenim zajedništvom i osobnim sudjelovanjem u završnom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačke karizme. (kta)

Laurent Kružić kao svećenik stavljen je na raspolaganje Porečkoj i Pulskoj biskupiji na razdoblje od tri godine. U svom dvogodišnjem iskustvu s mladima Riječke nadbiskupije istaknuo je kako su se u ponuđene programe uključivali brojni mladi s područja nadbiskupije te studenti iz drugih biskupija. Na poseban način bili su uključeni i mladi koji ne studiraju nego rade. Susreti mladih bili su redoviti u Centru za mlade Miroslav Bulešić, a okupljali su se i na prigodnim duhovnim i humanitarnim programima. Kružić je istaknuo bdjenje na Trsatu uoči proslave sv. Vida i 100. obljetnice Riječke biskupije 2025. godine, dekanatske susrete krizmanika te program Vidformacije, obrazovanja mladih za pastoralno djelovanje.

Bivši i sadašnji voditelj Odsjeka za pastoral mladih prisjetili su se i prošlogodišnje suradnje u humanitarnoj akciji nakon koje je Riječka nadbiskupija donirala 12 000 eura Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Lovranu, koji skrbi o djeci, mladima i majkama s djecom. Akciju prikupljanja sredstava pokrenuli su Ured za mlade i Odsjek za sport Riječke nadbiskupije povodom blagdana sv. Vida. Izradili su prigodne majice, vrećice i nakit s likom sv. Vida i riječkim motivima, koje je dizajnirala umjetnica Svjetlana Delić, a zatim u župama Riječke nadbiskupije i Sportskim igrama mladih prikupili novac za donaciju, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.

Na početku slavlja predvoditelj je spomenuo i dvije novakinje koje su prve zavjete položile prethodnih dana u svojim provincijama – jedna u Madridu u Španjolskoj, a druga u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je pozdravio vrhovnu poglavaricu Družbe, majku Chiaru Cazzuolu, i sve okupljene, don Giorgio istaknuo je kako se savez između Boga i čovječanstva obnavlja po darivanju života novih zavjetovanih sestara.

Obred škropljenja, praćen pjesmom „L’acqua viva“ („Živa voda“) Marca Frisine, otvorio je liturgijsko slavlje, nakon čega su uslijedila biblijska čitanja koja su usmjerila razmatranje: „Ljubi Gospodina Boga svojega“, „Samo je u Bogu moje spasenje“, „Sve izgubih da Krista steknem“ i „Tražite najprije Kraljevstvo Božje“.

U homiliji je don Giorgio iznio vrlo konkretno razmatranje, izgrađeno oko triju glagola u budućem vremenu – ljubit ćeš, hodat ćeš i uzdat ćeš se – kao smjernica za posvećeni život. Podsjetio je kako svaki poziv započinje slušanjem: „Ljubav ne proizlazi iz našega napora, nego iz slušanja glasa koji nam prvi progovara.“ Iz toga slušanja rađa se salezijansko poslanje koje se živi u radosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u sestrinskom zajedništvu. Homiliju je zaključio pozivom na pouzdanje: „Ne brinite se za sutra… svakome je danu dovoljna moja milost.“

Život svakoga čovjeka, objasnio je don Giorgio, sažet je između dviju riječi: „voljen si“ i „ljubit ćeš“. Prije ljubavi dolazi slušanje: Bog prvi progovara i svakome od nas govori da je dragocjen. Slušati znači otvoriti prostor njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu. U posvećenom životu ljubav se ne sužava, nego se širi. Duhovno majčinstvo i očinstvo nisu oduzeti, nego umnoženi u Božjoj ljubavi. Zato će, rekao je, ljudi ove mlade redovnice zvati „majkama“ – jer će ljubiti srcem koje ne poznaje granice.

Pozivajući se na svetoga Pavla, don Giorgio potaknuo je okupljene da ne ostaju zarobljeni prošlošću, nego da idu naprijed, trčeći ususret Kristu. Salezijanski se život živi u dvorištima, u jednostavnosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u bratskom zajedništvu. Da bi taj put imao smisla, pogled mora ostati usmjeren prema cilju – Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Na tom će putu biti i trnja jer svaka prava ljubav uključuje žrtvu, ali se salezijanska radost ne gasi kada je srce usmjereno prema poslanju.

Treći glagol poziv je na povjerenje. Evanđelje poručuje: ne brini se, nego vjeruj. U svijetu obilježenom potrebom za kontrolom Isus oslobađa srce od tjeskobe za budućnost. Redovnički zavjeti ne proizlaze iz ljudskih proračuna, nego iz povjerenja u Oca koji zna što nam je potrebno. Siromaštvo, čistoća i poslušnost postaju konkretni odgovori na to povjerenje: siromaštvo kao bogatstvo u Božjoj providnosti, čistoća kao sloboda ljubiti sve, a poslušnost kao potpuno predanje života Bogu, u uvjerenju da su njegovi planovi veći od naših.

Tražiti Kraljevstvo Božje za salezijanke znači tražiti lice mladih i pomagati im da otkriju kako su ljubljena djeca Oca. Vjernost se živi dan po dan: poput mane u pustinji, milost dolazi svakoga dana i dostatna je. Na kraju homilije don Giorgio pozvao je novakinje da Bogu daruju svoj život svim srcem, svom dušom i svom snagom, podsjećajući da je Bog vjeran te da posvećeni život ne dodaje dane životu, nego život danima.

Nakon navještaja Božje riječi magistra novakinja s. Luisa Menozzi prozvala je svaku novakinju po imenu, a one su odgovarale: „Evo me.“ Jedna od njih, u ime svih, izrazila je želju da se u Družbi kćeri Marije Pomoćnice potpuno daruju Bogu kako bi sudjelovale u njegovu djelu spasenja.

Nakon homilije svaka je pojedinačno izrekla obrazac zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke vrhovne poglavarice, majke Chiare Cazzuole, te potom potpisala službeni dokument. Majka Chiara svaku je primila u Družbu zagrljajem, a zatim joj predala Konstitucije i križ, znakove pripadnosti Kristu i Družbi. Pjesma „O Maria, Vergine Potente“ („O Marijo, Moćna Djevice“) zaključila je taj dirljivi trenutak.

Na završetku slavlja mlade su redovnice svoju zahvalnost izrazile u obliku molitve, prisjećajući se svojih obitelji, zajednica, odgojiteljica, susestara, salezijanaca te svih koji su ih pratili na njihovu putu zvanja, osobito prijatelja i mladih.

Majka Chiara Cazzuola pozvala je sve da i dalje mole za nove zavjetovane sestre, istaknuvši ljepotu prizora mladih koji svoj život daruju Bogu. Posebno se obratila kćerima Marije Pomoćnice i svim odraslima, naglašavajući važnost prepoznavanja žeđi za Bogom koja postoji u srcima mladih te njihova praćenja u razlučivanju Božjega poziva.

Na kraju se obratila obiteljima podsjetivši na obećanje svetoga Ivana Bosca: „Kada neka obitelj daruje sina ili kćer Gospodinu, Marija Pomoćnica zauzima njegovo ili njezino mjesto u toj obitelji.“ Zaključila je riječima: „Želim vam da iskusite ovu majčinsku prisutnost koja prati vaš životni put. Hvala“, objavljeno je na mrežnoj stranici kćeri Marije Pomoćnice.

Istrošena životom provedenim s iznimnom velikodušnošću i intenzitetom, ljubeći i služeći potrebitima, posebno mladima koji su skrenuli s pravoga puta, izgubljenima u ovisnostima i životu bez smisla i obilježenim posljednjih godina križem bolesti koju je nosila od svoje 70. godine, Majka Elvira nastavila je do kraja, s vjerom, odlučnošću, hrabrošću i u potpunom predanju Njegovoj milosti, svjedočiti svoju neizmjernu ljubav prema životu.

Tu svoju vjeru u pobjedu Života nad smrću i grijehom, potvrdila je i svojim posljednjim riječima koje svima nama mogu biti primjer i putokaz:

„Kad vam budu rekli: “Elvira je umrla!”, morate pjevati, plesati, slaviti.. jer ja sam živa! Jao vama ako kažete: “Jadna ona…”. Ne, nema “jadna”! Idem sasvim mirna i sretna, pjevajući, već pjevam! Preda mnom će se rastvoriti nešto veličanstveno… život ne umire!“ – kazala je s. Elvira na kraju svog ovozemaljskog puta.

Njegova Svetost potiče mlade da traže iskreno Istinu koja ih oslobađa, bez da se daju zavesti obmanama prolazne sreće. Tako, u nasljedovanju Isusa, svatko može prihvatiti i najteža pitanja i nemire srca kao prigodu za razlučivanje i rast u vjeri.

Sveti Otac, nadalje, potiče mlade da se dadu voditi Duhom Svetim i da se povjere zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, kako bi postali svijetli svjedoci Radosne vijesti, promicatelji bratstva i graditelji mira u društvu.

Dok obećava svoju molitvenu potporu, Vrhovni Svećenik zaziva na sve obilje Božje milosti udijeljujući od srca apostolski blagoslov.

Pietro kard. Parolin
Državni tajnik njegove Svetosti

medjugorje.hr

Otkrivena je i velika službena ikona novog blaženika. Njegove relikvije su donesene u svečanoj procesiji u pratnji 32 upaljene svijeće simbolizirajući 32 godine blaženikove službe kao maronitskog patrijarha, od 1899. do 1931.

U propovijedi je kardinal Rai rekao: „Hoyek se potpuno povjerio božanskoj providnosti dok nije postao sjajni znak u povijesti Crkve i Libanona“. „Crkva danas ne uzdiže čovjeka do zemaljske slave“, nastavio je, „već svjedoči Božju slavu koja se u njemu očitovala. Svetost nije čast koju daje zemlja, već božanski dar koji se daje onima koji vjerno žive Evanđelje do kraja“.

Obraćajući se kardinalu Semeraru, maronitski kardinal je rekao da njegova prisutnost utjelovljuje dubinu zajedništva između Maronitske i Rimske Crkve dodajući je da je ona donijela poruku ljubavi i zahvalnosti pape Lava XIV. Crkvi koja je ostala vjerna vjeri i svom svjedočenju Krista na Bliskom istoku. Naglasio da je „novi blaženik živio po svom poznatom geslu: ‚Bože moj, neka bude volja tvoja.‘ Bio je čovjek božanske providnosti spajajući u sebi budnost pastira, mudrost vođe, srce oca i vjeru sveca“.

„Nikada nije tražio osobnu slavu“, dodao je, „već slavu Božju i dobro ljudske osobe vjerujući da je Libanon poruka i da je ljudska osoba njegovo najveće blago“.

Nakon završnog blagoslova relikvije blaženika su u procesiji kroz prolaze nošene među vjernicima, objavio je EWTN News.

Bl. Ilija Petar Hoyek rođen je 4. prosinca 1843. u Helti, u sjevernom Libanonu. S osam godina upisao se u školu sv. Ivana Marouna u Kfarhiju, kasnije je nastavio studij u sjemeništu u Ghaziru. Godine 1866. patrijarh Boulos Massaad poslao ga je u Rim na teološku formaciju na papinskom učilištu Propaganda Fide. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1870., a teologiju doktorirao 9. kolovoza i ubrzo nakon toga vratio se u Libanon.

Godine 1895. u Jbeilu zajedno s majkom Rosalie Nasr i sestrom Stéphanie Kardouch osnovao je Družbu maronitskih sestara Svete obitelji, prvi apostolski ženski redovnički institut Maronitske Crkve. Misija družbe posvećena je obrazovanju, ljudskom razvoju i evangelizaciji. Blaženik je u Harissi podigao Sveište Gospe Libanonske. Ondje se tijekom apostolskog putovanja u Libanon papa Lav XIV. susreo s biskupima, svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama te pastoralnim radnicima tijekom svog apostolskog putovanja u prosincu 2025.

Za 72. antiohijskog maronitskog patrijarha izabran je 7. prosinca 1899. preuzevši vodstvo Crkve u odlučujućem povijesnom trenutku obilježenom padom Osmanskog Carstva, krizom Prvog svjetskog rata i porastom novih nacionalnih težnji diljem Bliskog istoka. Predstavljao je Libanon 1919. na Versajskoj mirovnoj konferenciji vodeći delegaciju koja je pozivala na neovisnost zemlje i priznavanje „prirodnih i povijesnih granica“ Libanona, u skladu s člankom 22. Pakta Lige naroda.

Među najznačajnijim spisima patrijarha je apostolsko pismo „Ljubav prema domovini“ objavljeno 1930., u kojem je pozvao svakog građanina da preuzme odgovornost za naciju. Preminuo je na Badnjak 1931., a njegove junačke kreposti priznao je papa Franjo 2019. Čudo priznato za beatifikaciju odnosi se na ozdravljenje iz 1965. Nayefa Abou Assija, druzijskog časnika u libanonskoj vojsci koji je patio od teške bolesti kralježnice. Prema svjedočanstvu, probudio se potpuno izliječen nakon što je sanjao patrijarha Hoyeka, objavljeno je na mrežnoj stranici agencije Fides.

Fra Jozi Grbešu, OFM
Provincijalnom ministru
i Franjevačkoj zajednici u Međugorju

Zakopane, 28. srpnja 2026.

Draga braćo,

Dok kao Generalni definitorij promišljamo proteklu godinu i razlučujemo naš dosadašnji hod, sa žalošću smo primili vijest o onome što se noćas dogodilo u Međugorju.

Želim vam, zajedno s Generalnim vikarom i Generalnim definitorijem, izraziti našu bratsku blizinu te vam poručiti da ste u našim molitvama.

Povjeravamo vas, sve hodočasnike i ovo mjesto milosti zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice Mira. Neka ona, koja nam je uvijek blizu svojim majčinskim pogledom, čuva vaša srca, te vas obdari spokojem i snagom, a ovu kušnju pretvori u prigodu za još snažnije svjedočanstvo Evanđelja mira.

Molimo da se mir koji dolazi od Krista nastani u našim srcima, pobijedi svaki oblik mržnje i nasilja te nas učini nositeljima pomirenja i nade.

Neka nas Gospodin sve blagoslovi svojim mirom!

Fra Massimo Fusarelli, OFM
Generalni ministar

Svako oskvrnuće svetinje ujedno je poziv nama kršćanima da se zapitamo koliko su naša vlastita srca otvorena Bogu. Povijest Crkve pokazuje da je bilo razdoblja kada su se rušili hramovi i spaljivale crkve, ali ono što nitko nije mogao uništiti bila je vjera naroda koja je uvijek iznova pronalazila snagu u Kristu. Svetinje se mogu obnoviti ljudskim rukama, ali je još važnije da se obnavljaju ljudska srca.

Bez obzira na različita mišljenja koja postoje o pojedinim pitanjima vezanima uz Međugorje i koja Crkva razborito prosuđuje svojim vlastitim putem, ništa ne može opravdati mržnju, nasilje ili oskvrnuće mjesta molitve. Tamo gdje čovjek dolazi iskreno tražiti Boga, drugi je pozvan poštovati njegovu savjest i njegovo pravo na molitvu.

Zato pozivam sve vjernike da ne odgovaraju ogorčenošću ni osudama, nego onim što je oduvijek bilo najjače oružje Crkve: molitvom, postom, praštanjem, pouzdanjem u Božju providnost i vlastitim obraćenjem života. Ne dopustimo da nas zlo zarazi vlastitom logikom. Sveti Pavao podsjeća: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21).

Molim Gospodina da prosvijetli srca onih koji su počinili ovo nedjelo, da im udijeli milost obraćenja, a svima nama dar razboritosti, mira i ustrajnosti u dobru. Neka ovaj žalosni događaj bude poticaj da se još usrdnije molimo za mir među ljudima, za poštovanje svetoga i za jedinstvo svih koji iskreno traže Krista.

U ovim trenutcima svoje molitve pridružujem molitvi svih hodočasnika i vjernika, uvjeren da nijedan čin mržnje ne može ugasiti svjetlo koje Bog pali u ljudskom srcu.

Krist je pobijedio svijet, a njegova ljubav ostaje snažnija od svakoga nasilja.

✠ Petar Palić,
mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

ktabkbih.net

Na početku slavlja sve prisutne pozdravio je vlč. Vučak te izrazio radost na prilici za proslavu 60 godina svećeništva prvog hrvatskog vojnog ordinarija koji je mladu misu slavio upravo u Gornjem Prekrižju 26. srpnja 1966.

Mons. Kovač pročitao je čestitku zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražena Kutleše koji je uime svih hrvatskih biskupa, ali i cijele Zagrebačke nadbiskupije čestitao mons. Jezerincu na jubileju kazavši kako „dijamant nastaje dugo, u skrovitosti i pod velikim pritiskom, a svoju vrijednost očituje čvrstoćom i sjajem. Tako i dijamantni jubilej govori o vjernosti koja je prošla kroz kušnje, umore i odricanja, ali je sačuvala nutarnji sjaj prvoga ‘da’ izgovorenoga Gospodinu.”

Mons. Bogdan se u propovijedi osvrnuo na odrastanje mons. Jezerinca te je istaknuo kako je „naraštaj kojemu pripada mons. Jezerinac duboko obilježen i velikim snovima o slobodi hrvatskoga naroda, ali i teškim ranama i stradanjima Drugoga svjetskog rata i poraća. Bilo je to dugo vrijeme – godine nasilja, nepravdi i zločina protiv Boga i čovjeka. Bili su to dani i godine kada se pokušavalo izgraditi društvo i sustav bez Boga, živjeti – ali i nametnuti drugima sustav vrijednosti kao da Boga nema, kao da ne postoji. (…) Upravo takovi temelji, duboko ukorijenjeni u evanđelju, najsnažnija su i zdrava podloga duhovnim zvanjima, poziv u svećeničku službu, poziv u posvećeni život u redovničkoj zajednici u samostanu”, rekao je propovjednik.

Mons. Bogdan kazao je da su u oblikovanju identiteta pastira mons. Jezerincu učitelji i modeli bili „stupovi Crkve u Hrvata, sinovi ovoga kraja, blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić”, od kojih je naučio kako biti svjedok vjernosti Kristu u najtežim okolnostima s kojima se, kao prvi vojni biskup u RH, susreo u ratom pogođenoj Hrvatskoj.

„Dragi oče biskupe! Kroz šezdeset godina prošli ste oceane, mora, jezera, rijeke, bure i oluje, Scile i Haribde… Vraćate se pred isti oltar, u isti Božji hram u kojem ste prije šezdeset godina slavili svoju mladu misu. Danas zajedno s Vama zahvaljujemo Bogu. Za dar Vašega života. Za dar vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Za Vašu obitelj i zavičaj. Za šezdeset godina svećeništva. Za trideset i pet godina biskupske službe. Za svaku svetu misu, svaku molitvu, svaku riječ ohrabrenja i svaki tihi dar ljubavi koji samo Bog poznaje”, zaključio je mons. Bogdan.

Na kraju misnoga slavlja, vlč. Vučak zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji i animaciji slavlja i svim prisutnim vjernicima na dolasku te je pročitao blagoslov pape Lava XIV. u kojem Sveti Otac mons. Jezerincu dodjeljuje apostolski blagoslov te mu čestita na dijamantnoj obljetnici.

Uime predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i svih hrvatskih biskupa, mons. Bogdan uručio je mons. Jezerincu pektoral – prsni križ – i biskupski prsten.

Prisutnima se obratila i načelnica Općine Krašić Maja Štajcer. Misnom slavlju, uime Vlade RH i njenog predsjednika Andreja Plenkovića, prisustvovao je potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Liturgijsko slavlje glazbeno je animirao krašićki župni zbor „Josip Vraneković” pod vodstvom s. M. Valerije Sakač, SMI, a u ulaznoj pjesmi u čast sv. Ane pridružio im se i župni zbor iz Gornjeg Prekrižja s orguljašem Krešimirom Bendekovićem, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Kako ističu, iako se deklarativno zagovara nepovredivost privatnog vlasništva, u praksi se događa suprotno. Upozoravaju da „nije rijedak slučaj da se čak i bogomolje uknjižavaju na određeni organ uprave ili drugo pravno lice, pod obrazloženjem tzv. harmonizacije“.

Zbog sve češćih prijava ovakvih slučajeva, Međureligijsko vijeće apeliralo je na državna tijela i tijela uprave na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini da zaustave takvu praksu. Pozvali su ih da, „u interesu pravne sigurnosti pred zakonom, konačno imovinu vrate u posjed stvarnim vlasnicima“.

Istodobno su uputili apel sudovima koji vode već pokrenute postupke da ubrzaju rješavanje spornih predmeta te da svojim odlukama i presudama, utemeljenima na pravu, zaštite stvarne vlasnike nezakonito otuđene imovine Crkava i vjerskih zajednica, kao i drugih fizičkih i pravnih osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji, izvijestila je KTA.

Na početku zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi zaključaka s 95. redovitog zasjedanja održanog u Mostaru 20. i 21. ožujka 2026. godine. Također su saslušali izvješće o djelovanju Caritasa BiH kroz 2025. te su usvojili izviješće Nadzornoga vijeća Caritasa BiH o poslovanju kroz 2025., kao i preporuke istoga Vijeća za bolje i transparentnije djelovanja te institucije. Isto tako, odobrili su novi Statut Caritasa BiH, a za novoga ravnatelja izabrali su svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luku Tunjića.

Tijekom zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi Đakonske-pastoralne godine te zajedno s njezinim voditeljem vlč. Ilijom Markovićem razgovarali o mogućnostima njezina unaprjeđenja.

Za promicatelja Sustava Katoličkih škola za Europu i predsjednika Pedagoškog vijeća izabran je banjolučki biskup Željko Majić.

Budući da je izborna godina u Bosni i Hercegovini biskupi ponavljaju kako: „Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. (…) Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti. U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice Izbornoga te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava“, izvijestilo je Tajništvo BK BiH.

Kristina Tabak, predsjednica Udruge Radio Marija i predsjednica Upravnog odbora, rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu prometnih znanosti, a ima više od 20 godina profesionalnog iskustva u IT sektoru, financijama i marketingu. Pokrenula je izdavačku kuću Kamenita vrata, a autorica je i urednica prve hrvatske zbirke devetnica „Novena Croatica”, zbirke krunica „Rosaria” te još nekoliko knjiga duhovnog sadržaja. Od 2025. godine urednica je i voditeljica emisije „Novena” na Radio Mariji. Iste godine izabrana je za zastupnicu Gradske skupštine Grada Zagreba i djeluje kao nezavisna gradska zastupnica. Kroz profesionalni i društveni angažman aktivno sudjeluje u projektima i udrugama humanitarnog karaktera.

Uz Tabak, za zamjenicu predsjednice u Upravnome odboru izabrana je Tihana Arbanas, a kao član je izabran Ivan Pehar, prenose iz Radio Marije.

Crkva sv. Šime bila je u cijelosti puna filipinskih vjernika te je fra Michael rekao da taj susret i misa predstavljaju „veliki dan“ za njih. Na području Zadarske nadbiskupije živi petsto Filipinaca, a u Hrvatskoj živi njih 16 000 i taj broj je u porastu.

„Sretni smo da su nas katolici u Hrvatskoj tako srdačno primili i primaju. Jako smo prihvaćeni u Hrvatskoj. Čast je biti ispred tijela sv. Šimuna“, rekao je fra Michael. Toliko je upućen u bogoslužje u Šimunovom svetištu, da je na početku mise najprije otišao ispred Škrinje sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i otkrio zaslon sa škrinje, kako se čini na početku mise kad je Škrinja otvorena za čašćenje.

„Na Filipinima živi oko 85 % katolika. Naša zadaća je zadržati taj postotak i živjeti katoličanstvo, ne samo po imenu i formalno, nego da smo zaista evangelizirani. Među Filipincima u Hrvatskoj ima ih i drugih vjeroispovijesti. Ako nema mogućnosti za filipinske vjernike slaviti misu na njihovom jeziku, rizik je da odu u drugu religiju i izgube svoje katolički plamen i sakramentalni žar, ako im ne omogućimo da slave katoličku vjeru na materinjem jeziku“, rekao je fra Michael. Podsjetio je na Isusovu riječ iz Evanđelja koja govori o suosjećanju i ožalošćenosti Isusa, jer je njegovo stado bez pastira.

„Filipinci su u dijaspori, još ne poznaju Hrvatski jezik da bi sudjelovali u misi na stranom jeziku. Drugačije je kad čovjek može na svom jeziku slaviti Boga i sudjelovati u misi. Osjećam što moji Filipinci žele. Ne mogu odbiti ljude koji žele misu na svom jeziku. U Rimu uvijek kažem mojoj subraći, filipinskim svećenicima: „Idite u Hrvatsku, molim vas! I pomozite tamo Filipincima“. Sretan sam da mogu sudjelovati u toj misiji“, poručio je fra Michael i potaknuo vjernike na misi da mole za duhovna zvanja.

Flores je došao u Zadar iz Rima, gdje je bio na poslijediplomskom studiju i u srpnju je postigao licencijat iz teologije. Rekao je kako je prije dolaska u Zadar razgovarao s rektorom Filipinskog kolegija u Rimu, gdje je fra Michael živio kao i mnogi drugi filipinski svećenici koji studiraju u Rimu.

„Rektor filipinskog kolegija u Rimu mi je rekao da su voljni poslati svećenike Filipince u Hrvatsku, u Zadar i druge sredine, koji to zatraže. Da dođu barem jedanput mjesečno slaviti misu za filipinske vjernike. To je lijepa vijest. Uvijek kažem Filipincima: ‘Niste samo migranti. Vi ste također misionari!“. Papa Franjo je uvijek govorio i poticao nas: „Filipinci, gdje god jeste, nosite sa sobom svoj filipinski katolički identitet“. Hrvatska je katolička zemlja i možemo dijeliti što imamo, zajedničke, katoličke vrijednosti“, poručio je fra Michael.

U Hrvatskoj je trenutno samo jedan filipinski svećenik koji živi u Zagrebu i na raspolaganju je filipinskim vjernicima u duhovnoj skrbi.

Fra Michael je utemeljitelj zajednice Filipinaca u Zagrebu gdje su ga pozvala njegova subraća kapucini iz svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Dok je protekle dvije godine studirao u Rimu, u došašću i korizmi kapucini iz Dubrave pozvali su ga da dođe ispovijedati Filipince na filipinskom i engleskom jeziku u zagrebačkom svetištu sv. Leopolda te je tada i slavio misu za njih.

„Filipinci su počeli odlaziti s Filipina zbog ekonomskih razloga još za vrijeme Marshallovog plana. Od 1940.-ih brojni Filipinci su u dijaspori, a najnovije i u Hrvatskoj, gdje su počeli dolaziti prije desetak godina. Mi dolazimo iz zemlje trećeg svijeta. Filipinci traže mjesto gdje mogu raditi i zaraditi, da bi osigurali materijalnu egzistenciju obiteljima“, rekao je Flores. Ugodno se iznenadio i obradovao kad je čuo da je sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin kao i on, djelovao u Zadru, a poznato mu je i kako Filipinci promiču glas svetosti bl. Ivana Merza.

Flores je došao u Zadar na poziv don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime i Rie Travica, dopredsjednice Filipinske zajednice u Zadru.

Ria je udana za Hrvata Antu iz Mrljana na Pašmanu gdje živi osam godina, a u braku su četiri godine. „Filipinci koji žive na zadarskom području su katolici, vjera i obitelj imaju veliku ulogu u našem životu. Povezuju nas duhovne vrijednosti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Ljudi su uzbuđeni i radosni jer mogu slaviti misu na svom jeziku. Filipinci inače idu na mise i na hrvatskom jeziku, vole hrvatsku kulturu i ljude.

Poštujemo vašu zemlju jer smo tu zbog posla, da osiguramo sredstva našim obiteljima. Naši ljudi žele se vratiti živjeti na Filipine“, rekla je Ria Travica, poželjevši da se barem jedanput mjesečno omogući misa za Filipince u Zadru na njihovom tagaloškom jeziku, kojim se služi oko 25 milijuna ljudi. Travica je osobito zahvalila don Damiru Šehiću koji ih je prihvatio u crkvi sv. Šime; na Šehićevom izrazu poštovanja prema njima i podršci, da je crkva sv. Šime filipinskoj zajednici pružila mogućnost zajedničkog susreta, duhovnu potporu i osjećaj dobrodošlice u novoj sredini.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju sv. Šime prolazeći ispred Škrinje sv. Šime. Rekli su da su svjesni veličine sveca Šimuna čije je tijelo pred njima, kako je prepoznao Mesiju u djetetu Isusu.

Pjevanje na misi predvodio je filipinski zbor, među kojima su došli kao podrška i neki iz Zagreba. Nakon mise, vjernici su prilazili fra Michaelu da se pomoli nad njima na njihovom materinjem jeziku i da blagoslovi njihove nabožne predmete. Na misi su bila i dva bračna para gdje je suprug Hrvat, a žene su Filipinke, imaju djecu i žive u Ravnim kotarima odakle je suprug.

Kako navodi Hina, mise za Filipince na tagaloškom jeziku počele su se najprije služiti u Zagrebu od polovice listopada 2025. godine. Svake nedjelje slave se tri svete mise na tagalog jeziku: ujutro u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj, u podne u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i kasnije poslijepodne u crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.

Zbog rastućih potreba tržišta, Hrvatska i Filipini potpisali su u listopadu 2024. Memorandum o suradnji za unaprijeđenje institucionalnih kapaciteta u području tržišta rada i zapošljavanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH o izdanim dozvolama za boravak i rad, Zadarska županija je na petom mjestu u Hrvatskoj po broju stranih radnika, iza Grada Zagreba, Istarske, Splitsko-dalmatinske i Primorsko-goranske županije.

Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija