U skladu s dekretom Apostolske pokorničarne i odluke pape Lava XIV. o proglasu Godine sv. Franje, koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027., a u spomen na 800. obljetnicu smrti „Sveca iz Asiza“ vrhbosanski nadbiskup proglasio je crkvu u Gučoj Gori jubilejskom.

Dekret je pročitao kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić tijekom misnog slavlja u spomenutoj crkvi u povodu susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. „Ova jubilejska godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila sv. Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilejska crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan sv. Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu misu“, navedeno je u proglasu uz zaključak: „U ovoj Godini sv. Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.“

Guča Gora naselje je smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika. Franjevci su tu samostan podigli još u 14. stoljeću, ali je on dolaskom Osmanlija srušen. Sadašnja crkva i samostan građeni su od 1856. do 1857. i do sada su više puta obnavljani. U veljači 1945. partizani su zapalili obje zgrade, a sličnu sudbinu doživjeli su i u posljednjem ratu kada su crkva i samostan devastirani te demolirani. Samostan je u lipnju 1993. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993.-1994. U sjećanju žitelja Lašvanske doline ostale su slike demoliranja crkve kojega su napravili pripadnici odreda „El-mudžahid“.
Danas župa broji oko 600 vjernika. 

Tijekom svog svećeničkog djelovanja služio je na više mjesta u Hercegovini, ali i u misijama u Albaniji, gdje je također ostavio snažan pastoralni trag. Djelovao je i u ratom pogođenom Konjicu, gdje je godinama služio vjernicima.

Od fra Ferde emotivno se oprostio i fra Mario Knezović.

"Rijetkost je bilo susresti fratra jednostavnijega srca i života. On je oživotvorio blaženstvo: 'Blago čistima srcem, oni će Boga gledati'", napisao je Knezović.

Dodao je kako je susret s fra Ferdom mnogima bio poseban doživljaj.

"Susret s fra Ferdom je uvijek i svima bio dio raja na zemlji. Bio je djetinje jednostavnosti. Bio je suprot svijetu sebičnosti. On se razdao u nesebičnosti", naveo je.

Fra Knezović istaknuo je i njegov vedar duh te ljubav prema sportu i druženju.

"Fra Ferdo je volio i sport. Razgovori o nogometu s njim su bili iscrpni. Posljednjih godina znali smo 'umirati' od smijeha dok bi blagoslivljao kuće na Kočerinu", napisao je.

Dodao je kako je fra Ferdo bio svećenik koji je volio život i ljude.

"Fra Ferdo je volio život, volio činiti svima dobro, volio je društvo, stigao na mnoge tuđe radosti i dane žalosti."

Od fra Ferde oprostio se riječima svetog Franje Asiškog:

"Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti."

Ispraćaj fra Ferda Bobana bit će u subotu u 13 sati u Veljacima, dok će pokop i misa zadušnica biti istoga dana u 15 sati na groblju Martića križ u Posušju.

U kontekstu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini, predviđenih u listopadu ove godine, izražena je nada da će konačno zavladati pravda i poštivanje ljudskih prava svakog čovjeka te da će prestati zlouporaba loših izbornih zakona i ponižavanje dostojanstva u obliku preglasavanja onih kojima, zbog demografskih razloga, na raznim razinama vlasti nije osigurano pravo birati vlastite predstavnike.

U radnom dijelu zasjedanja podneseno je izvješće o radu Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz izvješće koje je podnio vlč. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, predstavljeni su i određeni izazovi u pronalaženju novih dušobrižnika za hrvatsku inozemnu pastvu, kao i migracije hrvatskih vjernika unutar različitih zemalja Europske unije.

Budući da se tijekom 2026. godine navršava 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina od osnutka Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za SAD i Kanadu, najavljeno je obilježavanje tih obljetnica svečanom sjednicom Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu koja će se održati 13. travnja 2026. u Zagrebu.

U nastavku sjednice varaždinski biskup Bože Radoš, predsjedatelj Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, izvijestio je o službenom pohodu Zavodu u siječnju 2026. godine. U Zavodu trenutno borave 24 svećenika studenta koji studiraju na različitim crkvenim učilištima u Rimu.

Mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa, predstavio je korizmenu akciju Hrvatskog Caritasa Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, čiji je središnji događaj ove godine bilo euharistijsko slavlje na Treću korizmenu nedjelju, 8. ožujka, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Župi sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
Uslijedilo je izvješće krčkog biskupa Ivice Petanjka, predsjednika Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, o dosadašnjim postignućima u radu Komisije, kao i izvješće porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje, predsjednika Vijeća HBK-a za misije, o djelovanju Ravnateljstva Papinskih misijskih djela.

Biskup Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, predstavili su okupljenim biskupima tekst dokumenta Ratio nationalis o svećeničkoj formaciji, istaknuvši kako je riječ o dokumentu koji na kvalitetan i ozbiljan način pridonosi promišljanju svećeničke formacije, uvažavajući posebnosti koje obilježavaju crkveni i društveni kontekst dviju konferencija.

Nadalje, nadbiskup Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit i zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, predstavili su okupljenim biskupima dosadašnji rad na hrvatskom prijevodu Misala.
Posebnu pozornost biskupi su posvetili i pitanju reguliranja javnih nastupa voditelja karizmatskih skupina i voditelja duhovnih vježbi.

Okupljenim biskupima je predstavljen program Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži, koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi, kao i Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu, navodi se u priopćenju tajništva BK BiH i HBK.

(kta)

"Istina je da postoji izvanredno djelo zla, ali postoji i odgovornost svakog pojedinca. Iza mnogih odluka stoji odgovornost mnogih ljudi koji su na pozicijama moći, primjerice u politici ili vojsci.''

Vlč. Ramírez Almanza je ravnatelj Instituta Sacerdos na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum. Već 20 godina vodi tečaj o egzorcizmu. Tečaj se znanstveno bavi različitim dimenzijama egzorcističke službe i molitve za oslobođenje: teološkim, društvenim, medicinskim i pravnim. Sudjelovanje je otvoreno za svećenstvo, posebno egzorciste, kao i za laike. Tečaj izričito ne daje nikakvu ovlast za obavljanje egzorcističke službe - samo biskup to može učiniti, prenosi KTA.

Egzorcizam je ritualno istjerivanje zlih sila i duhova iz osoba, drugih živih bića ili predmeta. Takve prakse postoje u mnogim kulturama i namijenjene su holističkom pročišćavanju i iscjeljivanju. Katolička crkva egzorcizam shvaća kao molbu Bogu da oslobodi čovjeka od moći zla.

Od 1994. postoji Međunarodno udruženje egzorcista koje je Vatikan službeno priznao 2014. godine. Prema informacijama Međunarodnog udruženja egzorcista, Udruga ima oko 900 aktivnih egzorcista i 130 pomoćnih egzorcista. Osnivač Associazione Internazionale Esorcisti (AIE) bio je svećenik Gabriele Amorth koji je preminuo 2016. godine. Njegov život poslužio je kao predložak za film "Papin egzorcist" (2023).

✠ Petar Palić, biskup
Mostar, 27. veljače 2026.

Dr. Dugalić pojasnio je da se izjava o surogatnom majčinstvu nadovezuje na prošlogodišnju zajedničku izjavu Europske konferencije komisijâ za pravdu i mir „Europa pred izazovima organiziranog kriminala“ budući da se zamjensko majčinstvo smatra i dijelom organiziranog kriminala jer se tretira kao oblik trgovanja ljudima.

Dodao je da je u pravnom smislu u cijeloj Europskoj uniji zamjensko majčinstvo zabranjeno i tretira se kao kazneno djelo.

Vezano uz stav Katoličke crkve naveo je najnoviji dokument Dikasterija za nauk vjere „Dignitas infinita“ koji među 14 točaka najtežih oblika povrede ljudskog dostojanstva ističe surogatno majčinstvo. Na tome dokumentu temelji se i izjava „Iustitae et pax“.

Dr. Dugalić pojasnio je da Crkva polazi od stajališta da ono što je tehnički moguće ne znači da je i moralno etički dopušteno. „Ne prihvaćamo tehničko razmišljanje prema kojemu možemo učiniti sve ono što suvremena tehnika danas dopušta“, dodao je.

Istaknuo je da „u nauku o ljudskom dostojanstvu i o čovjeku kao slici Božjoj, Katolička Crkva jasno ističe da je korištenje metode surogatnog majčinstva za ostvarenje želje za roditeljstvom duboko zahvaćeno kultom relativizma i osobne koristi“ te da „takva praksa zanemaruje dostojanstvo žene koja dijete predaje naručiteljima, kao i samoga djeteta.“

Pojasnio je da je Crkva zauzela jasan stav protiv prakse surogatnog majčinstva, jer dijete time postaje puki objekt i predmet trgovine, odnosno komercijalnog ugovora.

Istaknuo je da se „legitimna želja za rađanjem djeteta ne može pretvoriti u ‘pravo na dijete’, jer takav zahtjev ne poštuje dostojanstvo djeteta kao primatelja besplatnoga dara života.“

Naveo je da dokument „Dignitas infinita“ u br. 50. ističe „Surogatstvo, međutim, istodobno krši i dostojanstvo žene, bez obzira je li na to prisiljena ili to čini dobrovoljno (naplatno ili, rjeđe, nenaplatno), jer je takva žena podređena proizvoljnoj koristi ili želji drugih“.

Dr. Dugalić primijetio je da „nitko nikada nije spomenuo koju traumu prolazi ta žena bilo za vrijeme trudnoće, bilo postnatalno budući da se ona odriče vlastitog djeteta.“

Dodao je da je Republika Hrvatska zabranila surogatno majčinstvo, ali da naš pravni okvir nije predvidio zamjensko majčinstvo iz inozemstva.

Dio izjave Komisije „Iustitia et pax“ odnosi se na slučaj u Hrvatskoj. Ustavni je sud, naime, naložio Upravnom sudu da svojom odlukom korigira postupanje matičara koji s obzirom na priloženu dokumentaciju nije htio upisati činjenicu rođenja djeteta i njegova podrijetla od roditelja (tj. muškarca – neizvjesno je li biološki otac djeteta i žene – izvjesno nesrodne s djetetom). Djetetov je vrlo vjerojatan biološki otac ujedno naručitelj djeteta (i platitelj), a majka je žena koja ga je rodila u stranoj zemlji i nakon poroda predala naručiteljima, primivši novac za uslugu.

Matičar je odbio upisati dijete s neistinitim podacima o podrijetlu jer je poštovao važeće hrvatske propise koji zabranjuju surogatno majčinstvo i nalažu točno vođenje državnih matica. Upravni sud je u najnovijoj presudi naložio matičaru upis ne samo naručitelja surogatstva kao oca, već i njegove supruge – kao majke, premda je dijete rodila druga žena. Time je, navodi se u izjavi, Upravni sud pokazao elementarno neznanje obiteljskopravnih odredbi o podrijetlu djeteta i o ovlastima matičara.

Komentirajući odluke Ustavnog suda i Upravnog suda, dr. Dugalić izrazio je iznenađenje i začuđenost određenim aspektima te odluke jer, kako je naveo, ona krši četiri zakona Republike Hrvatske te se ruše pravni okvir, kao i institucionalni okvir prema Ministarstvu i Veleposlanstvu RH u Ukrajini koje je navedeno kao irelevantno za sudsku odluku.

Govoreći o dobrobiti djeteta, dr. Dugalić je rekao da je ono nevino, Crkva ga ne osuđuje i ako se zatraži krštenje, krstit će ga. Istaknuo je da to dijete nije u pravnom vakuumu te da se ne može dopustiti da se s njime ruše svi drugi zakoni.

Dr. Dugalić istaknuo je da postoje načini kako se mogu rješavati ovakvi slučajevi. Naveo je primjer Italije koja zabranjuje surogatno majčinstvo, ali ako netko donese dijete iz inozemstva i ako se dokaže da je barem otac biološki otac oni ga upisuju u maticu, ali se pokreće kazneni postupak protiv toga oca koji dobiva veliku financijsku kaznu i u dosjeu mu se navodi da je kažnjavan pa ne može obnašati neke službe.

Dr. Hrabar je istaknula da glede surogatnog majčinstva ni Europska unija ni Vijeće Europe nemaju nikakav propis koji bi ga nametao ili zabranjivao i ono se kao takvo prepušta državama na regulativu.

Podsjetila je da je Hrvatska Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji 2012. zabranila surogatno majčinstvo. „Hrvatska je tada imala osjećaj da bi se to moglo događati, ali se nije razmišljalo o tome da bi se hrvatski državljani mogli ponašati fraudulozno, znači da poduzimaju neki pravni posao s negativnom namjerom da izbjegnem neki propis. Surogatnim majčinstvom izbjegava se i krši javni poredak Republike Hrvatske“, rekla je dr. Hrabar.

Komentirajući navedeni slučaj, rekla je da „kršenje vladavine prava kroz ovako fraudolozno ponašanje u ovom slučaju predstavlja kršenje četiri propisa.“ Pojasnila je da se u Obiteljskom zakonu navodi da je žena koja je rodila dijete medicinski potpomognutom oplodnjom njegova majka. A Zakon o državnim maticama uređuje upise u Maticu rođenih i on nameće određeno ponašanje matičaru. „Upis netočnog podatka o podrijetlu djeteta od majke, a možda i od oca, upis naručiteljice kao majke jest teška povreda službene dužnosti matičara“, rekla je dr. Hrabar o slučaju.

Izrazila je neslaganje s odlukom Ustavnog suda „koji je rekao kako je dijete rođeno u inozemstvu i da mu treba upisati navodnog biološkog oca na način da mi ne znamo je li on stvarni biološki otac. U odluci Upravnog suda piše da bolnica u kojoj je rođeno dijete izdaje potvrdu da je on otac. Ustavni sud je bio brzoplet jer je povjerovao tom dokumentu.“

Komentirajući kako je Ustavni sud rekao da je u najboljem interesu djeteta da ima upisano podrijetlo oca, dr. Hrabar zapitala je je li u najboljem interesu djeteta da bude odvojen od majke koja ga je rodila. „Imamo svjedočanstva osoba koje su utvrdile da potječu iz surogatnog majčinstva gdje se vidi da je dostojanstvo rodilje itekako ugroženo. Dodatno zabrinjava da jedan ugovor naručitelja iz Hrvatske i surogatne majke krši ljudsko pravo majke, djeteta, dječja prava i ljudsko dostojanstvo djeteta i majke“, rekla je.

Dr. Hrabar smatram da dijete nije trebalo upisati u naše knjige, jer ima identitet u zemlji u kojoj se rodilo budući da bolnica automatski šalje njihovim matičarima upis podataka i s gestacijskom majkom i to dijete nije ugroženo da ono ne postoji, da nema ime, prezime, mjesto rođenja.

„Po uputi Ustavnog suda Upravni sud mora ovu situaciju riješiti na način da se naručitelja upiše kao oca, a Upravni sud nalaže matičaru da mora upisati i naručiteljicu, ženu navodno biološkog oca kao majku koja to nije. Gdje je presumpcija da je majka žena koja je rodila dijete? Dolazimo do apsurda da će prvi put u našoj pisanoj povijesti u Maticu rođenih biti upisana žena koja dijete nije rodila. Time se ruše temelji instituta majčinstva i smatram da nadležno Ministarstvo treba uložiti žalbu“, istaknula je dr. Hrabar.

Izrazila je zabrinutost i činjenicom da se mogla donijeti i odluka prema kojoj bi naručitelj bio upisan kao otac, a njegova žena bi djetetu bila formalno pravno maćeha i onda bi posvojila takvo dijete i prema vani bi se iskazivala kao biološka majka djeteta, što je prema mišljenju dr. Hrabar, opasna situacija.

Dr. Hrabar navela je rezultate istraživanja prema kojima djecu, koja otkriju da su nastala surogatno, brinu dvije stvari, jedna je tko je majka i traže ju, i druga da imaju strašan otpor prema činjenici da su kupljeni, da su kao roba.

Zaključila je da je zamjensko majčinstvo sofisticirani oblik kupovine u kojemu oko 85 posto iznosa novca dobiva klinika u kojoj se to radi.

Regulaciju pristupa odredile su vlasti i Red jer se oko bazilike sv. Franje u udarnim danima očekuje i do 20 000 hodočasnika. Samo prethodnom prijavom u određenim vremenskim okvirima može se zajamčiti sigurnost i koordinacija organizacije, navodi se.

To je prvi put da će svečeve kosti biti prenesene iz podzemnoga počivališta na papinski oltar u Donjoj bazilici. Svečeve relikvije pohranjene su ispod glavnoga oltara crkve, 1226. godine, kako bi bile zaštićene od krađe. Godine 1818. njegovo je tijelo ponovno otkriveno i službeno je priznata njegova autentičnost. Na otvorenjima 1978. i 2015. godine istraživanja su potvrdila i tragove bolesti i Kristove stigme koje je nosio u posljednjim godinama života.

Večer uoči izlaganja, 21. veljače, ondje će se upriličiti molitva Večernje isključivo za franjevce prije nego što se svečevo tijelo u svečanoj procesiji prenese iz kripte u Donju baziliku. Kako bi se što bolje popratio ovaj veliki događaj, Red je najavio posebno izdanje časopisa „San Francesco Patrono d'Italia“ na 160 stranica s prilozima vodećih suvremenih franjevačkih stručnjaka, kao i konferenciju za tisak s biskupom Camillom Cibottijem, predsjednikom Biskupske konferencije za regiju Abruzzo i Molise.

Osim događanja u Asizu, Apostolska pokorničarna Svete Stolice najavila je 10. siječnja mogućnost dobivanja potpunoga oprosta koji se može dobiti jednom dnevno diljem svijeta tako što se pohodi neka franjevačka crkva ili mjesta povezana sa svecem. Treba ispuniti uobičajene uvjete koji uključuju svetu ispovijed, sudjelovanje u euharistijskome slavlju i pričest, molitvu Vjerovanja i Očenaša te molitvu na nakanu Svetoga Oca.

Život Franje Asiškoga nije završio prije 800 godina, „nego se nastavlja na novi način kroz svjedočanstva, iskustva i djelovanje svih onih koji dijele njegovu duhovnost i karizmu“, istaknula je mjesna franjevačka zajednica u nedavnome priopćenju.

U inicijativi sudjeluju sve članice CCEE-a i svaka nacionalna biskupska konferencija pozvana je organizirati najmanje jedno misno slavlje na nakanu molitve za žrtve rata te kako bi od Gospodina isprosila mir.

Molitveni niz započinje 18. veljače u Albaniji, gdje će svi biskupi slaviti svetu misu u katedralama svojih biskupija u 17 sati, a završava 2. travnja u Mađarskoj.

Za Hrvatsku je molitveni dan predviđen u srijedu 26. veljače.

U Bosni i Hercegovini sveta misa bit će slavljena u nedjelju 23. veljače u 18 sati u Sarajevu, a predvodit će je vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Prema objavljenom popisu, „Euharistijski lanac“ održava se u Albaniji, Austriji, Belgiji, Bjelorusiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Cipru, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Irskoj, Italiji, Latviji, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Monaku, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ukrajini (grkokatolička i latinski obred), Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleska i Wales, Škotska), kao i u nordijskim zemljama te na području sv. Ćirila i Metoda.

Sudionici se pritom nadahnjuju riječima pape Lava XIV., koji je u poruci za LIX. svjetski dan mira potaknuo: „Otvorimo se miru! Prihvatimo ga i prepoznajmo, umjesto da vjerujemo kako je nemoguć i izvan našega dosega. Mir je više od cilja; on je prisutnost i put“.

Svečana procesija prema katedrali Presvetoga Srca Isusova krenula je iz Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. U njoj su sudjelovali svi svećenici, biskupi i nadbiskupi, kao i predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Vukšić pozdravio je sve prisutne, kardinala Puljića, apostolskog nuncija nadbiskupa Francisa Assisija Chullikatta, nadbiskupe, biskupe, provincijale i svećenike iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Austrije, Albanije i Slovačke. „Pozdravljam i dragu rodbinu i prijatelje mons. Mire, vjernike iz Busovače gdje je on rođen, predstavnike drugih vjerskih zajednica i državnih vlasti, posebice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine te predstavnike diplomatskoga zbora i snaga NATO-a i EUFOR-a. Radujemo se vašemu dolasku.“

„Dragi mons. Miro, došli smo s tobom sudjelovati u molitvi i posvjedočiti, da ti želimo biti podrška u tvom budućem služenju narodu milosrdnoga Gospodina. Njega molimo, da nas sve nastavi podržavati u onomu što smo činili dobro i da nam oprosti slabosti, kako bismo mogli biti na slavu Boga i dobro svih njegovih stvorenja,“ rekao je u uvodnom obraćanju vrhbosanski nadbiskup te je iskazao sućut za stradale ovog tjedna u prometnoj nesreći u glavnom gradu BiH.

Prvo čitanje je pročitao general bojnik Tomo Kolenda, psalam je otpjevao Siniša Markanović, dok je drugo čitanje pročitala satnica Tea Papić. Evanđelje je proglasio fra Robert Bašić.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je uvodni dio ređenja, predstavljanje izabranika te je nuncij Chulikatt pročitao Apostolski nalog pape Lava XIV. o imenovanju mons. Mire Relote za vojnog biskupa u BiH.

Pratitelji mons. Mire Relote, koje izabire sam ređenik, bili su fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante i don Žarko Relota, predstojnik ureda Zadarske nadbiskupije za pastoral obitelji i župnik rođenja BDM u Privlaci.

Na početku propovijedi biskup zareditelj nadbiskup Vukšić je rekao: „Radujemo se što je naša pokrajinska Crkva dobila novoga biskupa, koji će danas, po primanju svetoga reda biti pridružen dugom nizu nasljednika apostolâ, koje je Isus poslao da kroza sva vremena u narodu Božjemu nastavljaju djelo Krista, vječnoga Pastira naroda Božjega.“ Potom se propovjednik zadržao na tumačenju liturgijskih čitanja tog dana.

„Red biskupa je u Crkvi naslijedio kolegij apostola u učiteljstvu i pastirskoj upravi. Štoviše, u biskupskom redu, čijem podjeljivanju ćemo svjedočiti, apostolski zbor neprestano traje (usp. CD 4). Pri tomu, služba apostolstva uvijek je jednaka: Navješćivati ljudima da je Bog s njima i da im je blizu kraljevstvo Božje. To znači da čovjek treba rasti u onomu što je već dobro, da mu je žurno potrebno obraćenje od lošega i primjena Božjih pravila, kako bi u svom životu prispio ‘do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4,13)“, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup.

Dodao je da je biskup poslan biti svjedok nade primjerom vlastitoga života čvrsto ukorijenjenog u Bogu i potpuno predanoga službi Crkvi. „Pri tomu on zna, da je Kristovo evanđelje iznad svake službe u Crkvi. Ono svima njima ravna i svaku usmjerava. U tu svrhu, zadaća biskupa je navješćivati cjelovito evanđelje, odnosno izlagati čitav misterij Krista i vječno blaženstvo, i pozivati ljude da žive u skladu s pravilima evanđelja. Istovremeno, njihovo je poslanje svojim životom pokazivati i riječima tumačiti volju Božju, da treba poštivati svaku ljudsku osobu i njezinu slobodu, pogotovo čovjekov život, obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; da svatko treba aktivno doprinositi zajednici i izgrađivati društvenu slogu; da se ljudima mora osigurati uvjete za dostojan život, pravedno vrednovati rad, omogućiti odmor te podržavati prosvjetu, umjetnost i tehnička dostignuća; isto tako, ovisno o okolnostima, liječiti siromaštvo i osmišljavati blagostanje“, poručio je.

Mons. Vukšić je rekao da svjedočenje nade ima mnogo područja, sredstava i načina. „A u vremenu kad se množe pojedinci i sustavi što neodgovornim ponašanjem i teškim riječima kradu nadu ljudima, siju strah, izbjegavaju dijalog, ne potiču gospodarski razvitak, ili kad otežavaju poštivanje prava čovjeka i naroda, kad većinska skupina zlorabi zakon protiv dostojanstva manjinske zajednice te se, zbog svega toga, odgađa izgradnja pravednoga društva, mora se u ime Božje dobrim primjerom pokazivati što je volja Božja i kako bi trebalo biti te radi toga i javno podizati glas. To je jedna od moralnih obveza svih crkvenih službenika, a posebice biskupa i dio je njegova poslanja.“

Naglasio je da kršćanski navjestitelj svoju službu vrši radi slave Boga i poštivanja čovjeka. „Dapače, ta uloga svjetionika, posebice u razdobljima moralnoga mraka, poseban je Božji blagoslov i privilegij navjestitelja evanđelja koji ga, dok trpi za Božju stvar, pretvara u svjedoka nade za ljude.“

Vrhbosanski nadbiskup rekao je da je služba vojnoga biskupa obilježena potrebom izravne suradnje s odgovornima u državnim ustanovama, osobito radi izgradnje i jačanja pravednoga mira. „Taj mir nikako nije samo odsutnost sukoba, nego je autentičan i djelotvoran ako je, nadahnut i vođen pravilima Božjeg mira, utemeljen na uzajamnom oprostu i pomirenju, društvenoj pravdi i solidarnosti te na dobrim odnosima među ljudima, narodima i državama. I upravo u skladu s tim poslanjem, naš novi biskup za geslo svoje službe izabrao je riječi: Sluga Božjega mira koje su inspirirane molitvom svetoga Franje Asiškog. Taj mir je Božji dar i zadatak povjeren da ga šire koji žive evanđelje s poniznošću, krotkošću i u duhu bratstva. Geslo tako sažima duhovni i pastoralni program te poručuje, da je biskupska služba usmjerena na izgradnju mira, pomirenja i jedinstva među ljudima“, naglasio je.

„Na kraju, riječima apostola Pavla, koje je uputio svetom biskupu Timoteju (usp. 1 Tim 4,12-16), želimo ti, dragi Miro, Božji blagoslov da u budućem služenju budeš uzor u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Njeguj milosni dar koji ti je dan polaganjem ruku prisutne braće biskupa“, zaključio je na kraju propovijedi mons. Vukšić.

Uslijedio je nastavak obreda biskupskog ređenja kojeg je predvodio nadbiskup Vukšić: obećanja izbornika, litanijska prošnja, polaganje ruku biskupa zareditelja, suzareditelja i ostalih prisutnih biskupa, posvetna molitva ređenja te mazanje glave i predaja evanđelistara i znamenja.

Nakon toga se katedralom prolomio dugotrajni pljesak, a biskupi su biskupu Reloti uputili cjelov mira čime se nadasve ističe jedinstvo Katoličke crkve.

Na kraju misnog slavlja pozdravne riječi uputili su apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis A. Chullikatt, uime biskupa predsjednik HBK-a zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, redovnika i redovnica provincijal fra Zdravko Dadić, uime klera Vojnog ordinarijata generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić te uime Ministarstva obrane zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić.

Nuncij Chullikatt u pozdravu je zahvalio bivšem vojnom biskupu te je istaknuo: „Poziv na biskupsku službu, a osobito na služenje povjereno Vojnom ordinariju, smješta se u osjetljiv ljudski i povijesni kontekst koji traži razlučivanje, blizinu i jasno svjedočanstvo Evanđelja, ondje gdje su u pitanju dostojanstvo osobe i nastojanje oko mira. U tom obzoru osobitom snagom blista biskupsko geslo koje ste izabrali: Servus Dei Pacis – Sluga Božjeg mira“, istaknuo je.

„Biti sluga mira znači preuzeti zahtjevno i nadasve suvremeno poslanje: naviještati i graditi mir koji se ne nameće, nego predlaže; mir koji nastaje iz nutarnjeg obraćenja, dozrijeva u istini i stvara pomirenje. Prisutnost Crkve uz one koji su pozvani jamčiti sigurnost snažno podsjeća da se istinski mir ne temelji na suprotstavljanju, nego na pravdi i pravednosti, prosvijetljenima moralnom savješću, osjećajem etičke odgovornosti i poštovanjem nepovredivoga dostojanstva svake osobe“, rekao je apostolski nuncij u BiH.

Nadbiskup Kutleša je rekao da „današnji čin nadilazi osobni trenutak i biografiju jednog čovjeka. On je duboko crkveni događaj.“

Govoreći o biskupskoj službi, zagrebački nadbiskup je protumačio: „Biskup nije samoprozvani vođa, ni neovisni djelatnik, nego čovjek Crkve, poslan od Crkve i za Crkvu. Kao vojni ordinarij Vi niste pozvani stajati izvan stvarnosti svijeta kojemu ste poslani, nego biti pastir usred njega, među vojnicima i njihovim obiteljima. U prostorima vojne službe, odgovornosti, ranjivosti i moralnih dilema Vaše poslanje bit će trajno i prisutno, ne kao prolazna riječ, nego kao pastirska prisutnost i blizina. Ta blizina traži duboku ukorijenjenost u evanđelju i trajnu budnost duha.“

Nadalje je pojasnio: „Biskup koji prestane učiti, koji se zadovolji površnošću i ponavljanjem, polako prestaje biti pastir. Pastirska služba traži trajno produbljivanje, kako intelektualno, duhovno i ljudsko. Ona istodobno traži i jasno razlučivanje bitnoga. Opasnost svake odgovorne službe jest raspršenost. Mnoštvo obveza, zahtjeva i očekivanja može zasjeniti ono što je središnje u biskupskoj službi. No biskup je pozvan čuvati ono presudno: evanđelje, sakramente, savjest čovjeka i nepovredivo dostojanstvo osobe.“

Mons. Kutleša poručio je novom biskupu: „Uime braće biskupa obećavam Vam bratsku blizinu i molitvu, a Vi osnaženi Duhom Svetim hrabro kročite putem koji Vam je povjeren na spasenje Vaše osobno i onih kojima ste poslani.“ Dodao je da mons. Reloti uime biskupa daruje križ s hrvatskim pleterom, lanac i prsten. „Križ neka vas uvijek podsjeća da je pastirska vlast nerazdvojiva od darivanja samoga sebe. Lanac neka bude znak Vaše trajne povezanosti s Kristom i njegovom Crkvom kojoj ste služitelj, a ne gospodar. Prsten nosite kao znak vjernosti zaručnici Kristovoj kojoj se bez pridržaja darujte. Neka Vas ovi znakovi prate u svakodnevnici Vaše službe i budu tihi, ali snažni podsjetnik komu pripadate i komu služite“, zaključio je zagrebački nadbiskup.

Provincijal Dadić je u govoru posebno istaknuo da je to biskupsko ređenje fra Mire za vojnog biskupa u BiH za Provinciju Bosnu Srebrenu poseban znak Božje blizine i povjerenja Crkve. „Iz bratstva Bosne Srebrene, koje stoljećima dijeli sudbinu ovoga naroda i ovih prostora, Gospodin danas šalje jednoga brata u novu i zahtjevnu službu Crkvi i društvu. Dragi brate Miro, u franjevačkom si Redu učio hoditi putem poniznosti, blizine čovjeku i služenja miru. Vjerujemo da ćeš upravo u tomu duhu vršiti svoje biskupsko poslanje – među vojnicima i svima koji su pozvani čuvati mir, često u teškim i osjetljivim okolnostima. Neka te u svemu vodi Krist, Knez mira, a franjevački pozdrav ‘Mir i dobro’ neka bude pečat tvoga služenja, kao što i tvoje geslo poručuje; Servus Dei Pacis! Ovaj svijet treba ljude koji će biti; Sluge Božjeg mira! Uime Provincije zahvalio je Svetom Ocu na povjerenju iskazanom subratu, svima onima koji su ovaj dan pratili molitvom i djelom te pripadnicima Oružanih snaga i sigurnosnih službi BiH. Riječi zahvale je uputio i bivšem vojnom biskupu mons. Vukšiću.

„Dragi brate fra Miro, Bosna Srebrena ostaje uz tebe. Pratit ćemo te molitvom i bratskom blizinom, da u svome poslanju uvijek ostaneš čovjek evanđelja, brat među ljudima i pastir otvorena srca“, rekao je provincijal Dadić.

Mons. Čuturić je uime svih djelatnika u Vojnom ordinarijatu i svih vojnih kapelana OS BiH u obraćanju zahvalio prvom vojnom biskupu u BiH i vrhbosanskom nadbiskupu Vukšiću na 15 godina vođenja Vojne biskupije. Potom je rekao, u osvrtu na izjavu jedne vjernice u Zagrebu poslije tamošnjeg, nedavnog, biskupskog ređenja: „Biskupe Miro, Vaš budući rad u složenim institucijama kao što su MO i OS BiH, nažalost, tražit će od Vas da ponekad budete i ‘birokrata’, ali s druge strane pružit će Vam veliko polje pastirskog rada s povjerenim Vam vjernicima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama BiH. Neka Vas u Vašem budućem radu prati Božji blagoslov i zagovor sv. Franje“, poručio je mons. Čuturić.

U govoru zamjenik ministra obrane Slaven Galić je rekao da se s ponosom prisjeća službe mons. Tome Vukšića te je dodao: „Fra Miro, neka Vaš rad bude znak prisutnosti Božje pažnje, poticaj na dobro i inspiracija svima koji traže smjernice, podršku i ohrabrenje u svakodnevnom životu. Neka nam ovo slavlje biskupskog ređenja bude spomen-čin, ali i ohrabrenje. Ohrabrenje da i u suvremenom dobu, unatoč nemirima i nejasnoćama, ostanemo postojani u vjeri, povezani u zajedništvu i odgovorni u služenju. Neka nam na tom putu biskupska služba mons. Relote bude znak nade, duhovne snage i pouzdan oslonac svima kojima je povjeren.“

Na kraju pozdravnih govora okupljenim se obratio i vojni ordinarij mons. Miro Relota. „S dubokom zahvalnošću i poniznošću srca stojim pred vama u ovom svetom prostoru sarajevske katedrale, svjestan veličine dara koji mi je danas povjeren i odgovornosti službe na koju me Gospodin poziva. Posebno pozdravljam pripadnike vojske – vaše prisustvo danas duboko me veseli, jer služba koju primam ima posebno poslanje među vama: biti pastir, duhovni oslonac i pratilac onima koji su pozvani služiti miru i sigurnosti našega naroda“, istaknuo je.

Potom je uputio riječi zahvale počevši od pape Lava XIV. do svih prisutnih na slavlju. „Draga braćo i sestre, svoju biskupsku službu želim živjeti kao služenje – u poniznosti, blizini svakom čovjeku i vjernosti Evanđelju. Posebno ću nastojati biti blizu pripadnicima Oružanih snaga, pružajući im duhovnu podršku, ohrabrenje i molitvu u njihovoj časnoj službi za mir i sigurnost. Molim vas: pratite me svojom molitvom, kako bih, oslonjen na Božju milost, bio dobar pastir povjerenom mi stadu. Na kraju, još jednom – hvala svima vama koji ste danas ovdje. Neka nas sve prati zagovor Blažene Djevice Marije, svetoga Franje Asiškoga, blaženog Alojzije Stepinca i blaženog Jakova iz Bitetta, a Gospodin neka dovrši u nama djelo koje je započeo.“

Nakon završnih govora otpjevan je himan „Tebe Boga hvalimo“, dok je novozaređeni biskup, u pratnji biskupa suzareditelja, prolazio katedralom i svima udijelio blagoslov. Poslije završnog blagoslova okupljeni su još jednim pljeskom ispratili mons. Relotu i sve ostale biskupe.

Ceremonijar misnog slavlja je bio vlč. Ivan Rako. Asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Liturgijsko pjevanje je vodio Zbor Magnificat pod dirigentskim ravnanjem mr. art. fra Emanuela Josića. Solisti su bili Jovana Pavlović, Veronika Kolak, Zana Staniškovska, Siniša Markanović, Josip Katavić i Edi Ćefo. Na orguljama je svirao Marko Spajić, trube Benjamin Drijenčić i Edita Strnad.

Misno slavlje su izravno prenosili Radiotelevizija Herceg-Bosna, Laudato TV, Radio Mir Međugorje, Radio Marije BiH te pojedine lokalne radio i televizijske postaje, izvijestila je KTA.

Osiguranje bazilike je objasnilo zašto se vjernici moraju registrirati: "Zbog ograničenog broja sjedala obvezna je i besplatna rezervacija kako bi se osigurali nesmetan dolazak i pristup bazilici, u skladu sa sigurnosnim propisima."

Prijenos tijela sv. Franje iz kripte u Donju crkvu bazilike održat će se u subotu 21. veljače u 16:00 sati. Tada će franjevci također slaviti svečanu Večernju. Liturgiju će predvoditi kardinal Ángel Fernández Artime, papinski legat za papinske bazilike u Assisiju. Događaj će prenositi talijanska javna televizija RAI 1.

Posmrtni ostaci svetog Franje bit će vraćeni u kriptu u nedjelju navečer 22. ožujka. Tom obredu prethodit će svečana sveta misa u 17:00 sati koju će predslaviti predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi iz Bologne.

Dodajmo da će kroz to vrijeme Gornja bazilika ugostiti koncerte koje će izvesti The Schola Cantorum - London Oratory School, Knoxville Catholic High School Singers of Tennessee, Music Band of the Pontifikical Basilica of St. Francis of Assisi i Florence Chamber Orchestra.

Nakon smrti svetog Franje njegovo tijelo pokopano je ispod glavnog oltara novoizgrađene bazilike i bilo je gotovo nedostupno. Godine 1818. ostaci su ponovno otkriveni. Znanstvena istraživanja iz 1819. godine potvrdila su njihov identitet. Tijekom godina i dalje su bili proučavani i konzervirani.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978. te potom 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji.

(kta)

Zavjete u Družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog položila je 13. kolovoza 2023. godine. Radila je kao novinarka i bila suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Mariji i na portalu Mreže Riječi. Radila je kao pravnica u Domu za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji „Sv. Ana“ u Rijeci. Do odlaska u Vatikan je vodila Tranzitni punkt za migrante u Rijeci.

Od 2023. radi u Dikasteriju za komunikacije te je doktorandica društvenih znanosti na Collegium Maximumu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.

Blagoslov za Crkvu u SAD-u

„Sljedeći korak u procesu je proslava beatifikacije, u kojoj će Fulton Sheen biti proglašen blaženim“, rekao je mons. Tylka i dodao: „Nadbiskup Sheen bio je jedan od najvećih glasova evangelizacije u Crkvi i svijetu u 20. stoljeću. Dugo sam se divio njegovoj cjeloživotnoj predanosti služenju Crkvi kao svećenik, ukorijenjenoj u njegovoj dubokoj odanosti Blaženoj Djevici i euharistiji.“

„Dok je prolazio kroz različite faze svog života, njegova sposobnost dijeljenja evanđelja i istinskog povezivanja s ljudima privukla je bezbrojne duše u susret s Isusom – susret koji je preobrazio ne samo njegov život, nego, što je još važnije, živote onih koje je dotaknuo… U kasnijim godinama, posebno kroz svoj rad za misije, nadbiskup Sheen pomogao nam je prepoznati da je Crkva poslana svim ljudima. Podsjetio nas je da smo kao članovi Crkve pozvani služiti svima, posebno onima kojima je najpotrebnije i onima koji žude čuti i iskusiti evanđelje, gdje god se nalazili u svijetu“, rekao je biskup Louis, prenosi nedjelja.ba.

Zahvalio je zatim Svetoj Stolici, biskupima, svećenstvu i laicima na suradnji i molitvama koje su dovele do Sheenove beatifikacije, koja će biti „poseban blagoslov za Crkvu u Sjedinjenim Državama, gdje je bio snažan evangelizator na radiju, televiziji i u osobnim nastupima“.

Biskupija Peoria surađuje s Dikasterijem za kauze svetaca u Vatikanu kako bi utvrdila detalje za nadolazeću beatifikaciju.

Fulton Sheen

Peter John Sheen rođen je u El Pasu, Illinois, 8. svibnja 1895., a zvao se „Fulton“ u čast djevojačkog prezimena svoje majke. Za svećenika Biskupije Peoria zaređen je 20. rujna 1919., a 11. lipnja 1951. posvećen za pomoćnog biskupa Nadbiskupije New York te na toj dužnosti ostao do 1966. Zatim je imenovan biskupom Rochestera, New York, sve do umirovljenja 1969. u dobi od 74 godine. Preminuo je uslijed srčanih komplikacija 9. prosinca 1979.

Mons. Tylka je prethodno nazvao Sheena „pionirom“ zbog njegove televizijske emisije Život je vrijedan življenja, nagrađene Emmyjem. Emisija se emitirala na televiziji od 1952. do 1957., raspravljajući o moralu i katoličanstvu.

Sheen je „dosegnuo milijune ljudi zbog [emisije]. Bio je toliko ispred svog vremena u toj stvarnosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo“, ustvrdio je biskup Louis.

Put do beatifikacije

Iako će sluga Božji Sheen biti beatificiran, proces koji je doveo do toga obilježen je mnogim izazovima i kašnjenjima.

Postupak za proglašenje blaženim otvoren je 2002. pod vodstvom Peorijske biskupije, i od tada je nazivan „slugom Božjim“. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je „časnim“ u lipnju 2012.

Odbor medicinskih stručnjaka koji su savjetovali tadašnju Kongregaciju za kauze svetaca jednoglasno je 6. ožujka 2014. odobrio navodno čudo koje se pripisuje njegovu zagovoru. Roditelji mrtvorođenčeta, Jamesa Fultona, molili su Sheenov zagovor i njihov je sin čudesno oživio.

Sedmeročlana teološka komisija koja je djelovala pri kongregaciji jednoglasno se 17. lipnja 2014. složila s nalazom medicinskog tima.

U rujnu 2014. Sheenov postupak je obustavljen zbog spora oko vlasništva nad njegovim posmrtnim ostacima. Suspenzija je objavljena „sa žalošću“ u izjavi tadašnjeg biskupa Peorije Daniela R. Jenkyja, predsjednika Zaklade nadbiskupa Fultona J. Sheena.

Objašnjavajući kako je Sveta Stolica „očekivala da će posmrtni ostaci časnog sluge Božjega Sheena biti preneseni u Peoriu gdje će se obaviti službeni pregled i uzeti relikvije prvoga stupnja“, u izjavi je kazano kako je Nadbiskupija New Yorka odbila zahtjev biskupa Jenkyja za premještanje tijela u Peoriu. Konačno, u ožujku 2019., žalbeni sud New Yorka jednoglasno je presudio da se Sheenovi zemni ostaci mogu prenijeti u katedralu Sv. Marije u Peoriji. Sljedećeg lipnja to je i učinjeno – nakon tri godine parnice, što je pomoglo u otvaranju puta za napredak nadbiskupova kauze svetosti.

Papa Franjo odobrio je čudo pripisano Sheenovu zagovoru 5. srpnja 2019. te se beatifikacija trebala obaviti 21. prosinca 2019., ali je doživjela kašnjenje.

Biskup Salvatore Matano iz Rochestera navodno je zatražio odgodu zbog zabrinutosti da bi sluga Božji Sheen mogao biti spominjan u završnom izvješću tekuće istrage o seksualnom zlostavljanju koje su počinili svećenici u New Yorku.

Situacija je kasnije razjašnjena te je navedeno kako odgoda nije bila povezana s tvrdnjom iz 2007. da je Sheen svjedočio i prikrivao čin seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva. Biskupija Peoria izdala je priopćenje u kojem se navodi kako je „definitivno dokazano da je [Sheen] bio uzor kršćanskog ponašanja i uzor vodstva u Crkvi. Ni u jednom trenutku njegov krepostan život nije doveden u pitanje.“

Biskupija je navela kako će beatifikacija biti odgođena da bi se moglo dati više vremena za ispitivanje Sheenova života. Nadalje je odgodu nazvala „nesretnom“, jer se „i dalje izvještava o mnogim čudima Sheenovim zagovorom.“

Unatoč odgodama, zagovornici beatifikacije nastavili su raditi na unapređenju kauze. U svibnju 2025. mons. Tylka ponovio je svoju namjeru da se zalaže za proces beatifikacije kod pape Leona XIV.

„U tijeku je kanonska istraga. Kustodija surađuje sa svim nadležnim tijelima. Učinit će se sve da privedena osoba dobije potrebnu pomoć“, pojašnjava se u priopćenju.

„Molimo javnost za obzirnost kako bismo sačuvali njegovu privatnost i dostojanstvo. U ovoj teškoj situaciji za našu zajednicu, preporučujemo njega i svu braću u vaše molitve“, poziva se u priopćenju Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar.

"Izazov nije tehnološki, već antropološki"
Središnji dio predavanja Kutleša je posvetio onome što je nazvao antropološkom krizom – krizom razumijevanja tko je čovjek – iz koje, prema njegovim riječima, proizlaze i brojni politički, kulturni i društveni problemi.

Pozvao se na poruke pape Lava XIV., ističući da suvremeni svijet često nagrađuje učinkovitost i samodostatnost, dok evanđeoska logika mjeru ljudskosti vidi u sposobnosti da se ljubi i bude ljubljen. U tom kontekstu upozorio je i na ideologije koje, kako je rekao, "poriču naravni identitet čovjeka, muškarca i žene", svodeći ga na promjenjivi društveni konstrukt.

Nadbiskup je upozorio da iz antropološke krize raste i kriza ljudskih prava, osobito kada se, kako je naglasio, prava odvoje od istine, naravnoga zakona i odgovornosti.

U tom je dijelu izdvojio nedavni slučaj odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske koji je, prema njegovu tumačenju, "otvorio put surogat-majčinstvu", iako je ono u Hrvatskoj zabranjeno. Posebno je problematizirao situaciju upisa djeteta s, kako je rekao, neistinitim podacima o porijeklu, upozorivši na opasnost da se dijete svede na "proizvod po narudžbi", a žena na "utrobu na iznajmljivanje".

Jedan od "podcijenjenih simptoma" suvremene krize, kako je rekao Kutleša, jest pomutnja u jeziku i pojmovima. Upozorio je na ono što je nazvao "orvelovskim jezikom" – govor koji se, pod krinkom uključivosti i napretka, pretvara u sredstvo ideološkog pritiska.

Kao primjere naveo je eufemizme kojima se, prema njegovu stajalištu, prikrivaju moralna zla: pobačaj kao "prekid trudnoće", eutanazija kao "dostojanstvena smrt", a surogat-majčinstvo kao "čin solidarnosti". Poručio je da promjena riječi mijenja i percepciju stvarnosti te uspavljuje savjest.

Sloboda savjesti i priziv savjesti u javnom prostoru

Kutleša je naglasio da je sloboda savjesti temelj istinski slobodnog društva te da savjest nije "subjektivni osjećaj", nego unutarnji sud razuma o moralnoj kakvoći čina. Upozorio je na pritiske da se savjest zadrži u privatnosti, osobito u pitanjima života, obitelji, bioetike i odgoja.

Posebno je istaknuo pravo na priziv savjesti, poručivši da društvo koje od građana traži djelovanje protiv savjesti dugoročno proizvodi "poslušnike bez odgovornosti" ili "pobunjenike bez povjerenja". Kao primjer vjernosti savjesti naveo je blaženog Alojzija Stepinca, donosi IKA.

Život od začeća do prirodne smrti: "Narod bez budućnosti"

U dijelu posvećenom dostojanstvu života nadbiskup je ponovio crkveni stav da život započinje začećem te da se suvremena društva, legaliziranjem pobačaja i relativiziranjem zaštite najslabijih, udaljavaju od "kulture života".

Upozorio je i na eutanaziju, naglasivši da se istinsko suosjećanje ne sastoji u uklanjanju patnika, nego u skrbi, pratnji i palijativnoj medicini. Kao dodatni izazov spomenuo je pokušaje normalizacije surogat-majčinstva, ističući da ono, prema njegovim riječima, narušava dostojanstvo djeteta i žene.

Povezao je pitanje zaštite života i s demografskom krizom u Hrvatskoj, tvrdeći da pad nataliteta nije samo ekonomsko, nego i kulturno pitanje – posljedica mentaliteta koji rađanje djece doživljava kao teret.

Govoreći o obitelji, Kutleša je poručio da je obitelj utemeljena na braku muškarca i žene "temeljna zajednica života i ljubavi" i da nije privatna stvar, nego opće dobro društva.

Naveo je pritiske s kojima se obitelji suočavaju – od ekonomske nesigurnosti i iseljavanja do relativizacije braka – te pozvao na konkretne mjere obiteljske politike. Istaknuo je i da javne odluke, od poreza do urbanizma, imaju izravne posljedice na obitelji, predloživši svojevrsni "obiteljski filter" u donošenju zakona.

Mir i politička kultura: Umjesto etiketiranja – dijalog

U završnim temama osvrnuo se na mir i međunarodni poredak, ističući da slabljenje poretka proizlazi iz moralne krize, relativizacije istine i zamjene prava logikom moći. U hrvatskom je javnom prostoru kritizirao "kulturu etiketiranja" i medijskih linčeva, u kojoj se politički protivnik doživljava kao neprijatelj.

Pozvao je na političku zrelost utemeljenu na istini, pravednosti i odgovornosti, podsjećajući da društveni mir počinje povjerenjem, a ono se gradi poštovanjem istine.

U zaključku je poručio da se vrijednosti ne rađaju prvenstveno u zakonima, nego u ljudskim srcima i savjestima. Crkvu je predstavio kao zajednicu koja nudi formaciju osoba i moralni kompas, naglašavajući da bez duhovne i moralne obnove nema ni trajne društvene obnove.

"Narod koji izgubi istinu o čovjeku, izgubit će i društvo", poručio je, zaključivši pozivom na mudrost razlučivanja, hrabrost svjedočenja i postojanost u dobru.

Vjerujem da ste, barem neki, imali priliku čuti za trajno euharistijsko klanjanje – oblik neprekidne molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kojoj se vjernici, prema svojim mogućnostima, izmjenjuju u klanjanju Isusu Kristu prisutnom u euharistiji. Posljednjih godina ovaj se oblik euharistijske pobožnosti širi u Hrvatskoj te je uspostavljen u više biskupijâ.

Nakon preuzimanja službe požeškog biskupa u više sam navrata imao prilike čuti želje vjernika i svećenika za pokretanjem trajnog euharistijskog klanjanja u gradu Požegi te sam spomenuto prije nekog vremena izložio župnicima grada Požege. Saslušavši njihovo mišljenje i primivši podršku za spomenutu inicijativu za mjesto budućeg trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi izabrali smo kapelu sv. Roka koja nije u redovitoj liturgijskoj upotrebi, a po svojem položaju se na svoj način nalazi na granici triju požeških župa – Župe sv. Terezije Avilske, Župe Duha Svetoga i Župe sv. Leopolda Mandića. Smještana u samom središtu grada i na sjecištu prometnica, čini se veoma dobrom lokacijom za ovu pobožnost te će u predstojećem vremenu biti osvježena i prilagođena za spomenutu namjenu.

Vjerujem da će trajno euharistijsko klanjanje u sjedištu naše Požeške biskupije biti lijep izričaj snažne euharistijske pobožnosti koja je prepoznatljivo obilježje njezina crkvenog i duhovnog života, posebno očitovana i produbljivana kroz tri biskupijska euharistijska kongresa. Oni su vjernike i svećenike poticali na dublje promišljanje i življenje otajstva euharistije u osobnom, župnom i biskupijskom zajedništvu. Trajno klanjanje tako postaje plod i nastavak toga duhovnog hoda: trajni poziv na molitvu, zahvaljivanje i klanjanje Gospodinu, izvor duhovne snage za svećenike i vjernike te trajni poticaj na obnovu euharistijskog života u našim župnim zajednicama.

Na Prvu korizmenu nedjelju, 22. veljače 2026. godine svetom misom u našoj požeškoj katedrali u 18.30 sati započet ćemo pripreme za uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi. Nakon mise nacionalna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja gđa Nada Burum progovorit će o značenju trajnog euharistijskog klanjanja i koracima u pripravi za njegovu uspostavu. U misi su na poseban način pozvani sudjelovati svi oni koji, kao trajni klanjatelji, žele postati dionici ove inicijative.

Molim vas da u župnim oglasima idućih nedjelja ili na druge načine o spomenutoj inicijativi obavijestite vjernike u župama koje su vam povjerene. Zahvaljujući vam za sve što činite za duhovno dobro naših vjernika, srdačno vas u Gospodinu pozdravljam.

Papa Franjo imenovao je nadbiskupa Linguu 22. srpnja 2019. apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj. Nakon šest i pol godina službe u Hrvatskoj odlazi za nuncija u Izraelu i apostolskog delegata u Jeruzalemu i Palestini.

Tijekom svog dugog života, nastavlja se u Dekretu, kardinal Newman bio je neumoran u poslanju na koju je bio pozvan, obavljajući službu intelektualnog istraživanja, propovijedanja i poučavanja te služenja siromašnima i najmanjima.

Njegov oštar um ostavio nam je neprolazne spomenike od velike važnosti u teološkim i ekleziološkim pitanjima, kao i poetske i pobožne skladbe. Njegovo stalno nastojanje oko toga da iziđe iz sjenâ i slikâ prema punini istine postala je primjer svakom učeniku Uskrslog. Tako se, na poseban način, sveti John Henry Newman, koji je kroz povijest bio prepoznat kao sjajno svjetlo za Crkvu hodočasnicu, s pravom može ubrojiti među ostale svete naučitelje upisane u Opći rimski kalendar.

Zato je papa Lav XIV., s obzirom na nedavno priznanje za crkvenog naučitelja dodijeljeno tom svetom pastiru od tako silne važnosti za cijelu zajednicu vjernika, odredio da se sveti John Henry Newman, prezbiter i crkveni naučitelj, ima uvrstiti u Opći rimski kalendar i da se njegov neobavezan spomendan slavi od strane svih vjernika 9. listopada.

Taj novi spomendan treba uvrstiti u sve kalendare i liturgijske knjige za slavlje mise i liturgije časova, usvajajući liturgijske tekstove priložene ovom Dekretu, koji će biti prevedeni, odobreni i, nakon što ih potvrdi ovaj Dikasterij, objavljeni od strane biskupskih konferencija, kaže se u Dekretu s nadnevkom od 9. studenoga 2025., kada se u Crkvi slavio blagdan Posvete lateranske bazilike.

Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov „poglavar“ mjesni biskup. Posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.

Marta Kranjčec nastavnica je biologije te dugogodišnja aktivna sudionica crkvenog života Varaždinske biskupije, najprije u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije, a posljednje tri godine kao glavna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.

U propovijedi biskup Radoš je pojasnio značenje posvete djevice koje se odvija tijekom mise, istaknuvši da Marta „nije redovnica i neće položiti redovničke zavjete“, nego će „obećati da će živjeti u djevičanstvu cijeli život“, ostajući u svijetu. Neće nositi vanjske znakove posvećenja, nego će zadržati svoje mjesto redovitog života i poslanja gdje već živi, u svijetu, u školi i u zajednici vjernika. Njezino poslanje nije u promjeni vanjštine, nego u unutarnjoj preobrazbi srca, protumačio je biskup Radoš.

Središte njezina poziva, istaknuo je biskup, nije djelovanje nego odnos: „U svijetu je zaručnica Kristova te njezin život treba „mirisati zaljubljenošću ne u svijet, nego u Gospodina“.

U završnom dijelu biskup Radoš se osvrnuo na sv. Tereziju od Djeteta Isusa, koja je svoj život posebno posvetila molitvi za svetost svećenika i nova svećenička zvanja. Istaknuo je da Crkva danas ima dvije hitne potrebe koje idu zajedno: da oni koji su već pozvani budu sveti i da se rode nova duhovna zvanja. Martino posvećenje biskup vidi kao ohrabrenje i poticaj drugima da je „Gospodin onaj koji i danas zove na radost. Radost koja će proći i kroz samoću života i odvojenost od bračnog života, odvojenost na neki način u svijetu u kojem živi. Ne tako odvojen da ne služi svijetu, nego da svijet prepozna kako mirišu Onim koji nije od ovoga svijeta.“

Nakon propovijedi uslijedio je obred posvećenja djevice. U prvom dijelu biskup Radoš je ispitao kandidatkinju o njezinoj odluci da doživotno ustraje u djevičanstvu, nasljedovanju Krista i zaručničkom odnosu s njime, na što je ona javno odgovorila „Hoću“. Uslijedile su Litanije svih svetih te prinos Bogu odluke djevičanstva po biskupovim rukama. Središnji čin obreda bila je svečana molitva posvete, kojom je biskup zazvao Duha Svetoga i Božji blagoslov na Martu. Na završetku obreda predani su joj znakovi posvete: prsten kao znak zaručničkog odnosa s Kristom, vjenčić te Časoslov, nakon čega se slavlje nastavilo euharistijskom liturgijom.

Nakon obreda pričesti redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Na kraju misnog slavlja biskup Radoš zahvalio je redovnicima i redovnicama na dolasku i zajedničkom svečanom slavlju u sjedištu biskupije, kao i biskupu Mrzljaku i svim svećenicima koji su sudjelovali u euharistiji. Posebno je čestitao Marti, poželjevši da obećanje koje je položila živi radosno i plodno u svom vjerničkom hodu u svijetu te da ljubav koju je ovaj dan iskazala Gospodinu trajno gori u njezinu srcu. Na kraju je zahvalio fra Dejanu Leciću, OFM Cap., povjereniku Varaždinske biskupije za posvećeni život, na organizaciji susreta redovnika i redovnica kao i na tome što je prihvatio proći s Martom pripremu koju Crkva traži i pripremio je za ovu svečanost i za polaganje obećanja u ruke biskupa.

Susret redovnika i svećenika počeo je poslijepodne u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski okupljenima predstavio Makedonsku pravoslavnu Crkvu u kojoj obnaša službu subđakona. Govorio je o subđakonatu u Istočnoj Crkvi, njegovoj liturgijskoj ulozi, značenju i razlikama u odnosu na Zapadnu Crkvu, uključujući odjeću, službu i mjesto u kleru. Objasnio je da je bit službe služenje i poslušnost, a ne vanjski znakovi ili status.

Središnji dio izlaganja posvetio je unutarnjem duhovnom životu, ističući da formalnost, kanoni i tradicija imaju smisla samo ako su povezani sa živom, stvarnom vjerom, poniznošću i borbom protiv farizejskog mentaliteta. Posebno je istaknuo važnost liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, stalne molitve (osobito Isusove molitve) i procesa „ocrkovljenja“, stvarnog življenja crkvenog života, bilo laičkog ili kleričkog.

Prof. Mitrikeski osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti, pojasnivši da između njih ne vidi sukob: znanost se bavi stvorenim svijetom metodama logike i eksperimenta, dok se Bog i otajstvo ne mogu znanstveno istraživati, nego pripadaju području teologije i objave. Vjera, po njemu, ne negira razum, ali nadilazi njegove granice.

Zaključno, istaknuo je da spasenje nije intelektualni projekt, nego dar „odozgor“, koji se prima kroz smirenje uma, molitvu i unutarnju tišinu („tihovanje“) te da Crkva ostaje prostor spasenja i oslonca, bez obzira na životne padove i slabosti.

Nakon predavanja, a prije mise, u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i prilika za sakrament pomirenja.

Prije javnog izlaganja tijela sveca vjernicima, u subotu 21. veljače u 16 sati franjevci će moliti Večernju molitvu. Posmrtni ostaci nakon toga će u procesiji biti preneseni iz kapele u kojoj se nalaze u donju baziliku. Događaj će biti popraćen i objavljivanjem posebnog broja časopisa San Francesco Patrono d’Italia, u izdanju Svetoga samostana u Asizu.

Nakon smrti 1226. godine, sveti Franjo bio je pokopan ispod glavnog oltara donje bazilike na teško dostupnom mjestu kako bi se spriječili pokušaji krađe njegovih posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo ondje je ostalo skriveno stoljećima, sve dok nije otkriveno u noći s 12. na 13. prosinca 1818. godine. Nakon službenog pregleda groba 1819. potvrđen je identitet posmrtnih ostataka sveca iz Asiza.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978., a zatim 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji ili na bilo koji način povezanom s njime. (kta/ika)

Na početku svečanoga ručka s. M. Magdaleni upućene su čestitke povodom njezina 100. rođendana. Provincijalna savjetnica s. Bernarda Horvat pročitala je čestitku vrhovne glavarice s. Ivane Margarin, koju je ona, zajedno s članicama zajednice u Grottaferrati i uime cijele Družbe, uputila slavljenici.

Vrhovna glavarica zahvalila je s. M. Magdaleni na svjedočanstvu ustrajnosti i vjernosti te joj poželjela: „Neka Vaših sto ljeta bude blagoslov za sve nas, a Vas neka Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, obdari mirom, radošću i snagom te Vas ispuni svjetlom koje ste tolikima darivali“.

Provincijalna glavarica s. Nevenka Jurak prigodnim je riječima, u svoje osobno ime i u ime članica Provincijalnoga vijeća, čestitala s. Magdaleni 100. rođendan rekavši: „S Vama zahvaljujemo dobrome Bogu za dar Vašega života, za svaki dan u kojem ste prepoznavali odsjaj čudesnih djela Božje ljubavi kojom je vodio Vaš život i živote onih kojima ste svjedočili Njegovu milosrdnu blizinu. Hvala Vam za Vaše življenje i djelovanje za Boga, za siromahe i za našu Družbu; hvala Vam što i dalje doprinosite širenju Božjega kraljevstva u srcima mnogih“.

Čestitku s. M. Magdaleni u ime sestara granešinske zajednice uputila je i predstojnica s. Danijela Koprek, poželjevši joj da je Gospodin i nadalje blagoslivlja i ispunja svojom radošću.

Tijekom proslave slavljenica je zajedno sa sestrama radosno pjevala njoj omiljene Gospine pjesme te izrazila zahvalnost svima koji su joj uputili čestitke.

Uoči slavlja s. M. Magdalena razgovarala je o svojem životu i redovničkom pozivu s novinarima Glasa Koncila, Hrvatskog katoličkog radija i Laudato televizije. U tim je razgovorima istaknula da nikada u životu nije požalila što je izabrala redovnički život te da je osobito zahvalna jer nikada nije iznevjerila svoga Zaručnika. Naglasila je i važnost molitve u svakodnevnom životu, jer je ona, kako je rekla, najbolji lijek za sve:
„Ako se ne moli, nema ništa. I danas ne prestajem moliti; krunica je moj alat. Molim za sve – za one koji vjeruju u Boga, ali i za one koji ne vjeruju. Posebno molim kada naše sestre idu nekamo na put, za njihov sretan povratak. Rado molim i za duše u čistilištu“.

Stoljeće života s. M. Magdalene Mikašek – životopis

Ana Mikašek rođena je 2. veljače 1926. godine u mjestu Londžica kod Našica. Krštena je u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Našicama.

Njezini roditelji, otac Tomo (radnik) i majka Kata (domaćica), imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćeri. Ana je završila pučku školu, a od majke je naučila kuhati, šivati te raditi na poljoprivredi i u vrtu.

Kao zrela djevojka, u 27. godini života, nakon što je u molitvi devetnice Blaženoj Djevici Mariji – koju je od djetinjstva posebno štovala – zadobila jasnoću o svome životnom putu, Ana je odlučila svoj život darovati Bogu i Crkvi stupanjem u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi. Time je započela put prikazivanja Gospodinu svojih molitava i djelovanja za rast i širenje njegova Kraljevstva ljubavi.

Budući da je rođena na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu (Svijećnicu), svoj je redovnički život povjerila posebnom zagovoru Blažene Djevice Marije, moleći da je Ona vodi putem njezina redovničkoga prikazanja.

Ana je stupila u samostan na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1952. godine. Vrijeme kandidature provela je na Plehanu kod Dervente (Bosna i Hercegovina), gdje joj je bila povjerena služba u kuhinji tamošnjega Doma za stare i nemoćne osobe, u kojem su djelovale Kćeri Božje ljubavi.

Tijekom toga razdoblja pripravljala se za sljedeći korak u redovničkom životu – stupanje u novicijat, koji je započela u Samostanu Majke Divne u Splitu s još tri novakinje na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 1953. godine. Tada je primila i novo, redovničko ime: s. M. Magdalena.

Vrijeme novicijata bilo je posvećeno upoznavanju duhovnosti i karizme utemeljiteljice Družbe, Majke Franziske Lechner, te načina redovničkoga života po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. U tom je razdoblju također usvajala vještinu izrade misnoga ruha u samostanskoj šivaonici. Već kao novakinja bila je poslana u župu Glogovnicu kod Križevaca, gdje je sa starijom sestrom obavljala poslove u župnom domaćinstvu i gospodarstvu.

Prve zavjete položila je na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1955. godine, u Splitu. Ondje je još godinu dana djelovala u Samostanu Majke Divne, a potom je svoje redovničko posvećenje nastavila živjeti obavljajući različite službe u samostanima Družbe i na župama. Od 1956. do 1958. godine vodila je župno domaćinstvo u Petrinji, a potom godinu dana u Brezovici. U Samostanu Majke milosrđa u Supetru radila je u pletioni, a od 1960. do 1968. godine ponovno je živjela i djelovala u Petrinji.

Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1961. godine, polaganjem doživotnih zavjeta potpuno se prikazala Gospodinu, obećavši da će sve svoje snage upotrijebiti kako bi Njegovu ljubav učinila vidljivom u svijetu.

Godine 1968. poglavarice su s. M. Magdaleni povjerile vođenje zajednice u Samostanu Presvetoga Srca Isusova u Koprivnici. Kao predstojnica zajednice svojim je primjerom poticala sestre da radosno i s ljubavlju služe potrebitima.

Kada su joj se za pomoć obratile majke koje nisu imale kome povjeriti djecu za vrijeme svoga odlaska na posao, s. M. Magdalena nije se ustručavala – unatoč skučenim tadašnjim prostorima – prihvatiti brigu za djecu, čiji je broj ubrzo rastao. Svojom je ljubavlju i požrtvovnošću tako omogućila nastavak prvotne djelatnosti sestara – Dječjega vrtića – koji i danas djeluje pri koprivničkom samostanu.

Nakon toga uslijedio je ponovni premještaj u šivaonicu Samostana Majke Divne u Splitu. Od 1977. do 1985. godine s. M. Magdalena djelovala je na Župi Dragalić, a potom je premještena u Petrinju. U jesen 1991. petrinjska je zajednica, zajedno s mnoštvom izbjeglica, bila prisiljena napustiti samostan i svoje domove zbog granatiranja i napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na grad.

Nakon godinu dana boravka u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, s. M. Magdalena je u jesen 1992. godine premještena u Samostan sv. Jelene Križarice u Kastvu. Ondje je marljivo obavljala kućanske poslove i sudjelovala u životu tamošnje župne zajednice. Nakon šesnaest godina, u jesen 2008., premještena je u Samostan Anđela čuvara u Križevcima, gdje joj je povjeren apostolat molitve i žrtve na mnoge nakane Crkve i svijeta.

U studenome 2015. godine premještena je u Samostan sv. Josipa u Granešini, gdje do danas nastavlja moliti za sestre koje su aktivne u apostolatu. S velikim zanimanjem prati njihov rad, događanja u Crkvi i svijetu, kao i život Družbe i Provincije te rado moli za sve te nakane, želeći tako doprinijeti da se Božja slava i ljubav nastane u srcima onih koji ga još ne poznaju ili su se od njega udaljili.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je predstavljanje izabranika mons. Kovača i mons. Razuma, uz koje su bili prezbiteri pratioci: preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa; preč. Alen Lulić, župnik Župe Uzašašća Gospodnjega, Zagreb-Sloboština, i promicatelj pravde i branitelj veze pri Međubiskupijskom sudu prvoga stupnja u Zagrebu; preč. Josip Golubić, dekan Maksimirsko-trnjanskog dekanata i župnik Župe sv. Petra ap. u Zagrebu, te preč. Norbert Ivan Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata i župnik Župe Navještenja Bl. Dj. Marije u Velikoj Gorici.

Pročitani su Apostolski nalozi o biskupskom imenovanju: Bulu imenovanja mons. Marka Kovača pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, dok je Bulu imenovanja mons. Vlade Razuma pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao pomoćni biskup mons. Mijo Gorski, a nuncij Lingua pokazao ih je okupljenom Božjem narodu.

Homiliju je održao nadbiskup Kutleša koji je kazao kako "upravo ovdje, u katedrali koja je i sama znak Crkve u obnovi, primate vi, draga braćo Vlado i Marko, puninu sakramenta svetoga reda. Ne primate ga u prostoru trijumfa, nego u prostoru skromnosti; ne u dovršenome zdanju, nego u kući koja još traži svoje konačno lice. Time nam Providnost snažno poručuje da biskupska služba nije služba gotovih rješenja, nego vjernoga hoda. Nije služba sigurnih odgovora, nego postojanoga traženja istine u poslušnosti Duhu Svetomu."

Govoreći o istini koja se traži poniznim srcem, mons. Kutleša istaknuo je kako se kršćanska istina ne nameće ni ne posjeduje, već je "dar koji se prima u molitvi, poslušnosti savjesti i spremnosti uskladiti život s Evanđeljem. Upravo zato Isus zahvaljuje Ocu što je spoznaju Boga „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25). Draga braćo Vlado i Marko, vaša služba bit će obilježena upravo ovom napetošću. Živimo u vremenu u kojem se mnoštvo glasova rado predstavlja kao poželjni „pluralizam“, a zapravo je često tek bijeg od obvezujuće istine. Bit ćete kušani prilagoditi se kako biste bili prihvaćeni, otupiti oštricu Evanđelja kako ne biste smetali ili izazivali otpor. Bit ćete potaknuti govoriti ono što se želi čuti, a ne ono što spašava. No, Crkva ne živi od toga koliko je zanimljiva, nego od suglasja s istinom koja nam je objavljena u Isusu Kristu. Ne raste po mjeri ugodnosti, nego po vjernosti Gospodinu koji joj je povjerio Riječ života", poručio je Nadbiskup.

"Čuvanje istine u biskupskoj službi spor je, ponekad iscrpljujući, ali uvijek zahtjevan hod", rekao je zagrebački nadbiskup i nastavio: "Bog ne daje svjetlo odjednom, nego po mjeri poslušnosti. Božja pedagogija nije pedagogija trenutačnih rješenja, nego pedagogija rasta. Svjetlo ne postoji kako bi nas zaslijepilo, nego kako bismo bolje vidjeli. Vaša će biskupska služba stoga biti obilježena trenucima u kojima nećete odmah vidjeti cjelinu puta. Bit će odluka koje ćete morati donositi u tišini osamljenosti i bez potpore drugih. Bit će trenutaka u kojima - dok budete slušali mučne ispovijesti do kasno u noć - nećete imati drugoga odgovora osim dijeljenja tišine pred Raspetim. Koliko god bili okruženi ljudima, na koncu pred Bogom ostajete sami sa svojom savješću. To nije prijetnja ni kazna, nego znak udjela u križu Gospodinovu."

Ističući primjer bl. Alojzija Stepinca nadbiskup Kutleša kazao je kako "njegova veličina nije bila u jačini glasa, nego u postojanosti; nije bila u prkosu, nego u vjernosti savjesti. Nije izabrao put pragmatičnoga prilagođavanja, nego put evanđelja. Time je pokazao da Crkva može izgubiti slobodu izvana, ali je ne smije izgubiti iznutra. Stoga je mogao biti miran, a nepopustljiv; poslušan Crkvi, a slobodan pred svakom svjetovnom silom."

Poručio je ređenicima: "Draga braćo Vlado i Marko, bit ćete pozvani govoriti uime onih koji nemaju glasa: nerođenih, obespravljenih, prezrenih, zaboravljenih. No još češće, bit ćete pozvani i na nešto teže, na poniznu šutnju pred Bogom. Samo onaj tko zna prignuti koljena pred Istinom može uspravno stajati pred ljudima. Samo onaj tko se boji Božjega suda može biti slobodan od ljudskih reakcija."

"Bez biskupa koji čuva savjest i dušu naroda, Crkva gubi orijentir bez kojega i najsigurniji brod postaje plijenom valova. U ovoj katedrali, pod zaštitom blaženoga Alojzija, Crkva danas moli da njezini novi biskupi budu čuvari savjesti i vjernosti istini koju su primili, a ne ljubitelji kompromisa", naglasio je Nadbiskup.

Mons. Kutleša, govoreći o postojanosti, poručio je biskupima da se ne umore od molitve, ne zasite Božje Riječi i ne gube povjerenje u snagu sakramenata. "U svijetu koji traži stalnu novost budite ljudi pamćenja i trajanja. Biskup koji ostaje u onome što je primio, osigurava rast ukorijenjen u istini. Ne započinje Crkvu iznova, nego stoji u nizu onih koji su prije njega nosili isti teret i istu radost. Zato biskupska vjernost nije kreativnost bez granica, nego odgovorna sloboda u poslušnosti Evanđelju i Predaji."

"U vama je, draga braćo Vlado i Marko, Crkva prepoznala takve biskupe i povjerava vam zadaću koja je istodobno uzvišena i teška: da budete ljudi koji svjedoče istinu i kad drugi pred njom zatvaraju uši; da budete pastiri koji narod Božji vode prema Kristu i koji znaju da se istina ne nameće silom, ne brani vikom i ne čuva kompromisima, nego se čuva i prenosi dosljednim, poniznim i hrabrim životom. Iznad svega, neka vas vodi Krist, Dobri Pastir. On je Istina koja se ne posjeduje, nego traži; Istina kojom se ne koristi, nego kojoj se služi; Istina koja se ne brani silom, nego svjedoči ljubavlju. Tko njega traži cijelim srcem, neće zalutati", zaključio je nadbiskup Kutleša.

Nakon homilije slijedio je obred ređenja.

Pri kraju misnoga slavlja splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić uputio je pozdravni govor uime članova Hrvatske biskupske konferencije. "Sabrani u ovom euharistijskom slavlju ispunjeni smo radošću i zahvalnošću jer Gospodin svojoj Crkvi daruje dva nova pastira. U otajstvu biskupskog ređenja Crkva prepoznaje djelovanje Duha Svetoga koji, kroz službu nasljednika apostola, neprestano obnavlja i vodi Božji narod putovima spasenja."

"Draga subraćo Marko i Vlado, Crkva vam danas povjerava odgovornu i zahtjevnu službu. To je služba koja nadilazi ljudske snage, ali upravo zato počiva na Božjem obećanju: "Dosta ti je moja milost." Bog od vas očekuje da u svojoj biskupskoj službi uvijek budete ljudi molitve, bliski Kristu i bliski čovjeku; pastiri koji slušaju, tješe i vode; svjedoci nade u vremenu kušnji i nesigurnosti. Neka vas u vašem poslanju prate mudrost u odlučivanju, postojanost u istini, i srce otvoreno za svakoga čovjeka, osobito za siromašne, slabe i obeshrabrene", poručio je nadbiskup Križić.

Dodao je kako je povjerenje u Gospodina "jamstvo i mjerilo uspjeha biskupske službe: ne broj projekata, ne vidljivost, ne priznanja, nego vjernost ljubavi koja se daje do kraja. Bog od vas ne očekuje savršenstvo, nego da budete srce koje sluša, ruke koje blagoslivljaju i noge koje ne bježe od onih koji su na rubu. Dragi biskupi Marko i Vlado, Crkva je danas položila ruke na vas, ali još prije toga Bog je položio nadu u vas. Ne nadu da ćete sve znati, sve moći, nego da ćete uvijek tražiti Njegovu volju. Ne da nikada nećete pogriješiti, nego da nikada nećete prestati biti pastiri. Neka vas u ovoj službi prati svijest da niste sami. Povjerenje koje Bog ima u vas bit će vam snagom i nosit će vas i onda kada bude teško. A vjernost tom povjerenju bit će najljepši odgovor na Božja očekivanja", zaključio je mons. Križić.

Uime svećenika Zagrebačke nadbiskupije pozdravnu riječ novim pomoćnim biskupima uputio je župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki vlč. Damir Ocvirk: "U govoru tijekom objave o vašem imenovanju za nove pomoćne biskupe, naš nadbiskup Dražen istaknuo je kako ste obojica sinovi naše nadbiskupije, oblikovani u njezinu duhu, posijani u njezinu tlu i dozreli u službi među nama. I zbog toga tako rado izgovaramo upravo to naši! Radosni smo što je naš prezbiterij prepoznat te je iznjedrio dvojicu novih biskupa. To je pokazala i velika radost među svećenicima okupljenima na Svećeničkom danu, 17. studenoga prošle godine, kada je objavljena vijest o vašim imenovanjima."

Vlč. Ocvirk istaknuo je kako njihova biskupska gesla "najzornije govore o važnosti vaše službe. Geslo Da svi budu jedno duboko je ukorijenjeno u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi. Ono nas podsjeća da je jedinstvo krhki dar kojega treba čuvati. Usred različitosti, rana i izazova u svijetu budite znak i dar toga jedinstva. Osobito vas molimo, da u duhu zajedništva, otkrivate darove i sposobnosti nas svećenika, kako bismo u prepoznatljivom jedinstvu što bolje izgrađivali živost naše Nadbiskupije. Drugo geslo, ono biskupa Marka Uistinu Sin Božji ispovijest je vjere koja se rađa podno Kristova križa i vodi k slavi uskrsnuća. U tom geslu temelj je svake biskupske službe: ne naviještati sebe, nego Krista, ne tražiti vlast, nego služenje, ne graditi prolazno, nego vječno. Zato vas danas ponizno molimo da u službama koje će vam biti povjerene ne budete toliko brzi na riječima, nego radije prednjačite djelom i ljubavlju. Ne svjedočite sebe perom već Krista djelom!"

Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uime novozaređenih pomoćnih biskupa izrekao mons. Vlado Razum kazavši kako je lijepo "danas biti ovdje u našoj Katedrali koja je ponovno otvorila svoja vrata. Iako još uvijek izranjena, ali učvršćena, ponovno je spremna u svoje okrilje primati svoju djecu da rijeke milosti iz nje teku i natapaju naša srca. Opet možemo zastati i u tišini se pomoliti pred svetačkim likom bl. Alojzija Stepinca koji nam je darovan kao trajni uzor, inspiracija i poticaj za naše osobno posvećenje i predanje."

Naglasio je kako je središte svih slavlja Uskrsli Gospodin koji nam je svojim životom otkrio "ljepotu i dubinu odnosa koji živi sa svojim Ocem. Sav se predaje za nas željan da i mi postanemo dionici tog odnosa. Ljubio nas je do smrti na križu. Stojimo pred ovim otajstvom puni divljenja: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj. (Mt 27,54) Žarko je molio Oca da i mi postanemo dionici božanske ljubavi: Da svi budu jedno, kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu. To je dar i preduvjet da bi svijet povjerovao. Tamo gdje je ljubav i prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo je živa Crkva koja svijetu posreduje poslanje koje je primila od Gospodina."

"Susret s ovom stvarnošću u milosnom trenutku čini naša srca ispunjena zahvalnošću. Zahvaljujemo Gospodinu na daru života, na daru vjere koju smo primili od svojih roditelja. Zahvaljujemo Gospodinu na daru prezbiterskoga, a sada i na daru biskupskoga poslanja. Shvaćamo ga kao dar i poziv na vlastito posvećenje, a potom kao poslanje i zadaću služenja vjeri vjernika i svjedočenja u svijetu u koji smo kao Crkva svi poslani", istaknuo je biskup Razum i dodao kako su zahvalni Gospodinu "što su dio te velike obitelji, Crkve, koju kao vidljiva glava predstavlja Rimski prvosvećenik. U ovom trenutku izražavamo svoju zahvalnost papi Lavu XIV. na povjerenju koje nam je iskazao imenujući Marka i mene pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije. Prihvaćamo ovo poslanje u poslušnosti vjere i obećavamo Svetom Ocu svoju sinovsku odanost i poslušnost."

Mons. Razum zahvalio je zareditelju nadbiskupu Kutleši, suzarediteljima kardinalu Bozaniću i nunciju Lingui, pomoćnim biskupima Miji Gorskom i Ivanu Šašku, subraći u biskupstvu, subraći u svećeništvu, redovnicima i redovnicama, bogoslovskoj zajednici, sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama, obiteljima, rodbini i prijateljima, rodnim župama i župnim zajednicama u kojima su pastoralno djelovali, crkvenim pokretima, udrugama i bratovštinama, predstavnicima naših državnih, županijskih i gradskih vlasti te svima koji su sudjelovali u pripremi i organizaciji slavlja.

Na misnom slavlju koncelebrirali su nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova, Austrije, Italije i Ukrajine, redovnički provincijali te brojni okupljeni svećenici.

Prisustvovali su potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednika Vlade RH ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, savjetnik predsjednika RH Neven Pelicarić, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti te javnog i kulturnog života.

Uz obitelji, rodbinu i prijatelje novih pomoćnih biskupa, u slavlju su sudjelovali i brojni vjernici Zagrebačke nadbiskupije, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i Katedralni mješoviti zbor, pod ravnanjem maestra Miroslava Martinjaka, uz pratnju Brass kvinteta i orguljaša prof. Nevena Kraljića. 

Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!

Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.

1. Čovjek stvoren na sliku Božju

Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).

U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.

Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).

2. Crkva u zaštiti života

Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.

Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.

U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:

„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]

Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.

Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.

– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.

– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.

– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).

Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.

3. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).

Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.

I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).

Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]

Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).

Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.

Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).

Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.

Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.

† Željko Majić

banjolučki biskup

predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život

Plava boja štita sa zlatnim obrubom upućuje na Domovinu na nebesima i svetoga Josipa, čuvara i zaštitnika Republike Hrvatske. Tako onda i plava boja simbolizira mir, sigurnost i povjerenje. Plava boja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju. Župa na čijem se području nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa ima zaštitnicu Blaženu Djevicu Mariju Snježnu, na Dubovcu.

U središtu štita nalazi se poznata šestokraka karlovačka zvijezda koja ujedno upućuje i na porijeklo svetoga Josipa – iz plemena Davidova. Isto tako, čitana s još dodatnih manjih šest krakova simbol je dvanaestorice apostola čime se želi označiti i vjera u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Broj 12 je isto tako simbol punine i savršenstva za čime i težimo tijekom ovoga života ostvarujući Gospodinov nalog da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski.

U središtu zvijezde nalazi se srebrni ljiljanov cvijet, tradicionalni simbol svetoga Josipa te kreposti čistoće i čvrstoće. Isto tako, pektoral (prsni križ) bl. Alojzija Stepinca, kojeg je nosio tijekom zatočeništva u Krašiću, bio je ukrašen upravo ljiljanima. Tako se i kroz ovaj motiv na zgodan način povezuju sveti Josip i bl. Alojzije koji je gorljivo promicao ideju osnivanja nacionalnog svetišta svetoga Josipa i kojem se gorljivo utjecao u zagovor. Srebrni ljiljanov cvijet možemo prepoznati i kao snježnu pahuljicu koja nas podsjeća na snježnu Gospu zaštitnicu dubovačke župe na čijem se prostoru nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa.

Čitan u cijelosti grb upućuje i na Svetu Obitelj: ljiljan (sv. Josip), zvijezda (Presveta Bogorodica) te plava boja, kao boja neba (Gospodin).

Ispod štita nalazi se ispisano geslo na latinskom jeziku: „Ite ad Joseph“, odnosno „Idite k Josipu“ čime i sam grb potiče svakog čovjeka dobre volje da se utječe u svojoj potrebi sv. Josipu.

Uz katedralne i župne crkve unutar jedne zajednice nalaze se i druge crkve koje imaju osobitu važnost bilo za liturgijski, bilo za pastoralni život. Takve crkve papa može počastiti naslovom manje bazilike, čime se označava i njihova posebna povezanost s rimskom Crkvom, ali i papom. Zbog toga se u pozadini štita i nalaze papinski simboli, to jest ukriženi ključevi.

U pozadini štita nalazi se još i umbraculum (kišobran) koji se u manjim bazilikama nalazi s desne strane glavnog oltara, a otvara se samo prilikom papina posjeta bazilici. Umbraculum je ukrašen crveno-zlatnom bojom, tradicionalnim papinskim bojama koje datiraju još iz 13. stoljeća.

zg-nadbiskupija.hr

Po završetku prve faze postupka sastavljen je popis 21 kandidata za koje postoji snažna moralna sigurnost da su podnijeli mučeničku smrt iz mržnje prema vjeri. Tu činjenicu potrebno je dodatno dokazati u biskupijskom postupku, nakon čega se cjelokupna dokumentacija upućuje Dikasteriju za kauze svetih u Rimu.

Ovaj proces odvija se u širem crkvenom kontekstu snažnog papinskog poticaja. Naime, papa Franjo ponovno je pozvao mjesne Crkve da popisuju i čuvaju sjećanje na svoje mučenike, putem osnivanja Komisije za nove mučenike – svjedoke vjere. Time se nastavlja poziv Crkve koji je još snažno artikulirao sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj poslanici Nadolaskom trećeg tisućljeća – Tertio millennio adveniente (br. 37), ističući da se u našem vremenu „vratilo mnoštvo mučenika, često bezimenih“, čije svjedočanstvo ne smije biti izgubljeno. Papa je naglasio da je zadaća mjesnih Crkava prikupiti potrebnu dokumentaciju kako bi se sačuvalo sjećanje na one koji su svjedočili vjeru do kraja, ističući kako je upravo „ekumenizam svetaca i mučenika“ možda najuvjerljiviji oblik kršćanskog jedinstva.

Kauzom Riječke nadbiskupije obuhvaćeno je šesnaest svećenika, među kojima je i jedan franjevac iz Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, te petero laika – tri muškarca i dvije žene. Njihovo mučeništvo snažno je prisutno u zajednicama iz kojih potječu ili u kojima su djelovali, a potvrđuju ga brojni povijesni izvori i svjedočanstva.

„Gledamo ih kao evanđeoske svjedoke u teškim vremenima. Oni su svjedoci kršćanske ljubavi i otvorenosti prema svakom čovjeku u razdobljima snažnih ideoloških podjela“, poručuju iz Postulature.

Rijeka je u razdoblju prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bila multikulturno središte obilježeno procesima mađarizacije, talijanizacije i germanizacije. Upravo u takvim okolnostima ovi su ljudi, neovisno o političkim i nacionalnim ili ideološkim pritiscima, ostali vjerni evanđelju, stavljajući u središte Bogom dano i neotuđivo dostojanstvo čovjeka. Pomagali su svima, odbijajući ideološke etikete i podjele, često riskirajući vlastite živote kako bi zaštitili druge.

Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je ove kauze kao najviši crkveni predstavnik među kandidatima, budući da je vršio službu generalnog vikara. Njegovo svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo ostalih Riječkih mučenika, nadilazi povijesni trenutak u kojem su živjeli.

„Oni ne pripadaju ni prošlosti ni budućnosti – oni pripadaju vječnosti“, navodi se u priopćenju Postulature za kauze svetih Riječke nadbiskupije.

Ova kauza snažno se povezuje s obilježavanjem 100. obljetnice Riječke biskupije te se vodi u duhu i na načelima koja je u tom kontekstu istaknuo riječki nadbiskup Mate Uzinić. Jubilej se, kako je naglasio, ne shvaća tek kao prisjećanje na prošlost, nego kao potvrda zajedništva mjesne Crkve u vjeri, nadi i ljubavi – unutar same crkvene zajednice i sa svima onima s kojima dijeli prostor Riječke nadbiskupije – kao i u dubokoj povezanosti s općom Crkvom i papom.

Upravo u tom svjetlu promatra se i svjedočanstvo slugu Božjih Riječkih mučenika. Njihovi životi i smrt potvrđuju da su znak i nada mjesne Crkve: Crkve koja dobro poznaje nevolje, povijesne lomove, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i promašaje, ali koja je u tim iskustvima posvjedočila da je ništa nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi. Zato stotinu godina postojanja Riječke biskupije nije tek povijesni podatak, nego stotinu godina Božje vjernosti. Nade, unatoč svim razlozima za beznađe i svjetla koje nikada nije prestalo gorjeti – jer je dolazilo iz Kristova srca i njegova križa, potvrđenog uskrsnom pobjedom.

Mogući kandidati za oltar obuhvaćeni ovom kauzom upravo su oni koji su tu vjernost posvjedočili svojim služenjem, žrtvom, oprostom i ljubavlju za druge – bez obzira na nacionalnost, jezik, društveni položaj. Njihovi su se životi utkali u identitet riječke Crkve i njezino poslanje, a njihovo svjedočanstvo ostaje trajno upisano u njezino pamćenje.

Vođenje ove kauze također je usmjereno prema dimenziji pomirenja i pročišćenja pamćenja. Želja je da ona bude doprinos suočavanju s još uvijek nepomirenim povijesnim sjećanjima te poticaj na gradnju mostova – ne samo među zajednicama i narodima koji dijele isti prostor, nego i s različitim generacijama u vremenu obilježenom snažnim ideološkim polarizacijama u kojem se sve više gubi sposobnost za dijalog te uvažavanje drugoga i drugačijega. U tom smislu, svjedočanstvo Riječkih mučenika ne zatvara se u granice povijesne boli, nego se otvara budućnosti izgrađenoj na istini, pravednosti i miru te postaje snažan poziv na dijalog, solidarnost i prepoznavanje Božje slike u svakom čovjeku u vremenu rastućih društvenih podjela.

Stoga ova kauza, kao i obilježavanje jubileja Riječke biskupije, nije slavlje prošlosti, nego poziv, poziv na pročišćenje pamćenja, na obraćenje, na pomirenje i na novi početak. To je poziv da Crkva ne ostane zatvorena u vlastite uspomene, nego da se, nadahnuta svjedočanstvom svojih svjedoka vjernosti Kristu i evanđelju, otvori budućnosti – ne brojeći uspjehe, nego razlučujući gdje i kako još može služiti potrebama današnjeg čovjeka u multikulturalnom društvu obilježenom svakovrsnim različitostima, navodi se u priopćenju.

Na kraju priopćenja donosi se popis kandidata za biskupijsko istraživanje o mučeništvu. Uz vlč. Martina Bubnja na tom popisu su još svećenici Andrija Loušin (+1937.), Ladislav Šporer (+1941.), Josip Pretner (+1943.), Juraj Matijević (+1943.), Zvonimir Milinović (+1943.), Vjekoslav Gržanić (+1943.), Andrija Mavrinac (+1943.), Stjepan Petranović (+1944.), Stjepan Horžić (+1945.), Matija Burić (+1945.), Viktor Perkan (+1945.), fra Eugen Kukina (+1945.), Srećko Blažević (+1946.) Alojzije Kristan (+1947.), Milan Hlača (+1951.), te vjernici laici Nikola Maljac (+1942.), Ladislav Pretner (+1943.), Julika Pretner (+1943.), Franjo Grabar (+1944.) i Marija Jakovac (+1945.).

Nakon usvajanja zapisnika s prethodnog zasjedanja biskupi su se osvrnuli na dopunske odredbe HBK-a uz Zakonik kanonskoga prava, koje su potom prihvatili i uputili u daljnju proceduru.

Biskupi su dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od petnaest svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Na zasjedanju se raspravljalo i o korištenju suvremenih informatičkih rješenja u vođenju župne administracije, s ciljem unaprjeđenja pastoralnog djelovanja i učinkovitijeg upravljanja povjerenim dobrima.

Tijekom zasjedanja donesene su i odluke o pojedinim mandatima unutar tijela HBK-a. Nadbiskup Zdenko Križić ponovno je izabran za člana Stalnoga vijeća HBK-a. Obnovljeni su mandati predsjedniku Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskupu Đuri Hraniću, predsjedniku Odbora za migrante biskupu Boži Radošu te pročelniku Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral preč. Mariju Kopjaru.

Na kraju zasjedanja biskupima se pridružio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.

Najavljeno je da će se zajedničko zasjedanje biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održati 9. ožujka 2026. u Banjoj Luci, izvijestilo je Tajništvo HBK-a.

Biskupi su na zasjedanju, između ostalog, dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od 15 svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Martin Bubanj bio je svećenik i prvi župnik na Sušaku kojeg su 1945. bez suđenja ubili partizani, a njegovo tijelo bacili u jamu Bezdan u Kostreni. Procjene govore kako je u jamu ubačeno od nekoliko stotina do čak 1500 ljudi, piše Bitno net.

Rođen 12. studenog 1898. u Malom Dolu kod Križišća, Martin je za svećenika zaređen 1921. Bio je prohrvatski orijentiran te jedan od predvodnika Katoličkog pokreta na Sušaku (danas dio Rijeke). U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon što je župa razdijeljena postao je prvim župnikom novoosnovane sušačke župe sv. Ćirila i Metoda.

Kako piše na stranicama Riječke nadbiskupije, nakon ulaska partizana na Sušak, 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je među prvima. S ostalim uhićenicima odveden je u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana te strijeljan i bačen u jamu Bezdan bez sudskog procesa. Vojni sud u Ogulinu tek će u svibnju, nakon njegova pogubljenja, podići optužnicu koju je sastavio izvjesni Benedetti.

U toj se optužnici navodi, među ostalim, da je bio pristalica Pavelićeve NDH, ali dalje nastavlja da “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga “bio je vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad”, piše u optužnici Martinu Bubnju.

Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt. To se može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti:

„Dragi roditelji!

Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.

Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.

Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.

Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.

Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Sušak, dne 11. travnja 1945.“

Prošle godine Riječka je nadbiskupija molitvom kod jame Bezdan obilježila 80. obljetnicu njegova stradanja. Godine 1995. postavljena mu je spomen-ploča u atriju crkve Presvetog Srca Isusova na Sušaku.

Čestitke su uputili i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Edgar Peña Parra i apostolski nuncij u BiH mons. Francis A. Chullikatt.

„Povodom Vašega imendana, želio bih ujediniti svoje najljepše želje s posebnom molitvom Gospodinu za Vas i za nakane, koje nosite u svom srcu“, istaknuo je kardinal Parolin.

„Vaša eminencijo, povodom lijepe okolnosti – Vašeg imendana – upućujem Vam svoje najiskrenije dobre želje, zajedno s jamstvom svog stalnog sjećanja u molitvi pred Gospodinovim oltarom“, poručio je nadbiskup Parra.

„Pridružujući se čestitkama i dobrim željama u molitvi za Vaše nakane, zajedno sa svim osobljem Apostolske nuncijature, s dubokim poštovanjem i odanošću, ostajem Vaš u Gospodinu“, istaknuo je apostolski nuncij mons. Chullikatt.

s iskrenom radošću i zahvalnošću Gospodinu pozdravljam vas na ovome izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Okupili smo se u odgovornosti služenja, svjesni da nam je povjereno poslanje koje nadilazi osobne sposobnosti, ali se oslanja na snagu Duha Svetoga i na našu bratsku povezanost u biskupskoj službi. Također srdačno pozdravljam generalnoga tajnika, zamjenika generalnoga tajnika te glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije.

Bratsku dobrodošlicu i srdačan pozdrav izražavam dvojici novoimenovanih zagrebačkih pomoćnih biskupa, mons. Vladi Razumu i mons. Marku Kovaču, koji prvi put sudjeluju na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Vaša prisutnost među nama, dragi biskupi Vlado i Marko, znak je trajne obnove i sveopće brige za partikularne Crkve, konkretno za Crkvu zagrebačku i Crkvu u Hrvatskoj. Jamčimo vam našu molitvenu blizinu i bratsku potporu moleći Gospodina da vas ispuni mudrošću, razboritošću i pastirskom hrabrošću u povjerenoj vam službi.

Braćo u biskupstvu, naše se zasjedanje odvija u vremenu dubokih antropoloških i civilizacijskih prijepora. Upravo zato s osobitom pozornošću i odgovornošću slušamo učiteljski glas Svetoga Oca Lava XIV. koji je u svome govoru od 9. siječnja upućenom diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici dao snažnu i proročku dijagnozu stanja suvremenoga svijeta. Taj govor nadilazi okvire klasične diplomatske analize. On je, u pravome smislu riječi, antropološki i moralni kompas za naše vrijeme.

Sveti Otac jasno je upozorio da se nalazimo pred dubokom krizom razumijevanja čovjeka. U središtu te krize nije tek političko ili društveno pitanje, nego antropologija bez istine, antropologija koja se postupno odvaja od stvarnosti stvorenosti, od naravnoga zakona i od objektivne istine o ljudskoj osobi. Papa je s posebnom jasnoćom istaknuo da se u suvremenim ideološkim konstrukcijama čovjek sve češće promatra kao projekt, a ne kao dar; kao autonomni subjekt bez uporišta u istini o vlastitoj naravi, umjesto kao biće odnosa.

U tome kontekstu Sveti Otac govori o opasnome „kratkom spoju“ ljudskih prava prema kojemu se ona više ne temelje na dostojanstvu osobe, nego na promjenjivim ideološkim kriterijima, pri čemu se neka od njih, poput prava na život, prava na slobodu savjesti i prava na vjersku slobodu, relativiziraju ili čak dovode u pitanje uime navodno „novih prava“. Papa je jasno naglasio da se takav proces ne može smatrati napretkom, nego znakom duboke dezorijentacije jer kada pravo izgubi vezu s realnošću i prirodom stvari te istinom, tada ono prestaje štititi čovjeka i postaje sredstvo pritiska.

Posebno je snažan bio Papin osvrt na pitanje uporabe jezika i pojmova. Upozorio je da se danas riječi sve češće odvajaju od stvarnosti koju bi trebale označavati, čime se narušava mogućnost istinskoga dijaloga. Jezik, umjesto sredstva susreta i razumijevanja, postaje oružje kojim treba prevariti ili udariti i uvrijediti protivnike. U tome svjetlu Sveti Otac progovara o jeziku koji se, pod izlikom inkluzivnosti, pretvara u sredstvo isključivanja onih koji se ne žele odreći vlastite savjesti ili se ne uklapaju u dominantne ideološke obrasce. To je, kako Papa upozorava, osobito vidljivo u zapadnim društvima koja se još uvijek pozivaju na demokratske vrijednosti.

Sveti Otac s velikom je ozbiljnošću progovorio i o slobodi savjesti, naglasivši da ona nije prijetnja društvu, nego njegov temelj. Kada se sloboda savjesti marginalizira ili proglašava smetnjom, tada se otvara put suptilnim oblicima autoritarizma. Papa je podsjetio kako je prigovor savjesti – bilo u području medicine, obrazovanja ili javne službe – čin vjernosti istini, a ne oblik pobune protiv društvenoga poretka.

U istome antropološkom ključu Sveti je Otac snažno branio obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene kao povlašteno mjesto učenja ljubavi, odgovornosti i služenja životu. Govoreći o dramatičnome padu nataliteta i krizi obitelji, upozorio je da se ne može graditi budućnost društva ako se istodobno potkopava sama kolijevka života. Odatle proizlazi i njegov jasan i nedvosmislen stav o neprihvatljivosti pobačaja, eutanazije i surogat-majčinstva koje je nazvao praksama koje duboko vrijeđaju dostojanstvo i djeteta i žene pretvarajući život u predmet raspolaganja.

Sve te Papine misli nisu usmjerene protiv, nego za čovjeka. One nisu izraz zatvorenosti, nego istinske brige za budućnost čovječanstva. Sveti Otac u raznim prigodama neumorno poziva Crkvu da ne odustane od svoje proročke zadaće podsjećajući svijet u ljubavi i istini da bez transcendentnog temelja nema ni trajnoga mira, ni pravednoga društva, ni istinske slobode. U tome svjetlu, njegove riječi nisu samo poticaj, nego i poziv na odgovornost, osobito nama biskupima, koji smo pozvani biti čuvari pologa vjere i branitelji cjelovite istine o čovjeku.

Mi, hrvatski biskupi, osjećamo se pozvanima da u duhu učiteljstva pape Lava XIV. s još većom jasnoćom i razboritošću promičemo, bistrimo i tumačimo nauk Crkve te da vjernicima, ali i cjelokupnomu društvu, pokazujemo pravi smjer u vremenu obilježenome pomutnjom pojmova i nesigurnošću vrednota. To podrazumijeva ne tek reagiranje na izazove, nego trajno i strpljivo vršenje učiteljske službe kako bi istina evanđelja ostala svjetlo savjesti, mjerilo razlučivanja i temelj autentične slobode.

Pozvani smo u jedinstvu s Petrovim nasljednikom čuvati polog vjere od razvodnjavanja, ali ga ujedno izlagati s pastoralnom mudrošću kako bi bio razumljiv, životan i usmjeren na spasenje čovjeka. U tome se poslanju ne iscrpljuje samo naša odgovornost prema Crkvi, nego i naša služba narodu Božjemu kojemu smo poslani da, vođeni istinom u ljubavi, usmjerujemo, ohrabrujemo i razlučujemo svjedočeći da put Crkve ostaje put nade, razuma i vjernosti Kristu.

Teme ovoga izvanrednog zasjedanja pozivaju na razborito i odgovorno razlučivanje. Na današnjemu zasjedanju razmatrat ćemo dopunske odredbe Hrvatske biskupske konferencije uz Zakonik kanonskoga prava koje imaju za cilj jasnije i uređenije vršenje crkvene vlasti i službi. Osvrnut ćemo se i na pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Martina Bubnja i njegove subraće, svjedoka vjere i vjernosti Kristu u teškim povijesnim okolnostima. Također ćemo se baviti pitanjem informatizacije župne administracije, svjesni da i na tom području Crkva treba odgovorno i razborito koristiti suvremena sredstva, služeći se njima u korist pastoralnoga djelovanja i boljega upravljanja povjerenim dobrima.

Razmotrit ćemo i mandate u tijelima Hrvatske biskupske konferencije, kao i druga pitanja, imajući uvijek pred očima dobro Crkve i vjernost našemu zajedničkom poslanju.

Braćo, neka nas u svemu vodi Duh istine i jedinstva. Neka naše promišljanje i naše odluke budu prožete molitvom, poniznošću i odgovornošću pred Bogom i pred narodom koji nam je povjeren. S tim pouzdanjem započnimo rad ovoga izvanrednog zasjedanja moleći Gospodina da sve vodi na svoju slavu i na dobro Crkve u Hrvatskoj.

Mons. Dražen Kutleša,

predsjednik HBK-a

U homiliji biskup Palić je vjernike pozvao na dublje razumijevanje kršćanske borbe, pobjede i mira, polazeći od evanđeoskih riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ Biskup je istaknuo kako Ivan ne pokazuje na ratnika s mačem, niti na političku ili vojnu silu, nego na Jaganjca – krotkoga, ranjivoga i nevinoga. Time, kako je naglasio, Bog objavljuje da zlo ne pobjeđuje nasiljem, mržnjom i osvetom, nego ljubavlju, žrtvom i križem.
Govoreći o blagoslovu kipa sv. Mihovila arkanđela, biskup Petar je pojasnio kako u tome nema proturječja. U Božjem kraljevstvu Jaganjac i Ratnik nisu suprotnosti: Isus pobjeđuje žrtvom i poslušnošću Ocu, dok sveti Mihovil pobjeđuje vjernošću i svjedočenjem istine sadržane u njegovu imenu – „Tko je kao Bog?“
Osvrćući se na biblijska čitanja, biskup je podsjetio na riječi proroka Izaije o Sluzi Gospodnjemu kojega Bog čini svjetlom narodima, naglasivši da Bog ne traži oružje ovoga svijeta, nego srce koje mu pripada. Sveti Pavao, dodao je biskup, podsjeća da smo pozvani biti sveti ne vlastitom snagom, nego milošću, te da je mir plod pobjede dobra nad zlom, a ne bijega od borbe.
Dio homilije bio je posvećen stvarnosti Bosne i Hercegovine. Biskup Petar je istaknuo kako su ljudi na ovim prostorima siti rata, nasilja i razaranja, ali da borba protiv Zloga nikada ne smije prestati. Ta borba, kako je naglasio, nije protiv čovjeka, nego protiv grijeha, mržnje, osvete, laži i ravnodušnosti koje razaraju obitelji, zajednice i vjeru.
Sveti Mihovil predstavljen je kao znak duhovne budnosti, a ne simbol nasilja. On ne podiže mač protiv čovjeka, nego protiv Sotone, a njegova snaga ne dolazi iz njega samoga, nego iz potpune poslušnosti Bogu. Biskup je podsjetio kako nije slučajno da se kip sv. Mihovila blagoslivlja upravo u župi Presvetoga Srca Isusova, jer iz toga probodenoga, ali ljubavlju ispunjenoga Srca izvire svaka prava snaga.
Zaključujući homiliju, biskup Petar je vjernike pozvao na osobno prepoznavanje Jaganjca Božjega. Kao što je Ivan Krstitelj svjedočio ono što je vidio i doživio, tako su i kršćani pozvani dopustiti Kristu da uklanja njihove grijehe, slabosti i sebičnost, kako bi postali krotki, ponizni i autentični svjedoci u svijetu. U toj svakodnevnoj borbi, naglasio je biskup, pobjeda već pripada Jaganjcu i Bogu.

Na završetku svete mise okupljenima se obratio predstavnik udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici Miljenko Jurić, koji je tom prigodom uručio prigodne darove biskupu Paliću i župniku don Rajku, a potom je župnik uputio riječi zahvale svima koji su na bilo koji način pridonijeli ovom događaju.

Nakon misnog slavlja vjernici su se u procesiji uputili u crkveno dvorište, gdje je biskup Petar blagoslovio novopostavljeni kip svetog Mihovila arkanđela te ga predao vjerničkoj zajednici na pobožnost i štovanje.

Monumentalni kip, visok 330 centimetara i težak četiri tone, dar je udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici, postavljen u dogovoru sa župnikom, a riječ je o jednom od četrnaest kipova svetog Mihovila koje ova udruga daruje hrvatskom narodu od Vukovara preko Bosne i Hercegovine do Dubrovnika, kao trajni znak duhovne zaštite i ustrajnosti na povijesnim ognjištima, pri čemu je inicijativa povezana i s obilježavanjem 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva. Posebnu važnost ovom događaju daje činjenica da je riječ o jedinom kipu svetog Mihovila postavljenom na području Hercegovačko-neretvanske županije, a svečanosti su, uz brojne vjernike, nazočili i predstavnici policije, čiji je sveti Mihovil nebeski zaštitnik, kao i predstavnici županijskih vlasti, gosti i prijatelji župe.

Slavlje je nastavljeno u crkvenom dvorištu uz prigodno čašćenje, pjesmu mladića iz župnog folklora i bratsko druženje, dok će novopostavljeni kip trajno ostati vidljiv znak vjere i zajedništva župne zajednice Bijelog Polja.

cnak.ba

Tumor je već bio vrlo velik pa su liječnici biopsiju pod anestezijom smatrali izuzetno rizičnom. No onda je neizlječivo bolesni Amerikanac 2012. godine susreo papu Benedikta koji je na njega položio ruku i – bez prethodnoga znanja – stavio ruku točno na mjesto gdje je bio tumor. Susret je omogućila američka organizacija „Make-A-Wish“ koja ispunjava želje teško bolesne djece i mladih. S medicinskoga gledišta očito je uslijedilo neobjašnjivo ozdravljenje.

Dana 15. svibnja 2021. godine za svećenika je zaređen Peter Srsich. Prema novinskome izvještaju, njegov se slučaj sada detaljnije ispituje u sklopu procesa beatifikacije pape Benedikta XVI.

Sveti Franjo ističe temeljnu ideju milosrđa, koja je neraskidivo povezana s idejom oproštenja i oprosta. I upravo je oprost, poznati „Asiški oprost“ odnosno „Porcijunkulski oprost“, papa Honorije III., iznimnom povlasticom, izravno dodijelio Franji za one koji, nakon ispovijedi i pričesti, budu 2. kolovoza posjetili drevnu crkvicu u blizini Asiza, izgrađenu 800 godina ranije na „malom zemljištu“ (otud i naziv Porcijunkula).

S istim velikodušnim zanosom i radošću kojim je sveti Franjo, vidjevši da mu je Kristov namjesnik uslišio molbu, zračio pred mnoštvom okupljenim na posveti Porcijunkule, obznanjujući udijeljenu milost, Njegova Svetost Lav XIV. određuje da se od 10. siječnja 2026., istodobno sa završetkom redovnog jubileja, do 10. siječnja 2027. proglasi posebna Godina svetog Franje, u kojoj svaki kršćanski vjernik, slijedeći primjer sveca iz Asiza, može i sam postati uzor svetosti života i stalni svjedok mira, navodi se u Dekretu s nadnevkom od 10. siječnja.

Radi savršenijeg postizanja predloženih ciljeva, Apostolska pokorničarna, tim Dekretom izdanim u skladu s voljom Pape, u prigodi Godine svetog Franje, dodjeljuje potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima (sakramentalna ispovijed, euharistijska pričest i molitva prema nakanama Svetog Oca), koji se također primjenjuje u obliku molitve za duše u čistilištu:

1) članovima franjevačkih obitelji Prvog, Drugog i Trećeg reda, redovnih i svjetovnih; članovima ustanova posvećenog života, družbama apostolskog života i javnih ili privatnih udruženja vjernika, muških i ženskih, koji opslužuju Pravilo svetog Franje ili su nadahnuti njegovom duhovnošću ili na bilo koji način ovjekovječuju njegovu karizmu;

2) svim vjernicima, bez razlike, koji će, duha odvojena od grijeha, u Godini svetoga Franje pohoditi kao hodočasnici neku od franjevačkih samostanskih crkvi ili bogomolja bilo gdje u svijetu posvećenih svetom Franji ili iz nekog razloga povezanih s tim svecem i ondje pobožno pratiti jubilarne liturgijske obrede ili provesti bar primjereno vrijeme u pobožnim razmatranjima i uzdizati molitve Bogu kako bi se, slijedeći primjer svetog Franje, u njihovim srcima probudili osjećaji kršćanske ljubavi prema bližnjima i istinske želje za slogom i mirom među narodima, zaključujući molitvama Očenaš i Vjerovanje te zazivima Blaženoj Djevici Mariji, svetom Franji Asiškom, svetoj Klari i svim svecima Franjevačke obitelji.

Starije osobe, bolesnici i oni koji se za njih brinu, kao i svi oni koji iz ozbiljnih razloga ne mogu napustiti svoje domove, mogu također dobiti potpuni oprost, pod uvjetom da su se odrekli svih grijeha i namjeravaju što prije ispuniti tri uobičajena uvjeta, ako se duhovno pridruže jubilarnim slavljima Godine svetog Franje, prinoseći Milosrdnom Bogu svoje molitve, boli ili patnje svog života.

Kako bi se olakšala ova prilika za stjecanje Božje milosti po vlasti Ključeva Crkve, ova Pokorničarna usrdno moli sve svećenike, redovničke i svjetovne, obdarene odgovarajućim ovlastima, da se spremno, velikodušno i milosrdna duha stave na raspolaganje za slavljenje sakramenta pomirenja.

Ovaj dekret vrijedi za Godinu svetog Franje, navodi se na kraju Dekreta od 16. siječnja 2026. koji potpisuju veliki pokorničar kardinal Angelo De Donatis i regent mons. Krzysztof Józef Nykiel.

Što znači „posvoji biskupa”?

Inicijativa Posvoji biskupa poziva vjernike da tijekom tekuće godine duhovno „usvoje” — tj. molitveno se posvete — jednom biskupu i ustrajno ga prate u molitvi.
Tijekom prijave na službenoj web-stranici, svaka osoba dobije nasumično dodijeljenog biskupa iz bilo kojeg dijela svijeta. Winter objašnjava da je to učinjeno kako bi se uklonila osobna preferencija i ostavilo mjesto za djelovanje Duha Svetoga. Možda će biskup biti netko koga vjernik već poznaje, ali možda i netko s kim se nikad nije susreo — no svi su pozvani da ga mole u svojim svakodnevnim molitvama.
„Mislim da naši biskupi nose ogromnu i često nevidljivu duhovnu težinu,” kazala je Winter. „Nosе odgovornost koju mnogi od nas ne vide — ona je pastoralna, duhovna i vrlo osobna; oni u svojoj molitvi drže cijele biskupije. I mislim da takva vrsta težine zahtijeva duhovnu potporu.”

Molitva kao uzajamnost

U prvoj godini pokretanja inicijative više od 1.000 ljudi već se prijavilo da „posvoje” jednog biskupa i mole za njega tijekom cijele godine.
Winter naglašava da ova inicijativa pomaže vjernicima da osjete povezanost s biskupima, Crkvom i „tišinom rada molitve”, ističući kako čak i mali, vjerni molitveni čin može znatno oblikovati našu vjeru.
„Mnogi vjernici kad susretnu biskupa mole ga da se on za njih moli — i mislim da je zaista lijepo da možemo to uzvratiti — tu uzajamnost molitve. Mislim da oni također trebaju naše molitve.”

Na svijetu trenutno ima ukupno 5882 biskupa, a „svojega“ izaberite na stranici Adopt a Bishop.

Osvrćući se na Isusovo krštenje, nadbiskup je naglasio da Isusu krštenje nije bilo potrebno jer nema grijeha, ali ga prihvaća iz solidarnosti s ljudima. Poručio je da Isus „nema grijeha, ali dolazi zbog grešnika i želi im biti posve blizu“, čime objavljuje Boga koji se ne udaljava od čovjeka, nego mu se približava i dijeli njegovu sudbinu. Zadržavši se na znakovima koji slijede nakon krštenja – otvaranju neba, silasku Duha Svetoga i glasu Očevu – mons. Križić istaknuo je da tim događajem završava udaljenost između Boga i čovjeka te da se može reći kako je „završilo vrijeme Božje šutnje“. Posebno je naglasio da se riječi koje se tada čuju ne odnose samo na Isusa, nego i na svakoga krštenika: „Ovo je moje dijete ljubljeno, u njemu mi sva milina“. Dodao je kako su to riječi Božjeg povjerenja i nade, upućene svakom čovjeku, koje vrijede za cijeli život.

U završnom dijelu homilije nadbiskup se obratio obitelji i roditeljima krštenoga djeteta, naglasivši da krštenje nije tek obiteljski običaj, nego novo rođenje i dar identiteta, jer dijete postaje dijete Božje i član Crkve. U vremenu u kojem se život često promatra kao teret, istaknuo je da ova obitelj svojim životom svjedoči da je život dar, a ne slučajnost. Govoreći o obiteljskom životu i roditeljskoj žrtvi, poručio je da „prava se ljubav mjeri darivanjem, a ne osjećajima“, podsjetivši da u Božjim očima „nijedna neprospavana noć, nijedna briga i nijedna suza iz ljubavi nije izgubljena“. Zaključio je ohrabrenjem da se ne treba bojati života, jer je život Božji dar i „on puno više vraća od onoga što se u njega ulaže“.

Prije svečanoga blagoslova okupljenima se obratio župnik don Boris koji je zahvalio nadbiskupu na dolasku, krštenju maloga Ivana i blizini koju je još jednom pokazao župnoj zajednici. U ime župe i obitelji Stipanović uputio mu je riječi zahvale te čestitao roditeljima na njihovu „da“ životu, potaknuvši ih da ostanu svoji – Božji originali, hrabri kao i do sada. Nadbiskup je u završnoj riječi još jednom čestitao te poručio da roditelji Stipanović možda neće moći djeci pružiti sve materijalno, ali im mogu darovati ono najvažnije – ljubav, blizinu i sigurnost doma. Na kraju je pozvao sve okupljene roditelje da svoju djecu redovito prikazuju Bogu, podsjetivši da su im djeca darovana na povjerenje i da rastu pod sjenom Božjega blagoslova. U tom je duhu zazvao Božju zaštitu na roditelje, dijete, kumove i cijelu zajednicu.

Maleni Ivan petnaesto je dijete u obitelji Marka i Lucije Stipanović, a u ovom svečanom trenutku pratila su ga njegova starija braća i sestre Lovre, Tamara, Jakov, Andrija, Tereza, Jeronim, Marta, Roza, Irena, Anita, Jelena, Josip, Beata te Rebeka iz nebeskoga doma. Kum je bio Ivanov ujak Pave Ozretić.

smn.hr

Obred otvaranja počeo je gestom zamišljenom kao simbolički i duhovni most između 800. obljetnice skladanja Pjesme stvorova (2025.) i obljetnice preminuća (2026.). Prisjećajući se posljednjih dviju strofa Pjesme, koje su posvećene pomirenju i sestri tjelesnoj smrti, u spomen na pomirenje između biskupa i gradonačelnika Asiza, biskup Asiza-Nocera Umbra-Gualdo Tadino i Foligna mons. Domenico Sorrentino i gradonačelnik Asiza Valter Stoppini ušli su u baziliku noseći neupaljenu svijeću, znak čovječanstva obilježenog sukobom i krhkošću.

Procesija je stigla do Kapele preminuća, mjesta Franjinih posljednjih zemaljskih trenutaka, gdje je svijeća upaljena s pashalne svijeće, simbola uskrslog Krista. Odatle je svjetlost prenesena do šest bočnih postaja bazilike, a svaka je povjerena jednoj od šest grana franjevačke obitelji.

Nazočni su bili generalni ministar Reda manje braće o. Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće konventualaca o. Carlos Alberto Trovarelli, generalni ministar Reda manje braće kapucina o. Roberto Genuin, generalni ministar Franjevačkog svjetovnog reda Tibor Kauser, generalni ministar Trećeg samostanskog reda sv. Franje o. Amando Trujillo Cano i predsjednica Međunarodne franjevačke konferencije braće i sestara Trećeg reda s. Daisy Kalamparamban.

Svaka postaja bila je posvećena temi iz Oporuke sv. Franje, odražavajući njegove posljednje duhovne želje. Na svakoj je stanici pročitan tekst iz Franjevačkih izvora ili Evanđelja, uz razmišljanje jednog od šestero predstavnika franjevačke obitelji. Nakon toga uslijedila je poruka ili svjedočanstvo kako bi se franjevačka poruka oživjela u današnjem svijetu.

Za tu prigodu, u bazilici je izložena najstarija slika sv. Franje Asiškog, sačuvana u Muzeju Porcijunukula: djelo tzv. Majstora sv. Franje (sredina 13. stoljeća), a koja prikazuje sveca s jasno vidljivim ranama. Slika je očito naslikana na drvenoj dasci koja je korištena za smještaj i zaštitu Franjinog tijela neposredno nakon njegove smrti, dajući joj ne samo ikonografsku vrijednost, već i duboko relikvijarnu i svjedočansku.

Na kraju slavlja pročitane su riječi pape Lava XIV., upućene generalnim ministrima franjevačke obitelji. Sveti Otac podsjetio je kako Franjino svjedočanstvo i dalje govori našem vremenu, obilježenom ratovima i podjelama.

„U ovom dobu, obilježenom tolikim naizgled beskonačnim ratovima, unutarnjim i društvenim podjelama koje rađaju nepovjerenje i strah, on i dalje govori, ne zato što nudi tehnička rješenja, već zato što njegov život ukazuje na autentični izvor mira“, poručio je Papa.

Apostolska pokorničarna objavila je Dekret o mogućnosti dobivanja potpunog oprosta za vrijeme posebne Godine sv. Franje.

U sklopu obilježavanja 800. obljetnice Franjini posmrtni ostaci bit će izloženi od 22. veljače do 22. ožujka u bazilici u Asizu. Rezervacije su besplatne na službenoj mrežnoj stranici www.sanfrancescovive.org.

„Kršćani u Hrvatskoj pozvani su da se pridruže Isusovoj molitvi za jedinstvo (Iv 17,20-23) i da u svojim lokalnim sredinama daju vlastiti doprinos usavršenju postojećeg stupnja međusobnog jedinstva vjere i svjedočkog zajedništva u Kristu“, istaknuto je u priopćenju.

Prijevod teksta na hrvatski jezik moguće je preuzeti u PDF obliku na sljedećoj poveznici: MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA 2026. – A4

Pozvao je kriminalce, koje je nazvao „braćom iz organiziranih kriminalnih skupina”, da shvate kako se njihovo djelovanje temelji na boli i krvi brojnih ljudi te da će prije ili kasnije morati priznati da su postupali pogrešno. Naglasio je kako Katolička Crkva „neprestano poziva na pokoru” te da je nužan dubok ispit savjesti zbog zla koje proizvode njihova djela.

Prema izvješću dnevnika El Universal, koji se poziva na podatke Ministarstva obrane SEDENA, u Meksiku djeluje više od stotinu kriminalnih skupina različite veličine. Među najpoznatijima su karteli Kartel Sinaloa, Kartel Jalisco Nueva Generación, Kartel Noreste, La Nueva Familia Michoacana, Kartel Golfo i Cárteles Unidos, koje je američki State Department u veljači 2025. proglasio terorističkim organizacijama.

Iako je 2025. godina bila najmanje nasilna u posljednjih deset godina, prema izvješću „MX: La Guerra en Números”, prosječan dnevni broj ubojstava u Meksiku i dalje iznosi oko 70.

Osvrnuvši se na završetak Jubilarne godine, biskup Castro Castro istaknuo je da se „godina završava, ali Božje milosrđe i poziv na obraćenje ne prestaju”. „Nastavljamo ići naprijed kao hodočasnici, motivirani živjeti i produbljivati nadu”, zaključio je.

Tijekom liturgije patrijarh je koristio pojam "normalizacija" u duhovnom smislu, pozivajući vjernike na pomirenje i mir među sobom. Međutim, islamski klerici i vođe protumačili su taj pojam kao političku referencu na navodnu potrebu „normalizacije“ odnosa s Izraelom što je izazvalo reakciju tamošnje javnosti.

Kao rezultat tog tumačenja, neki islamski vođe zahtijevali su uhićenje kardinala Saka, a patrijarh je počeo primati brojne prijetnje, neke vrlo ozbiljne.

Kaldejska nadbiskupija izdala je priopćenje za javnost u kojem je pojasnila da se kardinal Sako referirao na normalizaciju kulturnih i građanskih odnosa u Iraku općenito – poticanje turizma, međureligijski suživot – a ne na uspostavu odnosa s Izraelom. Prema istom izvoru, iako je patrijarh jasno dao do znanja da njegova poruka nije političke prirode već isključivo duhovna, eskalacija neprijateljstva nije prestala.

Chaldean Press ističe da se nakon razgovora s kaldejskim vjernicima može reći da većina njih nije vidjela nikakvu političku poruku u riječima patrijarha tijekom božićne mise. Ipak, neke islamske skupine pooštrile su svoje zahtjeve, pozivajući ne samo na uhićenje kardinala, nego i na njegovo smaknuće.

U kontekstu tih zbivanja kaže se da je sam kardinal Sako izjavio: "Ako me žele staviti na sud i pogubiti za dobro Iraka, neka bude tako," izvještava kaldejski medij.

(kta)

Vatikan očekuje da će do tada kroz sveta vrata u bazilici sv. Petra proći mnogo više od predviđenih 32 milijuna vjernika. Veliki brončani portali u četiri papinske bazilike otvaraju se samo tijekom Svetih godina Katoličke crkve koje se obično održavaju svakih 25 godina. Međutim, već je planirana još jedna izvanredna sveta godina: obilježavanje 2000. obljetnice smrti i uskrsnuća Isusa Krista Katolička crkva, prema volji pape Lava XIV., proslavit će 2033. kao "Svetu godinu otkupljenja".

Tijekom nedjeljne ceremonije u drugoj najvećoj rimskoj bazilici kardinal Harvey, nadsvećenik bazilike sv. Pavla izvan zidina, tiho je nakon molitve zatvorio dvoja teška, brončana krila vrata. Tijekom svete mise rekao je, pozivajući se na moto Jubilejske godine ("Hodočasnici nade"): "Crkva se želi suočiti s ratovima i krizama, nepravdama i očajem modernog svijeta s nadom u Krista."

Na Božić je nadsvećenik bazilike Santa Maria Maggiore, kardinal Rolandas Makrickas, već zatvorio Sveta vrata najveće marijanske bazilike u Rimu. Tijekom proteklih 52 tjedna, više od 20 milijuna ljudi prošlo je kroz portal crkve blizu kolodvora Termini.

U subotu 27. prosinca je kardinal Baldo Reina zatvorio Sveta vrata u Lateranskoj bazilici, papinoj katedrali (papa je ujedno i biskup Rima). Sveta vrata u bazilici sv. Ivana Lateranskog prva su vrata u povijesti svetih godina. Papa Martin V. prošao je kroz njih u Svetoj godini 1423. Tek na Božić 1499. papa Aleksandar VI. otvorio je sveta vrata u bazilici sv. Petra. Prolazak kroz Sveta vrata, uz ispovijed i druge odredbe, preduvjet je za primanje potpunog oprosta.

Kardinal Reina je na Badnjak zatvorio Sveta vrata u rimskom zatvoru Rebibbia koja je papa Franjo otvorio 26. prosinca 2024. – prvi put u povijesti zatvora.

Godina 2025. ući će u povijest kao druga Sveta godina s dvojicom pape. Papa Franjo, koji ju je otvorio, preminuo je 21. travnja. Njegov nasljednik, papa Lav XIV. izabran 8. svibnja, zatvorit će sveta vrata u bazilici sv. Petra 6. siječnja 2026. Takva se situacija dogodila samo jednom u povijesti - u Svetoj godini 1700., koju je otvorio papa Inocent XII., a zatvorio papa Klement XI.

(kta)

Relikvije će iz Krašića krenuti nakon mise zornice u 6 sati koju će predvoditi vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mr. Tomislav Hačko. Na putu prema Zagrebu relikvije će se zaustaviti u Karmelu u Brezovici, gdje će misno slavlje u 8 sati predvoditi župnik Župe Presvetoga Trojstva u Krašiću preč. Ivan Vučak.

Prijenos misnog slavlja iz zagrebačke katedrale u 10 sati moći će se pratiti na Prvom programu Hrvatske televizije i Hrvatskog radija te u programu Hrvatskoga katoličkog radija, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Imenovani nadbiskup naglasio je da za slabljenje kršćanstva u Europi nisu odgovorni muslimani. „Sve je manje krštenja i sve je manje roditelja koji djecu odgajaju u vjeri. To je naša odgovornost“, rekao je, pozvavši kršćane da svjesno žive i svjedoče svoje vrijednosti.

Osvrćući se na migracijsku politiku, mons. Grünwidl je istaknuo da se migracije ne mogu rješavati isključivo zakonima, zabranama ili političkim sloganima. Iako mnogi migranti uspješno sudjeluju u društvenom životu, postoje i problemi koje nije moguće zanemariti, no rješenja su moguća jedino kroz susret, dijalog i obrazovanje, osobito u školskom sustavu.

Kritički se osvrnuo i na zabrane, poput zabrane nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina, rekavši da ni prisila ni zabrana ne pridonose integraciji. Naglasio je važnost poštovanja slobode vjere i roditeljskih prava te kulture međusobnog uvažavanja.

Govoreći o ulozi vjere u javnom prostoru, mons. Grünwidl je naglasio da religija nije samo privatna stvar, nego oblikuje vrijednosti, kulturu i društveni život. Zauzeo se za prisutnost križa u javnosti kao znaka kršćanske vjere koji nikoga ne prisiljava, ali svjedoči identitet.

Upozorio je i na opasnost političke zlouporabe vjerskih pojmova i simbola, istaknuvši da kršćanstvo ne smije služiti produbljivanju podjela, nego promicanju ljubavi, solidarnosti i zajedništva.

Na kraju je rekao da se Crkva, unatoč unutarnjim napetostima i društvenim izazovima, ne smije promatrati samo kroz probleme. Uoči svoje biskupske posvete, zakazane za 24. siječnja u bečkoj katedrali sv. Stjepana, izrazio je spremnost preuzeti novu službu uz svijest o odgovornosti i povjerenju koje mu je povjereno.

PORUKA BISKUPÂ ZA BOŽIĆ 2025. GODINE

Proslava svetkovine Božića, kojom se s dubokom zahvalnošću sjećamo rođenja Isusa Krista, Sina Božjega i sina Marijina, Spasitelja svijeta, ove godine je dodatno svečana. Naime, obilježena je činjenicom da se događa u jubilarnoj 2025. godini od Isusova rođenja, koju cijelo kršćanstvo proživljava svakih četvrt stoljeća. Ovaj jubilej stavlja pred nas istinu da Božić nije samo spomendan nego živi susret: Bog koji ulazi u ljudsku povijest kao nemoćno Dijete, ali svemoćno u ljubavi, donoseći svjetlo koje nadvladava svaku tamu.

I.

Općoj proslavi jubilarne godine, tijekom proteklih dvanaest mjeseci, s velikom radošću pridružili su se i članovi naših biskupijskih zajednica. Zajedno sa svojim dušobrižnicima i vjeroučiteljima hodočastili su u crkve koje su proglašene jubilarnim, pristupali sakramentu pomirenja, obavljali osobne pobožnosti i duhovne vježbe, okupljali su se kao pripadnici različitih staleža i zvanja, vršili djela milosrđa prema ljudima u potrebi.

Zajedno s brojnim vjernicima iz biskupija u Republici Hrvatskoj obavili smo jubilarno hodočašće hrvatskih katolika u Rim,a zahvalni smo i što nas je Sveti Otac počastio posebnom audijencijom na Trgu svetoga Petra, što je rijedak dar i ohrabrenje za naš narod.

Obilježili smo također 1100 godina od splitskih sabora, sjećajući se sa zahvalnošću njihove uloge u oblikovanju crkvene i narodne povijesti te usmjeravanju pastoralnog djelovanja među Hrvatima.

II.

Obilježavanje važnih jubileja uvijek je spojeno sa zahvalnim sjećanjem na važne datume i zaslužne osobe iz vlastite prošlosti. No, takve proslave, posebice vjerske, dobivaju svoj puni smisao jedino ako sjećanje na važne događaje i zaslužne stvaratelje iz prošlosti, osim na zahvalnost, potiče ponajprije na novo stvaranje, na hrabrost za nova rješenja, na nasljedovanje dobrih primjera, na ozbiljnu analizu sadašnjega trenutka i traženje odgovora na njegove izazove radi planiranja i provođenja budućega djelovanja. Tako, sjećanje kršćana na važne osobe i događaje iz davnine nikada nije pamćenje sȁmo radi čuvanja uspomene, nego ponajprije prigoda da, na poticaj i po primjeru nekadašnjih velikana, ojača volja ljudi, koji obilježavaju obljetnice, u svrhu davanja novoga doprinosa Crkvi i narodu.

U govoru hrvatskim hodočasnicima Papa je postupio upravo tako. Spojio je sjećanje na prošlo i poticaj za buduće. Podsjetio je da brojna i molitvena prisutnost hodočasnika govori o živosti vjere hrvatskoga naroda, koji je tijekom stoljeća znao ostati čvrst u zajedništvu s Crkvom i vjeran nasljedniku apostola Petra. Dodao je kako duboko tješi činjenica primijetiti da korijeni naše vjere nisu ostali nepomični u prošlosti, već nastavljaju donositi plodove i danas, zahvaljujući svjedočanstvu hrvatskih obitelji, župnih zajednica i udruga. Tako je tradicija, primljena od otaca, neprocjenjivo blago, koje brižljivo čuvamo te smo pozvani neprestano ga obnavljati, uvijek ostajući otvoreni prepoznavanju onoga što Duh Sveti nadahnjuje. Naglasio je Papa također da vjera raste i jača onda kada se dijeli. Stoga je pozvao da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu. Na taj način ćemo biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu, koji je rastrgan nasiljem i ratovima, što i mi poznajemo iz svoje prošlosti.

III.

Svetkujući Božić kršćani istovremeno pamte i djeluju. Naime, pamtimo da se Isus rodio radi vršenja dobra i izgradnje mira na zemlji te radi vječnoga spasenja svih ljudi. I toga se s dubokom zahvalnošću sjećamo. No, Isus je okupljao učenike i slao ih da djeluju, da drugima pokazuju slavu Božju, navješćuju istinu o Njegovu spasenju i grade mir među ljudima. U tom smislu, Božić nas poziva da dopustimo da nas Betlehemsko svjetlo prožme a tišina jaslica nauči motriti ljude očima milosrđa te da i mi postanemo nositelji svjetla u ovom nemirnom i često ranjenom svijetu.

Osim iskazivanja slave Bogu i izgradnje mira među ljudima, mnoga su također druga dobra ovoga svijeta na koja Božić poziva sve ljude, a ponajprije kršćanske vjernike. Mnoge su još vrednote za koje traži da budu zaštićene. I ovisno o povijesnom trenutku i društvenim okolnostima u kojima bivaju ugrožene, upravo zbog toga neke od njih postaju dodatno aktualne i treba ih prepoznati radi njihove zaštite. U tom smislu, posebice u ovo vrijeme na pozornici božićnoga događaja, čiji je osnovni sadržaj istina o Božjem utjelovljenju, treba uočiti također ženu i majku te rođenje i dijete, kao i potrebu da ih se štiti. Naime, osim o ljudskim osobama žene i djeteta, njihovu dostojanstvu i pravima, koje se mora štititi, u ovom slučaju radi se i o temeljnim vrednotama svakoga društva.

Prema dostupnim podacima, prošle godine je u svijetu ubijeno 83.000 žena i djevojčica, od čega više od polovice su žrtve članova obitelji. Kažu isti izvori da je jedna žena svakih deset minuta izložena nekom od oblika nasilja. Toga, nažalost, nije pošteđen ni jedan kraj u svijetu, a bolna je istina da je to prisutno i u našim krajevima gdje je i femicid sve češća pojava.

Raste i broj djece koja su izložena nasilju u obitelji, školi, zajednici i u digitalnom prostoru. Podaci pokazuju da je više od polovine dječaka i djevojčica najmanje jednom bilo tomu izloženo: verbalno, fizički, seksualno, psihološki. A naspram tim žalosnim pojavama, važna je božićna poruka da svako dijete ima pravo na sigurnost, dostojanstveno odrastanje i okruženje koje ga štiti.

Treba prepoznati također da Sin, koji je rođen u božićnoj noći, podsjeća da svako začeto dijete ima pravo biti rođeno i poziva na obvezu da se štiti ljudski život od začeća. Važna je to božićna poruka u vrijeme kad je pobačaj vodeći uzrok smrti u svijetu. Naime, prema dostupnim podacima, tijekom 2024. godine u svijetu je izvršeno više od 73 milijuna pobačaja, dok je kroz to vrijeme umrlo nešto više od 67 milijuna ljudi zbog svih drugih razloga zajedno. To znači da su pobačaji činili gotovo 52% svih smrtnih slučajeva, u čemu i Bosna i Hercegovina ima svoj udio. A kad se tomu doda podatak da je u BiH samo prošle godine bilo 11.000 smrti više negoli rođenja, čemu su doprinijeli i katolici (-1789), onda postaje sasvim jasno koliko je aktualna i važna poruka o rođenju iz božićne noći.

Poštovana i draga braćo i sestre, zajedno s Papom pozivamo vas da s radošću prenesemo novim generacijama kršćanske vrijednosti, koje su oblikovale našu dugu povijest i kulturu te na taj način budemo kvasac mira, dobra i nade u svijetu.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim Kristovim vjernicima čestitamo Božić i želimo vama, kao i svima koji s nama žive, miran i blagoslovljen svaki dan u novoj 2026. godini.

Sarajevo – Mostar – Banja Luka, uoči Božića 2025. godine.

Tomo Vukšić,

vrhbosanski nadbiskup i metropolit i

apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata

Petar Palić,

mostarsko-duvanjski biskup i

apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Željko Majić,

banjolučki biskup

Božić 2025.

Na zemlji mir ljudima (Lk 2, 14)

I ovoga Božića, koji slavimo u vremenu obilježenu ranama podjela, rata i nesigurnosti, posebno snažno odzvanjaju riječi »silne nebeske vojske« koja u noći Gospodinova rođenja daje slavu »na visinama Bogu«, a na zemlji zaziva »mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14). Slaveći otajstvo Utjelovljenja, Crkva moli da Krist, »Knez mira« (Iz 9, 6), uđe u srce svakoga čovjeka, u naše obitelji i društvo, u Europu i cijeli svijet.

U Jubilejskoj godini u kojoj se zahvalno spominjemo i 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva još snažnije osjećamo koliko je put mira često bio težak i koliko je skupo plaćen. Svjesni smo da se trajni i istinski mir ne može postići samo željama i samo diplomatskim nastojanjima, nego iskrenim obraćenjem srca i obnovom odnosa u našem narodu i među narodima svijeta.

Božić nije samo lijepa, idilična uspomena, nego je živi događaj Božjega dolaska k nama. »On sam hita da nas spasi« (Iz 35, 4) i pomiri nas s Ocem i međusobno te nam otvori put budućnosti koja se gradi na istini, pravdi, ljubavi i slobodi.

Te četiri stvarnosti, koje je sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris postavio kao »stupove mira na zemlji«, ne pripadaju samo socijalnomu nauku Crkve, nego njezinu evanđeoskomu navještaju i najdubljoj duhovnoj biti. Bez istine nema povjerenja, bez pravde nema mira, bez ljubavi nema zajedništva, bez slobode nema dostojanstva osobe. Božić je trenutak kada nas Bog poziva da te riječi prestanu biti samo pojmovi i postanu program našega života i obnovljene hrvatske budućnosti.

1. Mir u istini
Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti. Njegov je temelj svijest o Božjem primatu u povijesti i o svrhovitosti ljudskoga života u radosnom zajedništvu s Bogom. Bog koji se rađa u Betlehemu jest »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6), a ta istina za nas prije svega znači prepoznati da je svaki čovjek, bez iznimke, stvoren na Božju sliku i pozvan na vječno zajedništvo s njime. Iz te vjere izrasta duboko poštovanje prema svakomu ljudskomu životu, od začeća do prirodne smrti, prema svakomu čovjeku neovisno o njegovoj prošlosti, uvjerenju, narodnosti ili političkoj pripadnosti. Sveti nas Augustin uči da je mir spokoj uređenosti i da nema uređenosti bez prihvaćanja istine o Bogu i čovjeku (usp. De civitate Dei, XIX,13). U betlehemskom Djetetu Bog nam objavljuje puninu te istine.

Za hrvatsko društvo živjeti u skladu s istinom također znači hrabro gledati na vlastitu povijest. Znači priznati dobro koje je Bog činio po našim predcima, zahvalno čuvati uspomenu na one koji su žrtvovali život za slobodu i dostojanstvo naroda. No istina znači i ne bojati se priznati rane, nepravde i zločine, osobito prema nedužnima, bez obzira s koje strane dolazili. Istina ne služi optuživanju, nego oslobođenju, upravo prema Božjoj riječi: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Zato je Božić poziv hrvatskomu narodu da prestane živjeti od poluistina i jednostranih sjećanja i da držeći se utjelovljene Istine, Isusa Krista, zajedno traži cjelovitu istinu koja liječi.

Istina nam je potrebna i u svakodnevnom životu: u obitelji, u odgoju, u medijima, u politici, u Crkvi. Kada djeca vide da roditelji žive po istini, a ne samo govore o njoj; kada mediji služe stvarnosti, a ne senzaciji; kada se u javnom prostoru argumentira, a ne vrijeđa, tada istina postaje put mira. Božić nas zato poziva da se odrek­nemo jeftinih i ranjavajućih riječi, uvrjeda i manipulacija te da budemo ljudi koji se ne boje reći i prihvatiti istinu, ali uvijek u duhu evanđelja.

2. Mir u pravdi

Mir bez pravde krhka je iluzija. Dijete u jaslama jednoga će dana doći kao Sudac živih i mrtvih. Sada nam se nudi kao brat i Spasitelj koji želi da pravda započne već ovdje, na zemlji, u našem i u svakom društvu. Pravda znači dati svakomu ono što mu pripada: Bogu čast i štovanje, bližnjemu poštovanje i pravedan udio u dobrima, samomu sebi život dostojan djece Božje.

U hrvatskoj stvarnosti to znači pravednost u radnim odnosima, priliku za zaposlenje, poštenu i redovitu plaću, transparentnost u upravljanju javnim dobrima, brigu za siromašne, nezaštićene, bolesne, napor da nitko ne ostane na marginama društva. Ne može se istinski slaviti Božić, a zatvarati oči pred obiteljima koje žive u oskudici, pred mladima koji odlaze tražiti budućnost drugdje jer ne vide pravednu priliku ovdje, pred starijima prepuštenima samoći. Pravda traži strukture, zakone i institucije koje štite najslabije, a ne one koji su najglasniji ili najmoćniji.

U Jubilejskoj godini, koja je u Svetom pismu uvijek bila vrijeme obnove pravednih odnosa (usp. Pnz 25), pozvani smo na obnovu društvenoga poretka tako da nitko ne bude zaboravljen, a pravednost ne ostane samo pojam, nego postane stil zajedničkoga života.

Pravda je nužna i u suočavanju s prošlim ratovima i ideologijama. Mnogo je rana koje još bole: nedostojno pokopani, neistraženi zločini, ljudi koji još čekaju istinu o svojim najmilijima. Dužnost je države i društva, ali i vjerničke savjesti, tražiti da svaki čovjek dobije dostojanstven spomen i, gdje je moguće, vjernički pokop. To nije otvaranje starih sukoba, nego čin pravde i milosrđa.

Bez takve pravde mir ostaje površinski i prividan. S njom pak raste mogućnost stvarnoga pomirenja. Mir koji želimo za naš narod, Europu i cijeli svijet nije tek odsutnost sukoba, nego uređen poredak odnosa u kojem se istina priznaje, pravda traži, a dostojanstvo svake osobe poštuje.

3. Mir u ljubavi

Istina i pravda bez ljubavi mogu postati tvrde i hladne. Zato anđeoska pjesma ne prestaje samo na proglašenju mira, nego taj mir smješta u srce Božje naklonosti prema ljudima »miljenicima njegovim«. Ljubav je razlog zbog kojega Bog postaje čovjekom. Ljubav je razlog njegova križa. Ljubav je snaga koja razbija zidove neprijateljstva.

Božić nas poziva da u hrvatskom društvu ponovno otkrijemo ljepotu ljubavi koja »ne traži svoje« (1 Kor 13, 5). Ljubav počinje u obitelji, u strpljivu slušanju, u opraštanju, u spremnosti žrtvovati se za dobro onih s kojima živimo. Zato neka ovaj Božić bude milosni trenutak za korake pomirenja u obiteljima. Za izgovorenu riječ oprosta, za telefonski poziv onomu s kime smo prekinuli odnose, za ponovno otvaranje vrata koja je zatvorila ljudska slabost. Neka se koraci pomirenja nastave u župama i drugim našim vjerničkim zajednicama u kojima se ne dijelimo po političkim bojama, podrijetlu i statusu, nego se prepoznajemo kao braća i sestre koji se hrane istim Kruh­om života. Ljubav nadilazi naše granice i vodi nas prema onima koji su drugačiji, prema siromašnima, migrantima, marginaliziranima, prema onima koji se osjećaju odbačeno i koji možda nikada ne će doći u crkvu, ali po našoj blizini mogu susresti Krista.

Posebno je važna ljubav u načinu na koji komuniciramo i ophodimo se jedni s drugima. U vremenu u kojem riječi često postaju oružje, stoji poziv da riječ bude lijek. Kršćanin je pozvan suzdržati se od toga da »hrani« podjele oštrim riječima, uvrjedljivim komentarima i društvenim mrežama pretvorenima u bojno polje. Ljubav ne znači odsutnost istine, nego način na koji istinu izgovaramo; ne znači odricanje od pravde, nego način na koji pravdu tražimo. Ljubav čini da istina i pravda ne ubijaju, nego liječe.

4. Mir u slobodi

Bog nije došao na svijet kako bi nas porobio, nego kako bi nas oslobodio od ropstva grijeha i straha. Sloboda koja rađa mir nije sloboda činiti što tko želi, nego sposobnost činiti dobro, iznutra, iz čista i oblikovana srca. Riječi Svetoga pisma: »Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17) mogu biti božićna poruka svakomu vjerniku i svakomu čovjeku. Papa Benedikt XVI. podsjeća da je sloboda nerazdvojivo povezana s istinom jer samo istinsko dobro oslobađa čovjeka (Homilija na Svjetski dan mira, 1. siječnja 2011.). U Kristovu rođenju vidimo izvor slobode koja služi i gradi, a ne razara. Krist je svojim utjelovljenjem uzeo lik Sluge, postao najmanji među najmanjima, Dijete ovisno o drugima, kako bi nas uveo u slobodu i slavu djece Božje.

Nakon više od tri desetljeća političke neovisnosti naše domovine dobro shvaćamo da za hrvatsko društvo sloboda znači puno više od političke neovisnosti. Ona znači slobodu savjesti koja nije kupljena interesima ili zastrašena pritiscima te slobodu vjernika da javno ispovijedaju svoju vjeru i žive po njezinim načelima poštujući druge i tražeći zajedničko dobro. Sloboda znači i da mediji služe istini, a ne arbitrarnoj moći ili profitu, da obitelji mogu odgajati djecu u skladu s vlastitim uvjerenjem te da mladi, udomljeni u svojoj zemlji, ne moraju birati između vjere, poštenja i uspjeha.

Sloboda je usko povezana s odgovornošću. Nema kršćanske slobode bez odgovornosti za opće dobro, za slabije, za buduće naraštaje. Božić nas zato poziva da se odreknemo mentaliteta pasivnih promatrača čije su krilatice: »Ništa se ne može promijeniti«, »Svi su isti«, »Neka drugi učine svoje«. Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine.

5. Poziv na pomirenje

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira. Hrvatski narod u sebi nosi duboko iskustvo stradanja, ratova, nepravda, ali i veliko bogatstvo vjere, kulture, solidarnosti. Božić je poziv da dopustimo da Krist svojim rođenjem obnovi sve ono što je u nama i među nama oštećeno grijehom i što nam je oduzelo mir.

U našim domovima to konkretno znači pružiti ruku pomirenja onima s kojima možda godinama ne razgovaramo. U Crkvi znači prestati hraniti podjele na progresivne i konzervativne koje su daleko od koncilske slike Crkve, a u društvu: prestati rabiti prošlost kao stalno oružje u međusobnim borbama te je, uz poštovanje prema svim žrtvama, prepustiti Božjoj pravdi i ljudskomu poštenju. Pomirenje ne briše rane, ali im daje novo značenje. One postaju mjesta kroz koja se slava Božja očituje kao snaga oprosta. Blaženi Alojzije Stepinac, koji je u najtežim vremenima ostao postojan u ljubavi i istini, uči nas da je snaga Crkve uvijek u srcima koja se ne daju zarobiti mržnjom.

Poseban poziv za izgradnju mira ide svima koji obnašaju odgovorne službe: budite graditelji mostova, a ne zidova. Odrecite se jeftine retorike podjela. Otvorite prostor poštenu dijalogu, prihvaćanju stručnosti, slušanju različitih glasova. Nije slabost, nego hrabrost tražiti pomirenje. Slabost je graditi svoju popularnost na starim ranama naroda. Božićna nas noć podsjeća da Bog bira poniznost, a ne silu; blizinu, a ne dominaciju; služenje, a ne samopromociju.

Na kraju mir koji Crkva širom svijeta zaziva ovoga Božića nije tek plod ljudskih napora. On je, prije svega, dar. Bog ga daje u sakramentima, u Riječi, u molitvi. Tko se otvara tomu daru, postupno postaje oruđe mira u svojoj sredini. Zato i Crkva u Hrvatskoj upućuje osobit poziv vjernicima da ulože više truda kako im ovaj Božić ne bi prošao samo u izvanjskom slavlju, nego u iskrenoj ispovijedi, u ustrajnoj molitvi i čitanju Svetoga pisma, u obnovljenoj praksi nedjeljne euharistije, u djelima milosrđa prema potrebitima.

Neka nam svaki susret s novorođenim Djetetom u jaslicama pomogne shvatiti da Bog računa s nama. Ne s nekim drugim, dalekim i nepoznatim, nego s nama, ovdje i sada. Svaki čin praštanja, svaka riječ ohrabrenja, svaka žrtva učinjena iz ljubavi rađa plodom koji nadilazi naše snage. Po takvim činima, tiho i skrovito, ali nezaustavljivo raste kraljevstvo Božje među nama.

Dijete koje leži u betlehemskim jaslama isti je onaj Krist koji na križu daruje svoj život, a u uskrsnuću pobjeđuje grijeh i smrt. On jedini može podariti mir koji svijet ne može dati.

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje u našoj domovini i u svijetu želim da ovoga Božića iskuse mir koji anđeli naviještaju: mir u srcu, mir u obitelji, mir u društvu, mir među narodima. Neka nas Bog obdari milošću da živimo u istini, budemo pravedni i ljubimo djelom i istinom te da, istinski slobodni u Kristu, gradimo društvo dostojno čovjeka i Bogu ugodno.

Neka Marija, Majka Božja i Kraljica mira, zajedno sa svetim Josipom, blaženim Alojzijem Stepincem i svima svetima, isprosi da hrvatski narod bude narod pomirenja i nade, narod otvoren Božjemu miru i spreman taj mir dijeliti s drugima.

Molimo Gospodina da nam podari milost živjeti u istini, hoditi u pravdi, činiti sve iz ljubavi i ostati vjerni slobodi djece Božje, kako bi cijela naša domovina bila prostor pomirenja i nove nade.

Neka vam svima Božić bude sretan i blagoslovljen, ispunjen tihim mirom Betlehema i radošću koja izvire iz Spasiteljeva rođenja. A nova 2026. godina neka vas obaspe obiljem Božje milosti, svjetlosti i ljubavi te neka obasja svaki dom i ispuni svako srce Kristovim mirom.

✠ Dražen Kutleša,
zagrebački nadbiskup

Radostan je što će na Badnjak, po prvi put otkako je 2023. postao nadbiskup, slaviti misu u prvostolnici. Naglasio je kako je katedrala ne samo glavna crkva nadbiskupije nego i metropolije. "Još je veći značaj katedrale na kulturnom polju, svi dobro znamo što katedrala znači za cijeli hrvatski narod i za grad Zagreb", rekao je

Pogled na stanje u društvu

Na pitanje kako on kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup vidi situaciju u Hrvatskoj, rekao je da uvijek prvo gleda ono što je pozitivno. "Ne bih rekao da je tako sve crno kako se u medijima prikazuje. Nekada imate osjećaj da se namjerno više stavlja naglasak na negativno, rekao je i dodao kako se posvuda gdje ide, u Caritasu, na susretima u župama, osjeti zajedništvo", istaknuo je.

Smatra da situacija nije idealna, ali da i za to postoje neki razlozi. "Normalno je da u društvu nije dobro da svi isto misle i da isto razmišljaju. Svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje, a nekada se mi s tim mišljenjem ne moramo slagati. Ali uvijek je vrlo važno naglašavati ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja, i vrlo je važno, pogotovo u vrijeme adventa i Božića, na to stavljati naglasak", rekao je.

Poručio je da treba težiti zajedništvu jer "ako idemo za dijalogom, onda će se društvo sve više i više izgrađivati. Ako želimo težiti za više podjela, onda će biti i više podjela. Tu je crkva vrlo važna, jer ona sjedinjuje različite slojeve, bogate, siromašne, školovane, neškolovane i sve one druge različite slojeve društva koje dolaze u crkvu. Možda se u zadnje vrijeme osjeti da se crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu ali crkva je vrlo važan faktor za izgradnju jedinstva nekog društva u kojem djeluje", poručio je.

Molitelji na Trgu bana Jelačića i demokratska prava

Komentirao je peticiju da se molitelji koji se sastaju svake prve subote u mjesecu, izmjeste s glavnog zagrebačkog trga. Kazao je da su u demokracijama trgovi uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. "Meni je normalno da svaki građanin Republike Hrvatske, jer živi u demokratskoj državi, ima pravo okupljati se po pravilima i zakonima Republike Hrvatske. Ako se nešto ne čini kako treba, onda institucije trebaju djelovati", pojasnio je.

I što se tiče crkvenog prava, rekao je da nema prepreka za okupljanje molitelja jer ne vidi da su oni protiv feminizma i prava žena. "Moram priznati da tu treba biti vrlo pažljiv i treba uvijek gledati demokratska dostignuća našega društva. Ako počnemo sa zabranama, onda nastaju veći problemi", zaključio je.

Rekao je da incident u kojemu je jedan muškarac gazio po ružama koje su bile položene za žrtve femicida nije istraživao. "Nisam bio prisutan i nisam toliko istraživao, govorim ovdje o nakani okupljanja na javnim trgovima. Vrlo je važno naglašavati slobodu i demokratsko pravo. Ako gledamo što nekome smeta, onda ćemo samo dolaziti do zabrana. Ja sumnjam da bilo tko moli protiv nekoga drugog, jer to nije u duhu kršćanstva. Trebamo moliti za nešto pozitivno, ne za nešto negativno", naglasio je.

U tom je smislu komentirao i peticiju protiv održavanja antifašističkih skupova i povorke ponosa, kazavši da akcija rađa reakciju te da je zato vrlo važno poštivati demokratsko načelo.

Zajedništvo, ne razdvajanje

U katoličkoj ikonografiji na Thompsonovom koncertu na Hipodromu ne vidi bogohuljenje ni izrugivanje s katoličkom vjerom ili s kršćanstvom. Naglasio je važnost toga okupljanja na kojemu je bilo oko pola milijuna ljudi. "Važno je naglasiti faktor zajedništva, ne razdvajanja. Ako budemo samo gledali faktor razdvajanja, onda možemo naći dosta toga što će nas razdvojiti. I ako u drugome vidimo neprijatelja, onda ćemo bježati od njega i činiti sve da ga ocrnimo. Zato je vrlo važno da budemo svjesni i gledamo što svatko ponaosob može doprinijeti izgradnji hrvatskog društva, da ne bude moj javni nastup takav da druge potaknem da nešto čine loše. Mislim da je važno da političari imaju pozitivan govor, ne napadaju jedni druge, nego budu primjer i uzor drugim ljudima kako izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u društvu", rekao je Nadbiskup.

Medijske dezinformacije o napadu na časnu sestru

Kazao je da mu je žao što je došlo do medijskih dezinformacija o napadu na časnu sestru u Zagrebu, za koju se poslije ispostavilo da se sama ozlijedila. Misli da do toga nije trebalo doći i da svi trebamo doprinositi tomu da ne dolazi do nejedinstva u narodu i među vjernicima.

Istaknuo je da je u pitanju bila optužba za kazneno djelo, za što su mjerodavni policija i sudovi. "Tek kada je policija dala svoje priopćenje, mi smo znali konkretno što je. Da smo išli s nekim poluinformacijama, onda bismo još više doprinijeli dezinformiranju javnosti. Zato smo smatrali da je razborito pričekati, a s druge strane i mi kao građani RH moramo vjerovati institucijama koje smo i birali. Mislim da je vrlo važno nekada ne istrčavati. Ako nemate provjerenu i sigurnu informaciju, bolje je pričekati. Ovdje se također sukobljava pravo na informaciju i osobno pravo. Da su mnogi šutjeli, ne bi bilo toliko dezinformacija i svega onoga što se dogodilo", rekao je.

Problem pedofilije u Crkvi

Mons. Kutleša na pitanje o problemu pedofilije u Crkvi te zlostavljanju ranjivih osoba, odgovorio je da je Hrvatska biskupska konferencija donijela mnoge propise kao odgovor na ono što je traženo iz Vatikana i što su papa Franjo i papa Benedikt željeli da se postavi. "Prva stvar je da uvijek djeca moraju biti sigurna i zaštićena. Tu nema tolerancije i zato smo i mi tražili od signature da cijela Hrvatska bude jedan kazneni sud koji će voditi takve postupke ako se dogode. Tu trebamo biti vrlo pažljivi i imati mjere prevencije. Imamo različite kursove i tečajeve gdje se svećenici i oni koji rade u crkvenim institucijama koje organizira Katoličko sveučilište poučavaju kako prepoznati u društvu da se takve stvari događaju, pogotovo u okrilju Katoličke crkve. Na tome trebamo raditi i biti osjetljivi i uvijek zaštititi djecu koliko je više moguće te spriječiti bilo kakvu mogućnost da se nešto dogodi", istaknuo je

Svećenik koji je zlostavljao djecu može se vratiti u neku službu gdje nema kontakta s maloljetnicima jer biskup ne može nekoga osuditi da ide u zatvor. "Najviše što biskup može učiniti je nekoga suspendirati da ne može djelovati. Vidim da većina biskupa se tako ponaša. Mogu se dogoditi propusti, ali ne bi trebali dolaziti u kontakt s maloljetnim osobama", pojasnio je Nadbiskup.

Papa Lav XIV. zainteresiran za dolazak u Hrvatsku

Jedan od većih događaja za katoličku crkvu u Hrvatskoj bilo je nacionalno hodočašće u Rim i obraćanje pape Lava XIV. prije same mise na trgu Svetog Petra, mise koju je predvodio nadbiskup Kutleša. Više puta spominjala se mogućnost dolaska pape Lava XIV. u Hrvatsku, upućen mu je službeni poziv. Mons. Kutleša je rekao da se u organizaciji takvog posjeta trebaju uskladiti civilna vlast i crkvena vlast.

"Predsjednik države, predsjednik Vlade i Biskupska konferencija uputili su poziv papi Lavu. Sveti Otac je zainteresiran, ali zbog ratova u svijetu Hrvatska možda trenutačno nije prioritet. Vjerujem da će se posjet u doglednoj budućnosti dogoditi, ali ne mogu reći kada", zaključno je rekao Nadbiskup.

Cijeli intervju sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom pogledajte u petak 19. prosinca u 10 sati na Prvom programu HTV-a u emisiji "Riječ i život".

HRT

Papinu poruku predstavit će također prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Michael Czerny, , profesor filozofije Tommaso Greco sa Sveučilišta u Pisi te dr. Maria Agnese Moro, novinarka i kćer nekadašnjeg talijanskog premijera Alde Mora.