U razdoblju od 2. do 30. srpnja svakodnevno će se slaviti misa i moliti litanije Predragocjene Krvi Kristove. Bit će i prilike za ispovijed te osobni pohod. Početkom mjeseca, 1. srpnja, u 18 sati svečano će biti izložene relikvije Predragocjene Krvi Kristove. Detaljan program dostupan je na mrežnim stranicama Delegature.

Svečana Misa i posveta je održana tijekom proljetnog plenarnog zasjedanja Američke biskupske konferencije (USCCB). "Ne okupljamo se da slavimo sebe, nego da posvetimo, da povjerimo... i stavimo cijelu našu naciju u Presveto Srce Isusa Krista," rekao je nadbiskup William E. Lori iz Baltimorea u svojoj homiliji.
Duhovna priprava: Vjernici su se pripremali kroz 250 sati klanjanja i 250 djela milosrđa u župama diljem zemlje.

Cilj inicijative: Nadbiskup Alexander Sample iz Portlanda u Oregonu opisao je pobožnost kao odgovor na moderne oblike duhovnog naprezanja, uključujući usamljenost i pritisak da se osobna vrijednost mjeri postignućima ili neuspjehom. Pozivajući se na encikliku pape Franje Dilexit Nos , rekao je da suvremena kultura često remeti sam identitet.

„Presveto Srce Isusovo odlučno odgovara na to pitanje“, rekao je Sample. „Kad znamo da nas Krist voli, više ne moramo graditi svoj identitet na postignućima ili neuspjesima.“

Dodao je da pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nudi slobodu od straha, egocentričnosti, očaja i površnosti, a istovremeno poziva vjernike da tu ljubav unesu u javni život. „Svijetu su potrebni svjedoci čija srca nalikuju Isusovom srcu“, rekao je.
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvećenja nazivajući ga "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezujući posvetu s posvećenjem Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla u godinama poslije proglašenja američke nezavisnosti.

Nadbiskup Shelton Fabre iz Louisvillea u Kentuckyju razmišljao je o Presvetom Srcu Isusovom kao izvoru zajedništva unutar Crkve, naglašavajući da jedinstvo unutar Crkve nije izgrađeno na zajedničkim preferencijama, već na božanskoj inicijativi i milosti. Opisao je Crkvu kao „bratstvo koje nije stvoreno osobnim preferencijama, afinitetom ili ideologijom, već Božjom providnošću i voljom Isusa Krista.“

Nadbiskup Bernard Hebda od sv. Pavla i Minneapolisa istaknuo je pobožnost kao put unutarnje obnove utemeljene na molitvi i sakramentalnom životu. Citirajući izraz sv. Johna Henryja Newmana „cor ad cor loquitur“ („srce govori srcu“), rekao je da se najdublji susret s Kristom događa u osobnom, unutarnjem zajedništvu oblikovanom molitvom i euharistijom.

Neposredno prije mise, biskupi su proveli vrijeme u euharistijskom klanjanju i blagoslovu te su počastili relikvije svete Margarete Marije Alacoque, francuske časne sestre iz 17. stoljeća čija su viđenja pomogla proširiti pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu diljem Crkve.
'Sveto Srce ne dijeli'

U svojoj propovijedi, Lori je posvetu smjestio u šire moralne i duhovne napetosti Crkve i nacionalnog života, uokvirujući je kao čin povjerenja, a ne postignuća.

„Ljubiti kao što Krist ljubi prava je mjera kršćanskog učeništva i prava je mjera naše ljudskosti“, rekao je.

Priznao je da se ova mjera često ne provodi u djelo. „Doista, ponekad ju je zamaglila gotovo do neprepoznatljivosti“, rekao je, ističući stvarnost podjele, grijeha i neuspjeha uz trenutke milosti.

Lori je rekao da čin povjeravanja nije iskazivanje snage, već priznanje ovisnosti o milosrđu. „Ne možemo doći do Kristova srca pretvarajući se da nam nije potrebno njegovo milosrđe“, rekao je.

Budućnost, naglasio je, ne može se u konačnici osigurati ljudskim sustavima ili planiranjem. „Budućnost pripada Bogu, a ne političkim pokretima, ekonomskim silama ili ljudskim planovima“, rekao je.

Zatim je opisao Presveto Srce kao sam izvor pomirenja, ne samo kao pobožnu sliku već kao živu stvarnost koja preoblikuje one koji mu se obraćaju.

„Presveto Srce ne razdvaja, ono pomiruje“, rekao je. „Ne otvrdnjuje srca, ono ih preobražava. Ne poziva nas samo da primimo ljubav; ono nas šalje da je podijelimo.“

Razmišljajući o Evanđelju, opisao je Krista kao osobu koja je u potpunosti ušla u ljudsko stanje sa „srcem koje je upoznalo radost i tugu, prijateljstvo i izdaju, patnju i žrtvu“.

„Presveto Srce otkriva spasitelja koji ne želi samo našu poslušnost, već i naše prijateljstvo“, rekao je. „Ne samo našu službu, već i naše zajedništvo s njim.“

To zajedništvo, dodao je, namijenjeno je oblikovanju cijelog kršćanskog života. „Ostati u njegovoj ljubavi i dopustiti toj ljubavi da oblikuje sve što činimo“, rekao je.

Molitva posvećenja

Nakon propovijedi, nadbiskup Paul S. Coakley iz Oklahoma Cityja, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, predvodio je svečanu molitvu posvete, smještajući taj trenutak u širu povijesnu i teološku tradiciju.
Podsjetio je da je 127 godina ranije papa Lav XIII. posvetio ljudski rod Presvetom Srcu Isusovu, predstavljajući orlandovsku liturgiju kao nastavak istog čina povjeravanja.

„U istom duhu sada posvećujemo Sjedinjene Američke Države“, rekao je Coakley, napominjući da je Krist „u svojoj vlastitoj krvi uklonio sve podjele i od mnogih naroda učinio jedan Božji narod.“

Tijekom molitve predvodio je ponavljani zaziv: „Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se.“

Molitva posvete obraćala se Kristu kao „Želji naroda i središtu povijesti“, moleći ga da blagoslovi Sjedinjene Države, izliječi rane nacije i donese pomirenje, pravdu i mir tamo gdje ih nema.

Također je zahvaljivalo za blagoslove darovane zemlji, potvrđivalo dostojanstvo svake osobe kao dar od Stvoritelja i nadoknađivalo uvrede protiv Boga i ljudskog dostojanstva.
U molitvi se nadalje tražilo da Crkva u Sjedinjenim Državama bude vidljivi znak Kristove prisutnosti u svijetu, upućujući „svim ljudima na [njegovu] beskonačnu ljubav“. Molilo se za mir u obiteljima i zajednicama, pomirenje prekinutih odnosa, popravak nepravdi i ozdravljenje nacije kroz dublje sjedinjenje sa Presvetim Srcem Isusovim.

'Snažan trenutak u našoj nacionalnoj priči'
Predsjednik Donald Trump također je izdao poruku povodom posvete, nazvavši je "snažnim trenutkom u našoj nacionalnoj priči" i povezavši je s post-revolucionarnom posvetom Sjedinjenih Država Blaženoj Djevici Mariji od strane biskupa Johna Carrolla.
Opisao je taj trenutak kao dio šire duhovne baštine, napominjući da je američka povijest dugo oblikovana javnim izražavanjem vjere.
„Dok katolički biskupi posvećuju Sjedinjene Američke Države Presvetom Srcu Isusovu u ovoj 250. godini naše neovisnosti, ponovno se obvezujemo“, rekao je, pozivajući na obnovljenu pozornost na „duhovni identitet i veliko civilizacijsko nasljeđe“ nacije.
Trump je posvetu nazvao "dirljivim podsjetnikom da je Ameriku oduvijek vodila ljubazna Božja ruka", uokvirivši je i kao razmišljanje i obnovu tijekom godine pedesete obljetnice.

Izvor: www.ewtnnews.com/Prijevod:medjugorje-info.com

U propovijedi je biskup Ćurić istaknuo bogatstvo slavlja, povezujući zavjetni spomen iz 1687. s odlukom Hrvatskoga sabora o Nacionalnom danu posvojitelja. Govoreći o sv. Josipu, naglasio je njegovu pravednost, vjernost i hrabrost da prihvati Božji plan.

„Draga braćo i sestre, taj Božji ‘ne boj se’ Josipu odzvanja kroz cijelu povijest spasenja, i danas Božji glas ohrabruje, obnavlja i pridiže naša srca. U vama, dragi hodočasnici Josipovih obitelji, želimo poduprijeti i zahvaliti vam što se tako velikodušno uključujete u apostolat braka i obitelji, koji je tako važan u pastoralnom djelu Crkve. Činite to unatoč teškoćama, u susretu s novim izazovima, sve češćom praksom odgođenoga braka, u brojnim slučajevima, zbog različitih razloga, tako krhkoga i kratkotrajnoga, te u ozračju straha i zatvorenosti pred novim rađanjima. Vi promičete bogatstvo i ljepotu roditeljstva. Štoviše, proširujući roditeljsku ljubav i izvan biološkoga veza, svjedočite da život najviše ispunjavaju djela ljubavi, osobito prema onima koji su ostali nezaštićeni, bez doma i obiteljskoga zajedništva“, poručio je biskup.

Dodao je da se u spomen na 339. obljetnicu izbora sv. Josipa za zaštitnika domovine ne pristupa kao „nostalgičnom zovu prošlosti, nego kao vrijednom i nadahnjujućem koraku koji se ugrađuje u ovaj vremeniti povijesni hod našega zajedništva u krilu hrvatskoga naroda i prati ga“. „S pogledom na zaštitnika sv. Josipa, propitujemo oko kojih se uporišta u ovo današnje vrijeme sabiru naše vrijednosti i ideali. Na što smjeraju naša zahvalnost i rodoljublje, događaji i primjeri koje ne zaboravljamo, naš optimizam, plemenitost i otvorenost našega srca“, upitao je biskup Ćurić.

Među ostalim, naglasio je važnost zajedništva. „To nas zajedništvo jača da svi odgovorimo svome pozivu u krilu poslanja Crkve, zajednice koja, kako nas sasvim svježe podsjeća papa Lav, korača s čovječanstvom, dijeli njegove nade i rane te sluša pitanja svakog doba, svakog vremena; danas, s novim svjetovima, gdje ljudska moć dopire do sve osjetljivijih područja osobnoga i društvenoga života“, rekao je mons. Ćurić.

Na kraju slavlja biskupu Ćuriću darovana je slika Kristova uskrsnuća, djelo akademskog slikara Ivana Ivice Markovića. Liturgijsko pjevanje animirali su župni zbor „Sveti Juraj“ iz Starog Pazina, pod ravnanjem maestra i orguljaša Brune Gortana, te muška klapa „Kmeti“ iz Pregrade.

Nakon mise slavlje je nastavljeno u dvorištu Svetišta uz pucanj kuburaških družina iz pregradskog i vinagorskog kraja te večeru koju su posluživali „Josipovi radnici“, izvijestili su iz Svetišta.

Kardinal Müller na početku homilije obratio se okupljenima na hrvatskom jeziku, istaknuvši da se u svetom ređenju don Elvira Tabakovića „raduje cijela Crkva na nebu i zemlji“ jer prima novoga svećenika Isusa Krista. Govoreći o milosti svetoga reda, istaknuo je da će don Elvir primiti „neizbrisivi pečat“ na svojoj duši. Homiliju je potom nastavio na engleskom jeziku, tumačeći svećeništvo kao sakramentalni dar koji ne proizlazi iz ljudskoga povjerenja, nego iz Kristova poziva i poslanja.

U nastavku homilije kardinal Müller podsjetio je da se sveti red ne može razumjeti kao obična služba zajednice, nego kao sakrament u kojemu sam uskrsli Krist, po Duhu Svetome, postavlja službenike Crkve. Pozivajući se na nauk Tridentskoga sabora i Drugoga vatikanskog sabora, istaknuo je da su svećenici snagom sakramenta reda posvećeni naviještati evanđelje, pasti vjernike i slaviti bogoslužje, osobito euharistiju u kojoj djeluju u osobi Krista. Naglasio je i da ministerijalno svećeništvo nije u suprotnosti s općim svećeništvom svih vjernika, nego je s njime povezano u jednom Kristovu svećeništvu.

Obraćajući se izravno novoređeniku, kardinal je rekao da se na Kristov poziv može odgovoriti samo potpunom spremnošću da se život posveti vjernicima, po uzoru na Krista Dobroga Pastira. Podsjetio je da svećeništvo nije prostor traženja vlastite slave, moći, povlastica ili karijere u svjetovnom smislu, nego služenje Crkvi i povjerenom Božjem narodu. Tumačeći Kristovo pitanje Petru „Ljubiš li me?“, poručio je don Elviru da mu Isus osobno govori: „Pasi moje ovce, pasi moje jaganjce.“ Svećenički put, dodao je, nije put zemaljske slave, nego put križa koji vodi prema uskrsnuću i vječnom životu.

Novoređeni svećenik don Elvir Tabaković rođen je 1986. godine u Kupresu, a odrastao je u Osijeku. Studirao je na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga – Angelicum u Rimu, a njegov životni put obilježen je iskustvom obraćenja, nakon kojega je sazrio i njegov svećenički poziv.

Predvoditelj ređenja, kardinal Gerhard Ludwig Müller, jedan je od istaknutih suvremenih katoličkih teologa. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. prefektom Kongregacije za nauk vjere, a papa Franjo uvrstio ga je 2014. u Kardinalski zbor. Hrvatskoj javnosti poznat je i po ranijim gostovanjima u Zagrebu, među kojima su dodjela počasnog doktorata Hrvatskoga katoličkog sveučilišta 2016. te sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji „Stojte čvrsto u vjeri“ 2023. godine.

Posebnost slavlja na Šalati bila je i činjenica da je ređenje služeno prema starijem obliku Rimskoga obreda. Stariji oblik Rimskoga obreda pripada liturgijskoj baštini Katoličke Crkve te je stoljećima oblikovao njezin bogoslužni, duhovni i sakramentalni život. Nakon liturgijske reforme poslije Drugoga vatikanskog sabora njegovo je slavljenje uređeno važećim crkvenim odredbama. Slavlje na Šalati tako je, uz čin svećeničkog ređenja, otvorilo i pogled prema jednom od povijesnih oblika rimskoga bogoslužja.

Slavlje svećeničkog ređenja don Elvira Tabakovića nastavlja se u danima koji slijede. Prva misa bit će slavljena u srijedu, 10. lipnja, u sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na Šalati. Mlada misa najavljena je za nedjelju, 14. lipnja, u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, a mlada misa sekundicija za nedjelju, 2. kolovoza, u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu.

Mostar je tako i ove godine oživio tradiciju staru više od 150 godina, kada su Tijelovo slavili ne samo katolici, nego i nekatolici, koji bi na kapijama s poštovanjem pozdravljali sudionike procesije. O tome svjedoče novine „Novi hercegovački bosiljak“ iz 1885. godine te „Osvit“ iz 1900. godine.

Biskup Petar u svojoj je propovijedi istaknuo zadovoljstvo što sve župe grada Mostara zajedno sudjeluju u tijelovskoj procesiji:

„Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, dan kada Crkva s posebnom radošću i pobožnošću izlazi iz svojih svetišta na ulice sela i gradova kako bi naviještala otajstvo koje se nalazi u samom srcu naše vjere – Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostao je s nama u Presvetom Sakramentu Euharistije. Lijepo je i značajno da se danas sve župe grada Mostara okupljaju zajedno, kao jedna obitelj, jedno Tijelo Kristovo, u procesiji ulicama ovoga našega grada.“

Naglasio je kako „postoji jedna riječ koja se danas, poput tihe niti, provlači kroz sva tri čitanja i pomaže nam ući u otajstvo koje slavimo. To je riječ koju Mojsije izgovara narodu na samom kraju dugoga hoda kroz pustinju: Sjećaj se. Na prvi pogled čini se da je to neobična riječ za čovjeka koji stoji pred budućnošću. Izrael se nalazi na pragu zemlje koju mu je Bog obećao. Pred njim se otvara novo razdoblje njegove povijesti. Moglo bi se očekivati da će Mojsije govoriti o onome što dolazi, da će ohrabrivati narod za buduće izazove. Umjesto toga, on ga poziva da se osvrne unatrag: Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio pustinjom.“

„U Svetome pismu sjećanje nije tek prisjećanje prošlih događaja. Nije riječ o nostalgiji niti o pukom vraćanju mislima na nešto što je jednom bilo, a sada više ne postoji. Biblijsko sjećanje znači ponovno prepoznati Božju prisutnost u vlastitome životu, naučiti čitati vlastitu povijest njegovim očima i otkriti da ni jedan korak nije bio izvan njegova pogleda, pa ni onda kada smo mislili da hodamo sami. Crkva to sjećanje živi u svakoj misi kao spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kojim se žrtva križa uprisutnjuje kroz vjekove. Zato Mojsije ne govori samo o mani, niti samo o vodi iz stijene, niti samo o velikim čudesima koja je narod vidio. On govori o putu. Put je važniji od pojedinačnih događaja jer upravo na putu čovjek polako otkriva tko je Bog, ali i tko je on sam.“

„Pustinja je bila mjesto na kojem je Izrael naučio nešto što se nije moglo naučiti ni u Egiptu ni kasnije u Obećanoj Zemlji. Naučio je da život nije nešto što čovjek može osigurati samome sebi. Svakoga je jutra primao manu, hranu koju nije mogao proizvesti niti pohraniti. Svakoga je jutra bio pozvan prihvatiti da život dolazi kao dar. Možda je upravo to iskustvo najteže za ljudsko srce jer čovjek želi biti gospodar svoje sigurnosti. Želi vjerovati da sve ovisi o njegovoj mudrosti, njegovoj snazi, njegovu radu. A onda se pojave trenutci u kojima postaje jasno koliko je život krhak, koliko toga ne ovisi o nama i koliko je duboka istina koju Mojsije želi usaditi u srce naroda: da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.“

Prisjećajući se prošlosti naše zemlje i naroda te je uspoređujući s iskustvom izraelskoga naroda koji je koračao iz ropstva u slobodu, kazao je kako smo i sami narod koji je prošao kroz pustinju rata, razdvojenosti, gubitka i boli:

„Mnogi od vas pamte vrijeme kada je bilo teško, kada je glad za mirom, sigurnošću i nadom bila stvarna. A ipak, kao što je Bog hranio Izrael manom, tako je hranio i nas. Hranio nas je svojom Riječju, svojom milošću i prije svega Tijelom i Krvlju svoga Sina. Ta riječ nije umanjivala vrijednost kruha. Naprotiv, ona je kruhu vraćala njegovo pravo značenje. Kruh je znak da nas Bog uzdržava; on je podsjetnik da nismo sami sebi izvor života. Mana je u tom smislu bila pralik i simbol euharistijske hrane, kruha anđeoskoga koji je Bog slao kako bi pripravio svoj narod za istinski Kruh s neba. Sveti Augustin, govoreći o toj nebeskoj hrani, podsjeća nas: Mana je bila sjena, euharistija je stvarnost. Ono što je u Starom zavjetu bilo predznak, za nas je postalo punina.“

Po završetku svete mise uslijedila je euharistijska procesija od katedrale Marije Majke Crkve, koja je bila prva postaja, preko Rondoa i Bulevara, gdje su bile postavljene sljedeće dvije postaje, do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla, koja je bila četvrta postaja i gdje je biskup Petar udijelio svečani završni blagoslov s Presvetim.

Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja i procesije animirali su združeni zborovi iz mostarskih župa pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića. Tijekom svete mise pjevanje je na orguljama pratio Drago Soldo.

U radnom dijelu zasjedanja, nakon usvajanja zapisnika s prošlog susreta, biskupi su zajednički promišljali o nedavno objavljenoj prvoj enciklici pape Lava XIV. Magnifica Humanitas. Istaknuto je da je riječ o Papinoj socijalnoj enciklici te da Papa želi da ona bude tako shvaćena i primljena. O tome govore mnoge činjenice, počevši od toga da nosi nadnevak 15. svibnja, kada je prije 135 godina (1891.) objavljena prva socijalna enciklika Rerum novarum pape Lava XIII., na što se papa Lav XIV. u uvodnom dijelu svoje enciklike izričito referira. Istaknuto je i kako ni u jednom dosadašnjem socijalnom dokumentu – a ima ih više od 45 – nije na tako izričit i temeljit način prikazan socijalni nauk Crkve kao crkveno-teološko učenje o odnosu Katoličke Crkve prema događanjima u svijetu, kao što ga donosi Magnifica Humanitas. Papa u enciklici razvija, produbljuje i aktualizira dosadašnji socijalni nauk Crkve, obrazlaže zašto se Crkva bavi socijalnim temama, produbljuje odnos između Crkve i svijeta, donosi nove definicije socijalnoga nauka Crkve te dodatno osvjetljava i produbljuje pojedine dimenzije i teme teološko-socijalnog nauka Crkve, pružajući pritom i svoj osobni obol: zaštitu ljudske osobe u novoj epohi umjetne inteligencije. Moć umjetne inteligencije i neslućeni obzori njezina razvoja predstavljaju nešto sasvim novo, novu epohu te izazivaju nova pitanja na koja Crkva današnjega vremena treba pružiti svoj odgovor. Biskupi su dali snažne poticaje da se enciklika što prije prevede na hrvatski jezik te da se na svim crkvenim razinama enciklika pomno proučava i da se što više uprisutnjuju Papine snažne poruke koje je u enciklici uputio.

Biskupi su upoznati i sa završnim pripremama za Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji pod geslom „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12). Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. Sve potrebne informacije o susretu nalaze se na mrežnoj stranici shko2026.hr. Biskupi pozivaju na susret sve obitelji iz domovine i inozemstva, napose obitelji osoba s invaliditetom. Njima Crkva želi posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

Obilježavanje 1050. obljetnice preminuća kraljice Jelene i 950. obljetnice krunidbe kralja Zvonimira bit će proslavljeno u Solinu 10. listopada.

Za novog ravnatelja Hrvatskog Caritasa biskupi su izabrali svećenika Požeške biskupije, vlč. Krunoslava Siroglavića.

Prisjetivši se nedavno održanog Susreta hrvatske katoličke mladeži, biskupi su još jednom izrazili zahvalnost Požeškoj biskupiji na organizaciji i gostoprimstvu za sve sudionike susreta.

Nakon zasjedanja biskupi su sudjelovali na euharistijskom slavlju u zagrebačkoj katedrali koje je predvodio novi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Leopoldo Girelli.

Biskup Košić, homiliju je počeo pjesmom sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjeg Lica „Samo ovaj dan“, istaknuvši da je veličina ove „male svetice“ upravo u njezinoj malenosti. Podsjetio je da je Terezija bila mlada po godinama, ali zrela pred Bogom. Umrla je u dobi od 24 godine, 30. rujna 1897., u samostanu bosonogih karmelićanki u Lisieuxu, u sjevernoj Francuskoj.

Biskup je istaknuo i svetost obitelji Martin, napomenuvši da su zajedno s Terezijinim relikvijama u Sisku prisutne i relikvije njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije. „Mogli bismo stoga razmišljati i o svetosti obitelji i moliti za naše obitelji da budu sve svete poput ove“, poručio je biskup dodavši i to da je riječ o obitelji koja je imala devetero djece. Nakon rane smrti majke brigu o njoj preuzele su starije sestre, od kojih su tri otišle u samostan. I sama je Terezija već kao djevojčica željela redovnički život, a na hodočašću u Rimu osobno je od pape Lava XIII. zatražila dopuštenje da, premda ima samo 15 godina, bude primljena u Karmel.

Biskup je podsjetio i na njezine zapise iz kojih je nastala svjetski poznata knjiga „Povijest jedne duše“, u kojoj je opisala svoje nutarnje borbe, prihvaćanje križeva, bolest, ali i neprestanu ljubav prema Isusu. „U srcu Crkve ja ću biti ljubav“, rekao je biskup, citirajući sv. Tereziju.

Upravo je u prihvaćanju vlastite malenosti, nastavio je biskup, Terezija pronašla svoj put služenja Crkvi i svijetu. Svoje je molitve osobito prikazivala za svećenike i misionare, zbog čega je proglašena zaštitnicom misija, premda nikada nije napustila svoj samostan. „Mogli bismo reći da je veličina ove male svetice u – običnosti. Govorila je da ne treba činiti velika djela, dovoljna je velika ljubav. I to je ona posjedovala… i zato je postala ne samo sveta, i ne samo zaštitnica misija, nego i crkvena naučiteljica kojom ju je proglasio sveti papa Ivan Pavao II. Mali put o kojem je ona govorila put je svetosti u svakodnevnosti, u malim koracima dobrih djela, prihvaćanju i prikazanju trpljenja za Crkvu i njezine nakane, za svetog Oca papu, za svećenike“.

Taj put, poručio je, uključuje i ono što izriče njezina pjesma „Samo ovaj dan“ – živjeti svaki dan kao Božji dar, zahvaljivati za dobročinstva i ne biti tjeskobno zabrinut za sutra. „Sveta Mala Terezija bila je sva izručena u ruke Isusove, njemu je posvetila svoje male sile, svu sebe, ali s ogromnom velikom ljubavlju. To je primjer i putokaz i svima nama“, rekao je biskup.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja bit će izložene na čašćenje do petka, 29. svibnja u 8 sati za kada je predviđen ispraćaj, izvijestila je Sisačka biskupija.

Nakon dobro pripravljenog i uistinu lijepog nedavnog Susreta hrvatske katoličke mladeži u Požegi, usmjeravamo se prema još jednom nacionalnom vjerničkom susretu ove godine: prema Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. godine, kojega su osmislili i animiraju ga Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, Vijeće za laike te Odbor za osobe s invaliditetom.

1. Poziv i dobrodošlica na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu 19.-20. rujna 2026
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage obitelji, očevi i majke, drage osobe s invaliditetom: braćo i sestre, hrvatski Vas biskupi sve pozivaju da se toga vikenda zaputite na obale Drave i Dunava, u Osijek i u Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.

U ime Đakovačko-osječke nadbiskupije kao domaćina susreta i ja vam svima unaprijed izričem najsrdačniju dobrodošlicu.

Na susret su pozvane sve obitelji iz domovine i inozemstva. Poseban pastoralni naglasak usmjeren je na obitelji koje imaju kao svoga člana osobu s invaliditetom. Takvim obiteljima i njihovim članovima s invaliditetom želimo posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

2. Geslo i program
Svjesni poteškoća i izazova s kojima se susreću današnje obitelji, osobito obitelji osoba s invaliditetom, kao geslo susreta odabrali smo ohrabrujuće riječi svetoga Pavla upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12).

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr možete pronaći logo, tumačenje loga i gesla, prigodnu molitvu, tekstove kateheza, molitvenu građu, plakat, predviđeni program susreta, informacije i obrasce o prijavama za sudjelovanje i smještaj te druge informacije. Vjerujemo da će sve to biti korisno i pomoći svećenicima i drugim pastoralnim suradnicima u senzibiliziranja njihovih župljana i ostalih vjernika za bračne i obiteljske vrednote, za problematiku obitelji koje imaju osobu s invaliditetom te za sudjelovanje na Susretu u Osijeku i Aljmašu.

Dodatne informacije možete zatražiti na mail [email protected] ili telefonom na brojevima 031/802.227; 091/928 4181.

3. Animiranje i prijava vlastitih župljana za sudjelovanje na susretu.
Sve Vas, draga braćo svećenici i redovnici, molimo da u svojim župnim zajednicama odmah započnete s animiranjem svojih župljana za prijavu za sudjelovanje na Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji.

Vjernici koji žele sudjelovati na susretu trebaju se prijaviti svome župniku. Župnici (i pojedini vjernici) mogu na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr otvoriti te drugima proslijediti obrazac prijave za sudjelovanje na susretu (u programu Excel i/ili u PDF obliku); obrazac prijave u PDF obliku župnici mogu otisnuti te podijeliti svojim župljanima i u tiskanom obliku). Župnici će, u suradnji sa svojim suradnicima, prikupljene podatke o svojim župljanima – sudionicima susreta objediniti u Excel programu te će ih potom mailom proslijediti pastoralnom uredu svoje nad/biskupije ili nad/biskupijskom povjereniku za brak i obitelj. Nad/biskupijski uredi, odnosno nad/biskupijski povjerenici za pastoral braka i obitelji pojedinih nad/biskupija, proslijedit će do 7. srpnja 2026. mailom (u programu Excel) Organizacijskom odboru u Đakovu popis sudionika na Susretu iz svoje nad/biskupije, zajedno sa svim potrebnim podacima (važnim za organizaciju, smještaj i noćenje svih sudionika). Organizacijski odbor Đakovačko-osječke nadbiskupije će na kraju nad/biskupijskim povjerenicima za brak i obitelj pojedinih nad/biskupija uzvratiti (u programu Excel) podatke o domaćinima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji će ih dočekati, smjestiti na noćenje od 19. na 20. rujna 2026. te ugostiti u svojim domovima.

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr dostupni su Vam svi obrasci koje je potrebno koristiti jer omogućuju, olakšavaju i ubrzavaju prijavu te paralelno prikupljanje i razmjenu svih potrebnih podataka: o sudionicima susreta, o njihovu smještaju i noćenju te posebnu skrb o osobama s invaliditetom koje će sudjelovati na susretu. Ti obrasci su na poveznici https://shko2026.hr/shko/

mr. vlč. Dario Hrga

kancelar

✠ mons. Đuro Hranić
nadbiskup

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić je izrekao molitvu Maloj Tereziji koju svi mole od najranijeg djetinjstva, podsjećajući na misli Male Terezije koja je željela biti Isusova igračka i koja je neizmjerno ljubila Isus kao i njegovu majku Mariju. „Ona je sačuvala bezazlenost i čistoću svojega srca, veliku ljubav prema Isusu i zato nju molimo da ona Isus prenese našu ljubav prema njemu“, rekao je nadbiskup.

Misnu homiliju izrekao biskup Ćurić. Na početku je rekao: „Jučer smo na nedjelju Duhova, 50. dan poslije najvećeg blagdana – Uskrsa, proslavili i početak Crkve. S razlogom možemo reći – rođendan jedne velike obitelji kojoj pripadamo. Po tome što smo po Isusu postali braća i sestre te se, u zajedništvu s njim, ne samo zovemo, nego svi – i djeca i odrasli, i mali i veliki – doista jesmo Božja djeca, njegovi sinovi i kćeri, koje Bog ljubi svojom vječnom, beskrajnom ljubavlju.“

Biskup je potom istaknuo: „A danas, dan poslije Duhova, ta velika obitelj Crkve gleda i razmatra o Blaženoj Djevici Mariji. Njezina je uloga od samih početaka, kao i u cijeloj povijesti Crkve bila izuzetno važna. Ona nam je rodila Spasitelja. U Djevici Mariji i njezinu bogomajčinstvu objava je čudesne i nedokučive Božje ljubavi. Kršćanski nauk vrlo tijesno povezuje lik Djevice Marije i Crkve. ‘Bogorodica je tip Crkve u redu vjere, milosrdne ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom’, podsjećao je sv. Ambrozije Milanski iz 4. stoljeća. Isto u našem vremenu naglašava i nauk 2. vatikanskoga koncila: ‘Crkva, promatrajući Marijinu svetost i vjerno izvršavajući Očevu volju, po primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život.“

Napominjući da se ta snaga Crkve očituje u svjedočanstvu svetih, biskup je rekao: „U našoj katedrali, pred relikvijama sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih svetih roditelja, sv. Ljudevita i sv. Zelije, danas smo zagledani u njihov zadivljujući primjer. Cijela nam njihova obitelj pokazuje da su na prvo mjesto, tj. u središte svoga života stavili zajedništvo s Bogom. Svojim su životom svjedočili da su kao obitelj doista ‘Crkva u malom’ – ‘kućna Crkva’, računajući na istinu da je među njima trajno nastanjena Božja ljubav i njegovo spasenje, u njihovim radostima i patnjama, u konkretnim životnim prilikama 19. stoljeća u Francuskoj. Ono što prepoznajemo kao milost krštenja i dar krsnoga poziva, doista su živjeli: zajedno su molili, hranili se sudjelovanjem u Euharistiji i nastojali svakodnevnim djelima ljubavi svjedočiti da im je od svega najvažnije nasljedovati Kristovu ljubav.“

Biskup je spomenuo primjer sv. Ljudevita kao promicatelja i voditelja skupine koja je njegovala pobožnost noćnoga euharistijskoga klanjanja, te ga je istaknuo kao zagovornika našim današnjim nastojanjima oko trajnoga euharistijskoga klanjanja, koje se već nekoliko godina njeguje u gradu Đakovu, kao i na drugim mjestima u nadbiskupiji i domovini.

Biskup je ukratko naznačio i svjedočanstvo osobite ljubavi sv. Male Terezije prema Djevici Mariji, kojoj ona, nekoliko mjeseci prije smrti, posvećuje dojmljivo poetsko razmatranje, naslovljeno riječima: Marijo, zašto te ljubim?, u kojem svjedoči: „Volim te, Marijo, u poniznu stavu službenice Bogu koga očaravaš svojom poniznošću.“

„Upravo se stav poniznosti, koji Marija izriče u hvalospjevu Veliča, pretočio u put svetosti sv. Male Terezije. Najprije ga svojim iskustvom, a potom riječima u svojoj pisanoj autobiografiji predstavlja kao ‘mali put’. Na njemu se jednostavno ostaje ‘malen’, prepoznajući nesavršenosti, ali prije od svega pouzdanje u Isusa, jer nas k nebu ‘podižu njegove ruke“, istaknuo je biskup Ćurić o svjedočanstvu i pouci Male Terezije. Kratko naznačivši njezin misijski žar, zbog čega je u Crkvi častimo kao zaštitnicu misija, biskup je propovijed zaključio riječima molitve pape Franje: Draga sveta Terezijo, Crkva treba zračiti sjajem, mirisom i radošću Evanđelja. Pomozi nam da budemo poput tebe, uvijek uvjereni u neizmjernu Božju ljubav te i mi svakoga dana mognemo slijediti tvoj ‘mali put.

Na misnome slavlju su uz Đakovčane sudjelovali i vjernici iz župa Đakovačkog dekanata te ovogodišnji prvopričesnici katedralne župe.

Relikvije su u katedralu stigle na svetkovinu Duhova 24. svibnja popodne gdje ih je uz župnika Kovačeka i župnog vikara Macanića dočekao i biskup Ćurić te bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i vjernici. Biskup Ćurić je prije liturgije II. Večernje Duhova uputio nekoliko riječi podsjećajući sve prisutne da se prvenstveno radujemo zbog svetkovine Duhova i rođendana Crkve zahvalni za divna Božja djela, a onda i zbog pohoda zemnih ostataka, relikvija koje s pobožnošću častimo – sv. Male Terezije i njezinih roditelja Ludevita i Zelije Martin.

Drugom Večernjom koju je molila cijela crkva u dva kora započelo je molitveno bdjenje uz relikvije. Prvi kor bili su bogoslovi, a drugi kor narod okupljen u katedrali. Bdjenje ja zatim nastavljeno litanijama Maloj Tereziji i osobnom pobožnošću vjernika te večernjom misom. Večernji dio bdjenja, nakon mise, predvodili su članovi Zajednice bračnih susreta, Misijska skupina i molitvene zajednice Župe Svih svetih te bogoslovi, kandidatice i mladi.

U ponedjeljak, 25. svibnja čašćenje je započelo misnim slavljima u 7 i 8 sati, zatim su relikvije pohodila vrtića djeca sa svojim odgajateljicama. Uslijedilo je svečano misno slavlje, te pohod starih i bolesnih iz Udruge Amadea, zatim Milosrdne sestre sv. Križa, branitelji i svi vjernici. Uz himan „Tebe Boga hvalimo“ koji je predvodio Katedralni zbor branitelji su iznijeli relikvije iz đakovačke katedrale, a biskup Ćurić, župnik Kovaček, župni vikar Macanić te sav narod su ih ispratili na put prema Slavonskom Brodu.

„Misionarke ljubavi, i istinski nasljedovatelji Majke Terezije, duboko su ožalošćeni zloporabom imena, slike, riječi osobe Majke Terezije od strane pojedinaca i skupina, koji se tim metodama služe kako bi stekli novac i priznanje na internetskim stranicama i platformama društvenih medija“, dodaje s. Josipa.

„Budući da ta zloporaba već dugo traje i nadaleko je proširena, te se i dalje nastavlja unatoč brojnim priopćenjima i upozorenjima, konačno smo, kao organizacija, odlučili poduzeti zakonske mjere protiv nekih organizacija“, navodi dalje generalna poglavarica.

Preporučila je svim organizacijama koje koriste ime Majke Terezije u nazivu svojih organizacija bez izričitog pismenog dopuštenja, ili se koriste imenom Majke Terezije, ili onim Misionarki ljubavi, u svoje promidžbene svrhe, kao i u svrhu prikupljanja novčanih sredstava, neka smjesta prestanu to činiti te preimenuju svoje organizacije. Na taj će način poštovati njenu volju i pružiti istinsku podršku Misionarkama ljubavi”, stoji u Pismu koje je u cijelosti dostupno NA POVEZNICI.

Relikvije su u crkvu unijeli župljani ivankovačke župe, a pjesmom su ih pozdravile karmelićanke. Riječi dobrodošlice uputila je priorica samostana s. M. Ljiljana od Duha Svetoga (Prelić). „Sestro naša, sveta Terezijo od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, dobrodošla sa svojim svetim roditeljima, svetim Ljudevitom i svetom Zelijom, u našu Slavoniju“, rekla je, izrazivši vjeru „da su latice milosnih ruža prosipane na svim putovima kojima su u ovom svibnju hodale ove svete relikvije.“

Vjernicima se obratio i preč. Šaf, rekavši: „Okupljamo se oko svetih relikvija Male Terezije i njezinih roditelja, onih opipljivih znakova njihove prisutnosti među nama koji nas podsjećaju da je svetost moguća u svakodnevnom životu, u obitelji i u redovništvu, u jednostavnosti i ljubavi.“

Program je svečanim koncertom otvorio veliki zbor ivankovačke župe. Roditelji i djeca, mladi i nešto stariji vjernici častili su u tišini relikvije tijekom cijelog popodneva i večeri, a karmelićanke su za sve priredile i prigodne darove – misli sv. Male Terezije, maramice s likom svetice kojom su se mogle dotaknuti relikvije, prigodne sličice te latice ruža, a tijekom programa vjernici su i sami donosili ruže i polagali ih uz relikvije.

Program je nastavljen čitanjem ulomaka iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“, a ulomke su čitale karmelićanke. Zatim su pristigli hodočasnici iz osječke Župe sv. Ćirila i Metoda i predstavnici misijskih skupina iz Đakova i Osijeka predvođeni preč. Antom Šiškom, dekanom Osječkog istočnog dekanata i župnikom osječke Župe sv. Ćirila i Metoda te povjerenikom za misijsku djelatnost u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i bivšim misionarom. Organizirano su pristigli i vjernici iz Vođinaca i Starih Mikanovaca predvođeni župnikom Ivanom Lenićem.

Sestre karmelićanke predmolile su litanije i molitve sv. Maloj Tereziji, I. Večernju svetkovine Duhova i pjevanu antifonu Salve Regina. Prigodan nagovor „Sveta Mala Terezija, misionarka“ uputio je preč. Šiško. Istaknuo je: „Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Svetica kaže da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom ih obavljamo. Iz ljubavi prema Bogu bismo trebali obavljati svoje svakodnevne poslove, bilo na radnom mjestu, bilo u kući. Također, ako smo zdravi i radosni – zahvaljujmo Bogu za to. Ako pak ležimo bolesni – prihvatimo tu žrtvu iz ljubavi prema Bogu.“

Uputio je zatim da je službeni stav Crkve pri proglašenju sv. Male Terezije od Djeteta Isusa zaštitnicom misija bio vrlo zanimljiv jer je predstavljao svojevrsni zaokret u razumijevanju misijskog djelovanja. „Službeni naglasak bio je: misije ne počivaju samo na vanjskom apostolatu, nego prije svega na molitvi, ljubavi, žrtvi i svetosti. To je bila ključna poruka. Time je Crkva praktički rekla: postoji ‘vidljiva misija’, ali postoji i ‘skrivena misija’. A bez ove druge, prva ostaje duhovno prazna“, pojasnio je preč. Šiško i na kraju nagovora poručio da su misije su prije svega Božje djelo; da kontemplativni život nije bijeg od svijeta te da je „Mali put“ teologija milosti jer „čovjek se ne spašava vlastitom veličinom, svetost nije elitni projekt, Bog djeluje kroz malenost i povjerenje… Teološki gledano, Terezija naglašava primat milosti nad ljudskim djelima, primat povjerenja nad perfekcionizmom i primat ljubavi nad učinkovitošću.“

Nekoliko prigodnih riječi uputio je i brat Ante Slavić, OCD, koji prati relikvije na njihovu putu po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a relikvije su potom častile Marijine sestre čudotvorne medaljice i Službenice milosrđa iz Vođinaca, kao i članovi Marijine legije iz Osijeka pod vodstvom o. Dragana Majića, DI. Uslijedila je uglazbljena i recitirana izvedba pjesme sv. Male Terezije „Zašto te ljubim, Marijo“ u izvedbi karmelićanki, molitva krunice uz misli sv. Male Terezije, Povečerje te su hodočasnici imali priliku za osobno čašćenje relikvija u šutnji.

Prije početka službe čitanja crkvu su ispunili mladi iz Cerne, koji su pristigli pod vodstvom župnika Damira Stanića te krizmanici Župe sv. Ćirila i Metoda iz Vinkovaca pod vodstvom župnika mr. Marija Brkića i redovnice Služavki Maloga Isusa s. Zrinke Šutalo.

Mnoštvo mladih pristiglih na duhovsko bdjenje pozdravila je priorica, s. Ljiljana.

Vlč. Stanić vjernicima je pojasnio zašto se časte relikvije, rekavši: „Moći svetaca, relikvije svetaca, njihovi zemni ostaci upućuju nas na samog Boga jer Bog je onaj koji snagom svoje milosti daje slabim ljudima hrabrosti svjedočiti svijetu. Crkva je od početaka štovala grobove i tijela najprije mučenika, a zatim kroz povijest Crkve svjedoka vjere. Crkva ne zaboravlja da se u konačnici radi doista samo o bijednim ljudskim kostima. No, te kosti i tijela su pripadale osobama koje su bile prožete, dirnute snagom Boga živoga. Stoga su moći ostaci svetaca, tragovi te nevidljive, no stvarne prisutnosti koja osvjetljava tamu svijeta i otkriva Kraljevstvo nebesko za koje su živjeli.“

Nakon što je izložio Presveti Oltarski Sakrament uslijedila je Služba čitanja, čija se psalmodija redovito moli ili pjeva u dva kora. Ovoga puta psalme su u jednom koru pjevale karmelićanke, a drugi kor su činili krizmanici i vjernici pod vodstvom svećenika. Vlč. Stanić predvodio je klanjanje koje su pjesmom animirali mladi iz Cerne.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja u Karmelu sv. Josipa izložene su na čašćenje i na svetkovinu Duhova do poslijepodnevnih sati.

U slavlju su sudjelovali provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Siniša Balajić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar don Edvard Punda, mjesni župnik i gvardijan imotskog samostana fra Zoran Kutleša, odgojitelji bogoslova, profesori, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi te članovi obitelji, rodbina i prijatelji ređenika. U koncelebraciji je sudjelovalo oko 70 svećenika, a liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti župni zbor sv. Franje, Župni zbor sv. Ilije sa Studenaca i članovi klape Bratovštine iz Gorice. Zborom je ravnao Anđelko Nikolić, a na orguljama je svirala s. Sofija Vuković.

Nadbiskup Križić u homiliji je istaknuo kako svećenički poziv uvijek započinje Božjom inicijativom te podsjetio ređenike da ih je Krist pozvao i prije nego što su počeli razmišljati o svećeništvu. Tumačeći Isusovu velikosvećeničku molitvu iz Ivanova evanđelja, naglasio je kako svećeništvo nije zanimanje ni funkcija, nego pripadanje Kristu i trajna povezanost s njime kroz molitvu, euharistiju i razmatranje Božje riječi.

Upozorio je kako bez toga svećenička služba može postati prazna aktivnost te poručio da samo onaj tko je s Kristom može druge voditi Kristu. Govoreći o poslanju svećenika u suvremenom društvu, istaknuo je kako će novoređenici biti poslani među ljude obilježene ranama, sumnjama i ravnodušnošću, gdje će se njihova vjernost posebno provjeravati u trenucima umora i nerazumijevanja.

„Ljudi će možda zaboraviti ono što ste im rekli u propovijedi, ali neće zaboraviti jeste li ih znali pažljivo saslušati, jeste li bili uz njih u njihovoj boli te jeste li prema njima bili ljubazni i susretljivi“, poručio je mons. Križić.

Govoreći o svećeništvu kao putu trajnog posvećenja i služenja, nadbiskup je istaknuo kako Bog preko posvećenih ruku novoređenika želi nastaviti tješiti, liječiti, podizati i voditi svoj narod. Posebno je naglasio kako svećenička radost mora biti u darivanju, veličina u poniznosti, a snaga u križu.

Upozorio je kako nezadovoljstvo i traženje sebe mogu udaljiti svećenika od njegova poslanja te ga prestati činiti znakom Božje prisutnosti među ljudima. Povezujući ređenje s obilježavanjem 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, nadbiskup je rekao kako današnji svijet nije gladan samo riječi, nego autentičnih svjedoka evanđelja.

„Neka vaša najjača propovijed bude vaš život, kao što je to bilo kod svetoga Franje“, poručio je novoređenicima.

Zaključujući homiliju, nadbiskup Križić ohrabrio je ređenike da u trenucima umora i kušnji uvijek iznova traže snagu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te ih pozvao da ostanu postojani u Kristovoj ljubavi i vjerni pozivu koji su primili.

Nakon homilije uslijedio je središnji čin ređenja – polaganje ruku i posvetna molitva – nakon čega su novozaređeni svećenici pristupili oltaru.

Prije završnoga blagoslova okupljenima su se obratili provincijal fra Siniša Balajić i imotski župnik i gvardijan fra Zoran Kutleša. Provincijal je novoređenicima poručio da budu „svjetlo svijeta“ u vremenu obilježenom nesigurnošću, podjelama i duhovnom prazninom te ih pozvao da ostanu ljudi Božje riječi i ponizna služenja.

Istaknuo je kako svećenik nije gospodar riječi, nego njezin služitelj, poželjevši ređenicima da ih Gospodin „blagoslovi svakim svojim blagoslovom“. Fra Zoran zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji slavlja, osobito bogoslovima, zborovima i brojnim suradnicima koji su pridonijeli svečanosti ređenja.

Uputio je čestitke novozaređenim svećenicima i njihovim obiteljima, posebno roditeljima, istaknuvši radost i ponos što su Crkvi darovali sinove svećenike.

Nadbiskup Križić potom je nad novozaređene svećenike zazvao Božji blagoslov, a oni su okupljenim vjernicima udijelili svoj prvi mladomisnički blagoslov.

Svečani doček upriličen je u srijedu u poslijepodnevnim satima. Nakon unošenja relikvija u svetište uslijedio je recital o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja, s posebnim osvrtom na povezanost sa župom Presnače, kao i molitva za duhovna zvanja. Program je nastavljen molitvenim bdjenjem, euharistijskim klanjanjem, molitvom krunice i osobnom molitvom.

Drugoga dana pohoda, od ranih jutarnjih sati, vjernici su imali priliku za osobnu molitvu, dok su svećenici Banjolučkog, Bihaćkog, Bosanskogradiškog i Prnjavorskog dekanata održali svoju redovitu rekolekciju. Banjolučki biskup mons. Željko Majić govorio im je o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja.

Svečano misno slavlje predvodio je biskup Željko u zajedništvu s umirovljenim biskupom mons. Franjom Komaricom i dvadesetak svećenika spomenutih dekanata.

„U ovom događaju prepoznajemo pohod neba našoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji, našoj župi Presnače i našoj Banjolučkoj biskupiji“, istaknuo je biskup Majić u svojoj propovijedi.

Naglasio je kako relikvije nisu amajlije za sreću, nego svjedočanstvo da su sveci živi u Bogu. Pozvao je vjernike da kroz dodir relikvija prinesu Gospodinu svoje rane, strahove, obitelji, ali i ranjenu Crkvu i narod.

U propovijedi se osvrnuo i na Terezijin „mali put“, put duhovnoga djetinjstva i ljubavi u malim stvarima, povukavši paralelu sa sunarodnjacima, časnim slugom Božjim Petrom Barbarićem i bl. Ivanom Merzom, koji su također svjedočili da se svetost postiže vjernim vršenjem svakodnevnih dužnosti.

Poseban naglasak stavio je na svete roditelje Ljudevita i Zeliju kao uzor suvremenim obiteljima. Iako su se suočavali s bolestima i neizvjesnostima, Boga su stavili u središte doma, a svih njihovih pet kćeri koje su preživjele izabralo je posvećeni život, uključujući i službenicu Božju Leoniju, za koju se vodi postupak proglašenja blaženom. „Njihov dom bio je mjesto molitve, vjere, nade i ljubavi. Upravo zato iz takve je obitelji izrasla svetica, a oni su postali snažan primjer i nadahnuće obiteljima“, naglasio je biskup.

Apelirajući na potrebu otvorenosti životu i rađanju djece, biskup je pozvao na „mali put“ obnove: „Dok danas s nemalom dozom zabrinutosti gledamo budućnost naše mjesne Crkve, pred nama se otvara put – kako bi rekla sveta Terezija od Djeteta Isusa – ‘mali put’ obnove naše Biskupije i našega naroda. To je put vjere, nade i ljubavi; put poštenja, dobrote, otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu.“

Na kraju misnoga slavlja biskup je uputio snažnu poruku nade i vjere u budućnost Banjolučke biskupije, istaknuvši pozitivnu promjenu: „Prije 25 godina, kada su relikvije sv. Male Terezije prvi put pohodile ovu župu, na ovom mjestu nije bilo crkve, a danas ondje ponosno stoje izgrađeni crkva i svetište“, rekao je.

Ispraćajući relikvije, biskup je u ime svih vjernika predao projekt duhovne obnove kako bi ova mjesna Crkva ponovno oživjela novim životima, krštenjima i duhovnim zvanjima te kako bi na ovim prostorima trajno vladali mir, ljubav i radost, uz molitvu da se rat više nikada ne ponovi.

Misno slavlje i dvodnevni pohod završeni su molitvom koju je uputio biskup: „Sveta Mala Terezijo, ponizno te molim, reci dragom Isusu da te ova Crkva jako voli“, nakon čega su relikvije ispraćene prema Somboru.

FACEBOOK stranica
INSTAGRAM profil

Sadržaj na službenim profilima vlasništvo je Zagrebačke nadbiskupije te neovlašteno preuzimanje i kopiranje nije dozvoljeno. Sadržaj, osobito multimedijski, mora se reproducirati u izvornom obliku i ne smije se uređivati niti mijenjati niti koristiti u svrhe za koje nije prvotno namijenjen.

U propovijedi je mons. Vukšić, između ostalog poručio: „Samo u mjeri u kojoj sami budemo ljubili, ostvarivat ćemo ljubav u sebi samima. Naime, ljubav, vjera, nada, te glavne kreposti našega života, te sveukupnost dobrote, ljepote i Božje miline u ljudskom životu, rastu samo u mjeri u kojoj se posreduje i dijeli drugima. To je kapital koji paradoksalno raste u mjeri u kojoj se razdjeljuje, u mjeri u kojoj se svjedoči, propovijeda i daje drugima. Ljubav svetaca, ljubav prema Bogu, svjedočena prema Bogu i svjedočena prema ljudima, u njima samima je rasla i narasla do stupnja svetosti koju je Crkva prepoznala i priznala. Upravo takvi jesu primjer svima nama.“

Vrhbosanski nadbiskup je kazao kako je važno znati „da ništa od svetosti, ništa od dobrote, ništa od ljubavi, ništa od naše vjere kojom se ponosimo, draga braćo i sestre, iako jeste naše osobno, nikada ne smije ostati samo naše privatno. Svi smo pozvani po zakonu ljubavi i poslanju Isusovih učenika posredovati i širiti dalje ono što se zove Božji nauk i Božja svetost. Stoga, neka ovi sveci čiji su zemni ostaci danas ovdje izloženi, budu svima nama poput znakova pored puta.“

Brojni vjernici su molili pred relikvijama svetaca i prije i nakon mise.

Relikvije sv. Terezije i njezinih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin u bistričku župu su stigle 19. svibnja iz sarajevskog samostana Bezgrešne Kraljice Karmela. Poslije svečanog dolaska kroz večernje sate bilo je organizirano razmatranje o braku i obitelji koje je održao vlč. Ante Vrhovac, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Izlaganje o Euharistiji u životu sv. Terezije održao je vlč. Marko Majstorović, ravnatelj KŠC-a sv. Pavao u Zenici dok je o sv. Tereziji i redovništvu govorio fra Zvonimir Batista, župni vikar u Uskoplju. O svetoj Maloj Tereziji kao uzoru mladima govorio je bogoslov fra Ivan Pilić. Nakon toga je od ponoći uslijedilo cjelonoćno bdijenje u tišini.

Ispraćaj relikvija iz župe Bistrica u Banjolučku biskupiju i župu Presnače uslijedio je u 15 sati.

Nakon euharistijskoga slavlja nastavljen je molitveni program. Relikvije u Samostanu sv. Ilije ostaju do subote 16. svibnnja, kada nakon svečanog ispraćaja u 13 sati odlaze u Župu sv. Male Terezije u Ledinac, potom u Karmel Bezgrešne Kraljice Karmela u Sarajevo te Župu sv. Male Terezije – Bistrica i svetište sv. Male Terezije – Presnače.

Svečano misno slavlje o obrascu sv. Terezijinih roditelja predslavio je o. Jakov Mamić, uz suslavitelje o. Zvonka Martića, župnika; o. Ante Jakusa, župnoga vikara; don Domagoja Jelače i don Marija Bobića. Nakon mise upriličena je procesija od crkve na Kamenu do kripte na Vidovcu gdje su se vjernici zadržali u molitvi i bdjenju.

Nakon Splita relikvije odlaze u Bosnu i Hercegovinu u samostan sv. Ilije na Buškom jezeru.

Sestra Marija Brizar, provincijalna poglavarica, prihvatila je njihovu molbu te im predala medaljice s grbom Družbe. Kroz godinu postulata pratit će ih odgojiteljica s. Doroteja Krešić.

Obred primanja u postulat okupio je sve sestre u samostanu koje molitvom i radošću prate ovaj njihov korak nasljedovanja Krista.

Ovogodišnji Dan mladih 55. po redu, održat će se 29. i 30. svibnja u Gospinu svetištu u Komušini na Kondžilu, pod geslom: Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33).

Susret, na kojem se svake godine okuplja oko 1 500 mladih, započinje u petak molitvom krunice u 18 sati nakon koje slijedi euharistijsko slavlje. Program se nastavlja katehezom, večernjim sadržajima za sudionike te euharistijskim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Središnji dio susreta koji se odvija u subotu, započinje u 08 sati pokorničkim bogoslužjem i sakramentom pomirenja, nakon čega u 09:30 sati slijedi procesija s Gospinim kipom prema brdu Kondžilo i svečano euharistijsko slavlje u 11 sati koje će predvoditi mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski.

U poslijepodnevnim satima predviđen je zajednički ručak, a potom i prigodan program za sve sudionike. Ovogodišnji susret dodatno će obogatiti i Sajam zvanja, na kojem će se predstaviti redovničke zajednice, bogoslovije, sjemenište, skauti i druge crkvene ustanove.

Program za sudionike pripremaju djelatnici Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u zajedništvu s animatorima, vršnjačkim edukatorima i youth workerima.

NCM ovom prigodom poziva sve voditelje skupina mladih, župnike, duhovne asistente i redovnice da prijave svoje skupine mladih koji će sudjelovati na programu u petak i u subotu zbog lakše organizacije Dana mladih.

Prijavni obrazac za sudjelovanje u pretprogramu u petak, 29. svibnja moguće je pronaći na sljedećoj poveznici: https://forms.gle/QnY83PpvipL2tGNy9.

Prijave su otvorene do petka, 22. svibnja te ih izvršavaju isključivo župnici i voditelji skupina za mlade iz svojih župa, kao i odgovorne osobe u školama i drugim udruženjima. Pojedinačne prijave neće biti uzete u obzir.

„U nadi da ćemo se okupiti u što većem broju i tako obilježiti ovaj 55. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, srdačno vas pozdravljamo“, poručili su iz NCM-a.

Za Božić i Uskrs u crkvi cijeli dan ispovijeda oko 20 ispovjednika na sedam jezika. U crkvi se nalazi i relikvija prvoga stupnja sv. Padra Pija koji je kao i sv. Leopold bio kapucin ispovjednik, rekao je fra Josip.

Istaknuo je da je postojala želja za proglašenje Leopoldova svetišta budući da takvo svetište ne postoji u Nadbiskupiji, a on je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije.

„U razgovoru s nadbiskupom Kutlešom i pomoćnim biskupom Markom Kovačom odlučeno je da proglašenje bude baš na blagdan sv. Leopolda Mandića kada će se proslaviti i 25. obljetnica župe, 10. obljetnica od dolaska svečeva tijela te će biti blagoslov novih orgulja“, zaključio je župnik fra Josip Ćibarić.

PRIOPĆENJE

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osjeća potrebu ponovno naglasiti svoja temeljna stajališta u vezi s aktualnim društvenim i javnim raspravama koje opterećuju odnose među narodima i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izražava duboko žaljenje zbog sadržaja i tona priopćenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u kojem se, bez ikakvih konkretnih dokaza, Katoličku crkvu i neimenovane “crkvene krugove” dovodi u vezu s navodnim projektima podjele Bosne i Hercegovine.

Odbacujemo takve tvrdnje kao neutemeljene, neodgovorne i štetne za međureligijski dijalog i ukupne odnose u društvu. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kroz Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine i svoje ustanove, dosljedno zagovara mir, pravdu, dijalog i jednakopravnost konstitutivnih naroda i građana, bez ikakvih skrivenih političkih agenda.

Posebno zabrinjava pokušaj da se povijesne tragedije i sudski utvrđeni zločini instrumentaliziraju za dnevnopolitičke obračune i diskreditaciju drugih vjerskih zajednica. Takva retorika ne doprinosi suočavanju s prošlošću, nego produbljuje nepovjerenje i nepotrebno podiže tenzije.

Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Takvo ustavno uređenje nije puka formalnost, nego temelj stabilnosti, ravnoteže i mira. Nedopustivo je da se bilo kojem konstitutivnom narodu, neovisno o njegovoj brojnosti ili teritorijalnoj rasprostranjenosti, niječu, umanjuju ili preglasavanjem od strane većinskoga naroda oduzimaju prava koja mu pripadaju.

Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti.

U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice izbornoga, te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava.

Pozivamo Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i sve njezine predstavnike, kao i sve društvene čimbenike na odgovornost u javnom govoru, na suzdržanost od neprovjerenih tvrdnji te na iskren dijalog utemeljen na poštivanju ustavnoga poretka i dostojanstva svakoga naroda i svakoga čovjeka.

Bosna i Hercegovina ne treba nove optužbe i podjele, nego ozbiljan i iskren razgovor svih njezinih naroda i zajednica.

Katolička crkva će u tome i dalje sudjelovati otvoreno, jasno i bez skrivanja iza političkih konstrukcija.

Sarajevo, 29. travnja 2026.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Misnom slavlju nazočilo je mnoštvo vjernika iz sinjske župe, kao i brojni Gospini štovatelji te prijatelji Samostana. Među uzvanicima bili su i gradonačelnik Sinja Miro Bulj, arhitekt i projektant Ivan Vučković, zatim Ivan Bota iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU te Mate Paštar iz Javne ustanove za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije.Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor mladih Gospe Sinjske pod ravnanjem s. Anđele Crnjac.

U homiliji je fra Siniša Blajić, osvrćući se na Nedjelju Dobrog Pastira, istaknuo važnost molitve za nova duhovna zvanja te potrebu autentičnog svjedočenja posvećenog života u današnjem svijetu.

Na završetku misnog slavlja okupljenima se obratio fra Marinko Vukman, uputivši riječi zahvalnosti župljanima, dobročiniteljima i svima koji su pridonijeli izgradnji nove kapele i dvorane. Naglasio je kako je nova kapelica izgrađena upravo u godini obilježavanja 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog, čime ovaj projekt dobiva dodatnu duhovnu i simboličku vrijednost.

Posebno je zahvalio Provinciji, braći franjevcima na službi u Njemačkoj, Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, lokalnim jedinicama Cetinske krajine, Viteškom alkarskom društvu Sinj, izvođačima radova te suradnicima na projektu.

U svom obraćanju iznio je i tijek izgradnje te posebno pohvalio arhitekta Ivana Vučkovića za još jedno vrijedno arhitektonsko ostvarenje u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske nakon izgradnje samostanskog klaustra. Za umjetnički doprinos zahvalio je akademskom umjetniku Antonu Vrliću.

Drugi dio slavlja nastavljen je u novoj kapeli i dvorani, gdje je obred blagoslova predvodio fra Siniša Balajić. Tom je prigodom istaknuo da se novi prostori od sada stavljaju u službu liturgijskog i pastoralnog života Svetišta i Župe. Njegove riječi okupljeni vjernici spontano su popratili pjevanjem himne Gospi Sinjskoj, dajući snažan izraz zajedništva i vjere.

Rekonstrukcija i prenamjena prostora nekadašnje kapele Sv. Križa u novu kapelu Sv. Franje smještenu u sklopu Franjevačkog sjemeništa u Sinju počelo je u listopadu 2024., a obuhvatilo je arhitektonske, građevinske i umjetničke zahvate s ciljem uspostave funkcionalnog i liturgijski primjerenog prostora.

Izgradnjom nove zgrade Franjevačkog sjemeništa 1990.-1992., izvorni prostor kapele Sv. Križa prenamijenjen je u vjeronaučnu dvoranu. Tijekom vremena prostor je doživio više funkcionalnih transformacija, čime je postupno izgubio svoju prvotnu i kasniju namjenu.

Zbog izravne povezanosti s bazilikom i samostanskim dvorištem, prostor se djelomično koristio kao spremište liturgijskih stvari, dok je drugi dio služio za održavanje vjeronaučnih i molitvenih susreta.

Radovi na rekonstrukciji i prenamjeni prostora započeli su u listopadu 2024. godine. U početnoj fazi provedeni su nužni sanacijski zahvati na instalacijskom sustavu sjemenišne zgrade, uključujući zamjenu dotrajalih odvodnih cijevi koje su uzrokovale pojavu vlage i kapanja.

U drugoj fazi izvedeni su građevinski zahvati prilagodbe visinske kote poda kapele, koji je spušten na razinu prezbiterija bazilike, čime je osigurana prostorna i liturgijska povezanost dvaju prostora.

Paralelno s uređenjem kapele, u istoj zgradi realiziran je i projekt rekonstrukcije te izgradnje nove, suvremeno opremljene dvorane namijenjene susretima vjerničkih skupina i hodočasnika, čime je dodatno unaprijeđena funkcionalnost i pastoralna djelatnost samostanskog kompleksa.

Uprava Samostana definirala je ključne smjernice projektiranja nove kapele koje su uključivale postizanje interijera obilježenog svježinom, jednostavnošću, funkcionalnošću, intimnošću i jedinstvenošću.

Projekt je povjeren arhitektu Ivanu Vučkoviću, koji je oblikovao prostor kroz uravnotežena rješenja poda, zidova, stropa i oltarnog prostora, uz integraciju umjetničkih elemenata u zadane prostorne i dimenzijske okvire. Cilj je bio ostvariti ambijent koji će diskretno služiti liturgijskoj funkciji i omogućiti sabranost korisnika.

Kapela je od hodnika odijeljena transparentnom pregradom koja reinterpretira ritam lukova, čime se postiže vizualna povezanost uz istodobno očuvanje intime prostora. Pod kapele izveden je u toplom travertinu, u koji su implementirani motivi „plamenih jezika“ kao simbol Duha Svetoga. Ovakvo rješenje nosi snažnu teološku poruku o utemeljenosti čovjeka u Stvoritelju i daru života.

Cjelokupno materijalno i oblikovno rješenje usmjereno je na smirivanje prostora i reduciranje vizualnih distrakcija.

Za umjetničko rješenje interijera angažiran je akademski slikar Anton Vrlić. Strop kapele definiran je geometrijski reduciranim križem, koji simbolizira stradanje i povijesno iskustvo vjerničkog puka Sinja i Cetinskog kraja. Taj motiv integriran je u stilizirani TAU križ sv. Franje, naglašen liturgijskim bojama, čime se dodatno produbljuje simbolički sloj prostora.

Oltarni prostor dominira stakleni mozaik izveden specifičnom tehnikom, u koji je integrirano svetohranište. Ovaj element usmjerava duhovnu percepciju prema euharistijskoj prisutnosti te simbolički povezuje vjernike, osobito one koji žive izvan domovine, s Kristovom prisutnošću.

Rekonstrukcijom i uređenjem prostora ostvarena je funkcionalno i simbolički cjelovita kapela, prilagođena suvremenim liturgijskim potrebama. Arhitektonsko rješenje karakterizira suzdržanost, jasnoća i promišljena integracija umjetničkih elemenata, čime je postignut prostor koji potiče sabranost i duhovno iskustvo.

gospa-sinjska.hr

Evo dijela homilije:

…Istoga dana kada sam rođen, zahvaljujući brizi svojih roditelja, ponovno sam rođen po vodi i Duhu Svetome, kao što smo upravo čuli u Evanđelju. Prije svega postoji dar života koji su mi roditelji dali u vrlo teškim vremenima, i na čemu sam im zahvalan.

Ali ne može se uzeti zdravo za gotovo da je ljudski život sam po sebi dar. Je li on doista lijep dar? Znamo li što čovjeka čeka u mračnim danima koji dolaze — ili u svjetlijim danima koji bi mogli doći? Možemo li predvidjeti kakvim će nevoljama i strašnim događajima biti izložen? Je li ispravno jednostavno dati život? Je li to odgovorno ili previše nesigurno?

To je problematičan dar ako je prepušten samome sebi. Biološki život sam po sebi jest dar, ali okružen je velikim pitanjem. Postaje pravi dar samo ako nam je zajedno s njim dana i obećanje koje je jače od svakog zla koje bi nam moglo zaprijetiti — ako je uronjen u silu koja jamči da je dobro biti čovjek i da će za tu osobu postojati dobro, bez obzira na to što donosi budućnost.

Stoga je s rođenjem povezano ponovno rođenje, sigurnost da je doista dobro živjeti, jer je obećanje jače od zla. To je smisao ponovnog rođenja po vodi i Duhu Svetome: biti uronjen u obećanje koje samo Bog može dati — dobro je što postojiš i u to možeš biti siguran, što god se dogodilo.

S tom sam sigurnošću mogao živjeti, ponovno rođen po vodi i Duhu Svetome. Nikodem pita Gospodina: „Kako se čovjek može ponovno roditi kad je star?” No, ponovno rođenje dano nam je u krštenju, ali u njemu moramo stalno rasti; uvijek se moramo iznova uranjati u Božje obećanje kako bismo se doista nanovo rodili u velikoj, novoj Božjoj obitelji koja je jača od svake slabosti i svake negativne sile koja nam prijeti.

Zato je ovo dan velike zahvalnosti.

Izvor: muzevnibudite.com

Neprocjenjivo blago

Sveti je Otac zahvalio i vlastima te zemlje, kao i svima koji su pridonijeli uspješnom ostvarenju njegova posjeta te dodao:

Odlazim iz Afrike s neprocjenjivim blagom vjere, nade i ljubavi: blagom sastavljenim od priča, lica i svjedočanstava, radosnih i bolnih, koja uvelike obogaćuju moj život i moju službu Petrova nasljednika.

Misionarska Afrika

Ljudi i životi sažeti u pismima, gestama i riječima izrečenima u pozdravima bogato su čovještvo s kojim se Papa susreo tijekom svoga putovanja – veliko blago za opću Crkvu i za svijet. Rimski je biskup stoga istaknuo:

Kao u prvim stoljećima Crkve, Afrika je danas pozvana dati odlučujući doprinos svetosti i misionarskom karakteru kršćanskog naroda. Neka to izmoli zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj od srca povjeravam sve vas, vaše obitelji, vaše zajednice, vašu naciju i afričke narode.

(Vatican News)

Pismo kardinala, koje je „Die Tagespost“ prenio u ponedjeljak, 20. travnja, pokazuje da bi priručnik trebao postati „temelj pastoralnoga djelovanja“. Od lipnja će „Queer pastoral“ kao i Pastoral braka i obitelji nuditi svim stalnim pastoralnim djelatnicima daljnju izobrazbu o tome kako organizirati ceremonije blagoslova. Marx je naglasio kako „blagoslov nije slavlje sakramentalnoga braka“. No, to ne znači „da blagoslov nesakramentalne zajednice, koja je u mnogim slučajevima već građanski brak, gura par na marginu zajednice i Crkve“. Prema Tagespostu, Marx je zahtijevao da se „teološko značenje“ teksta objasni svima onima „koji još uvijek imaju poteškoća s prihvaćanjem ovoga blagoslova“.

Brošura „Blagoslov daje snagu ljubavi“ rezultat je procesa koji je proizašao iz Sinodskoga puta. U ožujku 2023. godine peta Sinodska skupština usvojila je tekst „Blagoslov za parove koji se vole“ s 92 % glasova. Zajednička konferencija Njemačke biskupske konferencije (DBK) i Središnjega odbora njemačkih katolika (ZdK) predstavila je tekst priručnika u proljeće 2025. godine. Priručnik je vrlo kontroverzan u Crkvi u Njemačkoj. Biskupije Limburg, Osnabrück, Rottenburg-Stuttgart i Trier izdale su službene preporuke. Međutim, Kölnska nadbiskupija i biskupije Augsburg, Eichstätt, Passau i Regensburg odbile su zahtjev i pozvale se na rimsku deklaraciju „Fiducia supplicans“ kao opravdanje.

Prema deklaraciji „Fiducia supplicans“ od 18. prosinca 2023. godine – vatikanskoj deklaraciji o pastoralnome značenju blagoslova – blagoslov zajednica u izvanrednim situacijama i homoseksualnih parova načelno su mogući iako je Kongregacija za nauk vjere samo dvije godine ranije tvrdila suprotno.

U broju 31. Deklaracije navodi se kako oblik blagoslova „crkvene vlasti ne smiju ritualno određivati ​​[…] kako ne bi došlo do zabune i zamjene s blagoslovom svojstvenim sakramentu ženidbe.“

Brojni biskupi, pa i cijele biskupske konferencije, odbacile su vatikansko odobrenje blagoslova za homoseksualne zajednice. Stoga postoji borba za smjer u Crkvi između onih koji se drže jasnoga odbacivanja homoseksualnosti, što odgovara tradicionalnomu učenju temeljenom na prirodnome zakonu, i onih koji vjeruju da su blagoslovi iz takvih odnosa fundamentalno mogući – bilo u obliku koji je zamislio Vatikan ili onome koji je uobičajen u mnogim dijelovima Njemačke.

Katolička crkva razlikuje homoseksualnu privlačnost od homoseksualnih odnosa. Prema Katekizmu, homoseksualni čini su „intrinzično pogrješni“ i „ni pod kojim okolnostima se ne smiju oprostiti“ (KKC 2357). U isto vrijeme, (prema osobama) treba „postupati s poštovanjem, suosjećanjem i taktom“ (KKC 2358). Prema crkvenomu nauku, brak je isključivo zajednica muškarca i žene, otvorena prenošenju života.

Nastavljajući tu misao, rekao je kako se pravi prijatelji prepoznaju u nevolji, podsjetivši na pomoć koju je Sisačka biskupija primala nakon potresa. Kazao je kako posljedice te nevolje još uvijek traju jer nisu obnovljene sve porušene i oštećene crkve, kapele i župne kuće te da zato trebamo prijatelje. „Možda je Bog vas poslao, dragi članovi zajednice Omnia Deo, Ivane i Matija, te dragi Tomislave, da nam budete blizu jer nam je teško. Da obnovimo naše crkve u zlato i srebro, a ako ostanemo bez ljudi, to nam ništa ne bi koristilo. Zato ste nam vi, koji nam dolazite u ime Gospodnje, dragocjeni i rado vas primamo“, rekao je biskup te izrazio zahvalnost i za kandidata za đakonat Andriju te svećenike Filipa i Josipa iz ove zajednice.

Osvrćući se na liturgijska čitanja, najprije je istaknuo Petrovo svjedočanstvo iz Djela apostolskih, podsjetivši kako onaj koji je nekoć Isusa zatajio sada, nakon obraćenja, hrabro naviješta uskrsnuće: „Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“ Na toj je osnovi biskup pojasnio kako je upravo svjedočenje Kristova uskrsnuća bilo presudno pri izboru apostola Matije na mjesto Jude, te dodao da su i biskupi i svećenici, kao nasljednici apostola, pozvani prije svega svjedočiti da je Isus živ i uskrsnuo.

U tumačenju evanđeoskog ulomka po Mateju zatim je podsjetio na žene koje su u rano uskrsno jutro došle na Isusov grob i našle ga praznim te „sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“. Naglasio je da su upravo žene bile prvi svjedoci uskrsnuća jer su ostale uz Isusa na križnom putu, pod križem i prve došle na grob. Posebno je izdvojio Isusove riječi upućene ženama: „Zdravo!“, „Ne bojte se!“ i „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“

Na temelju toga biskup je kandidatima poželio da uvijek ostanu Isusovi prijatelji i da njegovu pobjedu nad smrću i grijehom svjedoče najprije svojim životom, a potom i riječima. „Kao đakoni i prezbiteri imat ćete poslanje Crkve da u njezino ime propovijedate, dijelite svete sakramente i da tako učvršćujete Crkvu. Tu je neizmjerno važno: da ostanemo svi zajedno, da svi budemo jedno“, rekao je biskup.

Na kraju homilije biskup je istaknuo da je zadaća svih kršćana, a napose onih koji primaju svete redove, svjedočiti Kristovu prisutnost, njegovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću. Kandidatima je stavio na srce da sve dublje otkrivaju Isusovu prisutnost u Crkvi i njegovo djelovanje po milosti koja preobražava čovjeka te je zazvao Božji blagoslov na njih i na cijelu Crkvu.

Evanđelist Luka donosi potresan i veličanstven opis uskrsnoga jutra. Svjedoči kako su žene noseći miomirise, došle na grob Gospodinov, u ranu zoru, još dok je tama ljudske nevjere pritiskala srce učenika. Došle su učiniti ono što se čini za mrtve, pomazati tijelo Onoga za koga su mislile da je izgubio odlučujuću bitku svoga života. U njihovim su rukama miomirisi, a u njihovim srcima žalost i osjećaj poraza.

No ondje, na mjestu smrti, odjeknule su riječi koje su promijenile povijest svijeta: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi nisu bile samo blagi ukor ženama koje su došle na grob; one su sudbonosno pitanje postavljeno svakomu čovjeku, svakomu naraštaju i svakomu vremenu.
To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, probija se kroz slojeve kulture, filozofije i religije, i dolazi do uskrsnoga jutra našega doba.

Čovjek svakoga vremena traži Boga. Traži smisao života. Traži istinu. Traži nadu. No često traži na pogrješnim mjestima, u pogrješnim sigurnostima, oslanjajući se na vlastitu snagu ili na idole vremena. Upravo je to bila drama učenika na uskrsno jutro. Oni su tražili Krista ondje gdje on više nije mogao biti. Tražili su ga u smrti, a on je već bio pobijedio smrt i otvorio vrata novoga života.

I danas se događa slično. Današnji čovjek također traži Krista; često ga čak priziva u govoru o vrijednostima, humanizmu, pravdi i miru. No često ga traži ondje gdje ga ne može naći ili na način na koji ga ne može susresti. Zato riječi anđela ostaju trajno aktualne: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" To pitanje poput svjetla ulazi u tamu naših zabluda, naših lažnih sigurnosti i naših polovičnih odgovora.

Suočimo se s barem tri načina na koja ljudi i danas uzalud traže Krista i dopustimo da nas uskrsno evanđelje preobrati, da iz tražitelja na grobu postanemo svjedoci Uskrsnuloga. I. Tražiti Krista ondje gdje ga nemaPrvo, ljudi često traže Krista na mjestima gdje ne može biti, ili ga ne traže na način koji bi donio susret i život.

1. Tražiti ga u religiji bez vjere. Paradoksalno, Krista neki mogu izgubiti upravo u religiji. Moguće je imati obrede, strukture, tradiciju, pa čak i bogatu povijest i umjetnost, a izgubiti živu vjeru srca. Moguće je govoriti o Bogu, a ne živjeti s Bogom; moguće je spominjati Krista, a ne ljubiti ga. Isus je već upozoravao na takvu opasnost kada je govorio farizejima: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene" (Mt 15, 8).

Religija bez živoga odnosa s Bogom može postati samo forma, puka koreografija koja više ne vodi u susret. Tada se Krista skriva iza običaja, iza navike, iza tradicije koja je izgubila svoj duh i postala sama sebi svrhom. Danas neki jesu u Crkvi, ali nisu u Kristu, izvana su uronjeni u crkveno, a iznutra ostaju daleko od Gospodina. Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije u prvom redu religijski sustav, nego susret sa živim Kristom koji ulazi u život, obraća srce, mijenja pogled na svijet, preobražava odnose.
Uskrsno nas jutro poziva da se zapitamo dolazimo li u crkvu ostajući zatvoreni za Božju riječ i za obraćenje. Pristupamo li sakramentima, ali bez želje da dopustimo da nas Krist promijeni iznutra? Tada i nama može biti upućeno pitanje: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" - zašto tražite život u mrtvoj navici, u vjeri koja se ne pretače u ljubav? Krist se ne skriva u formalizmu, nego u srcu koje sluša i prima.

2. Tražiti ga u filozofiji koja isključuje Boga. Drugi način pogrješnoga traženja Krista jest tražiti ga u humanizmu bez Boga. Današnje vrijeme obilježava snažan antropocentrizam: čovjek sebe stavlja u središte, želi sam određivati dobro i zlo, istinu i laž, smisao i besmisao. To je ozračje diktature relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo vlastito "ja" i njegove želje.

U svijetu u kojem ništa nije apsolutno Krist nekima lako postaje tek ideja, moralni učitelj ili simpatični lik iz povijesti. No uskrsno evanđelje govori nešto posve drukčije: Krist nije ideja - Krist je Živi Gospodin. Podsjeća nas da Krist nije filozofska teorija, nego živa osoba, Onaj koji je "uskrsnuo treći dan" kako je naviješteno u Pismima. On nije plod naše religiozne potrebe, nego božanska Osoba koja nam dolazi ususret, ide pred nama u Galileji našega svakodnevnoga života.

Kršćanin ne bježi od razmišljanja ni od filozofije, ali ne traži konačni odgovor u ljudskoj ideji, nego u Bogu koji se objavio u Kristu. On zna da bez Uskrsnuloga i najuzvišenija misao ostaje nedorečena, jer ne može pobijediti smrt. Uskrs kaže: istina postoji, dobro je moguće, smisao je darovan - u Kristu koji živi.

3. Tražiti ga u legalizmu i duhovnom perfekcionizmu. Postoji još jedan suptilan način na koji neki ljudi "promašuju" Krista. Pokušavaju ga "zajamčiti" opsluživanjem zakona, vlastitim zaslugama, moralnom savršenošću. Čini im se da će, ako ispune dovoljno propisa, ako se pokažu bez mane, imati pravo na Boga. No uskrsnuće nam govori nešto sasvim drugo. Govori nam da spasenje nije rezultat ljudskoga postignuća, nego je Božji dar. Sveti Pavao jasno kaže: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!" (Ef 2, 8).

Milost nije nagrada za dobra djela, nego izvor iz kojega dobra djela proizlaze. Najprije je Božje besplatno djelovanje u nama, a tek zatim naše djelo kao odgovor. Uskrsnuće, stoga, ruši svaki oblik duhovnoga ponosa i samodostatnosti. Susret s Kristom nije odgovor na ljudsko savršenstvo, nego je dar onima koji priznaju svoju slabost i otvore se milosti. Uskrsno je jutro jutro milosrđa. Ondje gdje je čovjek mislio da je kraj, Bog je započeo nešto novo.

Nemojmo Krista tražiti u vlastitim zaslugama, kao da nam on nešto duguje. Radije ga tražimo u poniznosti carinika koji moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku" (Lk 18, 13). Uskrsnuli Gospodin ne dolazi da nagradi savršene, nego da podigne pale, izliječi ranjene, oživi duhovno mrtve. 

II. Tražiti Krista gdje se ne zadržava. Druga pogrješka jest tražiti Krista u okruženju koje nije prožeto uskrsnom radošću i nadom, kao da je kršćanstvo prije svega religija tame, straha i krivnje, a ne svjetla, slobode i preobrazbe.

1. Krist nije u pesimizmu i očaju. Uskrs je pobjeda nade. Ako je itko pozvan biti svjedok nade u svijetu, to je kršćanin. Sveti Pavao poziva Solunjane da ne tuguju kao "drugi koji nemaju nade" (1 Sol 4, 13). Naravno, kršćanin poznaje patnju, križ, suze i napuštenost. Ali zna da posljednja riječ povijesti nije smrt, nego uskrsnuće, da iza Velikoga petka stoji uskrsno jutro.
Za svetoga je papu Ivana Pavla II. uskrsnuli Krist ključ razumijevanja ljudske povijesti. Bez uskrsnuća povijest se čini slijepom, ponekad okrutnom, bez konačne pravde. S uskrsnućem shvaćamo da Bog vodi povijest prema punini, da nijedna suza nije uzalud prolivena, da nijedna nepravda ne će ostati neispravljena. Zato kršćanska nada nije naivni optimizam ni psihološka tehnika pozitivnoga mišljenja. Ona je sigurnost utemeljena na činjenici da je Krist živ.

Ako svoj pogled na svijet crpimo iz trajnoga pesimizma, cinizma ili rezignacije, tada tražimo Krista među mrtvima. Ako je naše kršćanstvo samo sjetno, bez radosti, bez zahvalnosti, bez hrabrosti, onda još uvijek stojimo pred zatvorenim grobom. Uskrs nas poziva da se otvorimo pobjedi nade u srcu; ne zato što je sve lako, nego zato što je Krist uskrsnuo.

2. Krist nije u trajnoj sumnji. Sumnja može biti početak traženja, iskreni vapaj onoga koji želi razumjeti. Ona može imati svoje mjesto i vrijeme u duhovnom rastu. No sumnja ne smije postati trajno stanje, stalni izgovor koji opravdava neodlučnost. Još je starozavjetni Job u tami patnje mogao reći: "Ja znadem: moj Izbavitelj živi" (Job 19, 25). Ako je on, koji nije poznavao puninu objave u Kristu, mogao izgovoriti takve riječi, koliko više to možemo mi koji znamo za uskrsnuće!

Kršćanska vjera nije slijepa. Ona je potkrijepljena svjedočanstvom apostola, mučenika, svetaca, poviješću Crkve koja je kroz stoljeća nosila plodove svetosti i ljubavi. Sveti Pavao jasno kaže: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša" (1 Kor 15, 17). No Crkva kroz dva tisućljeća nepokolebljivo naviješta: Krist jest uskrsnuo, i to je temelj naše vjere.

Stoga, ako se stalno vrtimo u krugu sumnji, ako nikada ne napravimo korak povjerenja, tražimo li doista Krista ili čuvamo vlastitu kontrolu? Uskrsnuli Gospodin poziva nas da iziđemo iz zatvorenoga kruga nepovjerenja i da mu se povjerimo poput učenika koji su prešli put koji je vodio od straha do hrabroga svjedočenja.

3. Krist ne prebiva u grijehu. Uskrsnuće uvijek donosi promjenu života. Susret s uskrsnulim Kristom ne ostavlja čovjeka istim. Tko je u Kristu, nov je stvor. U Kristu staro nestaje, a novo nastaje (usp. 2 Kor 5, 17). Ako nema promjene života, postavlja se ozbiljno pitanje jesmo li doista susreli Krista ili smo samo čuli za njega.

Sveti Ivan Zlatousti u uskrsnuću ne promatra samo događaj Krista, nego i početak novoga života kršćanina. Kršćanin uskrsava s Kristom umirući grijehu i živeći za Boga. Krist ne dolazi samo oprostiti grijeh, kao da briše dug na nekoj apstraktnoj listi. On dolazi preobraziti srce, osposobiti nas da živimo na nov način, u slobodi i čistoći srca. Ako se mirimo s trajnim navezanostima, ako smo navikli na grijeh i dvostruki život, onda tražimo Krista u sjeni groba, a ne u svjetlu novoga života.

Uskrs je poziv na obraćenje. To nije prijetnja, nego dar. Bog nas zove iz tame u svoje divno svjetlo; iz ropstva u slobodu; iz laži u istinu. Uskrsnuli Gospodin stoji pred vratima našega srca i kuca, ali želi ući kao Gospodar koji će sve obnoviti.

4. Krista odbija okupiranost zemaljskim. Svijet je Božje stvorenje, lijep dar, prostor u kojem smo pozvani raditi, voljeti, stvarati, graditi pravednije društvo. No kada svijet postane apsolut, kada zauzme mjesto Boga, odvaja nas od Izvora života. Sveti Pavao piše: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu" (Kol 3, 1). To ne znači bijeg iz svijeta, nego preobrazbu pogleda: kršćanin živi u povijesti, ali je usmjeren prema vječnosti.

Ako sve svoje nade polažemo u karijeru, uspjeh, bogatstvo, moć, priznanje i u tim stvarima tražimo konačno ispunjenje, tada tražimo Živoga među mrtvima. Sve zemaljsko prolazi, sve je krhko, sve može u trenutku nestati. Samo ono što je u Bogu ostaje. Uskrs nas poziva da nanovo posložimo ljestvicu vrijednosti: prvo Bog, onda sve drugo. Onaj tko traži "ono što je gore" nije nezainteresiran za zemaljsko. Takav najdublje voli svijet jer ga gleda Božjim pogledom. 

III. Tražiti Krista na pogrješan način.Treći način pogrješnoga traženja Krista ne tiče se toliko stanja i mjesta, koliko načina. Pitanje je kako mu pristupamo, kakvu sliku Boga nosimo, na što računamo.

1. Obredi bez srca. Liturgija je dragocjena, sakramenti su središte kršćanskoga života. Drugi vatikanski sabor uči da je liturgija vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga (usp. SC 10). No ona je izvor snage samo ako je prožeta vjerom, ako znakovi vode prema onomu što označuju, ako vanjsko izražava unutarnje.

Ako obred postane samo izvanjska gesta, tradicija koju držimo "radi reda", tada gubi svoju životvornu snagu. Tada tražimo Krista u ljusci, a ne u sadržaju, u formi bez Duha. Uskrs nam poručuje: liturgija je mjesto snažnoga susreta s Uskrsnulim, ali pod uvjetom da u nju ulazimo srcem, da slušamo riječ, da sudjelujemo, da se hranimo Euharistijom s vjerom da je to doista Gospodin koji nam se daruje.

Ne zaboravimo da su žene na uskrsno jutro otišle izvršiti obred koji nalaže Zakon prema pokojniku. No Bog im je u tom obredu otvorio oči za novu stvarnost. Neka i naše slavljenje ne ostane na razini ponavljanja, nego neka postane prostor čuđenja, obraćenja, radosti.

2. Samodostatnost. Moderni čovjek često vjeruje da može sam postići sve, da je dovoljno uložiti trud, primijeniti pravu tehniku, slijediti dobar "program". Knjige samopomoći, metode uspjeha, razne duhovne ponude često obećavaju sreću bez Boga, spasenje bez križa. Ali spasenje nije projekt samoostvarenja; spasenje je Božji dar, ulazak u odnos ljubavi.

Sveti Augustin lijepo kaže: "Onaj koji te je stvorio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe" - Bog poštuje našu slobodu, ali spasenje uvijek počinje Božjom milošću. Mi surađujemo, ali ne proizvodimo vlastito spasenje. Uskrs nas podsjeća da je najdublje "naprezanje" kršćanina zapravo otvorenost milosti, znači dopustiti da me Bog ljubi, da mi oprosti, da me promijeni.
Ako Krista tražimo ponajprije u svojim uspjesima, u vlastitoj izvrsnosti, u osjećaju da sve držimo pod kontrolom, ne ćemo ga pronaći. On dolazi upravo u našu slabost, u naše granice, u naše poraze - poput učenika koji su pobjegli, a ipak su, kao takvi, postali svjedoci uskrsnuća. Ne spašava nas naš savršeni plan, nego Božje savršeno milosrđe.

3. Moralnost bez milosti. Biti moralan i pošten vrijedno je i poželjno. No moralnost sama po sebi ne može spasiti. Čovjek se ne spašava po dobrim djelima, nego Božjom milošću koja ga preobražava iznutra. Katekizam Katoličke Crkve uči da je milost "naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga" (KKC 1996).

Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije puki moralni sustav, nego život u Kristu. Možemo se i bez vjere truditi činiti dobro, ali bez susreta s Uskrsnulim ostajemo na ljudskoj razini, bez preobrazbe srca koju daje Duh Sveti. Kršćanski moral nije prije svega skup zabrana, nego plod ljubavi: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati" (Iv 14, 15).

Ako se zaustavimo samo na moralu, a zaboravimo milost, lako upadamo u osudu drugih, u tvrdoću srca, u samopravednost. Ako pak prihvatimo milost, moral postaje odgovor ljubavi, radost suradnje s Bogom, a ne teret koji nosimo sami. Uskrsnuli Krist želi ne samo da činimo dobro, nego da budemo novi ljudi. 

IV. Gdje pronaći uskrsnuloga Krista? Ako Krista ne nalazimo na nabrojenim pogrješnim mjestima i na pogrješne načine, gdje ga možemo naći? Odgovor evanđelja jednostavan je i snažan: Krist je među živima. Možemo ga naći u vjeri i molitvi, u poslušnosti Božjoj riječi, u sakramentima, u zajednici Crkve, u siromasima i malenima - ali uvijek je i u srcu koje vjeruje.

Uskrsnuli Gospodin objavljuje se ženama koje ga traže s ljubavlju; učenicima na putu u Emaus dok slušaju Riječ i lome kruh; apostolima sabranima u zajedništvu, unatoč strahu. On se objavljuje ondje gdje postoji otvorenost, vjera, pozornost na Pisma, sudjelovanje u Euharistiji. Papa Ivan Pavao II. ususret trećemu tisućljeću snažno je pozvao: "Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!" Otvoriti vrata Kristu znači pustiti ga u svoj razum, u svoju savjest, u svoje odnose, u svoje planove.

Draga braćo i sestre, uskrsno jutro pred svakoga od nas stavlja pitanje: Gdje tražim Krista? Tražim li ga u prolaznim stvarima, u ljudskim uspjesima, u ideologijama i modama? Tražim li ga u svijetu koji ne može dati vječni život? Ili ga tražim tamo gdje se doista nalazi - u vjeri Crkve, u sakramentima, u riječi Božjoj, u tišini molitve, u ljubavi prema siromasima, u vlastitom obraćenju?
Anđeli su ženama rekli: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). Neka nas te riječi potaknu na obnovu vjere, da se odreknemo mrtvih sigurnosti, da iziđemo iz vlastitih grobova straha, grijeha i beznađa. Krist nije u grobu. Grob je prazan. Krist je živ. Krist je uskrsnuo. I zato je uskrsna poruka Crkve kroz dva tisućljeća uvijek ista, jednostavna i snažna: Krist uskrsnu! Doista uskrsnu!

Na kojem mjestu svojega života ti danas najviše osjećaš da još uvijek tražiš Živoga među mrtvima?
Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim: Sretan i blagoslovljen Uskrs! ✠ Dražen Kutleša,zagrebački nadbiskup

Mons. Petar Antun Rajič rođen je 12. lipnja 1959. godine u hrvatskoj obitelji u Torontu, od oca Liberana i majke Dominike rođ. Mustapić. Za prezbitera je zaređen na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1987. godine u mostarskoj katedrali, na naslov Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Nakon što je dvije godine (1987. – 1989) djelovao kao župni vikar u Torontu, otišao je u Rim gdje je od 1989. do 1991. boravio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. U Rimu je pohađao Papinsku akademiju za spremanje diplomata. Na Papinskom lateranskom sveučilištu 1993. godine stekao je doktorat iz područja kanonskog prava. Iste godine stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice.

Obnašao je službu tajnika u papinskim predstavništvima u Iranu (1993. – 1996.) te Litvi, Estoniji i Latviji (1996. – 1998.). Također je bio tajnik zamjenika Državnoga tajnika Svete Stolice mons. Giovannija Battiste Rea. Od 2003. je kao komornik ili dvorski prelat u Prefekturi Papinskoga doma sudjelovao u organizaciji općih i privatnih audijencija Svetog Oca.

Dana 2. prosinca 2009. godine papa Benedikt XVI. imenovao ga je naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Državi Kuvajtu, Kraljevini Bahreinu i Državi Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku. Za biskupa ga je 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali zaredio državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone.

Dana 27. ožujka 2010. imenovan je za apostolskog nuncija u Republici Jemenu te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Papa Franjo ga je 15. lipnja 2015. imenovao apostolskim nuncijem u Republici Angoli i Demokratskoj Republici Svetom Tomi i Prinsipeu. Dana 15. lipnja 2019. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Republici Litvi, a od 6. kolovoza iste godine i u Republici Estoniji i Republici Latviji.

Papa Franjo je 11. ožujka 2024. imenovao mons. Petra Antuna Rajiča apostolskim nuncijem u Talijanskoj Republici i Republici San Marinu.

(kta)

Misno slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Vlado Razum u koncelebraciji s odgojiteljima i duhovnicima Bogoslovije, župnicima župa iz kojih kandidati dolaze te svećenicima Kustošijskog dekanata. Na početku misnog slavlja okupljene je pozdravio župnik vlč. Kristijan Tušek, koji je s osobitom radošću istaknuo kako se slavlje primanja kandidata održava upravo u župi iz koje dolazi jedan od kandidata, Luka Maras.

Biskup Razum je u svojoj propovijedi naglasio kako se sve što čovjek prolazi u životu može nadvladati i usmjeriti prema nečemu uzvišenijem, ako dopustimo Gospodinu da živi i djeluje u nama. Upravo iz takvog predanja rađa se ono najvažnije, a to je novo srce, obnovljeno Božjom prisutnošću i milošću. Podsjetio je i na riječi proroka Ezekiela koji, u teškim i beznadnim vremenima, budi nadu naviještajući da će i suhe kosti oživjeti, da će se život ponovno probuditi i da će se Gospodin očitovati svome narodu. Bog, kako je istaknuto, stvara novo srce i novi duh te poziva čovjeka da se iznova otvori životu. On nikada ne zakazuje, a jedini je uvjet da mu se čovjek otvori i dopusti da djeluje svojom milošću.

Obraćajući se kandidatima, biskup Razum je uputio snažne i ohrabrujuće riječi: "Dragi bogoslovi, miljenici Božji, vi želite dati šansu Gospodinu u svome životu i dopustiti da On bude središte vašega života, ali onda se iz te otvorenosti rađa životna zadaća da ga slijedite, da budete njegovi svjedoci i da se kroz vaše vjerno djelovanje i življenje događaju milosni susreti koji će rađati obraćenje." Na kraju je pozvao sve okupljene na molitvu da nas Gospodin obdari svojom milošću, pomogne otvoriti naša srca i učini nas spremnima učiti od njega, kako bi se po nama mogao očitovati u svijetu i biti proslavljen.

Na kraju misnog slavlja riječi zahvale biskupu uputila je vjeroučiteljica i članica Župnog pastoralnog vijeća Ana Jarnjak. Srdačno mu je zahvalila na dolasku, istaknuvši kako nas sve okuplja uskrsli Krist koji daje smisao i snagu našem zajedništvu. Posebno je naglasila i simboliku njegova dolaska, budući da je upravo on bio prvi župnik ove zajednice, koja ove godine radosno obilježava 30. obljetnicu osnutka. Na završetku slavlja podijeljeni su prigodni darovi biskupu te bogoslovima koji su primili kandidaturu, kao znak zahvalnosti, zajedništva i podrške na njihovu putu poziva.

zg-nadbiskupija.hr

Fra Jozo Zovko ostao je duboko upisan u sjećanje brojnih vjernika, osobito zbog svoje uloge u prvim danima događaja u Međugorje 1981. godine, kada je kao župnik pratio i podupirao mlade vidioce. Njegovo djelovanje tijekom tog razdoblja, ali i kasnije, obilježeno je snažnim naglaskom na molitvu, obraćenje i postojanost u vjeri.

Unatoč izazovima kroz koje je prolazio, uključujući i vrijeme provedeno u zatvoru tijekom komunističkog režima, fra Jozo je ostao vjeran svom pozivu, svjedočeći vjeru kako u domovini tako i među vjernicima diljem svijeta.

Njegov 85. rođendan bio je prigoda za zahvalnost za sve ono što je učinio kroz desetljeća svećeničkog života, ali i za molitvu za njegovo zdravlje i daljnje godine života u miru i Božjem blagoslovu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Iz ljubavi prema Crkvi

Dvadeset osam godina službe s četvoricom papa – napomenuo je kardinal. Bio sam uz Ivana Pavla II. tijekom posljednjih sedam godina njegova života kada je bio bolestan. Zatim su uslijedili pontifikati Benedikta XVI. i pape Franje, te deset mjeseci pontifikata pape Lava. Iskusio sam različite stvari jer svaki je papa dao Crkvi nešto novo, svaki s drugačijim naglaskom – rekao je. U kratkim flashbackovima prisjetio se svoje misije i ljubavi prema univerzalnoj Crkvi kojoj je služio u svojim najboljim godinama. Njegov ljudski i duhovni rast obogatila je blizina sa siromašnima.

Na povratku sa Svjetskoga dana mladih

Kada sam pratio papu Franju u Rio de Janeiro na Svjetski dan mladih, dva od 13 sati leta proveo sam slušajući ga. Objasnio mi je što moram raditi kao papin djelitelj milostinje; zamolio me da spavam sa siromašnima, da izlazim iz Vatikana, da na kraju dana uvijek imam prazan račun jer je sve namijenjeno za dobrotvorna djela. Ali jedna me stvar uvijek pratila, nešto što mi je rekao papa Franjo: 'Ako ne znaš što učiniti, uvijek pitaj Gospodina i pitaj što bi On učinio na tvom mjestu.' Napravio sam i mnogo pogrešaka – rekao je kardinal – ali učinio sam ih u dobroj namjeri, a Papa me uvijek razumio i oprostio mi.

Nostalgija za Poljskom

Što se tiče nove dužnosti koja ga čeka rekao je da ga je papa Lav obazrivo upitao želi li ići, želi li sve iskustvo koje je stekao u općoj Crkvi donijeti u jednu lokalnu Crkvu. Rado sam prihvatio jer dobro Crkve proizlazi iz blizine s vjernicima. Moja biskupija je velika, s dva i pol milijuna stanovnika, i spreman sam služiti. Nikada nisam napustio Poljsku – napomenuo je – uvijek sam ostao među ljudima i osjećao sam malo nostalgiju.

Blizina s Ukrajinom

Prisjećajući se svojih iskustava, spomenuo je deset misija u Ukrajini kako bi, u ime Pape, pomogao stanovništvu izmučenom ratom. S osmijehom se prisjetio i pucnjave 2022. godine, na sreću bez posljedica. Prisjetio se kako je osobno dovezao u Ukrajinu osam vozila hitne pomoći ili vozila opremljenih za hitne intervencije. Spomenuo se patničkih lica rodbine onih koji žive u Gazi, koje je upoznao tijekom putovanja u Svetu zemlju za Božić 2023. godine.

Hitna služba milosrđa

Što se pak tiče siromašnih, tijekom proteklih je 13 godina 'hitna služba milosrđa', kako je kardinal Krajewski više puta nazvao Apostolsku milostinjarnicu, potaknula brojne inicijative za pomoć i potporu najranjivijima, prema uputama pape Franje.
U veljači 2015. godine otvoreni su tuševi ispod Kolonade na Trgu svetoga Petra, a brojni su se volonteri stavili na raspolaganje za obavljanje te usluge koja je uspostavljena kako bi se ljudima vratilo dostojanstvo, kako više ne bi na sebi nosili stigmu i miris ulice. Svakodnevno ih rabi otprilike 150 osoba. Tamo mogu dobiti sve što im je potrebno za pranje, uključujući čisto donje rublje, topli čaj te sendvič sredinom jutra.
Pokraj su otvorene također brijačnica i ambulanta 'Majka milosrđa' (Madre di Misericordia) kojoj se nedavno pridružila ambulanta 'Sveti Martin' (San Martino), koju je papa Lav posjetio 14. studenog prošle godine. U tim dvjema strukturama radi 120 liječnika, medicinskih sestara, medicinskih tehničara, farmaceuta i volontera, koji pružaju specijalističke liječničke preglede, stomatološku skrb i laboratorijske pretrage, kao i besplatne lijekove i potrebne terapije.
Pomoć siromašnima pruža se u nekoliko spavaonica otvorenih oko bazilike svetoga Petra. Prva se nalazi na Via dei Penitenzieri, 'Dar milosrđa' (Dono di Misericordia), u prostorijama koje su ustupili isusovci; otvorena je u listopadu 2015. godine, a prima oko 30 muškaraca. Vode ju sestre Majke Terezije, uz spavaonicu za žene 'Marijin dar' (Dono di Maria) koja ima oko 50 mjesta. Osim toga, Apostolska milostinjarnica je 2019. godine povjerila Zajednici svetoga Egidija upravljanje Palačom Migliori, povijesnom zgradom iz 19. stoljeća preuređenom u centar za prihvat beskućnika, starijih osoba i osoba s invaliditetom. Uz sve to, tu je i plaćanje računa te potpora obiteljima u potrebi – riječ je o dugom, tihom i providnosnom radu.

Siromasi i evanđelje

Posljednja poruka kardinala Konrada Krajewskog upućena je Božjim miljenicima, siromašnima koji su ga oduvijek zvali "don Corrado" i koji su putovali s njim, primjerice u Torino, povodom izlaganja Torinskoga platna 2015. godine, ili pak išli na pizzu nakon dana provedenog na plaži, ili popričali s njim, ali uvijek u žurbi jer je bilo hitnih stvari koje je trebalo obaviti. Moram im svima zahvaliti – rekao je kardinal Krajewski lagano dirnut – naučili su me čitati Evanđelje i živjeti ga na nov način.

U skladu s dekretom Apostolske pokorničarne i odluke pape Lava XIV. o proglasu Godine sv. Franje, koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027., a u spomen na 800. obljetnicu smrti „Sveca iz Asiza“ vrhbosanski nadbiskup proglasio je crkvu u Gučoj Gori jubilejskom.

Dekret je pročitao kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić tijekom misnog slavlja u spomenutoj crkvi u povodu susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. „Ova jubilejska godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila sv. Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilejska crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan sv. Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu misu“, navedeno je u proglasu uz zaključak: „U ovoj Godini sv. Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.“

Guča Gora naselje je smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika. Franjevci su tu samostan podigli još u 14. stoljeću, ali je on dolaskom Osmanlija srušen. Sadašnja crkva i samostan građeni su od 1856. do 1857. i do sada su više puta obnavljani. U veljači 1945. partizani su zapalili obje zgrade, a sličnu sudbinu doživjeli su i u posljednjem ratu kada su crkva i samostan devastirani te demolirani. Samostan je u lipnju 1993. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993.-1994. U sjećanju žitelja Lašvanske doline ostale su slike demoliranja crkve kojega su napravili pripadnici odreda „El-mudžahid“.
Danas župa broji oko 600 vjernika. 

Tijekom svog svećeničkog djelovanja služio je na više mjesta u Hercegovini, ali i u misijama u Albaniji, gdje je također ostavio snažan pastoralni trag. Djelovao je i u ratom pogođenom Konjicu, gdje je godinama služio vjernicima.

Od fra Ferde emotivno se oprostio i fra Mario Knezović.

"Rijetkost je bilo susresti fratra jednostavnijega srca i života. On je oživotvorio blaženstvo: 'Blago čistima srcem, oni će Boga gledati'", napisao je Knezović.

Dodao je kako je susret s fra Ferdom mnogima bio poseban doživljaj.

"Susret s fra Ferdom je uvijek i svima bio dio raja na zemlji. Bio je djetinje jednostavnosti. Bio je suprot svijetu sebičnosti. On se razdao u nesebičnosti", naveo je.

Fra Knezović istaknuo je i njegov vedar duh te ljubav prema sportu i druženju.

"Fra Ferdo je volio i sport. Razgovori o nogometu s njim su bili iscrpni. Posljednjih godina znali smo 'umirati' od smijeha dok bi blagoslivljao kuće na Kočerinu", napisao je.

Dodao je kako je fra Ferdo bio svećenik koji je volio život i ljude.

"Fra Ferdo je volio život, volio činiti svima dobro, volio je društvo, stigao na mnoge tuđe radosti i dane žalosti."

Od fra Ferde oprostio se riječima svetog Franje Asiškog:

"Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti."

Ispraćaj fra Ferda Bobana bit će u subotu u 13 sati u Veljacima, dok će pokop i misa zadušnica biti istoga dana u 15 sati na groblju Martića križ u Posušju.

U kontekstu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini, predviđenih u listopadu ove godine, izražena je nada da će konačno zavladati pravda i poštivanje ljudskih prava svakog čovjeka te da će prestati zlouporaba loših izbornih zakona i ponižavanje dostojanstva u obliku preglasavanja onih kojima, zbog demografskih razloga, na raznim razinama vlasti nije osigurano pravo birati vlastite predstavnike.

U radnom dijelu zasjedanja podneseno je izvješće o radu Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz izvješće koje je podnio vlč. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, predstavljeni su i određeni izazovi u pronalaženju novih dušobrižnika za hrvatsku inozemnu pastvu, kao i migracije hrvatskih vjernika unutar različitih zemalja Europske unije.

Budući da se tijekom 2026. godine navršava 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina od osnutka Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za SAD i Kanadu, najavljeno je obilježavanje tih obljetnica svečanom sjednicom Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu koja će se održati 13. travnja 2026. u Zagrebu.

U nastavku sjednice varaždinski biskup Bože Radoš, predsjedatelj Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, izvijestio je o službenom pohodu Zavodu u siječnju 2026. godine. U Zavodu trenutno borave 24 svećenika studenta koji studiraju na različitim crkvenim učilištima u Rimu.

Mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa, predstavio je korizmenu akciju Hrvatskog Caritasa Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, čiji je središnji događaj ove godine bilo euharistijsko slavlje na Treću korizmenu nedjelju, 8. ožujka, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Župi sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
Uslijedilo je izvješće krčkog biskupa Ivice Petanjka, predsjednika Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, o dosadašnjim postignućima u radu Komisije, kao i izvješće porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje, predsjednika Vijeća HBK-a za misije, o djelovanju Ravnateljstva Papinskih misijskih djela.

Biskup Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, predstavili su okupljenim biskupima tekst dokumenta Ratio nationalis o svećeničkoj formaciji, istaknuvši kako je riječ o dokumentu koji na kvalitetan i ozbiljan način pridonosi promišljanju svećeničke formacije, uvažavajući posebnosti koje obilježavaju crkveni i društveni kontekst dviju konferencija.

Nadalje, nadbiskup Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit i zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, predstavili su okupljenim biskupima dosadašnji rad na hrvatskom prijevodu Misala.
Posebnu pozornost biskupi su posvetili i pitanju reguliranja javnih nastupa voditelja karizmatskih skupina i voditelja duhovnih vježbi.

Okupljenim biskupima je predstavljen program Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži, koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi, kao i Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu, navodi se u priopćenju tajništva BK BiH i HBK.

(kta)

"Istina je da postoji izvanredno djelo zla, ali postoji i odgovornost svakog pojedinca. Iza mnogih odluka stoji odgovornost mnogih ljudi koji su na pozicijama moći, primjerice u politici ili vojsci.''

Vlč. Ramírez Almanza je ravnatelj Instituta Sacerdos na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum. Već 20 godina vodi tečaj o egzorcizmu. Tečaj se znanstveno bavi različitim dimenzijama egzorcističke službe i molitve za oslobođenje: teološkim, društvenim, medicinskim i pravnim. Sudjelovanje je otvoreno za svećenstvo, posebno egzorciste, kao i za laike. Tečaj izričito ne daje nikakvu ovlast za obavljanje egzorcističke službe - samo biskup to može učiniti, prenosi KTA.

Egzorcizam je ritualno istjerivanje zlih sila i duhova iz osoba, drugih živih bića ili predmeta. Takve prakse postoje u mnogim kulturama i namijenjene su holističkom pročišćavanju i iscjeljivanju. Katolička crkva egzorcizam shvaća kao molbu Bogu da oslobodi čovjeka od moći zla.

Od 1994. postoji Međunarodno udruženje egzorcista koje je Vatikan službeno priznao 2014. godine. Prema informacijama Međunarodnog udruženja egzorcista, Udruga ima oko 900 aktivnih egzorcista i 130 pomoćnih egzorcista. Osnivač Associazione Internazionale Esorcisti (AIE) bio je svećenik Gabriele Amorth koji je preminuo 2016. godine. Njegov život poslužio je kao predložak za film "Papin egzorcist" (2023).

✠ Petar Palić, biskup
Mostar, 27. veljače 2026.

Dr. Dugalić pojasnio je da se izjava o surogatnom majčinstvu nadovezuje na prošlogodišnju zajedničku izjavu Europske konferencije komisijâ za pravdu i mir „Europa pred izazovima organiziranog kriminala“ budući da se zamjensko majčinstvo smatra i dijelom organiziranog kriminala jer se tretira kao oblik trgovanja ljudima.

Dodao je da je u pravnom smislu u cijeloj Europskoj uniji zamjensko majčinstvo zabranjeno i tretira se kao kazneno djelo.

Vezano uz stav Katoličke crkve naveo je najnoviji dokument Dikasterija za nauk vjere „Dignitas infinita“ koji među 14 točaka najtežih oblika povrede ljudskog dostojanstva ističe surogatno majčinstvo. Na tome dokumentu temelji se i izjava „Iustitae et pax“.

Dr. Dugalić pojasnio je da Crkva polazi od stajališta da ono što je tehnički moguće ne znači da je i moralno etički dopušteno. „Ne prihvaćamo tehničko razmišljanje prema kojemu možemo učiniti sve ono što suvremena tehnika danas dopušta“, dodao je.

Istaknuo je da „u nauku o ljudskom dostojanstvu i o čovjeku kao slici Božjoj, Katolička Crkva jasno ističe da je korištenje metode surogatnog majčinstva za ostvarenje želje za roditeljstvom duboko zahvaćeno kultom relativizma i osobne koristi“ te da „takva praksa zanemaruje dostojanstvo žene koja dijete predaje naručiteljima, kao i samoga djeteta.“

Pojasnio je da je Crkva zauzela jasan stav protiv prakse surogatnog majčinstva, jer dijete time postaje puki objekt i predmet trgovine, odnosno komercijalnog ugovora.

Istaknuo je da se „legitimna želja za rađanjem djeteta ne može pretvoriti u ‘pravo na dijete’, jer takav zahtjev ne poštuje dostojanstvo djeteta kao primatelja besplatnoga dara života.“

Naveo je da dokument „Dignitas infinita“ u br. 50. ističe „Surogatstvo, međutim, istodobno krši i dostojanstvo žene, bez obzira je li na to prisiljena ili to čini dobrovoljno (naplatno ili, rjeđe, nenaplatno), jer je takva žena podređena proizvoljnoj koristi ili želji drugih“.

Dr. Dugalić primijetio je da „nitko nikada nije spomenuo koju traumu prolazi ta žena bilo za vrijeme trudnoće, bilo postnatalno budući da se ona odriče vlastitog djeteta.“

Dodao je da je Republika Hrvatska zabranila surogatno majčinstvo, ali da naš pravni okvir nije predvidio zamjensko majčinstvo iz inozemstva.

Dio izjave Komisije „Iustitia et pax“ odnosi se na slučaj u Hrvatskoj. Ustavni je sud, naime, naložio Upravnom sudu da svojom odlukom korigira postupanje matičara koji s obzirom na priloženu dokumentaciju nije htio upisati činjenicu rođenja djeteta i njegova podrijetla od roditelja (tj. muškarca – neizvjesno je li biološki otac djeteta i žene – izvjesno nesrodne s djetetom). Djetetov je vrlo vjerojatan biološki otac ujedno naručitelj djeteta (i platitelj), a majka je žena koja ga je rodila u stranoj zemlji i nakon poroda predala naručiteljima, primivši novac za uslugu.

Matičar je odbio upisati dijete s neistinitim podacima o podrijetlu jer je poštovao važeće hrvatske propise koji zabranjuju surogatno majčinstvo i nalažu točno vođenje državnih matica. Upravni sud je u najnovijoj presudi naložio matičaru upis ne samo naručitelja surogatstva kao oca, već i njegove supruge – kao majke, premda je dijete rodila druga žena. Time je, navodi se u izjavi, Upravni sud pokazao elementarno neznanje obiteljskopravnih odredbi o podrijetlu djeteta i o ovlastima matičara.

Komentirajući odluke Ustavnog suda i Upravnog suda, dr. Dugalić izrazio je iznenađenje i začuđenost određenim aspektima te odluke jer, kako je naveo, ona krši četiri zakona Republike Hrvatske te se ruše pravni okvir, kao i institucionalni okvir prema Ministarstvu i Veleposlanstvu RH u Ukrajini koje je navedeno kao irelevantno za sudsku odluku.

Govoreći o dobrobiti djeteta, dr. Dugalić je rekao da je ono nevino, Crkva ga ne osuđuje i ako se zatraži krštenje, krstit će ga. Istaknuo je da to dijete nije u pravnom vakuumu te da se ne može dopustiti da se s njime ruše svi drugi zakoni.

Dr. Dugalić istaknuo je da postoje načini kako se mogu rješavati ovakvi slučajevi. Naveo je primjer Italije koja zabranjuje surogatno majčinstvo, ali ako netko donese dijete iz inozemstva i ako se dokaže da je barem otac biološki otac oni ga upisuju u maticu, ali se pokreće kazneni postupak protiv toga oca koji dobiva veliku financijsku kaznu i u dosjeu mu se navodi da je kažnjavan pa ne može obnašati neke službe.

Dr. Hrabar je istaknula da glede surogatnog majčinstva ni Europska unija ni Vijeće Europe nemaju nikakav propis koji bi ga nametao ili zabranjivao i ono se kao takvo prepušta državama na regulativu.

Podsjetila je da je Hrvatska Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji 2012. zabranila surogatno majčinstvo. „Hrvatska je tada imala osjećaj da bi se to moglo događati, ali se nije razmišljalo o tome da bi se hrvatski državljani mogli ponašati fraudulozno, znači da poduzimaju neki pravni posao s negativnom namjerom da izbjegnem neki propis. Surogatnim majčinstvom izbjegava se i krši javni poredak Republike Hrvatske“, rekla je dr. Hrabar.

Komentirajući navedeni slučaj, rekla je da „kršenje vladavine prava kroz ovako fraudolozno ponašanje u ovom slučaju predstavlja kršenje četiri propisa.“ Pojasnila je da se u Obiteljskom zakonu navodi da je žena koja je rodila dijete medicinski potpomognutom oplodnjom njegova majka. A Zakon o državnim maticama uređuje upise u Maticu rođenih i on nameće određeno ponašanje matičaru. „Upis netočnog podatka o podrijetlu djeteta od majke, a možda i od oca, upis naručiteljice kao majke jest teška povreda službene dužnosti matičara“, rekla je dr. Hrabar o slučaju.

Izrazila je neslaganje s odlukom Ustavnog suda „koji je rekao kako je dijete rođeno u inozemstvu i da mu treba upisati navodnog biološkog oca na način da mi ne znamo je li on stvarni biološki otac. U odluci Upravnog suda piše da bolnica u kojoj je rođeno dijete izdaje potvrdu da je on otac. Ustavni sud je bio brzoplet jer je povjerovao tom dokumentu.“

Komentirajući kako je Ustavni sud rekao da je u najboljem interesu djeteta da ima upisano podrijetlo oca, dr. Hrabar zapitala je je li u najboljem interesu djeteta da bude odvojen od majke koja ga je rodila. „Imamo svjedočanstva osoba koje su utvrdile da potječu iz surogatnog majčinstva gdje se vidi da je dostojanstvo rodilje itekako ugroženo. Dodatno zabrinjava da jedan ugovor naručitelja iz Hrvatske i surogatne majke krši ljudsko pravo majke, djeteta, dječja prava i ljudsko dostojanstvo djeteta i majke“, rekla je.

Dr. Hrabar smatram da dijete nije trebalo upisati u naše knjige, jer ima identitet u zemlji u kojoj se rodilo budući da bolnica automatski šalje njihovim matičarima upis podataka i s gestacijskom majkom i to dijete nije ugroženo da ono ne postoji, da nema ime, prezime, mjesto rođenja.

„Po uputi Ustavnog suda Upravni sud mora ovu situaciju riješiti na način da se naručitelja upiše kao oca, a Upravni sud nalaže matičaru da mora upisati i naručiteljicu, ženu navodno biološkog oca kao majku koja to nije. Gdje je presumpcija da je majka žena koja je rodila dijete? Dolazimo do apsurda da će prvi put u našoj pisanoj povijesti u Maticu rođenih biti upisana žena koja dijete nije rodila. Time se ruše temelji instituta majčinstva i smatram da nadležno Ministarstvo treba uložiti žalbu“, istaknula je dr. Hrabar.

Izrazila je zabrinutost i činjenicom da se mogla donijeti i odluka prema kojoj bi naručitelj bio upisan kao otac, a njegova žena bi djetetu bila formalno pravno maćeha i onda bi posvojila takvo dijete i prema vani bi se iskazivala kao biološka majka djeteta, što je prema mišljenju dr. Hrabar, opasna situacija.

Dr. Hrabar navela je rezultate istraživanja prema kojima djecu, koja otkriju da su nastala surogatno, brinu dvije stvari, jedna je tko je majka i traže ju, i druga da imaju strašan otpor prema činjenici da su kupljeni, da su kao roba.

Zaključila je da je zamjensko majčinstvo sofisticirani oblik kupovine u kojemu oko 85 posto iznosa novca dobiva klinika u kojoj se to radi.

Regulaciju pristupa odredile su vlasti i Red jer se oko bazilike sv. Franje u udarnim danima očekuje i do 20 000 hodočasnika. Samo prethodnom prijavom u određenim vremenskim okvirima može se zajamčiti sigurnost i koordinacija organizacije, navodi se.

To je prvi put da će svečeve kosti biti prenesene iz podzemnoga počivališta na papinski oltar u Donjoj bazilici. Svečeve relikvije pohranjene su ispod glavnoga oltara crkve, 1226. godine, kako bi bile zaštićene od krađe. Godine 1818. njegovo je tijelo ponovno otkriveno i službeno je priznata njegova autentičnost. Na otvorenjima 1978. i 2015. godine istraživanja su potvrdila i tragove bolesti i Kristove stigme koje je nosio u posljednjim godinama života.

Večer uoči izlaganja, 21. veljače, ondje će se upriličiti molitva Večernje isključivo za franjevce prije nego što se svečevo tijelo u svečanoj procesiji prenese iz kripte u Donju baziliku. Kako bi se što bolje popratio ovaj veliki događaj, Red je najavio posebno izdanje časopisa „San Francesco Patrono d'Italia“ na 160 stranica s prilozima vodećih suvremenih franjevačkih stručnjaka, kao i konferenciju za tisak s biskupom Camillom Cibottijem, predsjednikom Biskupske konferencije za regiju Abruzzo i Molise.

Osim događanja u Asizu, Apostolska pokorničarna Svete Stolice najavila je 10. siječnja mogućnost dobivanja potpunoga oprosta koji se može dobiti jednom dnevno diljem svijeta tako što se pohodi neka franjevačka crkva ili mjesta povezana sa svecem. Treba ispuniti uobičajene uvjete koji uključuju svetu ispovijed, sudjelovanje u euharistijskome slavlju i pričest, molitvu Vjerovanja i Očenaša te molitvu na nakanu Svetoga Oca.

Život Franje Asiškoga nije završio prije 800 godina, „nego se nastavlja na novi način kroz svjedočanstva, iskustva i djelovanje svih onih koji dijele njegovu duhovnost i karizmu“, istaknula je mjesna franjevačka zajednica u nedavnome priopćenju.

U inicijativi sudjeluju sve članice CCEE-a i svaka nacionalna biskupska konferencija pozvana je organizirati najmanje jedno misno slavlje na nakanu molitve za žrtve rata te kako bi od Gospodina isprosila mir.

Molitveni niz započinje 18. veljače u Albaniji, gdje će svi biskupi slaviti svetu misu u katedralama svojih biskupija u 17 sati, a završava 2. travnja u Mađarskoj.

Za Hrvatsku je molitveni dan predviđen u srijedu 26. veljače.

U Bosni i Hercegovini sveta misa bit će slavljena u nedjelju 23. veljače u 18 sati u Sarajevu, a predvodit će je vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Prema objavljenom popisu, „Euharistijski lanac“ održava se u Albaniji, Austriji, Belgiji, Bjelorusiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Cipru, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Irskoj, Italiji, Latviji, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Monaku, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ukrajini (grkokatolička i latinski obred), Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleska i Wales, Škotska), kao i u nordijskim zemljama te na području sv. Ćirila i Metoda.

Sudionici se pritom nadahnjuju riječima pape Lava XIV., koji je u poruci za LIX. svjetski dan mira potaknuo: „Otvorimo se miru! Prihvatimo ga i prepoznajmo, umjesto da vjerujemo kako je nemoguć i izvan našega dosega. Mir je više od cilja; on je prisutnost i put“.

Svečana procesija prema katedrali Presvetoga Srca Isusova krenula je iz Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. U njoj su sudjelovali svi svećenici, biskupi i nadbiskupi, kao i predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Vukšić pozdravio je sve prisutne, kardinala Puljića, apostolskog nuncija nadbiskupa Francisa Assisija Chullikatta, nadbiskupe, biskupe, provincijale i svećenike iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Austrije, Albanije i Slovačke. „Pozdravljam i dragu rodbinu i prijatelje mons. Mire, vjernike iz Busovače gdje je on rođen, predstavnike drugih vjerskih zajednica i državnih vlasti, posebice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine te predstavnike diplomatskoga zbora i snaga NATO-a i EUFOR-a. Radujemo se vašemu dolasku.“

„Dragi mons. Miro, došli smo s tobom sudjelovati u molitvi i posvjedočiti, da ti želimo biti podrška u tvom budućem služenju narodu milosrdnoga Gospodina. Njega molimo, da nas sve nastavi podržavati u onomu što smo činili dobro i da nam oprosti slabosti, kako bismo mogli biti na slavu Boga i dobro svih njegovih stvorenja,“ rekao je u uvodnom obraćanju vrhbosanski nadbiskup te je iskazao sućut za stradale ovog tjedna u prometnoj nesreći u glavnom gradu BiH.

Prvo čitanje je pročitao general bojnik Tomo Kolenda, psalam je otpjevao Siniša Markanović, dok je drugo čitanje pročitala satnica Tea Papić. Evanđelje je proglasio fra Robert Bašić.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je uvodni dio ređenja, predstavljanje izabranika te je nuncij Chulikatt pročitao Apostolski nalog pape Lava XIV. o imenovanju mons. Mire Relote za vojnog biskupa u BiH.

Pratitelji mons. Mire Relote, koje izabire sam ređenik, bili su fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante i don Žarko Relota, predstojnik ureda Zadarske nadbiskupije za pastoral obitelji i župnik rođenja BDM u Privlaci.

Na početku propovijedi biskup zareditelj nadbiskup Vukšić je rekao: „Radujemo se što je naša pokrajinska Crkva dobila novoga biskupa, koji će danas, po primanju svetoga reda biti pridružen dugom nizu nasljednika apostolâ, koje je Isus poslao da kroza sva vremena u narodu Božjemu nastavljaju djelo Krista, vječnoga Pastira naroda Božjega.“ Potom se propovjednik zadržao na tumačenju liturgijskih čitanja tog dana.

„Red biskupa je u Crkvi naslijedio kolegij apostola u učiteljstvu i pastirskoj upravi. Štoviše, u biskupskom redu, čijem podjeljivanju ćemo svjedočiti, apostolski zbor neprestano traje (usp. CD 4). Pri tomu, služba apostolstva uvijek je jednaka: Navješćivati ljudima da je Bog s njima i da im je blizu kraljevstvo Božje. To znači da čovjek treba rasti u onomu što je već dobro, da mu je žurno potrebno obraćenje od lošega i primjena Božjih pravila, kako bi u svom životu prispio ‘do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4,13)“, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup.

Dodao je da je biskup poslan biti svjedok nade primjerom vlastitoga života čvrsto ukorijenjenog u Bogu i potpuno predanoga službi Crkvi. „Pri tomu on zna, da je Kristovo evanđelje iznad svake službe u Crkvi. Ono svima njima ravna i svaku usmjerava. U tu svrhu, zadaća biskupa je navješćivati cjelovito evanđelje, odnosno izlagati čitav misterij Krista i vječno blaženstvo, i pozivati ljude da žive u skladu s pravilima evanđelja. Istovremeno, njihovo je poslanje svojim životom pokazivati i riječima tumačiti volju Božju, da treba poštivati svaku ljudsku osobu i njezinu slobodu, pogotovo čovjekov život, obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; da svatko treba aktivno doprinositi zajednici i izgrađivati društvenu slogu; da se ljudima mora osigurati uvjete za dostojan život, pravedno vrednovati rad, omogućiti odmor te podržavati prosvjetu, umjetnost i tehnička dostignuća; isto tako, ovisno o okolnostima, liječiti siromaštvo i osmišljavati blagostanje“, poručio je.

Mons. Vukšić je rekao da svjedočenje nade ima mnogo područja, sredstava i načina. „A u vremenu kad se množe pojedinci i sustavi što neodgovornim ponašanjem i teškim riječima kradu nadu ljudima, siju strah, izbjegavaju dijalog, ne potiču gospodarski razvitak, ili kad otežavaju poštivanje prava čovjeka i naroda, kad većinska skupina zlorabi zakon protiv dostojanstva manjinske zajednice te se, zbog svega toga, odgađa izgradnja pravednoga društva, mora se u ime Božje dobrim primjerom pokazivati što je volja Božja i kako bi trebalo biti te radi toga i javno podizati glas. To je jedna od moralnih obveza svih crkvenih službenika, a posebice biskupa i dio je njegova poslanja.“

Naglasio je da kršćanski navjestitelj svoju službu vrši radi slave Boga i poštivanja čovjeka. „Dapače, ta uloga svjetionika, posebice u razdobljima moralnoga mraka, poseban je Božji blagoslov i privilegij navjestitelja evanđelja koji ga, dok trpi za Božju stvar, pretvara u svjedoka nade za ljude.“

Vrhbosanski nadbiskup rekao je da je služba vojnoga biskupa obilježena potrebom izravne suradnje s odgovornima u državnim ustanovama, osobito radi izgradnje i jačanja pravednoga mira. „Taj mir nikako nije samo odsutnost sukoba, nego je autentičan i djelotvoran ako je, nadahnut i vođen pravilima Božjeg mira, utemeljen na uzajamnom oprostu i pomirenju, društvenoj pravdi i solidarnosti te na dobrim odnosima među ljudima, narodima i državama. I upravo u skladu s tim poslanjem, naš novi biskup za geslo svoje službe izabrao je riječi: Sluga Božjega mira koje su inspirirane molitvom svetoga Franje Asiškog. Taj mir je Božji dar i zadatak povjeren da ga šire koji žive evanđelje s poniznošću, krotkošću i u duhu bratstva. Geslo tako sažima duhovni i pastoralni program te poručuje, da je biskupska služba usmjerena na izgradnju mira, pomirenja i jedinstva među ljudima“, naglasio je.

„Na kraju, riječima apostola Pavla, koje je uputio svetom biskupu Timoteju (usp. 1 Tim 4,12-16), želimo ti, dragi Miro, Božji blagoslov da u budućem služenju budeš uzor u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Njeguj milosni dar koji ti je dan polaganjem ruku prisutne braće biskupa“, zaključio je na kraju propovijedi mons. Vukšić.

Uslijedio je nastavak obreda biskupskog ređenja kojeg je predvodio nadbiskup Vukšić: obećanja izbornika, litanijska prošnja, polaganje ruku biskupa zareditelja, suzareditelja i ostalih prisutnih biskupa, posvetna molitva ređenja te mazanje glave i predaja evanđelistara i znamenja.

Nakon toga se katedralom prolomio dugotrajni pljesak, a biskupi su biskupu Reloti uputili cjelov mira čime se nadasve ističe jedinstvo Katoličke crkve.

Na kraju misnog slavlja pozdravne riječi uputili su apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis A. Chullikatt, uime biskupa predsjednik HBK-a zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, redovnika i redovnica provincijal fra Zdravko Dadić, uime klera Vojnog ordinarijata generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić te uime Ministarstva obrane zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić.

Nuncij Chullikatt u pozdravu je zahvalio bivšem vojnom biskupu te je istaknuo: „Poziv na biskupsku službu, a osobito na služenje povjereno Vojnom ordinariju, smješta se u osjetljiv ljudski i povijesni kontekst koji traži razlučivanje, blizinu i jasno svjedočanstvo Evanđelja, ondje gdje su u pitanju dostojanstvo osobe i nastojanje oko mira. U tom obzoru osobitom snagom blista biskupsko geslo koje ste izabrali: Servus Dei Pacis – Sluga Božjeg mira“, istaknuo je.

„Biti sluga mira znači preuzeti zahtjevno i nadasve suvremeno poslanje: naviještati i graditi mir koji se ne nameće, nego predlaže; mir koji nastaje iz nutarnjeg obraćenja, dozrijeva u istini i stvara pomirenje. Prisutnost Crkve uz one koji su pozvani jamčiti sigurnost snažno podsjeća da se istinski mir ne temelji na suprotstavljanju, nego na pravdi i pravednosti, prosvijetljenima moralnom savješću, osjećajem etičke odgovornosti i poštovanjem nepovredivoga dostojanstva svake osobe“, rekao je apostolski nuncij u BiH.

Nadbiskup Kutleša je rekao da „današnji čin nadilazi osobni trenutak i biografiju jednog čovjeka. On je duboko crkveni događaj.“

Govoreći o biskupskoj službi, zagrebački nadbiskup je protumačio: „Biskup nije samoprozvani vođa, ni neovisni djelatnik, nego čovjek Crkve, poslan od Crkve i za Crkvu. Kao vojni ordinarij Vi niste pozvani stajati izvan stvarnosti svijeta kojemu ste poslani, nego biti pastir usred njega, među vojnicima i njihovim obiteljima. U prostorima vojne službe, odgovornosti, ranjivosti i moralnih dilema Vaše poslanje bit će trajno i prisutno, ne kao prolazna riječ, nego kao pastirska prisutnost i blizina. Ta blizina traži duboku ukorijenjenost u evanđelju i trajnu budnost duha.“

Nadalje je pojasnio: „Biskup koji prestane učiti, koji se zadovolji površnošću i ponavljanjem, polako prestaje biti pastir. Pastirska služba traži trajno produbljivanje, kako intelektualno, duhovno i ljudsko. Ona istodobno traži i jasno razlučivanje bitnoga. Opasnost svake odgovorne službe jest raspršenost. Mnoštvo obveza, zahtjeva i očekivanja može zasjeniti ono što je središnje u biskupskoj službi. No biskup je pozvan čuvati ono presudno: evanđelje, sakramente, savjest čovjeka i nepovredivo dostojanstvo osobe.“

Mons. Kutleša poručio je novom biskupu: „Uime braće biskupa obećavam Vam bratsku blizinu i molitvu, a Vi osnaženi Duhom Svetim hrabro kročite putem koji Vam je povjeren na spasenje Vaše osobno i onih kojima ste poslani.“ Dodao je da mons. Reloti uime biskupa daruje križ s hrvatskim pleterom, lanac i prsten. „Križ neka vas uvijek podsjeća da je pastirska vlast nerazdvojiva od darivanja samoga sebe. Lanac neka bude znak Vaše trajne povezanosti s Kristom i njegovom Crkvom kojoj ste služitelj, a ne gospodar. Prsten nosite kao znak vjernosti zaručnici Kristovoj kojoj se bez pridržaja darujte. Neka Vas ovi znakovi prate u svakodnevnici Vaše službe i budu tihi, ali snažni podsjetnik komu pripadate i komu služite“, zaključio je zagrebački nadbiskup.

Provincijal Dadić je u govoru posebno istaknuo da je to biskupsko ređenje fra Mire za vojnog biskupa u BiH za Provinciju Bosnu Srebrenu poseban znak Božje blizine i povjerenja Crkve. „Iz bratstva Bosne Srebrene, koje stoljećima dijeli sudbinu ovoga naroda i ovih prostora, Gospodin danas šalje jednoga brata u novu i zahtjevnu službu Crkvi i društvu. Dragi brate Miro, u franjevačkom si Redu učio hoditi putem poniznosti, blizine čovjeku i služenja miru. Vjerujemo da ćeš upravo u tomu duhu vršiti svoje biskupsko poslanje – među vojnicima i svima koji su pozvani čuvati mir, često u teškim i osjetljivim okolnostima. Neka te u svemu vodi Krist, Knez mira, a franjevački pozdrav ‘Mir i dobro’ neka bude pečat tvoga služenja, kao što i tvoje geslo poručuje; Servus Dei Pacis! Ovaj svijet treba ljude koji će biti; Sluge Božjeg mira! Uime Provincije zahvalio je Svetom Ocu na povjerenju iskazanom subratu, svima onima koji su ovaj dan pratili molitvom i djelom te pripadnicima Oružanih snaga i sigurnosnih službi BiH. Riječi zahvale je uputio i bivšem vojnom biskupu mons. Vukšiću.

„Dragi brate fra Miro, Bosna Srebrena ostaje uz tebe. Pratit ćemo te molitvom i bratskom blizinom, da u svome poslanju uvijek ostaneš čovjek evanđelja, brat među ljudima i pastir otvorena srca“, rekao je provincijal Dadić.

Mons. Čuturić je uime svih djelatnika u Vojnom ordinarijatu i svih vojnih kapelana OS BiH u obraćanju zahvalio prvom vojnom biskupu u BiH i vrhbosanskom nadbiskupu Vukšiću na 15 godina vođenja Vojne biskupije. Potom je rekao, u osvrtu na izjavu jedne vjernice u Zagrebu poslije tamošnjeg, nedavnog, biskupskog ređenja: „Biskupe Miro, Vaš budući rad u složenim institucijama kao što su MO i OS BiH, nažalost, tražit će od Vas da ponekad budete i ‘birokrata’, ali s druge strane pružit će Vam veliko polje pastirskog rada s povjerenim Vam vjernicima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama BiH. Neka Vas u Vašem budućem radu prati Božji blagoslov i zagovor sv. Franje“, poručio je mons. Čuturić.

U govoru zamjenik ministra obrane Slaven Galić je rekao da se s ponosom prisjeća službe mons. Tome Vukšića te je dodao: „Fra Miro, neka Vaš rad bude znak prisutnosti Božje pažnje, poticaj na dobro i inspiracija svima koji traže smjernice, podršku i ohrabrenje u svakodnevnom životu. Neka nam ovo slavlje biskupskog ređenja bude spomen-čin, ali i ohrabrenje. Ohrabrenje da i u suvremenom dobu, unatoč nemirima i nejasnoćama, ostanemo postojani u vjeri, povezani u zajedništvu i odgovorni u služenju. Neka nam na tom putu biskupska služba mons. Relote bude znak nade, duhovne snage i pouzdan oslonac svima kojima je povjeren.“

Na kraju pozdravnih govora okupljenim se obratio i vojni ordinarij mons. Miro Relota. „S dubokom zahvalnošću i poniznošću srca stojim pred vama u ovom svetom prostoru sarajevske katedrale, svjestan veličine dara koji mi je danas povjeren i odgovornosti službe na koju me Gospodin poziva. Posebno pozdravljam pripadnike vojske – vaše prisustvo danas duboko me veseli, jer služba koju primam ima posebno poslanje među vama: biti pastir, duhovni oslonac i pratilac onima koji su pozvani služiti miru i sigurnosti našega naroda“, istaknuo je.

Potom je uputio riječi zahvale počevši od pape Lava XIV. do svih prisutnih na slavlju. „Draga braćo i sestre, svoju biskupsku službu želim živjeti kao služenje – u poniznosti, blizini svakom čovjeku i vjernosti Evanđelju. Posebno ću nastojati biti blizu pripadnicima Oružanih snaga, pružajući im duhovnu podršku, ohrabrenje i molitvu u njihovoj časnoj službi za mir i sigurnost. Molim vas: pratite me svojom molitvom, kako bih, oslonjen na Božju milost, bio dobar pastir povjerenom mi stadu. Na kraju, još jednom – hvala svima vama koji ste danas ovdje. Neka nas sve prati zagovor Blažene Djevice Marije, svetoga Franje Asiškoga, blaženog Alojzije Stepinca i blaženog Jakova iz Bitetta, a Gospodin neka dovrši u nama djelo koje je započeo.“

Nakon završnih govora otpjevan je himan „Tebe Boga hvalimo“, dok je novozaređeni biskup, u pratnji biskupa suzareditelja, prolazio katedralom i svima udijelio blagoslov. Poslije završnog blagoslova okupljeni su još jednim pljeskom ispratili mons. Relotu i sve ostale biskupe.

Ceremonijar misnog slavlja je bio vlč. Ivan Rako. Asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Liturgijsko pjevanje je vodio Zbor Magnificat pod dirigentskim ravnanjem mr. art. fra Emanuela Josića. Solisti su bili Jovana Pavlović, Veronika Kolak, Zana Staniškovska, Siniša Markanović, Josip Katavić i Edi Ćefo. Na orguljama je svirao Marko Spajić, trube Benjamin Drijenčić i Edita Strnad.

Misno slavlje su izravno prenosili Radiotelevizija Herceg-Bosna, Laudato TV, Radio Mir Međugorje, Radio Marije BiH te pojedine lokalne radio i televizijske postaje, izvijestila je KTA.

Osiguranje bazilike je objasnilo zašto se vjernici moraju registrirati: "Zbog ograničenog broja sjedala obvezna je i besplatna rezervacija kako bi se osigurali nesmetan dolazak i pristup bazilici, u skladu sa sigurnosnim propisima."

Prijenos tijela sv. Franje iz kripte u Donju crkvu bazilike održat će se u subotu 21. veljače u 16:00 sati. Tada će franjevci također slaviti svečanu Večernju. Liturgiju će predvoditi kardinal Ángel Fernández Artime, papinski legat za papinske bazilike u Assisiju. Događaj će prenositi talijanska javna televizija RAI 1.

Posmrtni ostaci svetog Franje bit će vraćeni u kriptu u nedjelju navečer 22. ožujka. Tom obredu prethodit će svečana sveta misa u 17:00 sati koju će predslaviti predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi iz Bologne.

Dodajmo da će kroz to vrijeme Gornja bazilika ugostiti koncerte koje će izvesti The Schola Cantorum - London Oratory School, Knoxville Catholic High School Singers of Tennessee, Music Band of the Pontifikical Basilica of St. Francis of Assisi i Florence Chamber Orchestra.

Nakon smrti svetog Franje njegovo tijelo pokopano je ispod glavnog oltara novoizgrađene bazilike i bilo je gotovo nedostupno. Godine 1818. ostaci su ponovno otkriveni. Znanstvena istraživanja iz 1819. godine potvrdila su njihov identitet. Tijekom godina i dalje su bili proučavani i konzervirani.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978. te potom 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji.

(kta)

Zavjete u Družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog položila je 13. kolovoza 2023. godine. Radila je kao novinarka i bila suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Mariji i na portalu Mreže Riječi. Radila je kao pravnica u Domu za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji „Sv. Ana“ u Rijeci. Do odlaska u Vatikan je vodila Tranzitni punkt za migrante u Rijeci.

Od 2023. radi u Dikasteriju za komunikacije te je doktorandica društvenih znanosti na Collegium Maximumu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.