Geslo misije, „Nova evangelizacija na djelu“, izražavalo je njezinu temeljnu poruku: navijestiti Evanđelje čovjeku našega vremena i posvjedočiti da je Isus Krist živ, da i danas djeluje te da njegova ljubav, milosrđe i snaga mogu dotaknuti i preobraziti ljudski život. Misija je bila nadahnuta riječima Psalma: „Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti me ozdravi!“ (Ps 30, 3).

Usred snažnog nevremena

Prvi susret održan je u srijedu 2. rujna, u crkvi sv. Patrika u Cambridgeu. Susret je bio posveden molitvi, slavljenju svete mise i molitvi za ozdravljenje. Fra Ivu pozvao je župnik vlč. Joe Selvanayagam, koji ga je srdačno primio te s oduševljenjem slušao tijekom kateheze i propovijedi. No prvi dan misije obilježile su i izvanredne vremenske prilike. Dok su se vjernici okupljali u crkvi, područje Ontarija zahvatilo je snažno nevrijeme.

Tijekom poslijepodneva izdana su brojna upozorenja na pojavu tornada, pradenu snažnim udarima vjetra, tučom i obilnom kišom, kao i opasnošdu od poplava. U Cambridgeu su zabilježena srušena stabla i poplavljene ulice.Međutim, ljudi su došli i pozorno slušali propovijednika koji je došao iz dalekog kraja. Oni koji su došli doživjeli su snažan i nezaboravan susret.

Dok je vani nevrijeme pokazivalo svoju snagu, u crkvi se događala drugačija oluja – duhovna oluja molitve, vjere i nade. Susret je bio snažan i intenzivan. Gotovo simbolično, dok su vani stizala upozorenja na tornada, u crkvi se osjedala snaga jednog „duhovnog tornada“ zbog siline Duha Svetoga.

U katehezi je fra Ivo govorio o važnosti čiste, ustrajne i neprestane molitve, podsjedajudi na riječisvetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5, 17). U propovijedi je potaknuo vjernike da povjeruju da je Isus Krist živ i danas te da i danas djeluje i ozdravlja, kao što je to činio tijekom svojega zemaljskog života. Nakon svete mise uslijedila je molitva za bolesnike i polaganje ruku u Isusovo ime, prema primjeru koji nalazimo upravo u Evanđelju naviještenom toga dana (Lk 4, 38-44).

Dvojica svedenika neumorno su ispovijedala vjernike tijekom cijele duhovne obnove, te je fra Ivo na kraju osobno molio za svakoga tko mu je pristupio tražedi molitvu. Na kraju susreta vlč. Joe javno je zahvalio fra Ivi na dolasku, riječima i molitvi te na vremenu koje je s velikom ljubavlju proveo sa svojom zajednicom.

Isus okuplja svoj narod

Drugi i tredi dan evangelizacijskog pohoda, 3. i 4. rujna, u prekrasnoj hrvatskoj župi Kraljice mira u Norvalu program je prvenstveno bio namijenjen hrvatskim vjernicima. Iako su susreti održani na hrvatskom jeziku, među okupljenima su bili i vjernici drugih narodnosti.Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su i oni sve razumjeli te s velikom pažnjom i otvorenošdu sudjelovali u molitvi i cijelom susretu. Još se jednom pokazalo da Duh Sveti nadilazi sve jezične granice te da Božja riječ može dotaknuti svakoga čovjeka, neovisno o jeziku kojim govori.

Oba dana program je imao isti slijed: molitva krunice, nagovor, sveta misa te pojedinačni blagoslov. Prvoga dana tema nagovora bila je „Grijeh – otrov za dušu“. Fra Ivo je na jednostavan i sažet način govorio o ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha te dvanaest skrivenih grijeha, koji često ostaju neprepoznati ili im se ne pridaje dovoljno pozornosti. Vjernicima je dao konkretne smjernice kako se boriti protiv grijeha i kako živjeti bez grijeha. Posebno je naglasio važnost potpunoga predanja Isusu, istaknuvši: „Kada se Isus useli u nas, grijeh de se iseliti.“

Smisao života jest pobijediti grijeh.

U propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje te pozvao vjernike na redovito kajanje za grijehe, iskreno obradenje i potpuno predanje Isusu.Drugoga dana okupio se još vedi broj vjernika. Potaknuti iskustvom prethodnoga susreta, jedni su
pozivali druge, a vijest o duhovnoj obnovi širila se među ljudima. Fra Ivo je govorio o sedam uzroka zbog kojih čovjek upada u grijeh, sedam znakova po kojima možemo prepoznati da smo blizu Bogu te o sedam kratkih molitava koje nam mogu pomodi u borbi protiv grijeha i kako se sjediniti s Bogom.

Osvrdudi se na Evanđelje toga dana, fra Ivo je govorio o Isusovim riječima farizejima da de učenici postiti kada im se ugrabi zaručnik.

Do tada ne moraju postiti, nego mogu jesti i piti.

Tijekom oba dana trojica svedenika su ispovijedala, pružajudi vjernicima priliku da kroz sakrament pomirenja obnove svoj odnos s Bogom. U crkvi se tijekom oba dana osjedala velika radost, zajedništvo i snažna prisutnost Duha Svetoga.
Vjernici su se s velikom otvorenošdu uključivali u molitvu, a susreti su završavali u ozračju zahvalnosti i duboke radosti.Bio je to još jedan snažan trenutak misijskog pohoda koji je pokazao da Isus okuplja svoj narod, povezuje ljude različitih jezika i narodnosti te i danas svakoga čovjeka poziva na obradenje, vjeru i život u zajedništvu s Njim.Neka Krist uvijek bude pred našim očima Pod zaštitom svetoga Rafaela

Petoga dana misijskog putovanja, na 23. nedjelju kroz godinu, fra Ivo slavio je dvije svete mise. Prvu je predvodio u crkvi Kraljice Mira, gdje su ga tamošnji franjevci zamolili da slavi pučku svetu misu u 11 sati. Iako ta misa nije bila predviđena prvotnim programom, fra Ivo se rado odazvao njihovoj molbi. Okupio se lijep broj vjernika. Osvrdudi se na nedjeljna čitanja, fra Ivo je pozvao vjernike da budu istinski zabrinuti za spasenje – ne samo za svoje, nego i za spasenje svojih bližnjih. U poslijepodnevnim satima održao je ved ranije predviđenu duhovnu obnovu u 17 sati u crkvi sv. Arkanđela Rafaela, smještenoj uz jezero Ontario, na poziv župnika vlč. Wilsona Andradea.Susret je započeo procesijom i blagoslovom s Presvetim Sakramentom, a cijeli je program bio obilježen snažnom molitvom i dubokim pouzdanjem u Božju prisutnost. Bio je to poseban dan molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

U nagovoru je fra Ivo govorio o koracima kojima Isus i danas ozdravlja i oslobađa čovjeka te pozvao vjernike da se s vjerom otvore Njegovu djelovanju. U propovijedi je posebno istaknuo odgovornost svakoga kršdanina prema onima koji su se udaljili od Boga. Pozvao ih je da ih u ljubavi opominju i pomognu im ponovno pronadi put prema Gospodinu, naglašavajudi da je to dužnost svih nas.

Govoredi o ljubavi prema Bogu, fra Ivo je istaknuo da se ona očituje i u mržnji prema grijehu te vjernom držanju svih Božjih zapovijedi. A također je govorio o jednoj jako važnoj činjenici: Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji grijeh.Susret u crkvi sv. Arkanđela Rafaela bio je snažan podsjetnik da istinsko ozdravljenje počinje onda kada čovjek otvori svoje srce Bogu – kada se vrati Kristu, odbaci grijeh i s potpunim se pouzdanjem preda Gospodinu.

U molitvi, zajedništvu i otvorenim srcima okupljenih vjernika još se jednom očitovala istina da Isus i danas ozdravlja, oslobađa i podiže čovjeka, pozivajudi svakoga da mu se približi i dopusti mu da zahvati njegov život.U Marijinu srcu – put vjere, nade i ljubavi

U ponedjeljak, 7. rujna, misijski pohod fra Ive nastavio se u župi Bezgrješnog Srca Marijina u Stoney Creeku, na istočnoj strani Hamiltona, uz obalu jezera Ontario.

Pri samome završetku njegova misijskog putovanja, uoči blagdana Male Gospe, Blažena Djevica Marija bila je tiho i vjerno prisutna na poseban način.U svom nagovoru fra Ivo govorio je o trima temeljnim kršdanskim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Govoredi o vjeri, istaknuo je važnost svijesti o Božjoj prisutnosti, ali i ozbiljnosti grijeha te posljedica koje on donosi.

Strah od kazne i vječne smrti može čovjeka potaknuti da se kloni grijeha i nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom.

Nada se, kako je objasnio, posebno rađa u trenucima bolesti, patnje i kušnji. Kada čovjek strpljivo podnosi teškode, s pouzdanjem u Boga i bez očaja, upravo se tada u njegovu srcu rađa i učvršduje nada. Govoredi o ljubavi, fra Ivo je naglasio važnost unutarnje slobode – slobode od navezanosti na materijalne stvari i želja. Pozvao je vjernike da nauče biti zadovoljni s
malo, jer se tek kada se čovjek oslobodi onoga što ga zarobljava, njegov um i srce mogu potpunije sjediniti s Bogom.

Tada postaje sposoban istinski ljubiti.

U propovijedi je posebno pozvao vjernike da se svakodnevno bore protiv grijeha bludnosti, počinjudi svaki dan iskrenim kajanjem. Naglasio je važnost da se dan započne s Bogom – čim se probudimo, da naše prve riječi budu zazivanje Isusova imena.Nakon svete mise uslijedio je pojedinačni blagoslov. Crkva je od samoga početka bila ispunjena vjernicima koji su s velikom pažnjom slušali svaku riječ propovjednika. Svi su bili sjedinjeni u molitvi, kao jedno srce i jedna duša. Snažno se osjedala prisutnost i djelovanje Duha Svetoga među okupljenima.Trebamo Duha Svetoga U prepunoj crkvi sv. Wilfrida u North Yorku, na posljednjem danu svojega misijskog putovanja u Kanadi, fra Ivo je predvodio duhovnu obnovu nablagdan Male Gospe.

Susret je održan na poziv župnika, vlč. Claudia Godofreda. U nagovoru je fra Ivo govorio o sedam znakova koji pokazuju jesmo li doista susreli Boga i ljubimo li ga na pravi način. Prvi znak jest mržnja prema grijehu. Grijeh je bolest duše, a grijeh i Božja volja ne mogu idi zajedno. Isus je lijek za grijeh i onaj koji želi živjeti s Bogom pozvan je svakodnevno boriti se protiv grijeha.

Drugi znak jest držanje Božjih zapovijedi i življenje svega što nam je Isus rekao u Evanđelju. Tredi znak jest neosuđivanje drugih. Čovjek je često sklon brzo suditi i osuđivati druge, ali susret s Bogom mijenja takav odnos prema bližnjima.Četvrti znak jest sposobnost šutnje i radosnog prihvadanja uvreda. Kada uvrede prihvatimo bez uzvradanja i s pouzdanjem u Boga, one mogu postati sredstvo čišdenja duše.

Peti znak jest opraštanje, čak i vlastitim neprijateljima – odmah i bez odgađanja. Kada iskreno oprostimo, Bog nas oslobađa od duha srđžbe koje može zarobiti naše srce. Šesti znak jest radovati se dobru drugoga. Ako je naš bližnji uspio u životu ili doživio nešto lijepo, trebamo se radovati njegovoj sredi kao da se dogodila nama samima.

Sedmi znak jest sačuvati mir i radost i onda kada dođu bolesti, problemi i teške životne okolnosti.U propovijedi je fra Ivo govorio o radosti koju donosi rođenje djeteta. Kada se dijete rodi u obitelji, svi se raduju i svake godine slave njegov rođendan. No, još bismo se više trebali radovati rođenju Marije kao i Isusa, jer je Marija svojim rođenjem postala ona koja de donijeti na svijet Spasitelja.

Fra Ivo je istaknuo kako se Bog služi malenima kako bi učinio velike stvari. Ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga i, poput
Marije, potpuno se stavimo u Božje ruke, Bog i preko nas može učiniti velike stvari. Na kraju susreta predstavnik Ave Maria Centre of Peace zahvalio je župniku Claudiju što je pozvao fra Ivu te izrazio veliku zahvalnost fra Ivi za njegov dolazak i prekrasnu katehezu. Istaknuo je kako ono što su primili ne smiju zadržati samo za sebe, nego trebaju ponijeti svojim domovima i podijeliti s drugima.

Podsjetio je na riječi koje snažno odjekuju u današnjem vremenu: „Rečeno nam je da smo slobodni, ali mi doista trebamo Boga u svojim životima.“ Zahvalio je fra Ivi za sve što čini u Isusovo ime i poručio mu da samo tako nastavi.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.

Četvrtoga dana misije, u subotu 5. rujna, susreo se s vjernicima u crkvi Svetih Anđela u Etobicokeu. Župnik fra Bruno Kesangana Nandaba srdačno je dočekao fra Ivu i zahvalio mu na riječi mozdravljenja koje je uputio okupljenima. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a tijekom cijeloga susreta snažno se osjedalo duboko djelovanje Duha Svetoga.

U nagovoru je fra Ivo govorio o čistoj molitvi, svakodnevnom kajanju i potpunom predanju Gospodinu. U propovijedi je pozvao vjernike da s ljubavlju opominju one koji žive u grijehu, da govore “Slava Bogu” i u dobru i u zlu te da mrze grijeh.

Posebno je naglasio da nam Krist uvijek treba biti pred očima, u mislima i u srcu. Vjernici su zahvalili Bogu na fra Ivu i njegovu dolasku te na svemu što su primili tijekom susreta.

Svoje svečane zavjete položili su fra Ante Leo Dodig iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici, fra Robert Radić iz župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima, fra Ante Vlašić iz župe sv. Anastazije u Somboru, fra Luka Bešlić iz župe Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju te fra Danijel Miličević iz župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

Polaganjem svečanih zavjeta braća su pred Bogom i Crkvom potvrdila svoje konačno opredjeljenje za franjevački način života, prihvaćajući evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pomolimo se da Gospodin našoj braći udijeli milost ustrajnosti i vjernosti, kako bi, slijedeći Krista stopama svetoga Franje, svojim životom uvijek svjedočili radost Evanđelja.

Misi su nazočili bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, članovi obitelji kandidata i brojni vjernici, a liturgijsko slavlje pjesmom je pratio zbor Frame Humac.

Iz Hercegovačke franjevačke provincije habit su obukli Ante Musa iz župe sv. Franje Asiškog u Rašnu i Ivan Vranjković iz župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene novicijat su započeli Jerko Tunjić iz Kraljeve Sutjeske, Mihael Stanišić iz Ovčareva, Gabrijel Perković iz Livna i Luka Marić iz Kraljeve Sutjeske.

Habit su obukla i četvorica kandidata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita – Mario Zubčić iz Tisnog, Vjekoslav Luburić iz Sinja, Žarko Dragčević iz Čapljine te Kristijan Vuković iz Podbablja.

Iz Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac poručili su kako se raduju boravku novih novaka te su ih preporučili u molitve vjernika.

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Približava se Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se 19. i 20. rujna 2026. održati u Osijeku i Aljmašu. Nakon svega što smo posljednjih mjeseci činili u pripravi ovoga susreta, sada vam se kao domaćini želimo još jednom osobno obratiti i od srca vas pozvati da nam se pridružite i dođete k nama u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, na obale Drave i Dunava, u naš Osijek i Aljmaš te budete sudionici ovoga lijepoga Susreta!

Kao nadbiskupija ima posebnu radost, ali i odgovornost biti domaćin ovoga važnoga događaja. Pripreme su u punom tijeku. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, djelatnici naših nadbiskupijskih ustanova, obitelji, volonteri i brojni drugi suradnici ulažu svoje vrijeme, trud i darove kako bismo vas mogli što ljepše i srdačnije dočekati. Želimo da sve bude dobro pripravljeno i da se svatko tko nam tih dana dođe u Osijek i Aljmaš osjeti prihvaćenim, dobrodošlim i radosno iščekivanim.

Geslo našega susreta – „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12) želi nas ohrabriti na našim obiteljskim putovima. Svaka obitelj nosi svoje radosti i svoje brige, svoje lijepe trenutke, ali i teškoće, kušnje i pitanje. Posebno želimo biti blizu obiteljima koje u svojoj sredini imaju osobu s invaliditetom. Želimo ih čuti, susresti, ohrabriti i zajedno s njima graditi Crkvu u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se svaka osoba može osjećati prihvaćenom i potrebnom.

Na Susret su pozvane sve obitelji – iz naše Nadbiskupije, iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Pozivamo roditelje i djecu, bake i djedove, mlade bračne parove, članove obiteljskih zajednica, pokreta i udruga, a osobito obitelji koje žive iskustvo invaliditeta u svojoj sredini. Dobrodošli ste svi: i oni koji mogu cjelovito sudjelovati na Susretu oba dana – u subotu i nedjelju, kao i oni koji mogu sudjelovati samo u nedjelju.

Ovim vas putem još jednom radosno i od srca pozivamo te vas želimo obavijestiti kako su prijave i dalje otvorene. Rok za prijavu vjernika koji će na Susretu sudjelovati u cijelosti i trebaju smještaj u obiteljima domaćina produljen je do 7. rujna, dok se oni koji će nam se pridružiti samo u nedjelju trebaju prijaviti do 14. rujna 2026.

Sve informacije o programu i načinu prijave dostupne su na službenoj mrežnoj stranici Susreta: shko2026.hr.

Sve vas koji ste se već odlučili za dolazak na ovaj Susret pozivamo da i sami budete suorganizatori Susreta te svojom osobnom riječju, pozivom ili porukom potaknete nekoga iz Vaše obitelji, župne zajednice ili šire okoline da zajedno s Vama pođu na Susret. Ponekad je upravo jedna riječ ohrabrenja dovoljna da se netko odluči „ustati i poći“.

Važno nam je znati broj sudionika kako bismo sve mogli što bolje pripraviti – od liturgijskih vodiča i šalova za sudionike do zajedničkoga domjenka na kojemu želimo da svi budete našim gostima. Zato vas molimo da, ako dolazite i svojim osobnim automobilom ili vam nije potreban smještaj, ipak prijavite svoj dolazak, najkasnije do 14. rujna.

Kako vam je već i poznato, središnje euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 20. rujna u 10.00 sati u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, a prethodit će mu molitveni predprogram u 9.00 sati.

Drage obitelji, radosno vas očekujemo te vas još jednom iskreno i od srca pozivamo: dođite u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, u naš Osijek i Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji! Dođite zajedno kao obitelj. Dođite sa svojom djecom. Dođite sa svojim unucima, roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima ili župljanima! Dođite sa svojim radostima i teškoćama i budimo zajedno povezani u molitvi, druženju i prijateljstvu.

U radosnom iščekivanju susreta sve Vas srdačno pozdravljamo te Vas i Vaše obitelji preporučujemo zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da nas svojim zagovorom okupi u zajedništvu vjere, nade i ljubavi.

vlč. Dario Hrga, kancelar

✠ Đuro Hranić, nadbiskup

Rasti u mudrosti i čovječnosti

Dragi učenici, poštovani roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, vjeroučitelji i svi djelatnici u odgoju i obrazovanju!

Početak nove školske godine uvijek je novi prag. Učenici ponovno ulaze u svoje učionice, susreću prijatelje i nastavnike, primaju nove obveze i otvaraju knjige iz kojih će učiti o svijetu i čovjeku. Roditelji ih prate sa svojim nadama i brigama, a učitelji, nastavnici i profesori preuzimaju odgovornost za znanje i ljudski rast onih koji su im povjereni. Sve to pripada odrastanju. Škola je mjesto poučavanja, ali i prostor u kojem mladi čovjek postupno otkriva vlastite sposobnosti, granice i odgovornost prema drugima.

Evanđelist Luka zapisao je za Isusa da je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). U tim je riječima sažeta slika cjelovitoga ljudskog rasta.

Znanje je dragocjeno i potrebno. Ono čovjeku treba pomoći da bude razboritiji, odgovorniji, pravedniji i spremniji činiti dobro. Zato se uspjeh škole ne može mjeriti samo ocjenama niti se odgoj može svesti na usvajanje gradiva. Škola ispunja svoje poslanje kada učenika uči misliti, pomaže mu oblikovati savjest, tražiti istinu i odgovorno odlučivati.

Dragi učenici, živite u vremenu u kojemu vam je gotovo sve dostupno brže nego prijašnjim naraštajima. Suvremena tehnologija i različiti oblici umjetne inteligencije mogu biti korisna pomoć u učenju, ali ne mogu preuzeti ono što pripada vašoj osobnoj odgovornosti. Papa Lav XIV. zato poziva da se mlade odgaja za razboritu uporabu tehnologije i umjetne inteligencije, „stavljajući osobu ispred algoritma“ (Lav XIV., Apostolsko pismo Crtati nove karte nade, 10.3). Nikakva tehnologija ne može umjesto vas prosuditi što je istinito, što je dobro i čemu vrijedi povjeriti svoj život. Zato učite razmišljati, postavljati pitanja, provjeravati ono što čujete i čitate te prihvaćati napor bez kojega nema istinskoga znanja.

Poštovani učitelji, nastavnici, profesori i vjeroučitelji, zahvaljujem vam za službu koju svakodnevno vršite, često daleko od javne pozornosti. Učenici će s vremenom zaboraviti mnogo toga što su naučili, ali će dugo pamtiti učitelja koji je prema njima bio pravedan, koji ih je znao ohrabriti i koji ih je poštovao i onda kada su pogriješili.

Posebno želim ohrabriti vjeroučitelje da mladima, uz poznavanje sadržaja vjere, pomognu otkrivati kako Evanđelje rasvjetljuje njihov stvarni život, njihove izbore, pitanja, odnose i budućnost.

Dragi roditelji, vama su djeca najprije povjerena i nitko vas u toj odgovornosti ne može zamijeniti. Škola vam može mnogo pomoći, Crkva vas može pratiti i podupirati, ali dom i obitelj ostaju prvo mjesto na kojemu dijete uči što znače ljubav, povjerenje, riječ koja obvezuje, oproštenje i odgovornost. Djeci je potrebna suradnja odraslih koji ih odgajaju i njihova zajednička briga za ono što je za njih dobro.

U Bosni i Hercegovini ta odgojna zadaća ima i posebno značenje. Našim mladima valja pomoći da upoznaju i vole svoje korijene, svoj narod, vjeru i kulturnu baštinu te da, sigurni u vlastitu pripadnost, budu sposobni graditi odgovoran i miran zajednički život.

Budućnost naše zemlje ovisit će i o tome hoće li svoje znanje staviti u službu drugih i općega dobra.

Na početku nove školske godine učenicima želim ustrajnost i radost u otkrivanju novoga, roditeljima mudrost i strpljenje, a učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjeroučiteljima snagu da u svakom učeniku prepoznaju povjerenu im osobu, svjesni da njihova riječ može ostaviti trag koji traje mnogo dulje od jedne školske godine.

Neka Gospodin prati učenike na njihovu putu odrastanja, neka podupire roditelje u njihovoj odgovornosti i neka blagoslovi sve koji svoj život i znanje stavljaju u službu odgoja mladih. Želim da svi zajedno, svatko prema svojoj zadaći, rastemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na vas Božji blagoslov!

Mostar, 28. kolovoza 2026.

na spomendan sv. Augustina biskupa i crkvenog naučitelja

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
predsjednik Vijeća BK BiH za katehezu i novu evangelizaciju

Nakon više desetljeća na vanjskoj fasadi katedrale i zvonika kao i na otvorima i stolariji vidljivi su tragovi dotrajalosti, stoga je potrebno pristupiti temeljitoj obnovi.

U prvoj fazi planirani su obnova vanjske fasade katedrale, zamjena dotrajale stolarije, sanacija zvonika te konzervacija sačuvanog dijela temelja stare katedrale. U drugoj fazi predviđeni su ugradnja vitraja i klimatizacija.

Banjolučka biskupija koja je nakon ratno-poratnog progona i dugotrajnog iseljavanja suočena s velikim smanjenjem broja vjernika nije u mogućnosti sama financijski pratiti ovako opsežne radove. Prije posljednjega rata Biskupija je imala više od 120.000 vjernika dok ih danas ima nešto više od 23.000. Na području grada Banje Luke prije rata živjelo je više od 30.000 katolika, a danas ih ima nešto više od 1.000.

Prva banjolučka katedrala građena je od 1885. do 1887. godine, a bila je posvećena sv. Bonaventuri, biskupu i crkvenom naučitelju (1221.–1274.). Zbog izričitog zahtjeva tadašnjih austrougarskih vlasti nije smjela biti dulja od 18 niti šira od 9 metara pa svojim dimenzijama nikada nije u potpunosti odgovarala potrebama vjernika.

Takva je služila sve do razornog potresa koji je Banju Luku pogodio 27. listopada 1969. godine. Katedrala je tada teško oštećena te ju je bilo potrebno srušiti.

Na njezinu mjestu nova katedrala izgrađena je 1972. i 1973. godine prema projektu zagrebačkog arhitekta ing. Matasovića. Temeljna zamisao arhitektonskog rješenja bila je povezana s dvostrukom simbolikom šatora. U Starom zavjetu Božja prisutnost među ljudima prikazivana je slikom „šatora Božjega“, dok je nakon razornog potresa velik broj stanovnika bio prisiljen privremeno živjeti u šatorima. Prva misa u novoj katedrali slavljena je na Božić 1973. godine.

Katedralni zvonik, visok 42 metra, izgrađen je 1990. i 1991. godine. U njemu se nalazi pet zvona, težine 1.070, 745, 540, 315 i 250 kilograma. Godine 2001. rekonstruiran je krov te je dovršeno unutarnje uređenje katedrale.

Posebno mjesto u novijoj povijesti katedrale zauzima pohod pape Ivana Pavla II. koji je 22. lipnja 2003. godine posjetio katedralu i spomen-kapelicu bl. Ivana Merza prigodom njegova proglašenja blaženim. Sveti Otac tom je prigodom darovao kip uskrsloga Krista koji i danas stoji ispred katedrale.

Pomoć je moguće osobno predati rektoru katedrale ili u Ekonomatu Banjolučke biskupije, odnosno uplatiti na račun Banjolučke biskupije uz naznaku „Za obnovu katedrale“.

Banjolučka biskupija
Kralja Petra I. 80
78000 Banja Luka

INTESA SANPAOLO BANKA DD
Filijala Banja Luka

KM račun: 1549995000247427

Devizni račun:
IBAN: BA391549995000247427
SWIFT: UPBKBA22

Osim vojnika, časnika i dočasnika te djelatnika Ministarstva obrane BiH, na misi su sudjelovali i generali: Tomo Kolenda i Zdravko Rezo kao i rodbina kandidata za službu akolite.

Uvodeći u misu biskup Relota je posvijestio da „slaveći ovu svetu euharistiju i mi postajemo dio ove svete žrtve i nade u uskrsnuće“ te pojasnio da je služba akolitata jedna je prvih crkvenih službi koja je vezana uz oltar i presvetu euharistiju.

Tu je misao nastavio i u propovijedi istaknuvši da je akolit „svjedok onoga što se događa na oltaru“ te da se svojim životom treba truditi kako bi bio i „svjedok Božje ljubavi u svijetu“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja u službu pri čemu je biskup novopostavljenom akoliti predao u ruke ciborij s hostijama, a generalni vikar mu na lijevo rame prikačio platneni znak službe.

Šutalo je prvi akolit Vojnog ordinarijata u BiH koji će služiti unutar svojega ordinarijata. Naime, služba akolita označava vjernika laika koji kroz poseban liturgijski obred prima zadaću pomaganja oko oltara, a naziv joj dolazi od grčke riječi za pratitelja ili pomoćnika. Šutalo će od sada imati ovlasti pričešćivati vjernike na misama kada je to potrebno, nositi Presveto bolesnima, starima i nemoćnima te izlagati Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.

Također, Šutalo je završio prvi ciklus formacije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je od siječnja do ožujka 2026. održan u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Program formacije bio je podijeljen u četiri ključna modula: povijesno-pravni, biblijsko-teološki, liturgijsko-praktični i komunikacijsko-retorički modul. Uz naglašenu duhovnu pripremu, program je osposobio kandidata za vršenje službi u pastoralnom životu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, Šutalo je četiri godine uposlen u ured Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu obrane BiH. Izvršava protokolarne stvari i redovito sudjeluje u organizaciji vojnih hodočašća u: Lourdes, Mariju Bistricu, Bobovac, itd. te susreta vojnih kapelana i službenih posjeta domaćih i vojnih izaslanstava. Također redovito šalje vijesti o radu događajima koji se tiču Vojnog ordinarijata u BiH katoličkim medijima, izvijestila je Nedjelja.

Br. Mateo, br. Tomislav i br. Marko svoj su „drugi novicijat“ proveli u Samostanu – duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Njihov program trajao je od 1. do 21. kolovoza, a voditelj programa bio je o. Dario od Božje Dobrote. Uz iskustvo života u zajednici duhovnog centra, u tri tjedna su imali predavanja i diskusije koje je vodio o. Dario.

Program prvog tjedna na Buškom jezeru je obuhvaćao samospoznaju i ljudsku zrelost, drugi tjedan bio je posvećen tzv. „Uputama jednom redovniku“ sv. Ivana od Križa i propitivanju vjerničke zrelosti, dok su se u trećem tjednu bavili karmelićanskom karizmatskom zrelosti. U spletu osobne molitve, rada i predavanja, tijekom tri tjedna braća su zajedno čitala, a o. Dario dodatno tumačio Pravilo i Ustanove.

„Svu petoricu, kao i ostalu braću u formaciji, preporučamo u vaše molitve kako bi ustrajali u svom pozivu i vršili Božju volju“, objavljeno je na mrežnoj stranici karmel.hr.

U propovijedi je istaknuo kako je svaka obnova zavjeta jedan novi „da“ koji svakoga dana govorimo Bogu i kako je taj „da“ svake godine dublji i jači od prošlogodišnjega.

Oslanjajući se na evanđelje dana koje je govorilo o dvjema zapovijedima ljubavi, kazao je kako se ne može ljubiti druge ako se prvo ne prihvati sebe. Da bismo drugima mogli darovati ljubav kojom nas Bog ljubi, prvo moramo njegovati osobnu molitvu i tako izgrađivati živi odnos sa živim Bogom, poručio je.

Zavjete u ruke vrhovne poglavarice družbe s. Darije Jovanović već treći put je položila juniorka s. Bernarda Gregurić.

U četvrtak 20. kolovoza upriličeno je primanje u novicijat i postulaturu. U novicijat, kanonsku godinu pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta, ušle su dvije dotadašnje postulantice: Nikolina Ševo i Antonija Miličević. Četiri kandidatice ušle su u godinu postulature, a to su: Marija Pušić, Lea Breskovac, Anđela Boras i Veronika Višnjić.

Obred je započeo procesijom s križem i ulaznom pjesmom u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti. Časna majka Jovanović uputila je pozdrav budućim novakinjama, postulanticama, odgojiteljicama i svim nazočnim sestrama, a svečanost je započela večernjom molitvom časoslova.

Novakinje su na oltar položile svijeće kao simbol uskrslog Krista kojeg one žele kroz svoj svakodnevni redovnički život donositi drugima. Ovu „godinu kušnje“ novakinje će provesti u Stonu pod vodstvom odgojiteljice s. Finke Zrinušić.

Novi stupanj redovničke formacije u družbi započele su četiri postulantice koje će, potaknute primjerom sv. Franje, u sljedećoj godini imati priliku svakim danom sve više otkrivati ljepotu redovničkog života.

Na duhovnim vježbama sudjelovale su i sestre iz drugih samostana družbe, što je pojačalo sestrinsko zajedništvo, posebice kroz ove lijepe i ohrabrujuće događaje za cijelu zajednicu u jubilarnoj godini sv. Franje.

Sestre franjevke s Danača

Svečane zavjete položit će fra Luka Bešlić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Posušju, fra Ante Leo Dodig iz Župe Uznesenja BDM u Seonici, fra Danijel Milićević iz Župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu, fra Robert Radić iz Župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima te fra Ante Vlašić iz Župe sv. Anastazije u Samoboru.

Polaganjem svečanih zavjeta petorica franjevaca postaju punopravni članovi Franjevačkog reda. Zavjetuju se da će tijekom cijeloga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, prema Pravilu Reda manje braće i slijedeći primjer svetog Franje Asiškog.

„Našu braću preporučamo u vaše molitve“, navedeno je u najavi svečanosti.

Poslijepodnevni program započinje u 16 sati predavanjem i meditacijom koje će održati fra Ante Vučković. U 17 sati slijedi molitva krunice, a u 18 sati euharistijsko slavlje koje će predslaviti fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće.

Nakon mise, u 19.40 sati nastupit će zbor Frame, dok će program završiti klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 21 sat.

Predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Augustina Matijević pozvala je redovnike i redovnice da Redovnički dan podupru molitvenim zajedništvom i osobnim sudjelovanjem u završnom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačke karizme. (kta)

Laurent Kružić kao svećenik stavljen je na raspolaganje Porečkoj i Pulskoj biskupiji na razdoblje od tri godine. U svom dvogodišnjem iskustvu s mladima Riječke nadbiskupije istaknuo je kako su se u ponuđene programe uključivali brojni mladi s područja nadbiskupije te studenti iz drugih biskupija. Na poseban način bili su uključeni i mladi koji ne studiraju nego rade. Susreti mladih bili su redoviti u Centru za mlade Miroslav Bulešić, a okupljali su se i na prigodnim duhovnim i humanitarnim programima. Kružić je istaknuo bdjenje na Trsatu uoči proslave sv. Vida i 100. obljetnice Riječke biskupije 2025. godine, dekanatske susrete krizmanika te program Vidformacije, obrazovanja mladih za pastoralno djelovanje.

Bivši i sadašnji voditelj Odsjeka za pastoral mladih prisjetili su se i prošlogodišnje suradnje u humanitarnoj akciji nakon koje je Riječka nadbiskupija donirala 12 000 eura Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Lovranu, koji skrbi o djeci, mladima i majkama s djecom. Akciju prikupljanja sredstava pokrenuli su Ured za mlade i Odsjek za sport Riječke nadbiskupije povodom blagdana sv. Vida. Izradili su prigodne majice, vrećice i nakit s likom sv. Vida i riječkim motivima, koje je dizajnirala umjetnica Svjetlana Delić, a zatim u župama Riječke nadbiskupije i Sportskim igrama mladih prikupili novac za donaciju, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.

Na početku slavlja predvoditelj je spomenuo i dvije novakinje koje su prve zavjete položile prethodnih dana u svojim provincijama – jedna u Madridu u Španjolskoj, a druga u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je pozdravio vrhovnu poglavaricu Družbe, majku Chiaru Cazzuolu, i sve okupljene, don Giorgio istaknuo je kako se savez između Boga i čovječanstva obnavlja po darivanju života novih zavjetovanih sestara.

Obred škropljenja, praćen pjesmom „L’acqua viva“ („Živa voda“) Marca Frisine, otvorio je liturgijsko slavlje, nakon čega su uslijedila biblijska čitanja koja su usmjerila razmatranje: „Ljubi Gospodina Boga svojega“, „Samo je u Bogu moje spasenje“, „Sve izgubih da Krista steknem“ i „Tražite najprije Kraljevstvo Božje“.

U homiliji je don Giorgio iznio vrlo konkretno razmatranje, izgrađeno oko triju glagola u budućem vremenu – ljubit ćeš, hodat ćeš i uzdat ćeš se – kao smjernica za posvećeni život. Podsjetio je kako svaki poziv započinje slušanjem: „Ljubav ne proizlazi iz našega napora, nego iz slušanja glasa koji nam prvi progovara.“ Iz toga slušanja rađa se salezijansko poslanje koje se živi u radosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u sestrinskom zajedništvu. Homiliju je zaključio pozivom na pouzdanje: „Ne brinite se za sutra… svakome je danu dovoljna moja milost.“

Život svakoga čovjeka, objasnio je don Giorgio, sažet je između dviju riječi: „voljen si“ i „ljubit ćeš“. Prije ljubavi dolazi slušanje: Bog prvi progovara i svakome od nas govori da je dragocjen. Slušati znači otvoriti prostor njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu. U posvećenom životu ljubav se ne sužava, nego se širi. Duhovno majčinstvo i očinstvo nisu oduzeti, nego umnoženi u Božjoj ljubavi. Zato će, rekao je, ljudi ove mlade redovnice zvati „majkama“ – jer će ljubiti srcem koje ne poznaje granice.

Pozivajući se na svetoga Pavla, don Giorgio potaknuo je okupljene da ne ostaju zarobljeni prošlošću, nego da idu naprijed, trčeći ususret Kristu. Salezijanski se život živi u dvorištima, u jednostavnosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u bratskom zajedništvu. Da bi taj put imao smisla, pogled mora ostati usmjeren prema cilju – Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Na tom će putu biti i trnja jer svaka prava ljubav uključuje žrtvu, ali se salezijanska radost ne gasi kada je srce usmjereno prema poslanju.

Treći glagol poziv je na povjerenje. Evanđelje poručuje: ne brini se, nego vjeruj. U svijetu obilježenom potrebom za kontrolom Isus oslobađa srce od tjeskobe za budućnost. Redovnički zavjeti ne proizlaze iz ljudskih proračuna, nego iz povjerenja u Oca koji zna što nam je potrebno. Siromaštvo, čistoća i poslušnost postaju konkretni odgovori na to povjerenje: siromaštvo kao bogatstvo u Božjoj providnosti, čistoća kao sloboda ljubiti sve, a poslušnost kao potpuno predanje života Bogu, u uvjerenju da su njegovi planovi veći od naših.

Tražiti Kraljevstvo Božje za salezijanke znači tražiti lice mladih i pomagati im da otkriju kako su ljubljena djeca Oca. Vjernost se živi dan po dan: poput mane u pustinji, milost dolazi svakoga dana i dostatna je. Na kraju homilije don Giorgio pozvao je novakinje da Bogu daruju svoj život svim srcem, svom dušom i svom snagom, podsjećajući da je Bog vjeran te da posvećeni život ne dodaje dane životu, nego život danima.

Nakon navještaja Božje riječi magistra novakinja s. Luisa Menozzi prozvala je svaku novakinju po imenu, a one su odgovarale: „Evo me.“ Jedna od njih, u ime svih, izrazila je želju da se u Družbi kćeri Marije Pomoćnice potpuno daruju Bogu kako bi sudjelovale u njegovu djelu spasenja.

Nakon homilije svaka je pojedinačno izrekla obrazac zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke vrhovne poglavarice, majke Chiare Cazzuole, te potom potpisala službeni dokument. Majka Chiara svaku je primila u Družbu zagrljajem, a zatim joj predala Konstitucije i križ, znakove pripadnosti Kristu i Družbi. Pjesma „O Maria, Vergine Potente“ („O Marijo, Moćna Djevice“) zaključila je taj dirljivi trenutak.

Na završetku slavlja mlade su redovnice svoju zahvalnost izrazile u obliku molitve, prisjećajući se svojih obitelji, zajednica, odgojiteljica, susestara, salezijanaca te svih koji su ih pratili na njihovu putu zvanja, osobito prijatelja i mladih.

Majka Chiara Cazzuola pozvala je sve da i dalje mole za nove zavjetovane sestre, istaknuvši ljepotu prizora mladih koji svoj život daruju Bogu. Posebno se obratila kćerima Marije Pomoćnice i svim odraslima, naglašavajući važnost prepoznavanja žeđi za Bogom koja postoji u srcima mladih te njihova praćenja u razlučivanju Božjega poziva.

Na kraju se obratila obiteljima podsjetivši na obećanje svetoga Ivana Bosca: „Kada neka obitelj daruje sina ili kćer Gospodinu, Marija Pomoćnica zauzima njegovo ili njezino mjesto u toj obitelji.“ Zaključila je riječima: „Želim vam da iskusite ovu majčinsku prisutnost koja prati vaš životni put. Hvala“, objavljeno je na mrežnoj stranici kćeri Marije Pomoćnice.

Istrošena životom provedenim s iznimnom velikodušnošću i intenzitetom, ljubeći i služeći potrebitima, posebno mladima koji su skrenuli s pravoga puta, izgubljenima u ovisnostima i životu bez smisla i obilježenim posljednjih godina križem bolesti koju je nosila od svoje 70. godine, Majka Elvira nastavila je do kraja, s vjerom, odlučnošću, hrabrošću i u potpunom predanju Njegovoj milosti, svjedočiti svoju neizmjernu ljubav prema životu.

Tu svoju vjeru u pobjedu Života nad smrću i grijehom, potvrdila je i svojim posljednjim riječima koje svima nama mogu biti primjer i putokaz:

„Kad vam budu rekli: “Elvira je umrla!”, morate pjevati, plesati, slaviti.. jer ja sam živa! Jao vama ako kažete: “Jadna ona…”. Ne, nema “jadna”! Idem sasvim mirna i sretna, pjevajući, već pjevam! Preda mnom će se rastvoriti nešto veličanstveno… život ne umire!“ – kazala je s. Elvira na kraju svog ovozemaljskog puta.

Njegova Svetost potiče mlade da traže iskreno Istinu koja ih oslobađa, bez da se daju zavesti obmanama prolazne sreće. Tako, u nasljedovanju Isusa, svatko može prihvatiti i najteža pitanja i nemire srca kao prigodu za razlučivanje i rast u vjeri.

Sveti Otac, nadalje, potiče mlade da se dadu voditi Duhom Svetim i da se povjere zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, kako bi postali svijetli svjedoci Radosne vijesti, promicatelji bratstva i graditelji mira u društvu.

Dok obećava svoju molitvenu potporu, Vrhovni Svećenik zaziva na sve obilje Božje milosti udijeljujući od srca apostolski blagoslov.

Pietro kard. Parolin
Državni tajnik njegove Svetosti

medjugorje.hr

Otkrivena je i velika službena ikona novog blaženika. Njegove relikvije su donesene u svečanoj procesiji u pratnji 32 upaljene svijeće simbolizirajući 32 godine blaženikove službe kao maronitskog patrijarha, od 1899. do 1931.

U propovijedi je kardinal Rai rekao: „Hoyek se potpuno povjerio božanskoj providnosti dok nije postao sjajni znak u povijesti Crkve i Libanona“. „Crkva danas ne uzdiže čovjeka do zemaljske slave“, nastavio je, „već svjedoči Božju slavu koja se u njemu očitovala. Svetost nije čast koju daje zemlja, već božanski dar koji se daje onima koji vjerno žive Evanđelje do kraja“.

Obraćajući se kardinalu Semeraru, maronitski kardinal je rekao da njegova prisutnost utjelovljuje dubinu zajedništva između Maronitske i Rimske Crkve dodajući je da je ona donijela poruku ljubavi i zahvalnosti pape Lava XIV. Crkvi koja je ostala vjerna vjeri i svom svjedočenju Krista na Bliskom istoku. Naglasio da je „novi blaženik živio po svom poznatom geslu: ‚Bože moj, neka bude volja tvoja.‘ Bio je čovjek božanske providnosti spajajući u sebi budnost pastira, mudrost vođe, srce oca i vjeru sveca“.

„Nikada nije tražio osobnu slavu“, dodao je, „već slavu Božju i dobro ljudske osobe vjerujući da je Libanon poruka i da je ljudska osoba njegovo najveće blago“.

Nakon završnog blagoslova relikvije blaženika su u procesiji kroz prolaze nošene među vjernicima, objavio je EWTN News.

Bl. Ilija Petar Hoyek rođen je 4. prosinca 1843. u Helti, u sjevernom Libanonu. S osam godina upisao se u školu sv. Ivana Marouna u Kfarhiju, kasnije je nastavio studij u sjemeništu u Ghaziru. Godine 1866. patrijarh Boulos Massaad poslao ga je u Rim na teološku formaciju na papinskom učilištu Propaganda Fide. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1870., a teologiju doktorirao 9. kolovoza i ubrzo nakon toga vratio se u Libanon.

Godine 1895. u Jbeilu zajedno s majkom Rosalie Nasr i sestrom Stéphanie Kardouch osnovao je Družbu maronitskih sestara Svete obitelji, prvi apostolski ženski redovnički institut Maronitske Crkve. Misija družbe posvećena je obrazovanju, ljudskom razvoju i evangelizaciji. Blaženik je u Harissi podigao Sveište Gospe Libanonske. Ondje se tijekom apostolskog putovanja u Libanon papa Lav XIV. susreo s biskupima, svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama te pastoralnim radnicima tijekom svog apostolskog putovanja u prosincu 2025.

Za 72. antiohijskog maronitskog patrijarha izabran je 7. prosinca 1899. preuzevši vodstvo Crkve u odlučujućem povijesnom trenutku obilježenom padom Osmanskog Carstva, krizom Prvog svjetskog rata i porastom novih nacionalnih težnji diljem Bliskog istoka. Predstavljao je Libanon 1919. na Versajskoj mirovnoj konferenciji vodeći delegaciju koja je pozivala na neovisnost zemlje i priznavanje „prirodnih i povijesnih granica“ Libanona, u skladu s člankom 22. Pakta Lige naroda.

Među najznačajnijim spisima patrijarha je apostolsko pismo „Ljubav prema domovini“ objavljeno 1930., u kojem je pozvao svakog građanina da preuzme odgovornost za naciju. Preminuo je na Badnjak 1931., a njegove junačke kreposti priznao je papa Franjo 2019. Čudo priznato za beatifikaciju odnosi se na ozdravljenje iz 1965. Nayefa Abou Assija, druzijskog časnika u libanonskoj vojsci koji je patio od teške bolesti kralježnice. Prema svjedočanstvu, probudio se potpuno izliječen nakon što je sanjao patrijarha Hoyeka, objavljeno je na mrežnoj stranici agencije Fides.

Fra Jozi Grbešu, OFM
Provincijalnom ministru
i Franjevačkoj zajednici u Međugorju

Zakopane, 28. srpnja 2026.

Draga braćo,

Dok kao Generalni definitorij promišljamo proteklu godinu i razlučujemo naš dosadašnji hod, sa žalošću smo primili vijest o onome što se noćas dogodilo u Međugorju.

Želim vam, zajedno s Generalnim vikarom i Generalnim definitorijem, izraziti našu bratsku blizinu te vam poručiti da ste u našim molitvama.

Povjeravamo vas, sve hodočasnike i ovo mjesto milosti zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice Mira. Neka ona, koja nam je uvijek blizu svojim majčinskim pogledom, čuva vaša srca, te vas obdari spokojem i snagom, a ovu kušnju pretvori u prigodu za još snažnije svjedočanstvo Evanđelja mira.

Molimo da se mir koji dolazi od Krista nastani u našim srcima, pobijedi svaki oblik mržnje i nasilja te nas učini nositeljima pomirenja i nade.

Neka nas Gospodin sve blagoslovi svojim mirom!

Fra Massimo Fusarelli, OFM
Generalni ministar

Svako oskvrnuće svetinje ujedno je poziv nama kršćanima da se zapitamo koliko su naša vlastita srca otvorena Bogu. Povijest Crkve pokazuje da je bilo razdoblja kada su se rušili hramovi i spaljivale crkve, ali ono što nitko nije mogao uništiti bila je vjera naroda koja je uvijek iznova pronalazila snagu u Kristu. Svetinje se mogu obnoviti ljudskim rukama, ali je još važnije da se obnavljaju ljudska srca.

Bez obzira na različita mišljenja koja postoje o pojedinim pitanjima vezanima uz Međugorje i koja Crkva razborito prosuđuje svojim vlastitim putem, ništa ne može opravdati mržnju, nasilje ili oskvrnuće mjesta molitve. Tamo gdje čovjek dolazi iskreno tražiti Boga, drugi je pozvan poštovati njegovu savjest i njegovo pravo na molitvu.

Zato pozivam sve vjernike da ne odgovaraju ogorčenošću ni osudama, nego onim što je oduvijek bilo najjače oružje Crkve: molitvom, postom, praštanjem, pouzdanjem u Božju providnost i vlastitim obraćenjem života. Ne dopustimo da nas zlo zarazi vlastitom logikom. Sveti Pavao podsjeća: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21).

Molim Gospodina da prosvijetli srca onih koji su počinili ovo nedjelo, da im udijeli milost obraćenja, a svima nama dar razboritosti, mira i ustrajnosti u dobru. Neka ovaj žalosni događaj bude poticaj da se još usrdnije molimo za mir među ljudima, za poštovanje svetoga i za jedinstvo svih koji iskreno traže Krista.

U ovim trenutcima svoje molitve pridružujem molitvi svih hodočasnika i vjernika, uvjeren da nijedan čin mržnje ne može ugasiti svjetlo koje Bog pali u ljudskom srcu.

Krist je pobijedio svijet, a njegova ljubav ostaje snažnija od svakoga nasilja.

✠ Petar Palić,
mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

ktabkbih.net

Na početku slavlja sve prisutne pozdravio je vlč. Vučak te izrazio radost na prilici za proslavu 60 godina svećeništva prvog hrvatskog vojnog ordinarija koji je mladu misu slavio upravo u Gornjem Prekrižju 26. srpnja 1966.

Mons. Kovač pročitao je čestitku zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražena Kutleše koji je uime svih hrvatskih biskupa, ali i cijele Zagrebačke nadbiskupije čestitao mons. Jezerincu na jubileju kazavši kako „dijamant nastaje dugo, u skrovitosti i pod velikim pritiskom, a svoju vrijednost očituje čvrstoćom i sjajem. Tako i dijamantni jubilej govori o vjernosti koja je prošla kroz kušnje, umore i odricanja, ali je sačuvala nutarnji sjaj prvoga ‘da’ izgovorenoga Gospodinu.”

Mons. Bogdan se u propovijedi osvrnuo na odrastanje mons. Jezerinca te je istaknuo kako je „naraštaj kojemu pripada mons. Jezerinac duboko obilježen i velikim snovima o slobodi hrvatskoga naroda, ali i teškim ranama i stradanjima Drugoga svjetskog rata i poraća. Bilo je to dugo vrijeme – godine nasilja, nepravdi i zločina protiv Boga i čovjeka. Bili su to dani i godine kada se pokušavalo izgraditi društvo i sustav bez Boga, živjeti – ali i nametnuti drugima sustav vrijednosti kao da Boga nema, kao da ne postoji. (…) Upravo takovi temelji, duboko ukorijenjeni u evanđelju, najsnažnija su i zdrava podloga duhovnim zvanjima, poziv u svećeničku službu, poziv u posvećeni život u redovničkoj zajednici u samostanu”, rekao je propovjednik.

Mons. Bogdan kazao je da su u oblikovanju identiteta pastira mons. Jezerincu učitelji i modeli bili „stupovi Crkve u Hrvata, sinovi ovoga kraja, blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić”, od kojih je naučio kako biti svjedok vjernosti Kristu u najtežim okolnostima s kojima se, kao prvi vojni biskup u RH, susreo u ratom pogođenoj Hrvatskoj.

„Dragi oče biskupe! Kroz šezdeset godina prošli ste oceane, mora, jezera, rijeke, bure i oluje, Scile i Haribde… Vraćate se pred isti oltar, u isti Božji hram u kojem ste prije šezdeset godina slavili svoju mladu misu. Danas zajedno s Vama zahvaljujemo Bogu. Za dar Vašega života. Za dar vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Za Vašu obitelj i zavičaj. Za šezdeset godina svećeništva. Za trideset i pet godina biskupske službe. Za svaku svetu misu, svaku molitvu, svaku riječ ohrabrenja i svaki tihi dar ljubavi koji samo Bog poznaje”, zaključio je mons. Bogdan.

Na kraju misnoga slavlja, vlč. Vučak zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji i animaciji slavlja i svim prisutnim vjernicima na dolasku te je pročitao blagoslov pape Lava XIV. u kojem Sveti Otac mons. Jezerincu dodjeljuje apostolski blagoslov te mu čestita na dijamantnoj obljetnici.

Uime predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i svih hrvatskih biskupa, mons. Bogdan uručio je mons. Jezerincu pektoral – prsni križ – i biskupski prsten.

Prisutnima se obratila i načelnica Općine Krašić Maja Štajcer. Misnom slavlju, uime Vlade RH i njenog predsjednika Andreja Plenkovića, prisustvovao je potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Liturgijsko slavlje glazbeno je animirao krašićki župni zbor „Josip Vraneković” pod vodstvom s. M. Valerije Sakač, SMI, a u ulaznoj pjesmi u čast sv. Ane pridružio im se i župni zbor iz Gornjeg Prekrižja s orguljašem Krešimirom Bendekovićem, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Kako ističu, iako se deklarativno zagovara nepovredivost privatnog vlasništva, u praksi se događa suprotno. Upozoravaju da „nije rijedak slučaj da se čak i bogomolje uknjižavaju na određeni organ uprave ili drugo pravno lice, pod obrazloženjem tzv. harmonizacije“.

Zbog sve češćih prijava ovakvih slučajeva, Međureligijsko vijeće apeliralo je na državna tijela i tijela uprave na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini da zaustave takvu praksu. Pozvali su ih da, „u interesu pravne sigurnosti pred zakonom, konačno imovinu vrate u posjed stvarnim vlasnicima“.

Istodobno su uputili apel sudovima koji vode već pokrenute postupke da ubrzaju rješavanje spornih predmeta te da svojim odlukama i presudama, utemeljenima na pravu, zaštite stvarne vlasnike nezakonito otuđene imovine Crkava i vjerskih zajednica, kao i drugih fizičkih i pravnih osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji, izvijestila je KTA.

Na početku zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi zaključaka s 95. redovitog zasjedanja održanog u Mostaru 20. i 21. ožujka 2026. godine. Također su saslušali izvješće o djelovanju Caritasa BiH kroz 2025. te su usvojili izviješće Nadzornoga vijeća Caritasa BiH o poslovanju kroz 2025., kao i preporuke istoga Vijeća za bolje i transparentnije djelovanja te institucije. Isto tako, odobrili su novi Statut Caritasa BiH, a za novoga ravnatelja izabrali su svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luku Tunjića.

Tijekom zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi Đakonske-pastoralne godine te zajedno s njezinim voditeljem vlč. Ilijom Markovićem razgovarali o mogućnostima njezina unaprjeđenja.

Za promicatelja Sustava Katoličkih škola za Europu i predsjednika Pedagoškog vijeća izabran je banjolučki biskup Željko Majić.

Budući da je izborna godina u Bosni i Hercegovini biskupi ponavljaju kako: „Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. (…) Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti. U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice Izbornoga te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava“, izvijestilo je Tajništvo BK BiH.

Kristina Tabak, predsjednica Udruge Radio Marija i predsjednica Upravnog odbora, rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu prometnih znanosti, a ima više od 20 godina profesionalnog iskustva u IT sektoru, financijama i marketingu. Pokrenula je izdavačku kuću Kamenita vrata, a autorica je i urednica prve hrvatske zbirke devetnica „Novena Croatica”, zbirke krunica „Rosaria” te još nekoliko knjiga duhovnog sadržaja. Od 2025. godine urednica je i voditeljica emisije „Novena” na Radio Mariji. Iste godine izabrana je za zastupnicu Gradske skupštine Grada Zagreba i djeluje kao nezavisna gradska zastupnica. Kroz profesionalni i društveni angažman aktivno sudjeluje u projektima i udrugama humanitarnog karaktera.

Uz Tabak, za zamjenicu predsjednice u Upravnome odboru izabrana je Tihana Arbanas, a kao član je izabran Ivan Pehar, prenose iz Radio Marije.

Crkva sv. Šime bila je u cijelosti puna filipinskih vjernika te je fra Michael rekao da taj susret i misa predstavljaju „veliki dan“ za njih. Na području Zadarske nadbiskupije živi petsto Filipinaca, a u Hrvatskoj živi njih 16 000 i taj broj je u porastu.

„Sretni smo da su nas katolici u Hrvatskoj tako srdačno primili i primaju. Jako smo prihvaćeni u Hrvatskoj. Čast je biti ispred tijela sv. Šimuna“, rekao je fra Michael. Toliko je upućen u bogoslužje u Šimunovom svetištu, da je na početku mise najprije otišao ispred Škrinje sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i otkrio zaslon sa škrinje, kako se čini na početku mise kad je Škrinja otvorena za čašćenje.

„Na Filipinima živi oko 85 % katolika. Naša zadaća je zadržati taj postotak i živjeti katoličanstvo, ne samo po imenu i formalno, nego da smo zaista evangelizirani. Među Filipincima u Hrvatskoj ima ih i drugih vjeroispovijesti. Ako nema mogućnosti za filipinske vjernike slaviti misu na njihovom jeziku, rizik je da odu u drugu religiju i izgube svoje katolički plamen i sakramentalni žar, ako im ne omogućimo da slave katoličku vjeru na materinjem jeziku“, rekao je fra Michael. Podsjetio je na Isusovu riječ iz Evanđelja koja govori o suosjećanju i ožalošćenosti Isusa, jer je njegovo stado bez pastira.

„Filipinci su u dijaspori, još ne poznaju Hrvatski jezik da bi sudjelovali u misi na stranom jeziku. Drugačije je kad čovjek može na svom jeziku slaviti Boga i sudjelovati u misi. Osjećam što moji Filipinci žele. Ne mogu odbiti ljude koji žele misu na svom jeziku. U Rimu uvijek kažem mojoj subraći, filipinskim svećenicima: „Idite u Hrvatsku, molim vas! I pomozite tamo Filipincima“. Sretan sam da mogu sudjelovati u toj misiji“, poručio je fra Michael i potaknuo vjernike na misi da mole za duhovna zvanja.

Flores je došao u Zadar iz Rima, gdje je bio na poslijediplomskom studiju i u srpnju je postigao licencijat iz teologije. Rekao je kako je prije dolaska u Zadar razgovarao s rektorom Filipinskog kolegija u Rimu, gdje je fra Michael živio kao i mnogi drugi filipinski svećenici koji studiraju u Rimu.

„Rektor filipinskog kolegija u Rimu mi je rekao da su voljni poslati svećenike Filipince u Hrvatsku, u Zadar i druge sredine, koji to zatraže. Da dođu barem jedanput mjesečno slaviti misu za filipinske vjernike. To je lijepa vijest. Uvijek kažem Filipincima: ‘Niste samo migranti. Vi ste također misionari!“. Papa Franjo je uvijek govorio i poticao nas: „Filipinci, gdje god jeste, nosite sa sobom svoj filipinski katolički identitet“. Hrvatska je katolička zemlja i možemo dijeliti što imamo, zajedničke, katoličke vrijednosti“, poručio je fra Michael.

U Hrvatskoj je trenutno samo jedan filipinski svećenik koji živi u Zagrebu i na raspolaganju je filipinskim vjernicima u duhovnoj skrbi.

Fra Michael je utemeljitelj zajednice Filipinaca u Zagrebu gdje su ga pozvala njegova subraća kapucini iz svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Dok je protekle dvije godine studirao u Rimu, u došašću i korizmi kapucini iz Dubrave pozvali su ga da dođe ispovijedati Filipince na filipinskom i engleskom jeziku u zagrebačkom svetištu sv. Leopolda te je tada i slavio misu za njih.

„Filipinci su počeli odlaziti s Filipina zbog ekonomskih razloga još za vrijeme Marshallovog plana. Od 1940.-ih brojni Filipinci su u dijaspori, a najnovije i u Hrvatskoj, gdje su počeli dolaziti prije desetak godina. Mi dolazimo iz zemlje trećeg svijeta. Filipinci traže mjesto gdje mogu raditi i zaraditi, da bi osigurali materijalnu egzistenciju obiteljima“, rekao je Flores. Ugodno se iznenadio i obradovao kad je čuo da je sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin kao i on, djelovao u Zadru, a poznato mu je i kako Filipinci promiču glas svetosti bl. Ivana Merza.

Flores je došao u Zadar na poziv don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime i Rie Travica, dopredsjednice Filipinske zajednice u Zadru.

Ria je udana za Hrvata Antu iz Mrljana na Pašmanu gdje živi osam godina, a u braku su četiri godine. „Filipinci koji žive na zadarskom području su katolici, vjera i obitelj imaju veliku ulogu u našem životu. Povezuju nas duhovne vrijednosti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Ljudi su uzbuđeni i radosni jer mogu slaviti misu na svom jeziku. Filipinci inače idu na mise i na hrvatskom jeziku, vole hrvatsku kulturu i ljude.

Poštujemo vašu zemlju jer smo tu zbog posla, da osiguramo sredstva našim obiteljima. Naši ljudi žele se vratiti živjeti na Filipine“, rekla je Ria Travica, poželjevši da se barem jedanput mjesečno omogući misa za Filipince u Zadru na njihovom tagaloškom jeziku, kojim se služi oko 25 milijuna ljudi. Travica je osobito zahvalila don Damiru Šehiću koji ih je prihvatio u crkvi sv. Šime; na Šehićevom izrazu poštovanja prema njima i podršci, da je crkva sv. Šime filipinskoj zajednici pružila mogućnost zajedničkog susreta, duhovnu potporu i osjećaj dobrodošlice u novoj sredini.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju sv. Šime prolazeći ispred Škrinje sv. Šime. Rekli su da su svjesni veličine sveca Šimuna čije je tijelo pred njima, kako je prepoznao Mesiju u djetetu Isusu.

Pjevanje na misi predvodio je filipinski zbor, među kojima su došli kao podrška i neki iz Zagreba. Nakon mise, vjernici su prilazili fra Michaelu da se pomoli nad njima na njihovom materinjem jeziku i da blagoslovi njihove nabožne predmete. Na misi su bila i dva bračna para gdje je suprug Hrvat, a žene su Filipinke, imaju djecu i žive u Ravnim kotarima odakle je suprug.

Kako navodi Hina, mise za Filipince na tagaloškom jeziku počele su se najprije služiti u Zagrebu od polovice listopada 2025. godine. Svake nedjelje slave se tri svete mise na tagalog jeziku: ujutro u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj, u podne u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i kasnije poslijepodne u crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.

Zbog rastućih potreba tržišta, Hrvatska i Filipini potpisali su u listopadu 2024. Memorandum o suradnji za unaprijeđenje institucionalnih kapaciteta u području tržišta rada i zapošljavanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH o izdanim dozvolama za boravak i rad, Zadarska županija je na petom mjestu u Hrvatskoj po broju stranih radnika, iza Grada Zagreba, Istarske, Splitsko-dalmatinske i Primorsko-goranske županije.

Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

2. Don Dragan Filipović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditelja katedralnog zbora i imenuje se župnikom župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli.

3. Don Gabrijel Pavlović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskog povjerenika za pastoral mladih i imenuje se župnim vikarom župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini.

4. Don Ivan Martić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Mostaru i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskim povjerenikom za pastoral mladih.

5. Don Luka Cvitanović razrješuje se službe župnog vikara župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditeljem katedralnog zbora.

6. Don Tomislav Čarapina, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom u župi sv. Ivana, apostola i evanđelista u Mostaru.

7. Don Vinko Puljić razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli i imenuje župnim upraviteljem župe Krista Kralja u Hutovu.

Biskup Petar Palić, na prijedlog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, donio je sljedeće odluke o imenovanjima i razrješenjima u pastoralnim službama:

1. Fra Andrija Majić razrješuje se službe župnog vikara Župe sv. Petra i Pavla u Mostaru, uz produžene pastoralne ovlasti do 1. listopada 2026. godine.

2. fra Ivan Marić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

3. Fra Ante Radoš, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Ante Padovanskoga na Humcu.

4. Fra Branimir Novokmet razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu i imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

5. Fra Danijel Sentić, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

6. Fra David Slišković, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

7. Fra Drago Vujević razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Jure u Glavatičevu.

8. Fra Marin Mikulić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju i imenuje se župnim vikarom župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

9. Fra Nikola Jurišić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

10. Fra Robert Jolić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Petra i Pavla u Mostaru i imenuje se župnim upraviteljem župe sv. Jure u Glavatičevu i župnim vikarom župe sv. Ivana Krstitelja u Konjicu.

Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli imenovao je fra Jakova Juru Nikolića, mladomisnika, župnim vikarom župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

Postupak Dikasterija za nauk vjere, počevši od 1. srpnja 2026., predviđa da svećenik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., spreman prihvatiti Drugi vatikanski koncil i legitimnost novus ordo Missae, iako je vezan za stari obred, mora „pronaći ordinarija (dijecezanskog biskupa, višeg poglavara klerikalnih redovničkih ustanova papinskoga prava i klerikalnih društava apostolskog života papinskoga prava itd.) koji je spreman prihvatiti ga ad experimentum“. Svećenik potom mora „vlastoručno napisati pismo Svetom Ocu u kojemu se predstavlja i traži otpust cenzura kojima je izložen zbog toga što ga je zaredio izopćeni ili neregularni biskup, ili zato što je nakon što je valjano i legitimno zaređen, naknadno ušao u Svećeničko bratstvo svetog Pija X.“.

Svećenik će, osim toga, morati priložiti potvrdu o svećeničkom ređenju te potpisane i datirane „Professio fidei i Formulu adhesionis“. Riječ je o Ispovijesti koja sažima sadržaj katoličke vjere i Formuli pristupanja kojom svećenik obećava vjernost Papi, obvezujući se da neće javno napadati njega i njegov nauk. Prihvaća doktrinu broja 25 koncilske dogmatske konstitucije „Lumen gentium“ o prianjanju uz učiteljstvo Crkve. Izjavljuje također da smatra valjanim slavljenje mise prema obredima koje su objavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. te da se pridržava normi Zakonika kanonskog prava koji je objavio Ivan Pavao II.

Svećenik će trebati dati da dokumente (pismo s potvrdom, Ispovijest i Formulu pristupa) pošalje ordinarij, „koji će u popratnom pismu izraziti svoju spremnost da ga primi ad experimentum u svoju biskupiju ili svoju ustanovu“. Čim primi dokumente od ordinarija, Dikasterij sastavlja Reskript o otpustu cenzura, ovlašćujući ordinarija da primi svećenika koji podnosi zahtjev „na probni rok od najmanje jedne i najviše tri godine, nakon čega će moći uslijediti njegova inkardinacija“.

Taj se postupak, objašnjava dikasterij, „odnosi na pitanje okrivljivosti ili stupnja subjektivne odgovornosti vjernika laika koji su se formalno pridružili ili pohađaju Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i koji žele ući u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“. Izricanje kazne laicima koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. ne može se, naime, „automatski pretpostaviti, nego se mora procijeniti od slučaja do slučaja“.

„Budući da okrivljivost zahtijeva punu svijest i slobodni pristanak“, navodi se u dokumentu Dikasterija za nauk vjere, primjeri dokazane okrivljivosti mogu uključivati: laike koji pripadaju Trećem redu Svećeničkog bratstva svetoga Pija X.; i laike koji redovito sudjeluju u slavljima Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., formalno dijeleći njegova doktrinarna stajališta“.

Eventualni postupak kojega se valja pridržavati za laike koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. koji su bili podvrgnuti kazni i koji traže ulazak u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom „podrazumijeva formalni čin potpunog prianjanja nauku i poslušnost katoličkoj hijerarhiji, pod jurisdikcijom mjesnog ordinarija, koji je jamac jedinstva partikularne Crkve“. Stoga, vjernik laik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. mora svojem biskupu predati datirane i potpisane dokumente Professio fidei i Formula adhaesionis. „Nakon što se prikupi dokumentacija, mjesni ordinarij će se pobrinuti da laik bude primljen u vrijeme i na način koje će smatrati najprikladnijima“.

U dokumentu se precizira da se „ne može smatrati odgovornima: laike koji su pohađali Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. isključivo iz liturgijskih ili duhovnih razloga; te laike koji, iako svjesni napetosti sa Svetom Stolicom, ne odbacuju učiteljstvo ili autoritet Rimskoga prvosvećenika“. Što se tiče tih posljednjih, bit će dovoljno da se obrate „svećeniku koji je u punom zajedništvu, s odlukom da u budućnosti neće pohađati Svećeničko bratstvo svetoga Pija X.“, izvijestio je Vatican News.

Biskupi su pojasnili da je njihovo očitovanje uslijedilo nakon višegodišnjih nedoumica i različitih tumačenja među vjernicima, osobito zbog uvjerenja da skandinavski oblik slobodnoga zidarstva predstavlja iznimku od općega crkvenog nauka. O tome su tijekom plenarne skupštine u Rimu 2025. razgovarali s predstavnicima Dikasterija za nauk vjere, čiji je odgovor bio nedvosmislen.

„Stajalište Crkve proizlazi iz spoznaje da su teološka i filozofska načela slobodnoga zidarstva nespojiva s ispovijedanjem katoličke vjere“, poručili su biskupi, naglasivši da se pritom ne donosi sud o dobroj volji ili dobrim djelima pojedinih članova slobodnozidarskih loža.

Pojašnjenje biskupa pozdravio je glavni urednik EWTN Norway Pål Nes, koji je prije obraćenja na katoličku vjeru bio član slobodnozidarske lože. Istaknuo je da je izjava biskupa donijela potrebnu jasnoću katolicima u Norveškoj, gdje su mnogi godinama vjerovali da članstvo u slobodnozidarskim ložama nije u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Prema njegovim riječima, zabunu su dodatno stvarale činjenice da su pojedini istaknuti katolici, uključujući laike i klerike, bili povezani sa slobodnim zidarstvom, kao i pojedine javne izjave koje su mnogi tumačili kao ublažavanje crkvenoga stava.

Nes je posvjedočio da je tijekom obraćenja na katoličku vjeru, uz pomoć svećenika koji ga je pratio, napustio slobodno zidarstvo.

„Nisam mogao postati katolik i istodobno ostati slobodni zidar“, rekao je, dodavši kako je tek upoznajući katoličku vjeru shvatio da ono što ga je privlačilo u slobodnom zidarstvu – ozbiljnost, simbolika i obredi – svoj puni smisao nalazi u katoličkoj liturgiji i vjeri.

Istaknuo je kako slobodno zidarstvo nije tek društvena ili humanitarna organizacija, nego religijski i duhovni sustav koji se ne može pomiriti s katoličkom vjerom.

Nordijski biskupi u pismu su također pozvali katolike koji su članovi slobodnozidarskih loža da istupe iz njih te da se do tada suzdrže od primanja euharistije i drugih sakramenata. Osobe koje žele pristupiti Katoličkoj Crkvi, a članovi su slobodnozidarskih loža, prije ulaska u Crkvu trebaju prekinuti članstvo u njima.

Biskupi su također naložili da katoličke župe, ustanove, instituti posvećenoga života i druge crkvene zajednice ne sklapaju nikakve oblike suradnje sa slobodnozidarskim ložama niti koriste njihove prostore.

Zaključno su pozvali vjernike na dosljedno nasljedovanje Krista, istaknuvši da je spremnost odreći se svega što priječi potpuno življenje vjere trajno mjerilo kršćanske autentičnosti, izvijestio je EWTN News.

Podsjetimo, slobodno zidarstvo (masonerija) međunarodni je bratovski pokret koji se u suvremenom obliku razvio početkom 18. stoljeća, a simbolički se njegov početak veže uz osnivanje prve Velike lože u Londonu 1717. godine. Katolička Crkva već od 1738. godine, kada je papa Klement XII. bulom „In eminenti apostolatus“ zabranio katolicima članstvo u slobodnozidarskim ložama, naučava da je ono nespojivo s katoličkom vjerom.

Papa Lav XIII. taj je stav sustavno obrazložio u enciklici „Humanum genus“ (1884.), upozorivši da slobodno zidarstvo promiče filozofska i religijska načela koja nisu u skladu s katoličkim naukom. Među njima je posebno izdvojio religijski indiferentizam, odnosno tvrdnju da su sve religije jednako vrijedni putovi do Boga, relativiziranje objavljene istine te poimanje Boga koje nije u skladu s kršćanskom objavom i vjerom u Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja.

Crkva također upozorava da su slobodnozidarski obredi, simbolika i prisege nespojivi s potpunom vjernošću Kristu i nauku Katoličke Crkve. Zbog toga drži da katolici ne mogu istodobno biti članovi slobodnozidarskih loža i živjeti u punom zajedništvu s Crkvom. Taj je nauk više puta potvrđen u službenim dokumentima Svete Stolice, uključujući Izjavu Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine, kao i u novijim očitovanjima Dikasterija za nauk vjere.

U koncelebraciji su bili požeški biskup Ivo Martinović, domaći župnik Tomislav Benaković te provincijali, redovnici, redovnice i dijecezanski svećenici iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije te Bosne i Hercegovine.

Radost jubileja s Marijinim sestrama, predvođenima generalnom poglavaricom s. M. Kristinom Rihar iz Slovenije i provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije s. Samuelom Markanović, podijelili su brojni vjernici i štovatelji Gospe Čudotvorne Medaljice.

Na slavlju su sudjelovale i provincijalne poglavarice redovničkih zajednica u Hrvatskoj čije sestre djeluju u Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i drugim krajevima, predstavnice Kćeri kršćanske ljubavi, iz kojih su Marijine sestre potekle, te predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od članova mješovitoga zbora domaće župe, zbora iz Žepča i Marijinih sestara pod vodstvom s. Jelene Lončar.

Na misnom slavlju bili su nazočni i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić sa suradnicima te njegov zamjenik Dragan Vulin. Prije misnoga slavlja posjetili su samostan Marijinih sestara, gdje su se u kraćem razgovoru susreli s provincijalnom poglavaricom i sestrama.

Oslanjajući se na riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), nadbiskup Hranić je, uvodeći u svečano misno slavlje i pozdravljajući okupljene, podsjetio:

„Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani su se od Kćeri kršćanske ljubavi osamostalile Bolničke sestre i postale samostalna družba. Istoga su dana dobile službeni naziv ‘Marijine sestre čudotvorne medaljice’. Družba je prva crkvena kongregacija koja je prema crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne domove i uz njih ostajati danju i noću. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara. Skrb i ljubav sestara prema bolesnicima, kao ni proslava 100. obljetnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, ne mogu se razumjeti bez vertikalne dimenzije ljudskoga postojanja, odnosno bez osobnoga odnosa svake sestre s Bogom, ali i odnosa cijele Družbe s Bogom.“

Nadbiskup je potom potaknuo okupljene na zahvalnost za brojna dobročinstva, ali i na traženje oproštenja za vlastite propuste.

U homiliji je, tumačeći evanđeoski ulomak o razgovoru Isusa i zakonoznanca, nadbiskup Hranić istaknuo kako pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ nije samo pitanje vječnosti, nego i pitanje ispravnoga života ovdje i sada.

„Kako ću ispravno živjeti? Što moram činiti da uspije moj ljudski život, da u njemu budem smiren i sretan te da mogu mirno umrijeti? Za to nije dovoljno imati osiguranu materijalnu egzistenciju. Čovjek može sve imati, a ipak promašiti život“, rekao je.

Naglasio je kako odgovor sadržavaju Isusove riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Dodao je kako „sretnomu životu pripada unutarnja suglasnost s Bogom. Samo ako je taj temeljni odnos u redu, mogu i svi drugi odnosi biti ispravni.“

Govoreći o redovničkom pozivu, nadbiskup Hranić upozorio je da bez Boga i pogleda upravljenoga prema vječnosti lako prevlada sebičnost.

„Ako kao kršćani, a posebno kao redovnice, izgubimo iz vida Boga i mjerilo vječnosti, preostaje nam još samo sebičnost kao životna vodilja“, rekao je, dodavši kako je prvo životno mjerilo: „Ne živi samo za sebe, nego živi pred Božjim pogledom i ljubi ga služeći svome bližnjemu.“

Upozorio je i na opasnost da se kršćanski život svede isključivo na vlastito spasenje.

„Nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’, jer ako pokušavam spasiti samo svoju dušu, neću spasiti ni svoju dušu ni drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut samo za sebe, nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njihovo dobro te njihovo spasenje.“

Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, nadbiskup Hranić istaknuo je kako Isus pokazuje da se Božje kraljevstvo ostvaruje konkretnim djelima ljubavi.

„Samarijancu srce kaže da se kraljevstvo Božje uspostavlja drugačije: sada i ovdje pomoći onomu komu je pomoć potrebna, sa svime što imam i što mogu.“

Istaknuo je kako upravo ta evanđeoska poruka određuje identitet Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.

„Vaša karizma i poslanje jesu ljubav i milosrđe prema bolesnicima, velikodušno služenje i darivanje sebe bolesnicima kao put vlastitoga posvećenja i spasenja“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostaje temelj osobne i zajedničke savjesti svake redovničke zajednice.

Podsjećajući na ideal prve kršćanske zajednice iz Djela apostolskih, pozvao je sestre da ustraju u zajedništvu, molitvi, euharistiji i međusobnoj ljubavi.

„Potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati Lukin prikaz prve kršćanske zajednice kako nikada ne bismo izgubili iz vida uzvišeni ideal svoga redovničkog života i zajedništva“, poručio je.

Osvrćući se na aktualne društvene prilike, nadbiskup je istaknuo:

„Naše hrvatsko društvo postaje sve starije. Sve je više starih i bolesnih. Karizma vaše redovničke zajednice postaje zato sve aktualnija i sve potrebnija“, rekao je, pozvavši sestre da i dalje usklađuju služenje Bogu s nesebičnim služenjem starijima i bolesnima.

Na kraju homilije nadbiskup Hranić podsjetio je na bogatu povijest Družbe – od njezinih početaka prije više od 150 godina, dolaska prvih sestara u Osijek 1881. godine, potvrde samostalnosti 1926. te osnutka Hrvatske provincije 1972. godine.

„Božja vas je providnost u vašim počecima životno povezala s Kćerima kršćanske ljubavi – sestrama usmiljenkama. Božja je providnost, drage Marijine sestre Hrvatske provincije, htjela da vaša Hrvatska provincija izgradi svoje novo provincijalno sjedište upravo ovdje, na zemljištu koje su sestre usmiljenke darovale ovoj župi i ocima kapucinima, koji su zajedno s našim pokojnim biskupom Bäuerleinom utemeljili ovu župu. Tako vas je Božja providnost sjedinila i učinila kvascem evanđeoske dobrote i ljubavi upravo u ovoj župi svetoga Leopolda Bogdana Mandića“, rekao je.

Zahvalio je potom sestrama na njihovu svjedočanstvu vjere i služenja te im poželio: „Rastite i svetošću i brojem!“

U svečanom prinosu darova, u kojemu su sudjelovale djevojčice u narodnim nošnjama i Marijine sestre, nadbiskupu su prineseni krunica i čudotvorna medaljica, Pravila Družbe, molitvenik te euharistijski darovi.

Na kraju misnog slavlja provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je Bogu za stotinu godina samostalnoga djelovanja Družbe te svima koji su sudjelovali u proslavi jubileja. Istaknula je kako je cijelo slavlje prije svega zahvala Bogu za njegovo vodstvo kroz povijest Družbe, dodavši da sestre svoju budućnost i dalje stavljaju „u ruke naše Gospe Čudotvorne Medaljice“.

Zahvalila je nadbiskupu Hraniću na predvođenju euharistijskog slavlja i riječima ohrabrenja te mu uime cijele Družbe darovala misnicu, a požeškom biskupu Ivi Martinoviću prigodnu sliku Gospe Čudotvorne Medaljice.

Prisjećajući se početaka, s. Samuela posebno je odala priznanje generacijama sestara koje su služile bolesnima i napuštenima, često u vrlo teškim okolnostima.

„S divljenjem se spominjemo kreposti, djela milosrđa, molitava i žrtava bolničkih, a poslije Marijinih sestara, koje su ugradile svoje živote u Družbu služeći Isusu Patniku u bolesnima i napuštenima. To je naša čudesna povijest koju je Duh Sveti oblikovao kroz burna i teška vremena“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu i Kamerunu od 1988. godine.

Pozvala je potom na molitvu za nova duhovna zvanja i vjernost karizmi Družbe.

„Neka nam svima ovaj stoti jubilej samostalnosti Družbe bude poticaj da s novim žarom nastavimo kročiti putem služenja i predanja Bogu“, poručila je, preporučivši Družbu u molitve vjernika kako bi „vjerno prenijela povjerenu karizmu novim naraštajima“.

Predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević čestitala je Marijinim sestrama stotu obljetnicu samostalnoga djelovanja, istaknuvši kako jubilej označava završetak jednoga stoljeća života i početak novoga razdoblja u povijesti Družbe.

Podsjetila je na početke zajednice u 19. stoljeću te naglasila kako su sestre već tada započele s njegom bolesnika izvan bolnica, što je predstavljalo novost u redovničkom životu.

„Vjerujem da nikada niste zaboravile taj izazov te da u vama i danas živi žar za pomaganjem i njegovanjem onih kojima bolest i starost predstavljaju životnu ugrozu“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu.

Istaknula je brojna postignuća zajednice, od osnivanja novih zajednica do odgoja vlastitih zvanja i priznanja za djelovanje u Crkvi i društvu.

Posebno je naglasila:

„Zrelost zajednice prosuđujemo po sposobnosti brige za starije sestre, za one koje više ne mogu doprinositi svojim radom, a nekoć su zajednici darovale sve svoje sposobnosti.“

Na kraju je sestrama poželjela ustrajnost u poslanju te nova duhovna zvanja.

„Budite ponosne na svoju provincijalnu zrelost koja predstavlja temelj za pogled u budućnost“, poručila je, zazvavši Božji blagoslov na njihov rad i služenje u Crkvi te mladima poželjevši da otkriju „žar onoga što je bilo na početku – čista ljubav i sebedarje“.

„Od srca vam čestitam i zahvaljujem za sve ono što ste svojim životom i karizmom ostvarili ne samo ovdje, nego gdje god djelujete“, rekao je požeški biskup Ivo Martinović te nastavio:

„Poznajem vas, drage Marijine sestre, više od četrdeset godina. Vaša poniznost, samozatajnost i predanje prepoznatljivost su vaše karizme u služenju starijima, bolesnima i potrebitima. To je znak onoga što nosite – Marijine sestre čudotvorne medaljice. Marijina poniznost čudo je Božje ljubavi darovane ovome svijetu. Nastavite u duhu Marijine poniznosti i čudom njezine ljubavi svjedočiti svima.“

Nakon misnog slavlja održana je svečana akademija tijekom koje je predstavljen bogat povijesni put Družbe i njezina karizma služenja bolesnima i potrebitima.

Program je započeo pjesmom „Čudotvornu si medalju“, koju je izveo muški dio zbora mladih domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kroz program je lik utemeljiteljice, majke Leopoldine Brandis, scenskim prikazom utjelovila s. Dragana Petrović, približivši sudionicima temeljne misli iz Prvih pravila Družbe.

Među njima su odjeknule riječi:

„Kao što je Marija nekoć žurila preko planina da bi predano služila svojoj rođakinji Elizabeti, djevice njegovateljice bolesnika trebaju hrliti u domove bolesnika kako bi im donijele utjehu i pomoć.“

Program je vodio Emanuel Gardištanac, koji je najavio tri prigodna predavanja. Povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo u svom je izlaganju prikazala društvene i crkvene okolnosti u kojima je nastala Družba, dok je s. Božidara Goličnik predstavila njezin razvoj tijekom stotinu godina samostalnoga djelovanja, istaknuvši služenje bolesnicima, odgojno djelovanje, misijsko poslanje i vjernost izvornoj karizmi.

O dolasku sestara u Osijek 1881. godine i njihovu višedesetljetnom djelovanju govorila je s. Marija Babić, podsjetivši na njihov doprinos zdravstvenoj, odgojnoj i pastoralnoj skrbi u gradu i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Program je bio obogaćen glazbenim nastupima Bernarde Jukić na violini, uz klavirsku pratnju Ivana Filipovića, nastupom muškoga dijela zbora mladih domaće župe te čitanjem tekstova majke Leopoldine Brandis o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te požrtvovnom služenju.

Posebno dojmljiv bio je završni scenski prikaz simbolične predaje karizme. U dijalogu mladih sestara, koje su scenski uprizorile učenice osmoga razreda, s majkom Leopoldinom istaknuta je poruka vjernosti izvornom poslanju Družbe.

„Ne bojte se budućnosti. Onaj koji je vodio naše prve sestre vodit će i vas. Čuvajte plamen koji vam je predan. Budućnost Družbe nije u zidovima naših kuća, nego u srcima koja gore za Boga i čovjeka“, poručio je scenski lik utemeljiteljice prije nego što je upaljenim svijećama simbolično preneseno svjetlo karizme mlađim naraštajima i poglavaricama Družbe – generalnoj poglavarici s. Kristini, provincijalnoj poglavarici s. Samueli, provincijalnoj poglavarici Slovenske provincije s. Andreji Rihar te s. Doroteji Dundjer, misionarki koja je svijeću primila uime misije u Beninu.

Na završetku akademije prisutnima se obratila s. Danijela Jukić, poglavarica zajednice Marijinih sestara u Osijeku. Zahvalila je Bogu za dar redovničkog poziva, svim sestrama koje su tijekom protekloga stoljeća svjedočile evanđelje te brojnim dobročiniteljima, suradnicima i prijateljima Družbe.

Istaknula je kako jubilej nije samo pogled u prošlost, nego i poticaj da Marijine sestre „još predanije žive karizmu koja im je povjerena“, izrazivši nadu da će Bog i ubuduće voditi Družbu na putu služenja Crkvi i čovjeku.

Za sve sudionike misnog slavlja i akademije sestre su priredile prigodne darove, desetice krunice, koje su same izrađivale, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Njemački su biskupi zatražili da se „u iznimnim okolnostima ovlaštenom vjerniku laiku dopusti propovijedati umjesto homilije tijekom euharistijskog slavlja“.

Iako je Dikasterij izrazio razumijevanje za pastoralne razloge koji su potaknuli taj zahtjev, naglasio je kako se od norme ne može odstupiti putem indulta jer rezervacija homilije za svećenika ili đakona nije tek disciplinska odredba, već proizlazi iz same naravi liturgije. U dokumentu se ističe kako je homilija, koja čini sastavni dio Službe riječi, unutarnje povezana s navještajem Evanđelja te predstavlja vršenje službe podučavanja (munus docendi) povjerene zaređenim službenicima po sakramentu svetoga reda.

Dodaje se kako je naviještanje Božje riječi unutar liturgijskog slavlja neodvojivo od poslanja primljenog sakramentalnim ređenjem te od jedinstva koje u euharistijskom slavlju povezuje Riječ i Sakrament. U pismu se također naglašava važnost trajne formacije zaređenih službenika kako bi homilija u punini ostvarivala svoju pastoralnu i duhovnu djelotvornost.

U zaključku Dikasterij podsjeća kako aktualna crkvena disciplina već predviđa brojne oblike naviještanja Božje riječi i propovijedanja koji se mogu povjeriti vjernicima laicima izvan homilije i izvan euharistijskog slavlja, u skladu s kanonskim pravom i odgovarajućom naravi tih različitih oblika navještaja Evanđelja.

Kako prenosi KTA, podnošenje zahtjeva za takav indult bio je jedan od brojnih zaključaka Sinodskoga puta Katoličke crkve u Njemačkoj. Peta sinodska skupština prihvatila je zahtjev velikom većinom glasova, 10. ožujka 2023. godine. Njemačka biskupska konferencija naknadno je zatražila indult u Rimu.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Domagoj Lacković, župnik brodske župe Svete Obitelji, a čija obitelj potječe iz Bickog Sela. Uz njega su misu slavili župnik vlč. Sagbohan Leon Noudeviwa i nekadašnji župnik vlč. Mato Knežević, župnik u Gradištu. Misno slavlje pjesmom su animirali članovi KUD-a Biđani.

U homiliji je vlč. Lacković promišljao o liku sv. Ivana Krstitelja koji za sebe nije govorio da je velik, nego se nazivao tek „glasom koji viče u pustinji.“ Istaknuo je kako Ivanov život nije bio usmjeren na njega samoga, nego na Krista kojemu je pripravljao put. Povezujući tu poruku sa suvremenim vremenom obilježenim mnoštvom glasova i informacija, pozvao je okupljene da se zapitaju kakav glas oni sami postaju u svojim obiteljima, susjedstvima i društvu: prenose li riječ mira, nade i istine ili doprinose buci, podjelama i osudama. Posebno se osvrnuo na značenje same kapelice, nazvavši je „glasom u Bickom Selu“ koji već dvjesto godina svojim postojanjem svjedoči Božju blizinu. Podsjetio je kako su je preci gradili ne samo za sebe nego i za buduće naraštaje te postavio pitanje što današnja generacija ostavlja onima koji dolaze poslije nje. Na kraju je zaključio kako će najljepša zahvalnost precima biti upravo očuvanje vjere zbog koje je kapelica i podignuta, prenosi Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U homiliji nadbiskup Kutleša istaknuo je da „danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva. Ova katedrala ispunjena je molitvom Crkve, zahvalnošću vaših obitelji, radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred tim darom koji nadilazi čovjeka.“

Ređenicima je rekao da primaju sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. „Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No, upravo zato, danas vaš poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove jer je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu.“

Nadbiskup Kutleša, tumačeći naviještenu Božju riječ, naglasio je da „možda upravo strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornost službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe: ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu. Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti; ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.“

„Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek ostaje krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vanjštine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom koji jedini čuva poziv živim. Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otupi. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od slabosti“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je istaknuo kako je Božja čežnja vjerni svećenik. “To je Božje traženje kroz naraštaje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran. Onaj koji će raditi po Božjemu srcu i po Božjoj želji. Onaj čiji će spomen biti trajan jer je izgrađen na svetosti, ne na privilegijama. Znamo da Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Kristu, Vječnome Svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudioništva u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.”

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša kazao je ređenicima: „Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između krhkosti koju nosite i milosti koja vam je darovana. Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi. Određuje ga vaš odgovor. I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan. Svaki dan ćete birati: kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga. I možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati. Možda neće biti nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će pak služba oblikovati živote drugih.“

„Danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego odluka: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ I kada dođu dani umora, ponovite ih. I kada dođu dani sumnje, ponovite ih. I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih. Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada. Jer Onaj koji vas danas poziva, ostaje vjeran. Krist, vječni Veliki Svećenik, koji vas je danas suobličio svojemu svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo. Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost. Jer njegova vjernost traje danas, sutra i uvijeke“, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su udijelili mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Sveti red prezbiterata primili su:

za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Jurica KLANFAR, vlč. Mato ZIRDUM;

za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Andrej JOZIĆ, OFM;

za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: don Karlo ĆUK, SDB, don Luka GRGATOVIĆ, SDB, don Hrvoje KOLAK, SDB, don Neven PEJIĆ, SDB, don Josip SOLDO, SDB;

za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Tomislav BARUN, SJ;

za Hrvatsku delegaturu Družbe misionara Krvi Kristove: p. Sebastian SLOVIĆ, CPPS.

Pisanje povijesti

Na početku svoje homilije kardinal je ovo slavlje smjestio u duhovnu povijest koju je započela Pauline: „Zahvaljujemo Gospodinu koji nas je okupio kao zajednicu u euharistiji dok obilježavamo dvjestotu obljetnicu osnutka Žive krunice Bl. Pauline Jaricot. Ta kći Lyona prije 204. godine utemeljila je Djelo za širenje vjere.“

Podsjetivši kako je bila članica Trećega reda Sv. Dominika, kardinal je istaknuo njezin dar da „na stvaralački način preobrazi pobožnost prema svetoj krunici u duhovnu snagu“ koja okuplja zajednice sudionike „poslanja Crkve po molitvi, animaciji i djelima ljubavi“.

Molitva koja otvara vrata Cenacola

„Kako krunica oblikuje misionare?“ – Polazeći od izvještaja iz Djela apostolskih, nepresušnoga izvora za promišljanje o kršćanskom poslanju, kardinal je najprije usmjerio pogled na malu zajednicu okupljenu u Dvorani Posljednje večere: „Nalazimo učenike zajedno s Marijom, Majkom Isusovom, nekim ženama i prijateljima u gornjoj sobi, odnosno Cenacolu. Prema Isusovoj zapovijedi, postojano su molili očekujući Duha Svetoga, snagu od Oca, koji će ih učiniti Isusovim svjedocima sve do nakraj zemlje. Zajednica učenika nije bila u toj dvorani kako bi se skrivala, nego kako bi čekala Duha Svetoga koji će ih izvesti van naviještati Evanđelje.“

„Kad je Duh sišao na njih, njihova je molitva postala svjedočanstvo o čudesnim djelima koja je Bog ostvario u Isusu, izrečeno na različitim jezicima svijeta. Iz toga proizlazi spoznaja osobito važna za naše vrijeme: Braćo i sestre, molitva oblikuje zajednicu ljudi otvorenih primanju Duha Svetoga. Istinska molitva otvara srca za zajedništvo s Bogom, s drugim učenicima i sa svijetom“, kazao je kard. Tagle i naglasio kako Živa krunica nije utočište izolacije, nego škola otvorenosti.

„Molitva i bogoštovlje ne smiju dijeliti učenike jedne od drugih. Molitva ne odvaja zajednicu od svijeta, nego otvara vrata i jezike za misionarsko svjedočanstvo usredotočeno na Isusa. Marija, koja je u svome srcu čuvala spomen na Isusa, pomoći će misionarskoj zajednici moliti, spominjati se i naviještati velika Božja djela“, naglasio je kardinal.

Krunica kao misionarska pedagogija

Zatim je produbio „misionarsku dimenziju krunice“, osvrćući se na pojedine molitve koje čine svaku deseticu. „Vjerujem da se naziva Živom krunicom zato što je namijenjena oblikovanju živih zajednica koje žive svoje kršćansko poslanje“, rekao je, ističući trajnu aktualnost nadahnuća Pauline Jaricot.

„Otajstva krunice, prije svega, uranjaju vjernike u Kristov život. Promatrajući otajstva, pridružujemo se Isusu u različitim etapama njegova poslanja, nadajući se da ćemo usvojiti njegov način razmišljanja i njegovo srce dok vršimo vlastito poslanje. Molitva Gospodnja potom pročišćuje srce učenika. Oče naš pročišćuje naša srca kako bi postala poput srca Isusa, Sina koji traži slavu, volju i Kraljevstvo Očevo. Oče naš oblikuje srca braće i sestara koji opraštaju dok sami mole oproštenje.
U svijetu u kojemu mnogi grade vlastita kraljevstva kako bi sebi stekli ime, a pritom druge ljude pretvaraju u predmete i robove, postupajući prema njima na nečovječan i nasilan način – to nije kršćansko poslanje kako ga izriče Oče naš. Moliti Oče naš, a ponašati se poput licemjernih kraljeva, međusobno je nespojivo.
Zdravomarija, ponovljena 10 puta u svakoj desetici predstavlja školu poslanja u marijanskom stilu. Svaki put kada molimo Zdravomariju, preuzimamo ulogu Božjega glasnika navješćujući ispunjenje Božjega nauma spasenja i ulogu koju je Bog namijenio Mariji u tom naumu (…) Naposljetku, molitva Slava Ocu daje ključ za razumijevanje svakoga kršćanskog zauzimanja. Kršćansko poslanje, obilježeno i čudesnim djelima i trpljenjem sve do smrti, nalik je svjetiljci koja svima daje svjetlo. No Isus nas podsjeća: 'Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca nebeskoga'. Stoga, poslanje koje završava samopromocijom nije kršćansko poslanje. Autentično kršćansko poslanje mora odjekivati Marijinim hvalospjevom: 'Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome'“, poručio je kardinal.

Bdjenje i nadahnuće naroda oko Žive krunice

Spomenimo kako su prije mise sudionici su imali prigodu dublje upoznati karizmu Žive krunice zahvaljujući nadahnutom izlaganju fra Dinha Anh Nhuea Nguyena, OFM Conv., generalnog tajnika Papinske misijske zajednice.

Podsjetio je kako je „misija odgovornost svih vjernika te kako je zajedništvo preduvjet svake misionarske plodnosti“, izrazivši nadu „kako će nam Bl. Paulina Jaricot pomoći obnoviti ovu misionarsku baštinu“.

„Možete li zamisliti koliko bi značila velika međunarodna mreža Ruža koje redovito mole za iste misijske nakane?“ upitao je fra Dinh. „Skupine iz Poljske, Francuske, Italije, Vijetnama, Filipina, Tanzanije, Brazila i Meksika mogle bi se osjećati ujedinjenima u istom duhovnom poslanju. Ta međunarodna dimenzija omogućila bi konkretno očitovati ono što Drugi vatikanski sabor naziva zajedništvom partikularnih Crkava u jedinstvenom poslanju sveopće Crkve“, naglasio je.

Nakon mise večer je nastavljena bdjenjem svjedočanstava koja su pokazala današnju plodnost Žive krunice na svim kontinentima. Sama 200. obljetnica, koju su mjesecima pripremala Papinska misijska djela Francuske, omogućila je upoznavanje bogate raznolikosti toga pokreta koji je nastao u Lyonu, a proširio se po cijelome svijetu.

Iz Mozambika je o. Jorge Joaquim Pinho, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela opisao još uvijek relativno novo, ali obećavajuće širenje te duhovnosti: „Na temelju svoga iskustva s pobožnošću Žive krunice (…) mogu reći kako još nije duboko ukorijenjena praksa. Ipak, posljednjih se godina proširila među molitvenim skupinama majki… Ta je pobožnost prisutna i među mladim bračnim parovima.“

U okolnostima obilježenima pastoralnim izazovima i povremenim nasiljem svjedoči nastanku „brojnih spontanih molitvenih skupina“, od kojih neke „Živu krunicu imaju kao svoje prepoznatljivo obilježje“, te ističe kako je zajedno s Papinskim misijskim djelima odlučan ostati „čvrsto predan njihovu širenju i promicanju“.

Dvoje volontera na Filipinima, Gaétan i Gaëtane Javel, podijelili su svoje iskustvo rada u zakladi ANAK-Tnk u Manili, koju je osnovao o. Matthieu Dauchez i koja skrbi za djecu s ulice. „Zaklada ANAK-Tnk pomaže djeci s ulice u Manili; njezino je poslanje vratiti toj djeci, koja pripadaju najsiromašnijima među siromašnima, dostojanstvo te sposobnost ljubiti i biti ljubljeni“, rekli su, naglašavajući kako dom za njih postaje „obitelj“, osobito za one koji su često odrastali uz zanemarivanje roditelja.

Svakoga dana po povratku iz škole „mole krunicu razmatrajući redom sva otajstva“. „Ta djeca zapravo ne razmatraju samo otajstva krunice. Ona su toliko sjedinjena s Kristom i njegovim patnjama na križu da u vlastitome biću proživljavaju bolna, ali i svjetla, radosna i slavna otajstva njegova života. Na taj način savršeno utjelovljuju Živu krunicu, po tisućama molitava koje se svakodnevno prinose podno križa“, kazali su. Za ovaj volonterski bračni par najveći plod svakodnevne molitve Mariji jest „uskrsnuće srca te djece, tako duboko ranjene velikim otajstvom zla“.

„Misionarska kontemplacija“ koja spašava

Bdjenje je zaključeno dirljivim svjedočanstvom Emmanuela Trana, oca čiji se život potpuno promijenio kada je njegova tada tro i pol godišnja kći Mayline nakon kućne nesreće i gušenja pala u komu.

Ispričao je kako je Živa krunica, a da toga tada nije bio svjestan, pratila neočekivani oporavak njegove kćeri, kojoj liječnici nisu davali nikakvu nadu za preživljenje. Istodobno je i sam doživio osobni susret s Kristom koji ga je doveo do odluke da zatraži krštenje.

U to vrijeme nije poznavao Pauline Jaricot. Za njezino je postojanje doznao tek nakon Maylineina ozdravljenja.

„Što smo dalje išli kroz život, to smo snažnije osjećali trajnu Božju prisutnost“, posvjedočio je. „Ljudi koji su nas pratili u bolnici bili su istinski vjernici, ali tada to nismo prepoznavali. Otkrivali smo to malo-pomalo. Danas moja supruga Nathalie i ja svakodnevno molimo jednu deseticu krunice. Kasnije sam shvatio da, kada moliš uz postelju bolesnog djeteta ili roditelja, imaš dojam da si sam. Kada iziđeš iz sobe, misliš kako si potpuno sam, ali zapravo nisi. Kad bismo doista mogli vidjeti, vidjeli bismo milijune ljudi koji mole, a molitva povezuje muškarce i žene ovoga svijeta“, te su riječi snažno odjeknule u svjetlu onoga što je ranije rekao kardinal Tagle: poziva na ulazak u „misionarsku kontemplaciju“ sposobnu „prepoznati Gospodinove pohode“ čak i usred životnih kušnji.

To je trajno obnavljano osluškivanje Kristova obećanja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

Povelja primitka u Akademiju uručena je istoga dana povodom proslave obljetnice kada je održan i svečani međunarodni koncert u rimskoj bazilici sv. Antuna na Lateranu.

Događaj je okupio brojne uzvanike, osobito predstavnike diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici i Suverenom malteškom redu, među kojima su bili veleposlanici, ministri opunomoćenici i diplomatski predstavnici. Svečanost je završila druženjem u prostorijama Zavoda.

Među članovima Akademije nalaze se teolozi, znanstvenici i crkveni djelatnici iz brojnih zemalja svijeta. Članstvo je podijeljeno na redovite, dopisne i počasne članove, a Akademija svojim djelovanjem nastavlja služiti Crkvi promicanjem zdrave mariološke misli, autentične marijanske pobožnosti i dijaloga među narodima i kulturama, izvijestila je KTA.

Drugoga dana hodočasnička ruta ih je vodila kroz mjesta obilježena hrabrošću, žrtvom i krvlju hrvatskih branitelja: Aljmaš, Dalj, Borovo i Vukovar. Prolazeći tim prostorima hodočasnici su odavali počast svima koji su svoje živote položili za slobodu Hrvatske, moleći za mir, zajedništvo i blagoslov hrvatskoga naroda. Po dolasku u Vukovar, s pjesmom i molitvom su ušli u crkvu sv. Filipa i Jakova gdje je slavljena misa sa župljanima koji su imali priliku za čašćenje relikvija bl. Ivana Merza.

Koordinatorica hodočašća Terezija Klaić je za Hrvatski katolički radio podsjetila da je bratovština „Marijanski zavjet za Domovinu“ prvo hodočašće organizirala „još 2015. u želji da ujedini mlade i branitelje, kao i sav hrvatski narod u zavjetu za Domovinu, oprost, posvećenje hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji, svake godine u zajedništvu. Zato obilazimo Marijina svetišta i stratišta iz Domovinskog rata.“

Istaknula je da put traje 75 dana te da će hodočasnici prijeći više od 1700 kilometara. „Prolazi gotovo cijelom Hrvatskom, većinom biskupija i županija i jednim dijelom ulazi u Bosnu i Hercegovinu – kroz Posušje, Mostar, Međugorje – vraća se u Metković i onda završava u Dubrovniku“, rekla je Klaić.

Naglasila je da su na hodočašće pozvani svi vjernici, a posebno je uputila poziv mladima da se pridruže apostolu hrvatske mladeži bl. Ivanu Merzu. „Pozivamo sve vjernike da se priključe na jedan dan, dio dana ili više dana – koliko god je u njihovoj mogućnosti da hodaju ovaj hod – zavjet hrvatskog naroda našoj Blaženoj Djevici Mariji“, naglasila je.

„Na hodočašću nas u svih 75 mjesta kroz koja prolazimo dočekuju naši domaćini – župnici, predstavnici civilne vlasti, razne molitvene i duhovne zajednice, DVD-ovi i turističke zajednice. Dakle, u manjim sredinama okupi se cijelo mjesto u dočeku hodočasnika. Posebno je, kao što znamo iz prošlogodišnjeg iskustva, kad smo nosili moći bl. Alojzija Stepinca, kada dođu mještani na štovanje relikvija koje nosimo“, zaključila je Klaić.

Relikvije za ovogodišnje hodočašće ustupio je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, a bratovština je za tu prigodu izradila poseban relikvijar.

Tijekom više od dva mjeseca hoda kroz mjesta diljem Hrvatske i BiH, hodočasnici će sudjelovati u molitvenim programima, misama, procesijama te pohodima spomen-obilježjima poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima.

Informacije i prijavnica za hodočašće dostupne su na stranici Marijanskog zavjeta za Domovinu.

Ruini je rođen 19. veljače 1931. u Sassuolu, u pokrajini Modena. Kardinalom ga je 1991. imenovao papa Ivan Pavao II., a iste godine preuzeo je i dvije važne službe: postao je generalni vikar za Rimsku biskupiju te predsjednik Talijanske biskupske konferencije.

Na čelu Talijanske biskupske konferencije ostao je do 2007. godine, dok je dužnost generalnog vikara za Rim obnašao do 2008. godine. U tom je razdoblju imao snažan utjecaj ne samo u crkvenim krugovima, nego i u javnom životu Italije, osobito u raspravama o društvenim, etičkim i političkim pitanjima.

Smatran je bliskim suradnikom pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., a sudjelovao je i u konklavi 2005. godine, na kojoj je za papu izabran Benedikt XVI.

Za vjernike u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, ime kardinala Ruinija posebno je važno zbog Međugorja. Ruini je bio predsjednik Međunarodne istražne komisije za Međugorje, koju je 2010. godine uspostavila Sveta Stolica kako bi proučila međugorski fenomen i pastoralne plodove povezane s ovim mjestom.

Komisija, koja se u javnosti najčešće spominjala upravo kao Ruinijeva komisija, radila je do 2014. godine. Njezini zaključci predani su tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, a izvješće se godinama navodilo kao jedan od ključnih dokumenata u kasnijem vatikanskom pristupu Međugorju.

Prema ranije objavljenim informacijama o radu komisije, Ruinijevo povjerenstvo imalo je pozitivan stav prema prvim danima međugorskog fenomena, odnosno prvih sedam ukazanja, dok prema kasnijim događajima nije zauzelo jednako pozitivan i konačan stav.

Vatikan je kasnije dopustio javno štovanje i hodočašća u Međugorje, ali nije proglasio nadnaravnost ukazanja. Upravo zato Ruinijeva uloga i danas ostaje važan dio šire crkvene i javne rasprave o Međugorju.

U razdoblju od 2. do 30. srpnja svakodnevno će se slaviti misa i moliti litanije Predragocjene Krvi Kristove. Bit će i prilike za ispovijed te osobni pohod. Početkom mjeseca, 1. srpnja, u 18 sati svečano će biti izložene relikvije Predragocjene Krvi Kristove. Detaljan program dostupan je na mrežnim stranicama Delegature.

Svečana Misa i posveta je održana tijekom proljetnog plenarnog zasjedanja Američke biskupske konferencije (USCCB). "Ne okupljamo se da slavimo sebe, nego da posvetimo, da povjerimo... i stavimo cijelu našu naciju u Presveto Srce Isusa Krista," rekao je nadbiskup William E. Lori iz Baltimorea u svojoj homiliji.
Duhovna priprava: Vjernici su se pripremali kroz 250 sati klanjanja i 250 djela milosrđa u župama diljem zemlje.

Cilj inicijative: Nadbiskup Alexander Sample iz Portlanda u Oregonu opisao je pobožnost kao odgovor na moderne oblike duhovnog naprezanja, uključujući usamljenost i pritisak da se osobna vrijednost mjeri postignućima ili neuspjehom. Pozivajući se na encikliku pape Franje Dilexit Nos , rekao je da suvremena kultura često remeti sam identitet.

„Presveto Srce Isusovo odlučno odgovara na to pitanje“, rekao je Sample. „Kad znamo da nas Krist voli, više ne moramo graditi svoj identitet na postignućima ili neuspjesima.“

Dodao je da pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nudi slobodu od straha, egocentričnosti, očaja i površnosti, a istovremeno poziva vjernike da tu ljubav unesu u javni život. „Svijetu su potrebni svjedoci čija srca nalikuju Isusovom srcu“, rekao je.
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvećenja nazivajući ga "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezujući posvetu s posvećenjem Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla u godinama poslije proglašenja američke nezavisnosti.

Nadbiskup Shelton Fabre iz Louisvillea u Kentuckyju razmišljao je o Presvetom Srcu Isusovom kao izvoru zajedništva unutar Crkve, naglašavajući da jedinstvo unutar Crkve nije izgrađeno na zajedničkim preferencijama, već na božanskoj inicijativi i milosti. Opisao je Crkvu kao „bratstvo koje nije stvoreno osobnim preferencijama, afinitetom ili ideologijom, već Božjom providnošću i voljom Isusa Krista.“

Nadbiskup Bernard Hebda od sv. Pavla i Minneapolisa istaknuo je pobožnost kao put unutarnje obnove utemeljene na molitvi i sakramentalnom životu. Citirajući izraz sv. Johna Henryja Newmana „cor ad cor loquitur“ („srce govori srcu“), rekao je da se najdublji susret s Kristom događa u osobnom, unutarnjem zajedništvu oblikovanom molitvom i euharistijom.

Neposredno prije mise, biskupi su proveli vrijeme u euharistijskom klanjanju i blagoslovu te su počastili relikvije svete Margarete Marije Alacoque, francuske časne sestre iz 17. stoljeća čija su viđenja pomogla proširiti pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu diljem Crkve.
'Sveto Srce ne dijeli'

U svojoj propovijedi, Lori je posvetu smjestio u šire moralne i duhovne napetosti Crkve i nacionalnog života, uokvirujući je kao čin povjerenja, a ne postignuća.

„Ljubiti kao što Krist ljubi prava je mjera kršćanskog učeništva i prava je mjera naše ljudskosti“, rekao je.

Priznao je da se ova mjera često ne provodi u djelo. „Doista, ponekad ju je zamaglila gotovo do neprepoznatljivosti“, rekao je, ističući stvarnost podjele, grijeha i neuspjeha uz trenutke milosti.

Lori je rekao da čin povjeravanja nije iskazivanje snage, već priznanje ovisnosti o milosrđu. „Ne možemo doći do Kristova srca pretvarajući se da nam nije potrebno njegovo milosrđe“, rekao je.

Budućnost, naglasio je, ne može se u konačnici osigurati ljudskim sustavima ili planiranjem. „Budućnost pripada Bogu, a ne političkim pokretima, ekonomskim silama ili ljudskim planovima“, rekao je.

Zatim je opisao Presveto Srce kao sam izvor pomirenja, ne samo kao pobožnu sliku već kao živu stvarnost koja preoblikuje one koji mu se obraćaju.

„Presveto Srce ne razdvaja, ono pomiruje“, rekao je. „Ne otvrdnjuje srca, ono ih preobražava. Ne poziva nas samo da primimo ljubav; ono nas šalje da je podijelimo.“

Razmišljajući o Evanđelju, opisao je Krista kao osobu koja je u potpunosti ušla u ljudsko stanje sa „srcem koje je upoznalo radost i tugu, prijateljstvo i izdaju, patnju i žrtvu“.

„Presveto Srce otkriva spasitelja koji ne želi samo našu poslušnost, već i naše prijateljstvo“, rekao je. „Ne samo našu službu, već i naše zajedništvo s njim.“

To zajedništvo, dodao je, namijenjeno je oblikovanju cijelog kršćanskog života. „Ostati u njegovoj ljubavi i dopustiti toj ljubavi da oblikuje sve što činimo“, rekao je.

Molitva posvećenja

Nakon propovijedi, nadbiskup Paul S. Coakley iz Oklahoma Cityja, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, predvodio je svečanu molitvu posvete, smještajući taj trenutak u širu povijesnu i teološku tradiciju.
Podsjetio je da je 127 godina ranije papa Lav XIII. posvetio ljudski rod Presvetom Srcu Isusovu, predstavljajući orlandovsku liturgiju kao nastavak istog čina povjeravanja.

„U istom duhu sada posvećujemo Sjedinjene Američke Države“, rekao je Coakley, napominjući da je Krist „u svojoj vlastitoj krvi uklonio sve podjele i od mnogih naroda učinio jedan Božji narod.“

Tijekom molitve predvodio je ponavljani zaziv: „Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se.“

Molitva posvete obraćala se Kristu kao „Želji naroda i središtu povijesti“, moleći ga da blagoslovi Sjedinjene Države, izliječi rane nacije i donese pomirenje, pravdu i mir tamo gdje ih nema.

Također je zahvaljivalo za blagoslove darovane zemlji, potvrđivalo dostojanstvo svake osobe kao dar od Stvoritelja i nadoknađivalo uvrede protiv Boga i ljudskog dostojanstva.
U molitvi se nadalje tražilo da Crkva u Sjedinjenim Državama bude vidljivi znak Kristove prisutnosti u svijetu, upućujući „svim ljudima na [njegovu] beskonačnu ljubav“. Molilo se za mir u obiteljima i zajednicama, pomirenje prekinutih odnosa, popravak nepravdi i ozdravljenje nacije kroz dublje sjedinjenje sa Presvetim Srcem Isusovim.

'Snažan trenutak u našoj nacionalnoj priči'
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvete, nazvavši je "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezavši je s post-revolucionarnom posvetom Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla.
Opisao je taj trenutak kao dio šire duhovne baštine, napominjući da je američka povijest dugo oblikovana javnim izražavanjem vjere.
„Dok katolički biskupi posvećuju Sjedinjene Američke Države Presvetom Srcu Isusovu u ovoj 250. godini naše neovisnosti, ponovno se obvezujemo“, rekao je, pozivajući na obnovljenu pozornost na „duhovni identitet i veliko civilizacijsko nasljeđe“ nacije.
Trump je posvetu nazvao "dirljivim podsjetnikom da je Ameriku oduvijek vodila ljubazna Božja ruka", uokvirivši je i kao razmišljanje i obnovu tijekom godine pedesete obljetnice.

Izvor: www.ewtnnews.com/Prijevod:medjugorje-info.com

U propovijedi je biskup Ćurić istaknuo bogatstvo slavlja, povezujući zavjetni spomen iz 1687. s odlukom Hrvatskoga sabora o Nacionalnom danu posvojitelja. Govoreći o sv. Josipu, naglasio je njegovu pravednost, vjernost i hrabrost da prihvati Božji plan.

„Draga braćo i sestre, taj Božji ‘ne boj se’ Josipu odzvanja kroz cijelu povijest spasenja, i danas Božji glas ohrabruje, obnavlja i pridiže naša srca. U vama, dragi hodočasnici Josipovih obitelji, želimo poduprijeti i zahvaliti vam što se tako velikodušno uključujete u apostolat braka i obitelji, koji je tako važan u pastoralnom djelu Crkve. Činite to unatoč teškoćama, u susretu s novim izazovima, sve češćom praksom odgođenoga braka, u brojnim slučajevima, zbog različitih razloga, tako krhkoga i kratkotrajnoga, te u ozračju straha i zatvorenosti pred novim rađanjima. Vi promičete bogatstvo i ljepotu roditeljstva. Štoviše, proširujući roditeljsku ljubav i izvan biološkoga veza, svjedočite da život najviše ispunjavaju djela ljubavi, osobito prema onima koji su ostali nezaštićeni, bez doma i obiteljskoga zajedništva“, poručio je biskup.

Dodao je da se u spomen na 339. obljetnicu izbora sv. Josipa za zaštitnika domovine ne pristupa kao „nostalgičnom zovu prošlosti, nego kao vrijednom i nadahnjujućem koraku koji se ugrađuje u ovaj vremeniti povijesni hod našega zajedništva u krilu hrvatskoga naroda i prati ga“. „S pogledom na zaštitnika sv. Josipa, propitujemo oko kojih se uporišta u ovo današnje vrijeme sabiru naše vrijednosti i ideali. Na što smjeraju naša zahvalnost i rodoljublje, događaji i primjeri koje ne zaboravljamo, naš optimizam, plemenitost i otvorenost našega srca“, upitao je biskup Ćurić.

Među ostalim, naglasio je važnost zajedništva. „To nas zajedništvo jača da svi odgovorimo svome pozivu u krilu poslanja Crkve, zajednice koja, kako nas sasvim svježe podsjeća papa Lav, korača s čovječanstvom, dijeli njegove nade i rane te sluša pitanja svakog doba, svakog vremena; danas, s novim svjetovima, gdje ljudska moć dopire do sve osjetljivijih područja osobnoga i društvenoga života“, rekao je mons. Ćurić.

Na kraju slavlja biskupu Ćuriću darovana je slika Kristova uskrsnuća, djelo akademskog slikara Ivana Ivice Markovića. Liturgijsko pjevanje animirali su župni zbor „Sveti Juraj“ iz Starog Pazina, pod ravnanjem maestra i orguljaša Brune Gortana, te muška klapa „Kmeti“ iz Pregrade.

Nakon mise slavlje je nastavljeno u dvorištu Svetišta uz pucanj kuburaških družina iz pregradskog i vinagorskog kraja te večeru koju su posluživali „Josipovi radnici“, izvijestili su iz Svetišta.

Kardinal Müller na početku homilije obratio se okupljenima na hrvatskom jeziku, istaknuvši da se u svetom ređenju don Elvira Tabakovića „raduje cijela Crkva na nebu i zemlji“ jer prima novoga svećenika Isusa Krista. Govoreći o milosti svetoga reda, istaknuo je da će don Elvir primiti „neizbrisivi pečat“ na svojoj duši. Homiliju je potom nastavio na engleskom jeziku, tumačeći svećeništvo kao sakramentalni dar koji ne proizlazi iz ljudskoga povjerenja, nego iz Kristova poziva i poslanja.

U nastavku homilije kardinal Müller podsjetio je da se sveti red ne može razumjeti kao obična služba zajednice, nego kao sakrament u kojemu sam uskrsli Krist, po Duhu Svetome, postavlja službenike Crkve. Pozivajući se na nauk Tridentskoga sabora i Drugoga vatikanskog sabora, istaknuo je da su svećenici snagom sakramenta reda posvećeni naviještati evanđelje, pasti vjernike i slaviti bogoslužje, osobito euharistiju u kojoj djeluju u osobi Krista. Naglasio je i da ministerijalno svećeništvo nije u suprotnosti s općim svećeništvom svih vjernika, nego je s njime povezano u jednom Kristovu svećeništvu.

Obraćajući se izravno novoređeniku, kardinal je rekao da se na Kristov poziv može odgovoriti samo potpunom spremnošću da se život posveti vjernicima, po uzoru na Krista Dobroga Pastira. Podsjetio je da svećeništvo nije prostor traženja vlastite slave, moći, povlastica ili karijere u svjetovnom smislu, nego služenje Crkvi i povjerenom Božjem narodu. Tumačeći Kristovo pitanje Petru „Ljubiš li me?“, poručio je don Elviru da mu Isus osobno govori: „Pasi moje ovce, pasi moje jaganjce.“ Svećenički put, dodao je, nije put zemaljske slave, nego put križa koji vodi prema uskrsnuću i vječnom životu.

Novoređeni svećenik don Elvir Tabaković rođen je 1986. godine u Kupresu, a odrastao je u Osijeku. Studirao je na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga – Angelicum u Rimu, a njegov životni put obilježen je iskustvom obraćenja, nakon kojega je sazrio i njegov svećenički poziv.

Predvoditelj ređenja, kardinal Gerhard Ludwig Müller, jedan je od istaknutih suvremenih katoličkih teologa. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. prefektom Kongregacije za nauk vjere, a papa Franjo uvrstio ga je 2014. u Kardinalski zbor. Hrvatskoj javnosti poznat je i po ranijim gostovanjima u Zagrebu, među kojima su dodjela počasnog doktorata Hrvatskoga katoličkog sveučilišta 2016. te sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji „Stojte čvrsto u vjeri“ 2023. godine.

Posebnost slavlja na Šalati bila je i činjenica da je ređenje služeno prema starijem obliku Rimskoga obreda. Stariji oblik Rimskoga obreda pripada liturgijskoj baštini Katoličke Crkve te je stoljećima oblikovao njezin bogoslužni, duhovni i sakramentalni život. Nakon liturgijske reforme poslije Drugoga vatikanskog sabora njegovo je slavljenje uređeno važećim crkvenim odredbama. Slavlje na Šalati tako je, uz čin svećeničkog ređenja, otvorilo i pogled prema jednom od povijesnih oblika rimskoga bogoslužja.

Slavlje svećeničkog ređenja don Elvira Tabakovića nastavlja se u danima koji slijede. Prva misa bit će slavljena u srijedu, 10. lipnja, u sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na Šalati. Mlada misa najavljena je za nedjelju, 14. lipnja, u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, a mlada misa sekundicija za nedjelju, 2. kolovoza, u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu.

Mostar je tako i ove godine oživio tradiciju staru više od 150 godina, kada su Tijelovo slavili ne samo katolici, nego i nekatolici, koji bi na kapijama s poštovanjem pozdravljali sudionike procesije. O tome svjedoče novine „Novi hercegovački bosiljak“ iz 1885. godine te „Osvit“ iz 1900. godine.

Biskup Petar u svojoj je propovijedi istaknuo zadovoljstvo što sve župe grada Mostara zajedno sudjeluju u tijelovskoj procesiji:

„Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, dan kada Crkva s posebnom radošću i pobožnošću izlazi iz svojih svetišta na ulice sela i gradova kako bi naviještala otajstvo koje se nalazi u samom srcu naše vjere – Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostao je s nama u Presvetom Sakramentu Euharistije. Lijepo je i značajno da se danas sve župe grada Mostara okupljaju zajedno, kao jedna obitelj, jedno Tijelo Kristovo, u procesiji ulicama ovoga našega grada.“

Naglasio je kako „postoji jedna riječ koja se danas, poput tihe niti, provlači kroz sva tri čitanja i pomaže nam ući u otajstvo koje slavimo. To je riječ koju Mojsije izgovara narodu na samom kraju dugoga hoda kroz pustinju: Sjećaj se. Na prvi pogled čini se da je to neobična riječ za čovjeka koji stoji pred budućnošću. Izrael se nalazi na pragu zemlje koju mu je Bog obećao. Pred njim se otvara novo razdoblje njegove povijesti. Moglo bi se očekivati da će Mojsije govoriti o onome što dolazi, da će ohrabrivati narod za buduće izazove. Umjesto toga, on ga poziva da se osvrne unatrag: Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio pustinjom.“

„U Svetome pismu sjećanje nije tek prisjećanje prošlih događaja. Nije riječ o nostalgiji niti o pukom vraćanju mislima na nešto što je jednom bilo, a sada više ne postoji. Biblijsko sjećanje znači ponovno prepoznati Božju prisutnost u vlastitome životu, naučiti čitati vlastitu povijest njegovim očima i otkriti da ni jedan korak nije bio izvan njegova pogleda, pa ni onda kada smo mislili da hodamo sami. Crkva to sjećanje živi u svakoj misi kao spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kojim se žrtva križa uprisutnjuje kroz vjekove. Zato Mojsije ne govori samo o mani, niti samo o vodi iz stijene, niti samo o velikim čudesima koja je narod vidio. On govori o putu. Put je važniji od pojedinačnih događaja jer upravo na putu čovjek polako otkriva tko je Bog, ali i tko je on sam.“

„Pustinja je bila mjesto na kojem je Izrael naučio nešto što se nije moglo naučiti ni u Egiptu ni kasnije u Obećanoj Zemlji. Naučio je da život nije nešto što čovjek može osigurati samome sebi. Svakoga je jutra primao manu, hranu koju nije mogao proizvesti niti pohraniti. Svakoga je jutra bio pozvan prihvatiti da život dolazi kao dar. Možda je upravo to iskustvo najteže za ljudsko srce jer čovjek želi biti gospodar svoje sigurnosti. Želi vjerovati da sve ovisi o njegovoj mudrosti, njegovoj snazi, njegovu radu. A onda se pojave trenutci u kojima postaje jasno koliko je život krhak, koliko toga ne ovisi o nama i koliko je duboka istina koju Mojsije želi usaditi u srce naroda: da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.“

Prisjećajući se prošlosti naše zemlje i naroda te je uspoređujući s iskustvom izraelskoga naroda koji je koračao iz ropstva u slobodu, kazao je kako smo i sami narod koji je prošao kroz pustinju rata, razdvojenosti, gubitka i boli:

„Mnogi od vas pamte vrijeme kada je bilo teško, kada je glad za mirom, sigurnošću i nadom bila stvarna. A ipak, kao što je Bog hranio Izrael manom, tako je hranio i nas. Hranio nas je svojom Riječju, svojom milošću i prije svega Tijelom i Krvlju svoga Sina. Ta riječ nije umanjivala vrijednost kruha. Naprotiv, ona je kruhu vraćala njegovo pravo značenje. Kruh je znak da nas Bog uzdržava; on je podsjetnik da nismo sami sebi izvor života. Mana je u tom smislu bila pralik i simbol euharistijske hrane, kruha anđeoskoga koji je Bog slao kako bi pripravio svoj narod za istinski Kruh s neba. Sveti Augustin, govoreći o toj nebeskoj hrani, podsjeća nas: Mana je bila sjena, euharistija je stvarnost. Ono što je u Starom zavjetu bilo predznak, za nas je postalo punina.“

Po završetku svete mise uslijedila je euharistijska procesija od katedrale Marije Majke Crkve, koja je bila prva postaja, preko Rondoa i Bulevara, gdje su bile postavljene sljedeće dvije postaje, do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla, koja je bila četvrta postaja i gdje je biskup Petar udijelio svečani završni blagoslov s Presvetim.

Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja i procesije animirali su združeni zborovi iz mostarskih župa pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića. Tijekom svete mise pjevanje je na orguljama pratio Drago Soldo.

U radnom dijelu zasjedanja, nakon usvajanja zapisnika s prošlog susreta, biskupi su zajednički promišljali o nedavno objavljenoj prvoj enciklici pape Lava XIV. Magnifica Humanitas. Istaknuto je da je riječ o Papinoj socijalnoj enciklici te da Papa želi da ona bude tako shvaćena i primljena. O tome govore mnoge činjenice, počevši od toga da nosi nadnevak 15. svibnja, kada je prije 135 godina (1891.) objavljena prva socijalna enciklika Rerum novarum pape Lava XIII., na što se papa Lav XIV. u uvodnom dijelu svoje enciklike izričito referira. Istaknuto je i kako ni u jednom dosadašnjem socijalnom dokumentu – a ima ih više od 45 – nije na tako izričit i temeljit način prikazan socijalni nauk Crkve kao crkveno-teološko učenje o odnosu Katoličke Crkve prema događanjima u svijetu, kao što ga donosi Magnifica Humanitas. Papa u enciklici razvija, produbljuje i aktualizira dosadašnji socijalni nauk Crkve, obrazlaže zašto se Crkva bavi socijalnim temama, produbljuje odnos između Crkve i svijeta, donosi nove definicije socijalnoga nauka Crkve te dodatno osvjetljava i produbljuje pojedine dimenzije i teme teološko-socijalnog nauka Crkve, pružajući pritom i svoj osobni obol: zaštitu ljudske osobe u novoj epohi umjetne inteligencije. Moć umjetne inteligencije i neslućeni obzori njezina razvoja predstavljaju nešto sasvim novo, novu epohu te izazivaju nova pitanja na koja Crkva današnjega vremena treba pružiti svoj odgovor. Biskupi su dali snažne poticaje da se enciklika što prije prevede na hrvatski jezik te da se na svim crkvenim razinama enciklika pomno proučava i da se što više uprisutnjuju Papine snažne poruke koje je u enciklici uputio.

Biskupi su upoznati i sa završnim pripremama za Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji pod geslom „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12). Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. Sve potrebne informacije o susretu nalaze se na mrežnoj stranici shko2026.hr. Biskupi pozivaju na susret sve obitelji iz domovine i inozemstva, napose obitelji osoba s invaliditetom. Njima Crkva želi posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

Obilježavanje 1050. obljetnice preminuća kraljice Jelene i 950. obljetnice krunidbe kralja Zvonimira bit će proslavljeno u Solinu 10. listopada.

Za novog ravnatelja Hrvatskog Caritasa biskupi su izabrali svećenika Požeške biskupije, vlč. Krunoslava Siroglavića.

Prisjetivši se nedavno održanog Susreta hrvatske katoličke mladeži, biskupi su još jednom izrazili zahvalnost Požeškoj biskupiji na organizaciji i gostoprimstvu za sve sudionike susreta.

Nakon zasjedanja biskupi su sudjelovali na euharistijskom slavlju u zagrebačkoj katedrali koje je predvodio novi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Leopoldo Girelli.

Biskup Košić, homiliju je počeo pjesmom sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjeg Lica „Samo ovaj dan“, istaknuvši da je veličina ove „male svetice“ upravo u njezinoj malenosti. Podsjetio je da je Terezija bila mlada po godinama, ali zrela pred Bogom. Umrla je u dobi od 24 godine, 30. rujna 1897., u samostanu bosonogih karmelićanki u Lisieuxu, u sjevernoj Francuskoj.

Biskup je istaknuo i svetost obitelji Martin, napomenuvši da su zajedno s Terezijinim relikvijama u Sisku prisutne i relikvije njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije. „Mogli bismo stoga razmišljati i o svetosti obitelji i moliti za naše obitelji da budu sve svete poput ove“, poručio je biskup dodavši i to da je riječ o obitelji koja je imala devetero djece. Nakon rane smrti majke brigu o njoj preuzele su starije sestre, od kojih su tri otišle u samostan. I sama je Terezija već kao djevojčica željela redovnički život, a na hodočašću u Rimu osobno je od pape Lava XIII. zatražila dopuštenje da, premda ima samo 15 godina, bude primljena u Karmel.

Biskup je podsjetio i na njezine zapise iz kojih je nastala svjetski poznata knjiga „Povijest jedne duše“, u kojoj je opisala svoje nutarnje borbe, prihvaćanje križeva, bolest, ali i neprestanu ljubav prema Isusu. „U srcu Crkve ja ću biti ljubav“, rekao je biskup, citirajući sv. Tereziju.

Upravo je u prihvaćanju vlastite malenosti, nastavio je biskup, Terezija pronašla svoj put služenja Crkvi i svijetu. Svoje je molitve osobito prikazivala za svećenike i misionare, zbog čega je proglašena zaštitnicom misija, premda nikada nije napustila svoj samostan. „Mogli bismo reći da je veličina ove male svetice u – običnosti. Govorila je da ne treba činiti velika djela, dovoljna je velika ljubav. I to je ona posjedovala… i zato je postala ne samo sveta, i ne samo zaštitnica misija, nego i crkvena naučiteljica kojom ju je proglasio sveti papa Ivan Pavao II. Mali put o kojem je ona govorila put je svetosti u svakodnevnosti, u malim koracima dobrih djela, prihvaćanju i prikazanju trpljenja za Crkvu i njezine nakane, za svetog Oca papu, za svećenike“.

Taj put, poručio je, uključuje i ono što izriče njezina pjesma „Samo ovaj dan“ – živjeti svaki dan kao Božji dar, zahvaljivati za dobročinstva i ne biti tjeskobno zabrinut za sutra. „Sveta Mala Terezija bila je sva izručena u ruke Isusove, njemu je posvetila svoje male sile, svu sebe, ali s ogromnom velikom ljubavlju. To je primjer i putokaz i svima nama“, rekao je biskup.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja bit će izložene na čašćenje do petka, 29. svibnja u 8 sati za kada je predviđen ispraćaj, izvijestila je Sisačka biskupija.

Nakon dobro pripravljenog i uistinu lijepog nedavnog Susreta hrvatske katoličke mladeži u Požegi, usmjeravamo se prema još jednom nacionalnom vjerničkom susretu ove godine: prema Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. godine, kojega su osmislili i animiraju ga Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, Vijeće za laike te Odbor za osobe s invaliditetom.

1. Poziv i dobrodošlica na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu 19.-20. rujna 2026
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage obitelji, očevi i majke, drage osobe s invaliditetom: braćo i sestre, hrvatski Vas biskupi sve pozivaju da se toga vikenda zaputite na obale Drave i Dunava, u Osijek i u Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.

U ime Đakovačko-osječke nadbiskupije kao domaćina susreta i ja vam svima unaprijed izričem najsrdačniju dobrodošlicu.

Na susret su pozvane sve obitelji iz domovine i inozemstva. Poseban pastoralni naglasak usmjeren je na obitelji koje imaju kao svoga člana osobu s invaliditetom. Takvim obiteljima i njihovim članovima s invaliditetom želimo posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

2. Geslo i program
Svjesni poteškoća i izazova s kojima se susreću današnje obitelji, osobito obitelji osoba s invaliditetom, kao geslo susreta odabrali smo ohrabrujuće riječi svetoga Pavla upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12).

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr možete pronaći logo, tumačenje loga i gesla, prigodnu molitvu, tekstove kateheza, molitvenu građu, plakat, predviđeni program susreta, informacije i obrasce o prijavama za sudjelovanje i smještaj te druge informacije. Vjerujemo da će sve to biti korisno i pomoći svećenicima i drugim pastoralnim suradnicima u senzibiliziranja njihovih župljana i ostalih vjernika za bračne i obiteljske vrednote, za problematiku obitelji koje imaju osobu s invaliditetom te za sudjelovanje na Susretu u Osijeku i Aljmašu.

Dodatne informacije možete zatražiti na mail [email protected] ili telefonom na brojevima 031/802.227; 091/928 4181.

3. Animiranje i prijava vlastitih župljana za sudjelovanje na susretu.
Sve Vas, draga braćo svećenici i redovnici, molimo da u svojim župnim zajednicama odmah započnete s animiranjem svojih župljana za prijavu za sudjelovanje na Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji.

Vjernici koji žele sudjelovati na susretu trebaju se prijaviti svome župniku. Župnici (i pojedini vjernici) mogu na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr otvoriti te drugima proslijediti obrazac prijave za sudjelovanje na susretu (u programu Excel i/ili u PDF obliku); obrazac prijave u PDF obliku župnici mogu otisnuti te podijeliti svojim župljanima i u tiskanom obliku). Župnici će, u suradnji sa svojim suradnicima, prikupljene podatke o svojim župljanima – sudionicima susreta objediniti u Excel programu te će ih potom mailom proslijediti pastoralnom uredu svoje nad/biskupije ili nad/biskupijskom povjereniku za brak i obitelj. Nad/biskupijski uredi, odnosno nad/biskupijski povjerenici za pastoral braka i obitelji pojedinih nad/biskupija, proslijedit će do 7. srpnja 2026. mailom (u programu Excel) Organizacijskom odboru u Đakovu popis sudionika na Susretu iz svoje nad/biskupije, zajedno sa svim potrebnim podacima (važnim za organizaciju, smještaj i noćenje svih sudionika). Organizacijski odbor Đakovačko-osječke nadbiskupije će na kraju nad/biskupijskim povjerenicima za brak i obitelj pojedinih nad/biskupija uzvratiti (u programu Excel) podatke o domaćinima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji će ih dočekati, smjestiti na noćenje od 19. na 20. rujna 2026. te ugostiti u svojim domovima.

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr dostupni su Vam svi obrasci koje je potrebno koristiti jer omogućuju, olakšavaju i ubrzavaju prijavu te paralelno prikupljanje i razmjenu svih potrebnih podataka: o sudionicima susreta, o njihovu smještaju i noćenju te posebnu skrb o osobama s invaliditetom koje će sudjelovati na susretu. Ti obrasci su na poveznici https://shko2026.hr/shko/

mr. vlč. Dario Hrga

kancelar

✠ mons. Đuro Hranić
nadbiskup

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić je izrekao molitvu Maloj Tereziji koju svi mole od najranijeg djetinjstva, podsjećajući na misli Male Terezije koja je željela biti Isusova igračka i koja je neizmjerno ljubila Isus kao i njegovu majku Mariju. „Ona je sačuvala bezazlenost i čistoću svojega srca, veliku ljubav prema Isusu i zato nju molimo da ona Isus prenese našu ljubav prema njemu“, rekao je nadbiskup.

Misnu homiliju izrekao biskup Ćurić. Na početku je rekao: „Jučer smo na nedjelju Duhova, 50. dan poslije najvećeg blagdana – Uskrsa, proslavili i početak Crkve. S razlogom možemo reći – rođendan jedne velike obitelji kojoj pripadamo. Po tome što smo po Isusu postali braća i sestre te se, u zajedništvu s njim, ne samo zovemo, nego svi – i djeca i odrasli, i mali i veliki – doista jesmo Božja djeca, njegovi sinovi i kćeri, koje Bog ljubi svojom vječnom, beskrajnom ljubavlju.“

Biskup je potom istaknuo: „A danas, dan poslije Duhova, ta velika obitelj Crkve gleda i razmatra o Blaženoj Djevici Mariji. Njezina je uloga od samih početaka, kao i u cijeloj povijesti Crkve bila izuzetno važna. Ona nam je rodila Spasitelja. U Djevici Mariji i njezinu bogomajčinstvu objava je čudesne i nedokučive Božje ljubavi. Kršćanski nauk vrlo tijesno povezuje lik Djevice Marije i Crkve. ‘Bogorodica je tip Crkve u redu vjere, milosrdne ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom’, podsjećao je sv. Ambrozije Milanski iz 4. stoljeća. Isto u našem vremenu naglašava i nauk 2. vatikanskoga koncila: ‘Crkva, promatrajući Marijinu svetost i vjerno izvršavajući Očevu volju, po primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život.“

Napominjući da se ta snaga Crkve očituje u svjedočanstvu svetih, biskup je rekao: „U našoj katedrali, pred relikvijama sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih svetih roditelja, sv. Ljudevita i sv. Zelije, danas smo zagledani u njihov zadivljujući primjer. Cijela nam njihova obitelj pokazuje da su na prvo mjesto, tj. u središte svoga života stavili zajedništvo s Bogom. Svojim su životom svjedočili da su kao obitelj doista ‘Crkva u malom’ – ‘kućna Crkva’, računajući na istinu da je među njima trajno nastanjena Božja ljubav i njegovo spasenje, u njihovim radostima i patnjama, u konkretnim životnim prilikama 19. stoljeća u Francuskoj. Ono što prepoznajemo kao milost krštenja i dar krsnoga poziva, doista su živjeli: zajedno su molili, hranili se sudjelovanjem u Euharistiji i nastojali svakodnevnim djelima ljubavi svjedočiti da im je od svega najvažnije nasljedovati Kristovu ljubav.“

Biskup je spomenuo primjer sv. Ljudevita kao promicatelja i voditelja skupine koja je njegovala pobožnost noćnoga euharistijskoga klanjanja, te ga je istaknuo kao zagovornika našim današnjim nastojanjima oko trajnoga euharistijskoga klanjanja, koje se već nekoliko godina njeguje u gradu Đakovu, kao i na drugim mjestima u nadbiskupiji i domovini.

Biskup je ukratko naznačio i svjedočanstvo osobite ljubavi sv. Male Terezije prema Djevici Mariji, kojoj ona, nekoliko mjeseci prije smrti, posvećuje dojmljivo poetsko razmatranje, naslovljeno riječima: Marijo, zašto te ljubim?, u kojem svjedoči: „Volim te, Marijo, u poniznu stavu službenice Bogu koga očaravaš svojom poniznošću.“

„Upravo se stav poniznosti, koji Marija izriče u hvalospjevu Veliča, pretočio u put svetosti sv. Male Terezije. Najprije ga svojim iskustvom, a potom riječima u svojoj pisanoj autobiografiji predstavlja kao ‘mali put’. Na njemu se jednostavno ostaje ‘malen’, prepoznajući nesavršenosti, ali prije od svega pouzdanje u Isusa, jer nas k nebu ‘podižu njegove ruke“, istaknuo je biskup Ćurić o svjedočanstvu i pouci Male Terezije. Kratko naznačivši njezin misijski žar, zbog čega je u Crkvi častimo kao zaštitnicu misija, biskup je propovijed zaključio riječima molitve pape Franje: Draga sveta Terezijo, Crkva treba zračiti sjajem, mirisom i radošću Evanđelja. Pomozi nam da budemo poput tebe, uvijek uvjereni u neizmjernu Božju ljubav te i mi svakoga dana mognemo slijediti tvoj ‘mali put.

Na misnome slavlju su uz Đakovčane sudjelovali i vjernici iz župa Đakovačkog dekanata te ovogodišnji prvopričesnici katedralne župe.

Relikvije su u katedralu stigle na svetkovinu Duhova 24. svibnja popodne gdje ih je uz župnika Kovačeka i župnog vikara Macanića dočekao i biskup Ćurić te bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i vjernici. Biskup Ćurić je prije liturgije II. Večernje Duhova uputio nekoliko riječi podsjećajući sve prisutne da se prvenstveno radujemo zbog svetkovine Duhova i rođendana Crkve zahvalni za divna Božja djela, a onda i zbog pohoda zemnih ostataka, relikvija koje s pobožnošću častimo – sv. Male Terezije i njezinih roditelja Ludevita i Zelije Martin.

Drugom Večernjom koju je molila cijela crkva u dva kora započelo je molitveno bdjenje uz relikvije. Prvi kor bili su bogoslovi, a drugi kor narod okupljen u katedrali. Bdjenje ja zatim nastavljeno litanijama Maloj Tereziji i osobnom pobožnošću vjernika te večernjom misom. Večernji dio bdjenja, nakon mise, predvodili su članovi Zajednice bračnih susreta, Misijska skupina i molitvene zajednice Župe Svih svetih te bogoslovi, kandidatice i mladi.

U ponedjeljak, 25. svibnja čašćenje je započelo misnim slavljima u 7 i 8 sati, zatim su relikvije pohodila vrtića djeca sa svojim odgajateljicama. Uslijedilo je svečano misno slavlje, te pohod starih i bolesnih iz Udruge Amadea, zatim Milosrdne sestre sv. Križa, branitelji i svi vjernici. Uz himan „Tebe Boga hvalimo“ koji je predvodio Katedralni zbor branitelji su iznijeli relikvije iz đakovačke katedrale, a biskup Ćurić, župnik Kovaček, župni vikar Macanić te sav narod su ih ispratili na put prema Slavonskom Brodu.

„Misionarke ljubavi, i istinski nasljedovatelji Majke Terezije, duboko su ožalošćeni zloporabom imena, slike, riječi osobe Majke Terezije od strane pojedinaca i skupina, koji se tim metodama služe kako bi stekli novac i priznanje na internetskim stranicama i platformama društvenih medija“, dodaje s. Josipa.

„Budući da ta zloporaba već dugo traje i nadaleko je proširena, te se i dalje nastavlja unatoč brojnim priopćenjima i upozorenjima, konačno smo, kao organizacija, odlučili poduzeti zakonske mjere protiv nekih organizacija“, navodi dalje generalna poglavarica.

Preporučila je svim organizacijama koje koriste ime Majke Terezije u nazivu svojih organizacija bez izričitog pismenog dopuštenja, ili se koriste imenom Majke Terezije, ili onim Misionarki ljubavi, u svoje promidžbene svrhe, kao i u svrhu prikupljanja novčanih sredstava, neka smjesta prestanu to činiti te preimenuju svoje organizacije. Na taj će način poštovati njenu volju i pružiti istinsku podršku Misionarkama ljubavi”, stoji u Pismu koje je u cijelosti dostupno NA POVEZNICI.

Relikvije su u crkvu unijeli župljani ivankovačke župe, a pjesmom su ih pozdravile karmelićanke. Riječi dobrodošlice uputila je priorica samostana s. M. Ljiljana od Duha Svetoga (Prelić). „Sestro naša, sveta Terezijo od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, dobrodošla sa svojim svetim roditeljima, svetim Ljudevitom i svetom Zelijom, u našu Slavoniju“, rekla je, izrazivši vjeru „da su latice milosnih ruža prosipane na svim putovima kojima su u ovom svibnju hodale ove svete relikvije.“

Vjernicima se obratio i preč. Šaf, rekavši: „Okupljamo se oko svetih relikvija Male Terezije i njezinih roditelja, onih opipljivih znakova njihove prisutnosti među nama koji nas podsjećaju da je svetost moguća u svakodnevnom životu, u obitelji i u redovništvu, u jednostavnosti i ljubavi.“

Program je svečanim koncertom otvorio veliki zbor ivankovačke župe. Roditelji i djeca, mladi i nešto stariji vjernici častili su u tišini relikvije tijekom cijelog popodneva i večeri, a karmelićanke su za sve priredile i prigodne darove – misli sv. Male Terezije, maramice s likom svetice kojom su se mogle dotaknuti relikvije, prigodne sličice te latice ruža, a tijekom programa vjernici su i sami donosili ruže i polagali ih uz relikvije.

Program je nastavljen čitanjem ulomaka iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“, a ulomke su čitale karmelićanke. Zatim su pristigli hodočasnici iz osječke Župe sv. Ćirila i Metoda i predstavnici misijskih skupina iz Đakova i Osijeka predvođeni preč. Antom Šiškom, dekanom Osječkog istočnog dekanata i župnikom osječke Župe sv. Ćirila i Metoda te povjerenikom za misijsku djelatnost u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i bivšim misionarom. Organizirano su pristigli i vjernici iz Vođinaca i Starih Mikanovaca predvođeni župnikom Ivanom Lenićem.

Sestre karmelićanke predmolile su litanije i molitve sv. Maloj Tereziji, I. Večernju svetkovine Duhova i pjevanu antifonu Salve Regina. Prigodan nagovor „Sveta Mala Terezija, misionarka“ uputio je preč. Šiško. Istaknuo je: „Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Svetica kaže da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom ih obavljamo. Iz ljubavi prema Bogu bismo trebali obavljati svoje svakodnevne poslove, bilo na radnom mjestu, bilo u kući. Također, ako smo zdravi i radosni – zahvaljujmo Bogu za to. Ako pak ležimo bolesni – prihvatimo tu žrtvu iz ljubavi prema Bogu.“

Uputio je zatim da je službeni stav Crkve pri proglašenju sv. Male Terezije od Djeteta Isusa zaštitnicom misija bio vrlo zanimljiv jer je predstavljao svojevrsni zaokret u razumijevanju misijskog djelovanja. „Službeni naglasak bio je: misije ne počivaju samo na vanjskom apostolatu, nego prije svega na molitvi, ljubavi, žrtvi i svetosti. To je bila ključna poruka. Time je Crkva praktički rekla: postoji ‘vidljiva misija’, ali postoji i ‘skrivena misija’. A bez ove druge, prva ostaje duhovno prazna“, pojasnio je preč. Šiško i na kraju nagovora poručio da su misije su prije svega Božje djelo; da kontemplativni život nije bijeg od svijeta te da je „Mali put“ teologija milosti jer „čovjek se ne spašava vlastitom veličinom, svetost nije elitni projekt, Bog djeluje kroz malenost i povjerenje… Teološki gledano, Terezija naglašava primat milosti nad ljudskim djelima, primat povjerenja nad perfekcionizmom i primat ljubavi nad učinkovitošću.“

Nekoliko prigodnih riječi uputio je i brat Ante Slavić, OCD, koji prati relikvije na njihovu putu po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a relikvije su potom častile Marijine sestre čudotvorne medaljice i Službenice milosrđa iz Vođinaca, kao i članovi Marijine legije iz Osijeka pod vodstvom o. Dragana Majića, DI. Uslijedila je uglazbljena i recitirana izvedba pjesme sv. Male Terezije „Zašto te ljubim, Marijo“ u izvedbi karmelićanki, molitva krunice uz misli sv. Male Terezije, Povečerje te su hodočasnici imali priliku za osobno čašćenje relikvija u šutnji.

Prije početka službe čitanja crkvu su ispunili mladi iz Cerne, koji su pristigli pod vodstvom župnika Damira Stanića te krizmanici Župe sv. Ćirila i Metoda iz Vinkovaca pod vodstvom župnika mr. Marija Brkića i redovnice Služavki Maloga Isusa s. Zrinke Šutalo.

Mnoštvo mladih pristiglih na duhovsko bdjenje pozdravila je priorica, s. Ljiljana.

Vlč. Stanić vjernicima je pojasnio zašto se časte relikvije, rekavši: „Moći svetaca, relikvije svetaca, njihovi zemni ostaci upućuju nas na samog Boga jer Bog je onaj koji snagom svoje milosti daje slabim ljudima hrabrosti svjedočiti svijetu. Crkva je od početaka štovala grobove i tijela najprije mučenika, a zatim kroz povijest Crkve svjedoka vjere. Crkva ne zaboravlja da se u konačnici radi doista samo o bijednim ljudskim kostima. No, te kosti i tijela su pripadale osobama koje su bile prožete, dirnute snagom Boga živoga. Stoga su moći ostaci svetaca, tragovi te nevidljive, no stvarne prisutnosti koja osvjetljava tamu svijeta i otkriva Kraljevstvo nebesko za koje su živjeli.“

Nakon što je izložio Presveti Oltarski Sakrament uslijedila je Služba čitanja, čija se psalmodija redovito moli ili pjeva u dva kora. Ovoga puta psalme su u jednom koru pjevale karmelićanke, a drugi kor su činili krizmanici i vjernici pod vodstvom svećenika. Vlč. Stanić predvodio je klanjanje koje su pjesmom animirali mladi iz Cerne.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja u Karmelu sv. Josipa izložene su na čašćenje i na svetkovinu Duhova do poslijepodnevnih sati.

U slavlju su sudjelovali provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Siniša Balajić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar don Edvard Punda, mjesni župnik i gvardijan imotskog samostana fra Zoran Kutleša, odgojitelji bogoslova, profesori, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi te članovi obitelji, rodbina i prijatelji ređenika. U koncelebraciji je sudjelovalo oko 70 svećenika, a liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti župni zbor sv. Franje, Župni zbor sv. Ilije sa Studenaca i članovi klape Bratovštine iz Gorice. Zborom je ravnao Anđelko Nikolić, a na orguljama je svirala s. Sofija Vuković.

Nadbiskup Križić u homiliji je istaknuo kako svećenički poziv uvijek započinje Božjom inicijativom te podsjetio ređenike da ih je Krist pozvao i prije nego što su počeli razmišljati o svećeništvu. Tumačeći Isusovu velikosvećeničku molitvu iz Ivanova evanđelja, naglasio je kako svećeništvo nije zanimanje ni funkcija, nego pripadanje Kristu i trajna povezanost s njime kroz molitvu, euharistiju i razmatranje Božje riječi.

Upozorio je kako bez toga svećenička služba može postati prazna aktivnost te poručio da samo onaj tko je s Kristom može druge voditi Kristu. Govoreći o poslanju svećenika u suvremenom društvu, istaknuo je kako će novoređenici biti poslani među ljude obilježene ranama, sumnjama i ravnodušnošću, gdje će se njihova vjernost posebno provjeravati u trenucima umora i nerazumijevanja.

„Ljudi će možda zaboraviti ono što ste im rekli u propovijedi, ali neće zaboraviti jeste li ih znali pažljivo saslušati, jeste li bili uz njih u njihovoj boli te jeste li prema njima bili ljubazni i susretljivi“, poručio je mons. Križić.

Govoreći o svećeništvu kao putu trajnog posvećenja i služenja, nadbiskup je istaknuo kako Bog preko posvećenih ruku novoređenika želi nastaviti tješiti, liječiti, podizati i voditi svoj narod. Posebno je naglasio kako svećenička radost mora biti u darivanju, veličina u poniznosti, a snaga u križu.

Upozorio je kako nezadovoljstvo i traženje sebe mogu udaljiti svećenika od njegova poslanja te ga prestati činiti znakom Božje prisutnosti među ljudima. Povezujući ređenje s obilježavanjem 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, nadbiskup je rekao kako današnji svijet nije gladan samo riječi, nego autentičnih svjedoka evanđelja.

„Neka vaša najjača propovijed bude vaš život, kao što je to bilo kod svetoga Franje“, poručio je novoređenicima.

Zaključujući homiliju, nadbiskup Križić ohrabrio je ređenike da u trenucima umora i kušnji uvijek iznova traže snagu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te ih pozvao da ostanu postojani u Kristovoj ljubavi i vjerni pozivu koji su primili.

Nakon homilije uslijedio je središnji čin ređenja – polaganje ruku i posvetna molitva – nakon čega su novozaređeni svećenici pristupili oltaru.

Prije završnoga blagoslova okupljenima su se obratili provincijal fra Siniša Balajić i imotski župnik i gvardijan fra Zoran Kutleša. Provincijal je novoređenicima poručio da budu „svjetlo svijeta“ u vremenu obilježenom nesigurnošću, podjelama i duhovnom prazninom te ih pozvao da ostanu ljudi Božje riječi i ponizna služenja.

Istaknuo je kako svećenik nije gospodar riječi, nego njezin služitelj, poželjevši ređenicima da ih Gospodin „blagoslovi svakim svojim blagoslovom“. Fra Zoran zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji slavlja, osobito bogoslovima, zborovima i brojnim suradnicima koji su pridonijeli svečanosti ređenja.

Uputio je čestitke novozaređenim svećenicima i njihovim obiteljima, posebno roditeljima, istaknuvši radost i ponos što su Crkvi darovali sinove svećenike.

Nadbiskup Križić potom je nad novozaređene svećenike zazvao Božji blagoslov, a oni su okupljenim vjernicima udijelili svoj prvi mladomisnički blagoslov.