MEĐUGORJE - ŠKOLA ZA ŠIRINE USKRSLE STVARNOSTI

U razgovoru s ljudima primjećujem kako većinom svi imamo osjećaj kako se vrijeme ubrzalo, da dani i tjedni prolaze brzo i da ništa što smo planirali ne stižemo. Je li to doista tako? Evo što kažu pojedini znanstvenici ili teorije:

Prema profesoru strojarstva Adrianu Bejanu, način na koji percipiramo vrijeme mijenja se s godinama zbog načina na koji naš mozak obrađuje vizualne informacije. Kako starimo, neuronska mreža postaje kompleksnija, a električni signali moraju prelaziti duže udaljenosti, što usporava proces obrade podražaja. Upravo to rezultira osjećajem da vrijeme brže prolazi.

S druge strane psiholozi kažu kako je osjećaj ubrzanja vremena posljedica brzih promjena okolnosti u kojima se nalazimo, što stvara dojam o njegovom ubrzanju. Stalna promjena, osobito kad se ne vide ni razlozi ni svrha, vodi gubitku ravnoteže i osjećaju poljuljanosti u vremenu.

Neke teorije ubrzanja vremena navode kako prema G. Kavasilasu, istraživaču iz CERN-a, CERN-ovi eksperimenti pokazuju veće ubrzanje raspada atomskih čestica i elemenata nego što je to bio slučaj prije. Osim toga, fizičare zadivljuju podaci da se svemir širi i rasteže sve brže i brže umjesto da usporava.

Nadalje, navodi se kako se najtočnije brojanje sekundi kroz povijest vršilo brojanjem takozvanih Mississippi sekundi, gdje 10 Mississippi sekundi odgovara proteklih 10 sekundi stvarnog vremena. Međutim danas pokusi navodno pokazuju kako pri brojanju 10 Mississippi sekundi, prođe čak 12,5 sekundi stvarnog vremena.

Ipak, iako ima mnogo teorija o ubrzanju vremena, nitko ne može sa sigurnošću reći zašto je to tako, niti se može dati konkretan dokaz da takvo što postoji.

PROLAZNO LJUDSKO i NEPROLAZNO BOŽJE

Zašto ovo spominjem? Zato što Gospa u zadnjoj poruci kaže kako 'naša srca želi preko svoga majčinskoga srca predati srcu svoga Sina Isusa, da u nama vlada on, Uskrsli, i da će onda radost zavladati u nama i oko nas.' Ona dakle spominje Onoga koji je svojim uskrsnućem pobjedio vrijeme otkrivši nam postojanje jedne druge stvarnosti daleko superiornije od ove naše krhke, materijalne egzistencije. Otkrivanje te Uskrsle stvarnosti koja nas čeka i uranjanje u nju preko molitve i svetih sakramenata, postaje izvor radosti i nade. Možemo čak reći kako je cijela međugorska duhovnost (sat vremena molitve krunice prije večernje svete mise, penjanje po kamenju Brda ukazanja i Križevca do ciljeva na vrhu: Gospina kipa ili križa), zapravo svojevrsna terapija smirivanja, pražnjenja mozga od suvišnih misli, oslobađanja od toksina, produbljivanja disanja, kako bi se i tijelo uz duh smirilo i preko milosti molitve i sakramenta zaronilo iz vremena u vječnost uprisutnjenja i tako se osnaživalo za konačni prelazak u Onostrano.

Čovjek je biće vremena: prolazno, propadljivo, sa istekom roka trajanja. Za razliku od njega, Bog, čovjekov stvoritelj, prebiva u vječnom sada: u sadašnjosti koja nema početka, niti kraja, koja neprestano traje, prisutna i nepromjenljiva. I kako bi mi tako mali, prolazni i ograničeni, mogli spoznati veličinu neograničenog postojanja?

OGRANIČENO LJUDSKO I BEZGRANIČNO BOŽJE

"Svaki čovjek granice vlastitog vidokruga smatra granicama svijeta!“ – rekao je filozof A. Schopenhauer. I doista, svatko od nas može ići i shvatiti sebe i druge samo onoliko koliko doseže njegova spoznaja, njegov vidokrug. Danas se, na žalost, taj osobni vidokrug još dotatno smanjuje jer smo dopustili da nas različite tehnologije, ideologije, vlastite rane i grijesi dodatno ukalupe i suze u bolesnoj sebičnosti i požudi. Tako se još više sudaramo i ratujemo na našim granicama sa granicama drugih ljudi. I naši se mali, osobno granični ratovi, projiciraju i na velike međudržavne granice.

U zadnjoj poruci za svijet koju je Gospa dala preko Marije Pavlović – Lunetti, Ona jasno kaže „...tama i nemir vladaju u mnogim srcima...“ i „Sotona je jak i zavodi srca.“ Time želi reći kako sva zbrka i kaos polazi iz srca u kojem ne kraljuje Bog koji ga je stvorio za Život, nego Sotona, onaj koji ga želi ukrasti za propast.

Živimo u svijetu koji ohrabruje svakakva bolesna stanja i individualne istine, odnosno još više podebljava ove bolesne, osobne granice, sužava i iskrivljuje vidokruge. Lakše je opravdati svoju sebičnost i grijeh nekom dijagnozom ili novoizmišljenim znanstvenim pojmom, nego si priznati da se trebaš mijenjati, raditi na sebi i tražiti pomoć, najprije od Boga, a onda i od ljudi.
Kad Gospa kaže: „Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga, da bi vam bilo poticaj na obraćenje i novi život“ – Ona nas želi pozvati na terapiju otvaranja univerzalnoj, vječnoj Istini koja je Bila, koja Jeste i koja će Biti; jučer, danas i sutra; koja nas uči gledati iznad vlastitih granica i vidokruga. Taj pogled može dati samo Ljubav, ona Ljubav koja se darovala na križu, jer s križa se vidi puno dalje i puno šire. I to je obraćenje: kad svoj ljudski, ograničeni pogled, pun osuda, negativnosti, sebičnosti i ograničenja, zamjeniš Isusovim pogledom koji sve vidi, sve razumije, sve pokriva, sve prihvaća, sve podnosi, svemu se nada, ništa ne osuđuje. S Isusovim pogledom otkrivamo kako smo svi isti pod kožom, kako su granice rastezljive i kako smo svi međusobno povezani. Tu povezanost cijelog svemira i prirode, nedavno su pokazale i snimke nastale prilikom trenutka čovjekova začeća.

SNIMLJENA „NULTA SEKUNDA“ U TRENUTKU STVARANJA NOVOG ŽIVOTA

Zahvaljujući novim preciznim instrumentima, znanstvenici su prvi put mogli promatrati što se događa u onom trenutku kada počinje novi život, baš onom trenutku kada spermij oplođuje jajnu stanicu. Ono što su vidjeli bilo je izvanredno, naime, odmah nakon oplodnje, jajnu stanicu prolaze biokemijski valovi koji se šire kao da je netko okrenuo nevidljivi prekidač. Vidjelo se kako ovo nije slučajna reakcija, nego savršeno koordiniran signal koji pokreće sve što će se dogoditi u sljedećim fazama razvoja. Za mnoge istraživače to predstavlja pravu "nultu sekundu" biološkog života. Ali postoji jedan detalj koji je posebno privukao pozornost znanstvenika. Ti se valovi ne šire nasumično. Slijede obrasce i ritmove koji podsjećaju na oblike koje nalazimo posvuda u prirodi: spirale, harmonijske strukture i matematičke obrasce slične onima koje opažamo u školjkama, biljkama, uraganima, pa čak i galaksijama. Život, dakle, od svog prvog trenutka, slijedi nevjerojatno složene i fascinantne organizacijske procese i koliko je izvanredno orkestrirano ono što je stoljećima ostalo nevidljivo. I možda je ovo najiznenađujući detalj: prije nego što srce, mozak ili lice uopće postoje, već postoji izvanredna simfonija signala koji rade na izgradnji ljudskog bića.
Mi koji vjerujemo, prepoznat ćemo u ovim biokemijskim valovima, tako precizno i harmonijski strukturiranim, onu Božansku iskru u čovjeku, onaj trag vječnosti koji je utisnut u naše duše kao i u sve živo što postoji na ovom svijetu. Ono Nepropadljivo, grijehom je zatvoreno u ovo propadljivo. Zato sv. Pavao i piše u poslanici Rimljanima kako „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekujući ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni!“ (Rim 8, 18-24)

Gospa nas tako opet iznova ohrabruje da u ovim našim životnim, prirodnim, socijalnim, društvenim i političkim teškoćama, ne uzmičemo, ne bježimo, ne kukamo i ne plašimo se, nego da prepoznajemo da su to 'porođajne boli' kojima nas Vječna ljubav želi preoblikovati, nanovo roditi, izvući iz naših ljuštura prolaznosti i granica, rađajući nas za širine Kraljevstva Božjeg.
Tome nas uči Gospina škola u Međugorju. I zato prvi mi, Gospina djeca, trebamo biti nosioci te radosne vijesti i nade: svojim scima i životima unositi Beskonačnog u ovaj granicama omeđeni propadljivi svijet.

Paula Tomić / Glasnik Mira 8/2026.